Uz rijeku
U malenu avionu na putu prema sjeveru, pred Himalajom koja je izranjala iz gustih tropskih oblaka, prisjetio sam se knjige koju sam jednog dana, u vrućici, s otprilike devet godina, primio iz očevih ruku. Naslov joj je bio Najljepše planine i najslavniji usponi. Na naslovnici je bio masiv Monte Rosa, za mene dotad prvi i jedini. Stijenu i led već sam bio okusio ljeti, ali zimi se planina pretvarala u daleku uspomenu, pa sam u krevetu proveo duge sate s tom velikom knjigom fotografija u boji, liječeći se od gripe i nostalgije. Promatrao sam profile Everesta, K2, Nange Parbat, čitao o ljudima koji su se uspeli na njih, njihova imena i visinu učio ustrajno kako to čine djeca, kojoj je čarobno pamtiti, pruža im privid posjedovanja. Tada sam sanjao da ću postati alpinist, čitao Messnera i Bonattija kao da su Stevenson i Verne, a Tibet i Nepal bili su tajna kraljevstva, otoci s blagom.
Trideset godina poslije i dalje sam umio prepoznati oblik Dhaulagirija, najzapadnijeg nepalskog osamtisućnjaka. Avion je letio mnogo niže, tik uz suncem obasjane pahuljaste oblake, i ostavio ga istočno od sebe. Pred nama su izranjali drugi tamni vrhovi, lanac od nekih pet tisuća metara: kako smo se i nadali, magla se zaustavila na tom zidu. Potom sam pod elisama počeo promatrati šiljaste grbine, klance koji su ponirali u jutarnje sjene, gudure što su ih odroni iskopali u kišnoj sezoni. Pogledao sam Remigia zalijepljena za okno i pomislio da znam što traži: krajolik koji bi znao pročitati, poznat mu rukopis.
Otkako sam otišao živjeti u planine, doline su me počele zanimati više od vrhova, a brđani više od alpinista. Draga mi je bila pomisao da u visokim predjelima svijeta postoji jedinstven veliki narod, ali i to je bilo tek snatrenje: u Alpama smo već bili građani beskrajnog europskog megalopolisa, ili njegova šumovitog predgrađa. Stanovali smo, radili, selili se, uspostavljali odnose poput stanovnika gradova. Postoje li i dalje brđani? Postoji li negdje nepatvorena planina, netaknuta gradskim kolonijalizmom, s očuvanim planinskim integritetom? U tom sam raspoloženju otišao u Nepal nekoliko godina prije. Tumarao sam najposjećenijim predjelima samo kako bih shvatio da suvremenost donosi svoje darove i na Himalaju: ulice, motore, telefone, električnu energiju, industrijske proizvode, prokleti željeni napredak u zamjenu za drevnu, siromašnu kulturu osuđenu da izumre jednako kao i alpska kultura. Morao sam tražiti bolje, otići dalje.
Pilot, čije sam pokrete promatrao, nježno je skrenuo, pratio linije osunčane doline. Uočio je kratku zemljanu stazu, najviše stotinjak metara posred padine, i spustio se prema njoj. Dotaknuo je tlo i odlučno zakočio među kućama Juphala, na početku dugog puta prema sjeveru: niskim kamenim kućicama okruženim terasastim poljima na kojima je završavala žetva. Na sebi sam još ćutio znoj sparna tropskog jutra, a dok sam silazio stepenicama, odmah sam osjetio čist planinski miris. Jedva sam uspio uzeti naprtnjaču, a dvomotorac je već ponovno uzletio.
Seteu je bilo četrdeset sedam godina i bio je Tamang iz istočnog Nepala. Širokih jagodica, uskih očiju, tamne kože, košaru si je na leđa natovarivao od malih nogu: nakon što je postao kuhar i visinski nosač te se u tim ulogama uspeo na Everest, Makalu, Cho Oyu, Dhaulagiri, Shishu Pangmu, u nekim je godinama i on sišao u dolinu. Nakon toga je ljeti i zimi radio u skloništima na Monte Rosu, a tijekom jeseni vodio istraživačke ekspedicije poput naše. Govorio je talijanski, često se smijao. Zapitao sam se je li to urođeno veselje ili profesionalni trik, način da izbjegne izravna pitanja. U Juphalu je nekoliko dana okupljao karavanu koja se sastojala od njega, njegova brata, pet mladića zaduženih za logor i kuhinju, još petorice za stoku i transport te dvadeset pet mazgi natovarenih svim što će nam trebati u gotovo mjesec dana pješačenja. S nas desetero s Alpa bilo nas je ukupno četrdesetsedmero životinja i ljudi. Šatori, oprema, hrana, petrolej za kuhanje, hrana za mazge i osobna prtljaga natovareni su na samare, jedino što nismo ponijeli bila je voda: pronaći svake večeri potok i prostor na kojem ćemo se ulogoriti bio je zadatak za Setea, koji nikada nije bio u Dolpu, ali se slabo uzdao u naše karte. Draže mu je bilo raspitati se za put kod mazgarā i seljakā u prolazu. U Juphalu je bilo vruće, a ja sam pokušavao sâm dokučiti što da ponesem u naprtnjači, a što da natovarim na mazgu, stoga sam ga upitao kad će mi zatrebati debela odjeća.
"Visoko gore", rekao je.
"Što misliš pod gore?"
Rastreseno je pokazao na mrlju u obliku slova Y na karti koju sam raširio, na veliko jezero Phoksundo koje leži između dviju dolina.
"A koliko nam treba dotamo?"
"Moguće četiri dana."
"Moguće?"
Provjerio sam na kojoj je visini jezero, na 3600 metara. Na 2500, visini na kojoj smo mi bili, rastao je kukuruz. Spuštajući se iz Juphala prema dolinskoj ravnici, prešli smo polja riže, terase na kojima se uzgajaju ječam i proso, bujne povrtnjake. Kuće su imale ravne krovove od nabijene zemlje na kojima su se sušili sijeno i ljuta papričica. Činilo se da se velik dio seoskog života odvija gore i da je u potpunosti u ženskom rodu: mlade žene tukle su ječam dugim štapovima, starije ga prosijavale na vjetru koji je odnosio mekinje; ispod, u kamenom koritu, neka je djevojčica prala kosu sapunom za rublje. Izdužene žute tikve, neobičan grašak u bodljikavoj mahuni, čak i grozdovi sitnih rajčica naseljavali su taj obronak bez stabala, na kojem je tek himalajski cedar, četinar nalik na afričke, bacao sjenu između vrtova.
Ja sam, osvrćući se uokolo, razmišljao o terasama koje je zauzela šikara, porušenim suhozidima, kanalima za navodnjavanje koje je progutala šuma, prizorima na koje sam bio naviknut po Alpama; o vremenu kad je naša planina bila ovako njegovana i o vremenu kad će ova planina doživjeti da je zapuste. Je li cesta to što vidim dolje? Jest, kraj rijeke je prolazila zemljana cesta i upravo dok smo joj se približavali, pretekao nas je mali kamion; prije nekoliko godina, kako su nam rekli, ondje je bila tek mulatijera.
Na tu smo se vijest Remigio i ja pogledali. On se rodio u selu do kojeg je do kraja sedamdesetih bilo moguće uspeti se samo pješice, potom je došla cesta pa je vidio kako je za njegova života u potpunosti opustjelo: kad dođe cesta, uvijek se čini da je sagrađena da nešto donese, ali potom shvatiš da je sagrađena da odnese. Promatrao je dvojicu radnika koja su lopatom i pijukom popravljala put. Mislim da se prisjetio prizora iz djetinjstva.
Karavana je podizala prašinu, a mene je počela dozivati svježina rijeke podno nas: kad je Sete odredio gdje ćemo postaviti logor, prvi sam izuo cipele i uronio stopala u uskovitlanu Bheri Kholu. Bila je to mutna, metalnosiva ledenjačka voda.
"Odakle dolazi ta voda?" upitao sam.
"S planine."
"Koje planine? Dhaulagiri?"
"Moguće."
Sete je govorio moguće umjesto možda, a to je njegovim odgovorima davalo neobičan proročki prizvuk. Odakle god dolazila ta voda, proučio sam karte i znao sam gdje će završiti: u rijeci Karnali koja izvire u Tibetu, a nakon sedamsto kilometara ulijeva se u Ganges. Dok sam sjedio na stijeni među mušicama i paprati, pomislio sam kako namačem noge u vodi svete rijeke.
"Ti si bio gore, je li tako?"
"Gdje?"
"Na Dhaulagiriju."
"Da, tako je."
"A sjećaš li se kako je bilo?"
"Dugo", rekao je Sete. Potom je otišao u šatorsku kuhinju organizirati pripremu večere.
Legao sam posušiti se na suncu, a iz torbe izvadio knjigu koju sam ponio. Bio je to Snježni leopard Petera Matthiessena, objavljen 1978., ali i dalje na tezgama svake knjižare u Katmanduu, gdje izgužvana džepna izdanja prelaze u naprtnjače novih šetača. I ta je knjiga imala veze s mojim putovanjem, štoviše, dijelom ga je nadahnula jer sam se spremao prijeći dobar dio puta opisanog u njoj. Leopard i ja bili smo vršnjaci, što je možda bilo slučajno, a možda i nije; počeo sam je čitati drugi put.
Zbog onoga što sam doznao o njemu, taj mi je Peter bio prilično simpatičan: rođen 1927. u New Yorku, pedesetih je godina bio pripadnik druge generacije američkih iseljenika u Parizu, nešto manje uspješnih oponašatelja Hemingwaya i Fitzgeralda. I on je imao mladu suprugu, stan na lijevoj obali Seine, notese koje treba ispuniti. Premda u Francuskoj nije proizveo ništa znamenito, bio je jedan od suosnivača povijesnoga književnog časopisa Paris Review prije nego što se vratio u domovinu kako bi se posvetio svojim dvjema ljubavima, izučavanju prirodoslovlja i istraživanju psihe. Nesnošljiv spram kućanskog života, ubrzo se razveo i počeo putovati. Šezdesetih je godina postao ekolog, uzduž i poprijeko prešao Latinsku Ameriku i jugoistok Azije, približio se domorodačkim kulturama te je na tom putu eksperimentirao s pejotlom, ayahuascom, meskalinom, potom duže s LSD-om, pritom pomno bilježeći svoja iskustva. Na kraju je, kao mnogi drugi, završio na heroinu. Sedamdesete su ga godine razočarale svojim neispunjenim obećanjima, ili je možda on sam bio izvor vlastitog razočaranja: zalazio je u srednju dob i uvidio da nije postigao mnogo. Zasitio se halucinogenih sredstava, zainteresirao se za budističku praksu. Nastavio je pisati bez velikih postignuća.
S njegova je gledišta to bila evolucija istraživanja. Potom mu je druga žena, s kojom se već nekoliko godina sastajao i rastajao, oboljela od raka na mozgu i ubrzo umrla. Peter je postao udovac, otac malenoga djeteta, izgubljen na mnogo načina: poziv prijatelja zoologa, koji je išao u Nepal proučavati ponašanje bharala, himalajskih plavih ovaca, došao je u pravi čas. Cilj ekspedicije bio je Shey Gompa, "Kristalni samostan", u srcu Dolpa, gdje je lokalni lama zabranio lov, te se ta divlja životinja namnožila. Uz malo sreće mogli bi spaziti i njihova glavnog predatora, snježnog leoparda, "najrjeđu veliku mačku",[1] koju gotovo nitko nikada nije proučavao. Nije li to bio dobar način za novi početak, ili barem savršen izlaz? Peter je sina ostavio prijateljima i otišao. "Bilo je to pravo hodočašće, putovanje duše", zapisao je, u mjesto koje je "posljednja enklava izvorne tibetanske kulture na Zemlji".[2] Tim recima i rukom nacrtanom kartom počeo je voditi dnevnik koji će mu donijeti slavu. Kao više puta dosad, na knjigu sam nabasao prekasno da bih upoznao njezina autora: Peter je umro 2014., gotovo kao devedesetogodišnjak, kao visok i mršav starac naborana lica i vrlo svijetlih očiju. Gledao sam ih na crno-bijeloj fotografiji koju sam upotrebljavao za označavanje stranica i doimale su mi se tako bistrima, oči bez sjena i bez tajni.
I ja sam volio crtati karte. Namjeravao sam u trenucima odmora zapisivati u notes poput njegova, u crnu bilježnicu koju sam ponio, robusnu, ali dovoljno meku da je mogu smotati u džep. Počeo sam te večeri. Dok sam dovršavao pisanje dnevnih bilježaka, pozvali su me na večeru: prvi obrok na bazi riže i leće u šatorskoj kantini, prva noć u malom planinarskom šatoru. Ušao sam u njega u pratnji knjige, kemijske i bilježnice, žubora vode koja mi je tekla kraj glave.
Nicola je kraj mene ležao u svojoj vreći za spavanje, na tu ću se bliskost brzo naviknuti. Uostalom, nas smo dvojica otkrivali neprestane, zapanjujuće sličnosti: ne samo da smo rođeni u razmaku od nekoliko sati, nego je ista slučajnost dopala i naše očeve. Odrasli smo u Milanu (on malo izvan njega), neko smo vrijeme proveli u New Yorku (on u Harlemu, ja u Brooklynu), pobjegli u planinsku kućicu (on u Valtellinu, ja u Valle d'Aostu), nijednom se ne srevši sve do prošle godine, kad smo se odmah prepoznali. Vodili smo paralelne živote, a naš razgovor u šatoru mogao je zvučati ovako:
"Sjećaš se one jeseni, večeri kad je izabran Obama?"
"Naravno, bio sam na koncertu u Lower East Sideu, crni trubač svirao je i plakao."
"U Harlemu su žene grlile ljude na ulici, bilo je kao da sudjelujemo u revoluciji."
"Poslije se ipak nije puno toga promijenilo, ha?"
"Ali bilo je lijepo biti ondje."
Na kraju krajeva, pomislio sam, bili smo Matthiesseni našeg doba. U njegovu je Parizu bilo očaranosti i razočaranja kao i u našemu New Yorku. Ja sam pisao priče o mornarima sjedeći na gatu u Brooklynu, Nicola je počeo slikati ljude koji hodaju, promatrajući harlemske avenije s prozora. Poslije je slikao brđane dok su se vraćali iz polja s oruđem na ramenu, pogrbljenije, uvijek s leđa.
"Spava ti se?"
"Nimalo."
"Kad se večeri čine beskrajnima, imam osjećaj da sam opet u planinskoj kućici."
"Samo što ja u kućici imam rakiju."
"Ja viski."
"Pročitaj mi nešto, može?"
Bili smo slikar i pisac, stoga je on s pravom bio ljevak, a ja dešnjak, pa smo tako birali strane u šatoru, kako bi ruka kojom se služimo mogla dosegnuti što joj treba. U mojem slučaju putopis koji sam mu čitao naglas, trećeg četrdesetogodišnjaka u našoj karavani: "Slušaj ovo: 'Pitam se ima li na svijetu ljepše rijeke nego što je visinska Suli Gad u ranu jesen. Kroz izmaglicu kao da vidim vodenduha što ga je na velikoj svijetlosivoj stijeni mekano oblikovala koprena bijele vode, a iznad stijene, o tanki slap koji se s istoka ruši niz hridinu udara vjetar, brije uzvodno i pretvara ga u maglicu prije nego dodirne tlo.’”[3] Nicola me nakon nekoliko redaka više nije slušao. Peterova lizerginska proza često bi ga u hipu uspavala, tad bih mu poželio laku noć i nastavio čitati u samoći.
Peter je upotrijebio točno određenu riječ za svoje putovanje. "Gnashor ili 'od mjesta do mjesta', kako u Tibetu nazivaju hodočašća.”[4] Hodočašće je u svakoj kulturi putovanje radi pročišćenja, ali kod tumaranja od mjesta do mjesta, ukrug, nema odredišta, koje je pak središnje u hodočašćima na koja mi mislimo. Jeruzalem, Rim, Meka: kako da znaš da si doživio pročišćenje ako nemaš cilj? Nalazio sam vezu između te potrebe za svetim gradovima na kraju putovanja i alpinističke opsjednutosti planinskim visovima: odmalena sam slušao kako se vrh upotrebljava kao metafora raja, a riječ uspon u duhovnom smislu. Sjetio sam se da se pak najvažnije tibetsko hodočašće sastoji u tome da napraviš krug oko planine Kailas, koja je toj kulturi sveta. Na tibetskom je to kora, ophod: kršćani na planinske vrhove zabijaju križeve, budisti kruže podno njih. U prvom sam činu nalazio nasilje, u drugom ljubaznost; želju za osvajanjem naspram želje za obuhvaćanjem.
Moje hodočašće počelo je s visećeg mosta, čelične užadi razapete od jedne do druge obale rijeke, koji je vodio u klanac Suli Gada ostavljajući za sobom zadnju cestu. Mnogo dana nećemo spaziti motorna vozila. Uspeli smo se uskom i sušnom dolinom, pod nama se pjenio brzac, a nad glavama su nam kružili bradaši rombična repa, zaustavljali se promatrati nas sa stjenovitih litica. Tamo gdje se ponovo pojavila vegetacija, ušli smo u visoku travu, za koju mi je trebalo neko vrijeme da je prepoznam po listu. I miris je bio poznat, je li to moguće? Konoplja je rasla posvuda oko nas i postajala visokom, gustom, bujnom kraj pustih zimskih staja na koje smo nailazili, na tlu pognojenu balegom. Vidio sam da je mazge rado brste. Otrgnuo sam jedan vrh i zgurao ga u džep košulje poput cvijeta u zapučku, razmišljajući o Peteru i hipijevskom geslu koje sam vidio na nekoj majici u Katmanduu:
NEVER
END
PEACE
AND
LOVE
"Jesi vidio?" upitao je Remigio. "Ondje skupljaju sijeno."
Pokazao mi je na drugu stranu klanca, gdje je nekoliko žena na tlu pogrbljeno radilo malim tankim srpovima. I nas dvojica proveli smo sate i sate u poljima okruženi žetelicom, traktorom, balirkom, prikolicama punim nestabilna sijena na koje bih sjeo dok je on vozio. Zato nas je zanimala nepalska tehnika: tu su ga odnosili u košarama stazom koja je sjekla padinu i nestajala iza grbine. Vjerojatno je ondje selo, rekli smo si, i htjeli smo vidjeti kakvo je. I dalje nismo vidjeli muškarce, nego tek vrlo malene dječake, tek izašle iz ranog djetinjstva: napravili su ljudski lanac i dodavali si kanistar vode koji je prvi napunio na brdskom potoku, a zadnji nosio uokolo da majke utaže žeđ.
Šumska sjena primila nas je poput blagoslova. Sijeno je u dugim pletenicama nalik na lijane visjelo da se suši s grana cedrova i borova. Na jednoj sam stijeni ugledao uklesanu mantru Om Mani Padme Hum, šest simbola koje sam naučio prepoznati i zvuk koji sam s vremena na vrijeme čuo kako ga ljudi pjevuše. "Om, dragulj u lotosu, ah!", tajanstveni stih s tisuću interpretacija koji aludira na nevidljivo skriveno u vidljivome. Izvana je lotos, oblik, prolazno, iznutra njegov dragulj: dragocjena srž, postojano. Što se krije iza pletenica od sijena? Što u letu bradaša, što u divljoj kruški usred šume? Otrgnuo sam s nje tvrd i nezreo plod, prožvakao ga, ali skupljao je usta, a dok sam ga pljuvao, poželio sam se ispričati stablu.
Popodne su se, oslobođeni samara, a možda i dalje pod utjecajem konoplje, mazge veselo prevalile na leđa, plandujući se otarasile bremena koje ih je tištalo. Promotrio sam nosače i mazgare: bili su to dvadesetogodišnjaci i nosili pohabane traperice, tenisice tankih potplata; ispod košara imali su znatiželjne oči i loše verzije modernih frizura. Logor su postavili kraj kućerka pred kojim su bili stol, dvije klupe, hrpa praznih boca, sušilo po kojem sam naslutio da je stanovnicima doline sva ona marihuana draga utjeha; meni je bilo draže pivo, pa sam ušao vidjeti imaju li ga. U kući koja je nalikovala na dućan, a možda je bila oboje, neka me žena nabadajući engleski upitala kamo smo se uputili.
"Na Phoksundo", odgovorio sam pokazujući prema prozoru. "U Shey Gompu. Na Kristalnu planinu."
"Daleko je", rekla je ona i pružila mi bocu piva na čijem se staklu isticao jedan proizvođač, a drugi je bio otisnut na naljepnici. Heineken koji je tko zna kako postao Everest. Žena je preskočila sljedeće pitanje, odnosno zašto se mi zapadnjaci onamo dolazimo mučiti, spavati na tlu, trpjeti hladnoću i gutati prašinu bez ikakva drugog očitog cilja osim da se udaljimo od svojih toplih kreveta i brzih automobila, ali mogao sam joj ga pročitati na čelu. Da je pronašla riječi da ga postavi, bih li ja našao one kojima bih odgovorio?
U sumrak, dok sam pijuckao svoj Everest uz obalu potoka, otkrio sam da je Peter doživio sličan susret. Ali njemu je doista postavljeno pitanje: "Slegnuo sam ramenima u nedoumici. Kažem li mu da me zanimaju plave ovce, snježni leopardi pa i udaljeni budistički samostani, neću mu dati pravi odgovor, premda je točno sve što sam naveo. Reći da sam krenuo na hodočašće činilo mi se blesavim i nepreciznim, premda je i to u određenom smislu bilo točno. I zato sam priznao da ne znam. Kako sam mu mogao kazati da želim proniknuti u tajne tih planina tražeći nešto što još nisam vidio?”[5]
Odložio sam knjigu i promotrio Suli Gad. Kako je sunce zalazilo, u dolinu je s vodom dopirao miris mahovine. Čak i kad ne znaš što tražiš, pomislio sam, najbolje je pratiti potok: uvijek pokazuje smjer, uspinje se prema izvoru, a kad vidiš kako postaje sve bistriji, osjećaš da ideš prema njegovu i vlastitu pročišćenju. Zamislio sam kako veliko jezero Phoksundo odražava glečere iz kojih je nastalo. Uronio sam ruku u ledenu vodu i učinilo mi se da mi nagoviješta njihov snijeg.
Taj stari hipi imao je pravo, ni ja nikada nisam vidio ništa nalik na dolinu rijeke Suli. Hodao sam sâm, povremeno bih sreo nekog druga, gubio se kontemplirajući vodu. Oblici uz rijeku toliko su me se snažno dojmili da sam često sjedao crtati: himalajske cedrove, borove koji su mi izgledali kao vrsta limbe, breze požutjelih listova. Mostić od trupaca zabijenih u obale i izbočenih nad prazninom, kolčiće ograde koje je izrezbario vješt drvodjelac. Hrpu kamenja mani, velikog riječnog kamenja s uklesanom mantrom za zaštitu sela (Sete nam je savjetovao da takva vjerska mjesta uvijek zaobiđemo slijeva, poštujući smjer kazaljki na satu, koji u budizmu upravlja svemirom). Klipove kukuruza na krovu kuće i ženu koja je u kotlu miješala fermentirani ječam: od njega će napraviti chang, vrstu mutna piva, ili rakshi, sirovu rakiju kojom se opijaju Nepalci. Potom lokve, brzace, obale s bijelim šljunkom, otočiće paprati, pjeskovite okuke. Dvije žene na mazgi prošle su kraj mene dok sam crtao. Učinilo mi se da čujem kako se smiju ili se to možda voda šalila, slapić veselio. Peter: "Ogledam se oko sebe – tko li je to nešto izrekao? I tko sluša? Tko je to sveprisutno 'ja' koje nisam ja? Zov samotne ptice postavlja isto pitanje. Ovdje, u tajnovitosti planina, uz huk rijeke, dodirujem vlastitu kožu da vidim jesam li stvaran; glasno izgovaram vlastito ime i ne odgovaram.”[6]
Uspinjući se uz potok, naišao sam na šator kvadratnog tlocrta od debela vojnički zelenog platna s nekoliko prozorčića i rupom u sredini iz koje je virila pocrnjela cijev dimnjaka. Ondje me čekao Remigio. Pred šatorom je neki mladić lomio trijeske s cedrova debla, konj privezan za stablo repom je tjerao muhe, neko nas je garavo dijete promatralo.
"Takav sam ja bio sa sedam godina", rekao mi je Remigio.
"Što si radio sa sedam godina?"
"Ljeti sam išao na katun s majkom. Imali smo staju i zajedničku prostoriju u kojoj smo jeli i spavali. Sedamdesetih godina stazom su prolazili prvi turisti. Bili su znatiželjni, ali ja sam se sramio jer sam uvijek bio prljav i zbog našeg načina života."
Dijete nije znalo da je pred njim budući on: Remigio mu se nasmiješio, a ono je pobjeglo. Ja sam pak počeo uviđati da su ti brđani svi dijelom pastiri, a dijelom trgovci, stoga sam povirio u šator da upitam možemo li dobiti čaj. Imao sam pravo: djevojka nas je pozvala da se smjestimo na jastuke oko peći, u toplu i zadimljenu tamu, pa je stavila kuhalo na vatru; dok smo čekali, nad svojom sam glavom uočio trake mesa obješene da se suše na žici. Po mirisu bih rekao kozetina. Polovicu šatorskog tla zakrčili su lonci, staklenke, vrećice riže, krpe i lavori, šalice.
"Sve je na podu, isto kao u maminoj kuhinji", potvrdio je Remigio.
Iskušao sam svoj bijedni nepalski s djevojkom koja je možda bila djetetova sestra, ali vjerojatnije majka. Moglo joj je biti dvadeset godina. Tato pani: topla voda. Mito tsa: dobro je! Didi: djevojka. Ramro didi: lijepa djevojka. Nasmiješila se i natočila mi još jednu šalicu crnog čaja s mlijekom u prahu i mirisom borovice.
Prvi snijeg pojavio se kasno popodne u dnu bočne doline: jedan od vrhova Kanjirobe, lanca koji doseže sedam tisuća metara visine, sjao je nad mračnim obroncima kad sunce više nije dopiralo do nas. Podsjetio me da su šume, brzaci, doline tek preludij u ono što nas očekuje, što mi je promijenilo raspoloženje. Laknulo mi je što sam ponovno pronašao svoje drugove nakon što sam zaostao kako bih pisao i crtao. Naš niz planinarskih šatora već je bio postavljen u blizini nekog sela, mazge su pasle, a iz kuhinje je dopirao miris variva. Sjeo sam za stol s ostalima, a dok su oni čavrljali, pogledao sam kartu: Sanduwa, gdje smo se nalazili, bila je na 2960 metara.
"Sve u redu?" upitao me Nicola pružajući mi bocu. Nabavio je još piva, čisti Everest ravno iz podruma.
"Je, je", slagao sam.
"Sutra se penjemo, ha?"
"Šteta što napuštamo rijeku."
"Eh, da, bila je to lijepa rijeka."
Nazdravili smo Suli Gadu zazveckavši bocama. Nicola je naslutio da nešto ne štima, ali nije mi se dalo objašnjavati mu. Ionako je imao dovoljno vremena da sam shvati.
Nikad ne bih mogao postati alpinist. Kad sam bio dijete, brzo sam otkrio da patim od visinske bolesti, želudac mi je bio nemilosrdan visinomjer: počeo bi se preokretati nakon tri tisuće metara i mučio me do vrha četiritusućnjaka, kamo bih došao ošamućen, često povraćajući, stoga sam propuštao svu ljepotu tih planina i ostajao je samo osjećaj mukotrpna osvajanja. Godinama sam se vraćao u nadi da će bolest proći, ali nije, ja sam se zauzvrat počeo zbližavati s njom. Znao sam kad dolazi, naučio da će nestati dok se budem spuštao. Postala je dio mojeg načina planinarenja: um je ustrajao, poticao, nagovarao, a tijelo s mukom slušalo i preklinjalo da se vratim, sve dok mi ta borba nije dozlogrdila, dok nisam zaključio da nema smisla i dalje se boriti. Alpinizam je mogao ostati dječji san. Glečer me možda odbija, ali ostaju livade i šume, koje će me rado primiti. Već se više od dvadeset godina nisam popeo iznad tri tisuće metara.
Sve dok se nakon Sanduwe dolina nije razdvojila, na sjeveroistoku selo Murwa i zadnje obrađene terase, na sjeverozapadu dubok kanjon u koji se urezala Suli. Pustio sam ostale naprijed i ostao sâm. Preda mnom su, iza kanjona, klimave kamene gromade nadvisivale visoke igle od crljenice, a među njima su prolazile brazde nastale erozijom; voda je na više mjesta izvirala iz golog tla kao da ponovno izbija preko odrona. A jezero Phoksundo zacijelo je doista nastalo iz velikog prvotnog odrona: tamo gdje se dolina zatvarala, staza je postajala strma, uspinjala se prvi put nakon dana provedenih uz obalu potoka. Uokolo se šuma koja me donle štitila pretvarala u patuljaste cedrove, bodljikavo žbunje, grmove šipka, borovicu posivjelu od prašine.
Na toj padini moj se stari visinomjer ponovno uključio: 3300, 3400, 3500 metara. Pluća su osjećala kako zrak osiromašuje, uzrujano srce počelo je prebrzo tući, želudac se zgrčio. Usporio sam korak. Ako patim na 3500 metara, kako ću prijeći prijevoje na 5000 metara? Trudio sam se ne razmišljati o budućnosti, o ostalih tisuću ili dvije tisuće metara visinske razlike, i usredotočiti se na svoja stopala, noge, pluća, kojima je trebalo upravljati kako se ne bi uspuhali, kako se ne bih zadihao, nego da mi dah ostane dubok i pravilan. Želudac mogu držati pod kontrolom samo ako se prisilim ostati miran: upravo je mir ključan, prava suprotnost strahu. Obuzet tim radom na svojoj nutrini, gotovo da nisam primijetio mjesto na kojem, u svijetu izvan mene, kanjon završava i pojavljuje se veličanstven slap Suli Gada: voda se rasprskavala posred padine i obrušavala se zapjenjeno se bijeleći, potom veselo tekla prema udaljenom Gangesu. Rado bih gore ponio malo njezine lakoće, dopustio joj da mi udahne svoju snagu za nadolazeće dane.
Naposljetku je, nakon što sam prešao odron, staza zašla u kotlinu i ublažila se. Iščeznuo je zvuk vode koji me okruživao i ponovno se pojavila sjena borova. Na obzoru sam ugledao nove planine, ovog puta prekrivene glečerima, i još zelene pašnjake podno njih; po pašnjacima su lutale izolirane crne mrlje, prvi jakovi na putovanju. Budući da sam na katunima provodio čitava ljeta, zbog tog sam se blaga na ispaši osjećao kao kod kuće. Ne samo zbog njega nego i zbog nježnozelene trave, zagasitozelenih cedrovih šuma i zaobljenih vrhova. Dva velika crveno-bijela chortena nalik na trokatne pagode služila su kao ulaz u taj svijet; dok sam prolazio kraj njih, sreo sam djevojku u trku. Ja spor, težak, zadubljen u svoj kontrolirani korak, ona tako lagana da joj je vjetrić u trku mrsio kosu. Bila je duga i crna, sjajna, nad purpurnocrvenom haljinom i izvezenim vunenim remenom.
"Namasté!" pozdravio sam je.
"Tashi delek!" uzvratila je. Ja na nepalskom, ona na tibetskom. Sudeći po jeziku, haljini, tim hitrim nogama, mongolskim crtama lica, već smo bili s druge strane granice. Dva chortena bila su na grbini i dok sam se uspinjao na nju, ugledao sam kuće nekog sela na blagoj nizbrdici, a nešto dalje, u dnu kotline, plavetnilo jezera Phoksundo. Ne tirkizno, o kojem sam čitao, nego boje petroleja poput mojeg raspoloženja, ili se to možda tek nebo oblačilo.
Nakon nekoliko noći u šatoru, te uoči tko zna koliko drugih s tlom Dolpa pod leđima, nije bilo loše moći spavati na mekome i dobro se odmoriti. Stoga sam popodne proveo dolazeći k sebi i lutajući selom: ali potom sam shvatio da je Ringmo više od sela, bio je to pravi gradić iz kojeg su karavane kretale put sjevera. Posvuda su bili jakovi, dućani i roba, kao i molitvene zastavice. Promatrao sam četvrtaste i plosnate kuće, kamene zidove, modro obojene prozorčiće, hrpe naslaganih drva i snopove sijena na krovovima. Prepoznao sam taj jezik: i u Alpama modra boja prozora tjera muhe, ili se barem tako misli, a s približavanjem zime sijeno i drva brđanima zlata vrijede. U nekom su dvorištu drvodjelci obrađivali trupce borova koristeći se priprostim blanjama, četvrtasto ih tesali da dobiju grede za gradnju. Neka je žena sjedila pod trijemom i automatskim kretnjama prela ovčju vunu: vreteno se vrtjelo u desnoj ruci, lijeva je razmrsivala vunu, nije bilo potrebe da gleda što ruke rade; slično rukama redovnika koji prebire zrnca na krunici tijekom puje, obreda blagoslova novoga doma. U selu su se gradile tri zgrade. Vlasnik jednog od dućana rekao mi je da to nisu kuće, nego hoteli, a iako me ta vijest zabrinula, bili su mi lijepi, cijeli od drva i kamena, s ručno obrađenim gredama i daskama. Novi hoteli rađali su se iz šuma i stijena, stari chorteni mrvili su se i vraćali planini. I stube koje su vodile na krovove bile su izdubljene u trupcima, poput piroga. Remigio i ja otišli smo ih proučiti namjeravajući sagraditi takve po povratku. Puhao je vjetar i na svakom su se krovu vijorile iskrzane zastave.
"Smeta li ti visina?" upitao sam ga dok smo mjerili stubište pedljima.
"Mislim da smeta. Malo me boli glava", rekao je. Premda se rodio na 1800 metara, prvi je put u životu bio tako visoko.
"Ne zaboravi piti. Vodu, čaj, varivo, pij i kad nisi žedan."
"Dobro."
Htio sam otići vidjeti jezero, pa sam još malo odgodio potrebu da legnem na toplo i odspavam. Dok sam prelazio preko visećeg mosta, prepoznao sam golemi kamen koji je opisao Peter, onaj na kojem je posred potoka uklesano Om Mani Padme Hum. Dojmilo me se što je nakon četrdeset godina i dalje ondje, ali ruševnu samostanu na obali moglo je biti i četiristo. Jačji pastir, koji je dremuckao u grmlju, otvorio je oko dok sam se spuštao prema vodi. I dva vijugava, senzualna Budina oka naslikana na zidu chortena promatrala su me između stabala. Tko od nas promatra, tko je promatran?
Sjeo sam pod borovicu punu zrelih bobica i ubrao ih nekoliko bez razloga, stavio ih u džep razmišljajući kako ću prije ili poslije shvatiti zašto sam to učinio. S mjesta na kojem sam se nalazio Phoksundo se doimao beskrajnim, protezao se, a dolje u dnu i račvao među izrazito visokim stjenovitim padinama. Kako je tvrdio Peter, koji je prolazeći onuda sakupio lokalne legende, nijedna riba nikada nije živjela u njemu i nijedna brodica nije brazdala njime, zbog čega se meni doimalo još turobnijim: jednako kao što me raduje virovita voda planinskih potoka, oduvijek me uznemirava nepomična voda planinskih jezera. Pokušao sam se sprijateljiti s njom skicirajući poglede na nju u svojemu notesu. Potezi su bili nesigurni, ruka je drhtala i nema veze što nisam znao nacrtati granu isturena bora koji mu je milovao površinu, stijene koje su izranjale poput arhipelaga, ruševni samostan. Pomislio sam: jezero sve odražava te je stoga građeno od onoga što se zrcali u njemu, poput mene u tom času. Jedina je to vodoravna i ravna linija na mjestu na kojem je sve ukošeno, svijeno, razlomljeno, nepravilno: možda mi je to smetalo. Ili mi je možda mučnina koja me obuzela iskrivila misli.
Od Petera sam doznao kako Tibetanci smatraju da planinu nastanjuju duhovi, nisu zli, ali su strogi prema čovjeku, a ja sam zacijelo sreo svojega. "Tibetanci kažu da su prepreke na tegobnom putu djelo demona kojima je cilj staviti na kušnju hodočasničku iskrenost i isključiti malodušnike.”[7] Znao sam i da će me taj demon pratiti do kraja ekspedicije i bio sam spreman dokazati mu svoju iskrenost.
Bilo je neobično nalaziti se na 3600 metara i imati osjećaj da si na početnoj točki, ali dolina kojom smo se danima uspinjali odjednom je zaboravljena, oči su odande mogle gledati samo gore. Kotlinu je od zapada prema istoku nadvisivala kruna ledenjaka. Imao sam dojam da sam došao do ulaza u neki drugi svijet: pogledom sam potražio kako da zaobiđem jezero i pronašao stazu usječenu u stijenu koja se uspinje zapadnom obalom, penje se rtom, a potom ponovo silazi, pomislio sam, u neko drugo mjesto koje nisam mogao vidjeti, prema Shey Gompi i Kristalnoj planini. Ondje dokle je dopirala tek mašta, nalazila se sutrašnja staza.
[1] Svi navedeni citati djela Snježni leopard preuzeti su iz: Peter Matthiessen, Snježni leopard, prevela Mia Pervan, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2009.; str. 17. (op. prev.)
[2] Str. 17. (op. prev.)
[3] Str. 139. (op. prev.)
[4] Str. 39. (op. prev.)
[5] Str. 130. (op. prev.)
[6] Str. 139. (op. prev.)
[7] Str. 95. (op. prev.)
Prijevod: Ana Badurina
