1.
Restorančić
Faustu je bilo četrdeset godina kad je pronašao dom u Fontani Freddi, tražeći mjesto na kojem će krenuti ispočetka. Te je planine poznavao odmalena, a daleko od njih toliko je patio da je to bio jedan od uzroka, a možda i glavni uzrok problemā sa ženom koja mu je umalo postala suprugom. Nakon razlaza gore je unajmio smještaj pa čitav rujan, listopad i studeni tabančio stazama, skupljao drva u šumama i večerao ispred peći, uživao u slatkoj slobodi i probavljao gorku samoću. I pisao je, ili je barem nastojao: tijekom jeseni promatrao je kako stada napuštaju katune, iglice ariša žute i otpadaju, sve dok, premda je potrebe skresao na minimum, s prvim snijegom nije okopnila i njegova ušteđevina. Zima mu je ispostavila račun za tešku godinu. Imao je koga moliti za posao u Milanu, ali za to je trebalo sići, primiti se telefona, riješiti otvorena pitanja s bivšom, a jedne se večeri, malo prije negoli se s tim pomirio, pred čašom vina igrom slučaja ispovjedio u jedinom lokalu u Fontani Freddi.
Babette ga je s druge strane šanka savršeno razumjela. I ona je bila gradsko dijete, zadržala je njegov naglasak I stanovitu otmjenost, ali došla je tko zna kad I kako. U nekom je času u mjestu preuzela restoran u kojem su izvan sezone jedina klijentela zidari i stočari te ga nazvala Babetteina gozba. Otad su je svi tako zvali, nitko se nije sjećao njezina prijašnjeg imena. Fausto se s njom sprijateljio jer je pročitao Karen Blixen i naslutio pozadinu priče: Babette iz pripovijesti bila je revolucionarka koja je, nakon propasti Pariške komune, završila kao kuharica u priprostom mjestašcu u Norveškoj. Ova druga Babette nije služila juhu od kornjače, ali bila je sklona posvajati siročad i tražiti praktična rješenja za egzistencijalne probleme. Nakon što je saslušala njegove, upitala ga je: Znaš li kuhati?
Tako je za Božić još bio ondje, baratao loncima i tavama u kuhinjskoj pari. Imala je Fontana Fredda i skijašku stazu, svakog se ljeta govorilo da će je zatvoriti, a svake su zime nalazili način da je iznova otvore. Zahvaljujući natpisu dolje na križanju I malo umjetnog snijega ispucanog po pašnjacima privlačila je obitelji skijaša te brđane tijekom tri mjeseca u godini pretvarala u strojare na sjedežnici, radnike na osnježivanju, vozače ratraka i spasioce, u kolektivnom prerušavanju u kojem je sad i on sudjelovao. Druga je kuharica bila veteranka koja ga je u nekoliko dana naučila odmastiti kile kobasica, prekinuti kuhanje tjestenine hladnom vodom, razrijediti ulje u fritezi, kao i to da je višesatno miješanje palente uzaludan trud, dovoljno je ostaviti je na slaboj vatri, i skuha se sama.
Fausto je volio boraviti u kuhinji, ali nešto mu je drugo počelo privlačiti pozornost. Bio je ondje prozorčić kroz koji je dodavao jela u salu i promatrao kako Silvia, nova konobarica, preuzima narudžbe i poslužuje stolove. Tko zna gdje ju je Babette našla. Nije bila tip djevojke kakvu očekuješ da ćeš zateći među brđanima: mlada, vesela, naoko globtroterica, dok je tako nosila palentu i kobasice, i ona se doimala znakom vremena, poput cvatnje izvan sezone ili vukova za koje su govorili da su se vratili u šume. Od Božića do Bogojavljenja radili su bez predaha, dvanaest sati dnevno sedam dana u tjednu, pa su si tako udvarali, ona kačeći mu porukice na ploču od pluta, on udarajući u zvono kad su jela bila spremna. Zafrkavali su se: Dvije tjestenine na maslacu na chefov način, rekla bi ona. Tjestenina na maslacu nije u ponudi, odvratio bi on. Jela i skijaši izmjenjivali su se tako brzo da je Fausto ribao lonce kad bi primijetio da je pao mrak. Tad bi na trenutak zastao, pomislio na planine: zapitao bi se puše li u visinama ili je pao snijeg i kakvo je svjetlo gore, na velikim osunčanim visoravnima iznad razine šuma, te nalikuju li sad jezera na ledene ploče ili na meke, snijegom prekrivene kotline. Na 1800 metara bio je to neobičan početak zime u kojem je kišilo i sniježilo, a jutrom je kiša topila noćnu susnježicu.
Potom je jedne večeri, nakon blagdana, dok je pod bio vlažan, a posuđe suho i naslagano, razvezao kuharsku pregaču i otišao na čašicu. Lokal je u to doba ulazio u fazu mirna, bezbrižna samoupravljanja. Babette bi pustila malo glazbe, stavila bocu rakije na šank, a vozači ratraka svratili bi potražiti malo društva između dva kruga po stazi, dok poravnavaju rupe i hupsere koje su proizveli skijaši, snijeg poguran nadolje vraćaju u visine, rahle ga gdje je zaleđen kako bi opet postao zrnast, gore-dolje u svojim gusjeničarima u dugim mračnim satima. Silvijin je sobičak bio iznad kuhinje: Fausto je oko jedanaest iz lokala vidio kako silazi s ručnikom na glavi, odvlači stolicu do peći i smješta se ondje na toplo čitati neku knjižurinu. Lecnuo se na pomisao da je upravo izašla iz tuša.
U međuvremenu je slušao priče tog vozača ratraka kojeg su zvali Santorso, po svetom Ursu i rakiji. Santorso mu je govorio o lovu na tetrijebe i o snijegu. O snijegu koji je te godine kasnio, o snijegu toliko dragocjenu da zaštiti jazbine od studeni, o problemima koje jarebicama i ruševcima zadaje zima bez snijega, a Fausto je volio učiti o svemu što ne zna, no nije mu padalo na pamet ispustiti iz vida svoju konobaricu. U nekom je času Silvia skinula ručnik s glave i počela češljati kosu prstima, približivši je peći. Bila je crna, duga i ravna poput kose Azijki, i bilo je mnogo intime u načinu na koji ju je češljala. Sve dok nije osjetila da je promatra, skrenula pogled s knjige i s prstima u kosi mu se osmjehnula. Fausta je rakija zapekla u grlu kao dječaka koji prvi put pije. Ubrzo su se vozači ratraka vratili na posao, a Babette je pozdravila dvojac, podsjetila ih da ujutro rano u pećnicu ubace brioše, iznijela vrećice sa smećem i otišla kući. Bila je sretna što ondje ostavlja ključeve, žestice, glazbu, i što njezin restoran podupire prijateljstva čak i dok nje nema, poput malene Pariške komune u norveškom ledu.
Roman je s talijanskog jezika prevela Ana Badurina.
