Foto: Igor Dražić
Olja Savičević Ivančević, pjesnikinja, prozaistica, kolumnistica i autorica slikovnica, jedna je od onih autorica koje ne samo da nije potrebno posebno predstavljati, već se svaka njezina knjiga iščekuje s velikim veseljem. Tako je bilo i s romanom Ljeta s Marijom, čiji je izlazak bio i povod ovog razgovora.
"Stvarne žene u obiteljima, u susjedstvu i njihove storije jedine su svjedočile da ženski život nije dvodimenzionalan ni lišen bunta ili pustolovine ili erotike, pa makar se pustolovine odigravale u kućnim interijerima i pritvorima. U knjigama recepata flekanih rumom, s čokoladnim otiskom prsta, na poleđinama fotografija i u pismima i razglednicama, spomenarima i leksikonima, po zaključanim ormarinima, ladicama i kredencama, nalazila je zrnca i mrvice velike i neispisane privatne povijest svijeta."
Naše prethodnice i njihove sudbine. Određene smo njima, kao što smo određene genomom koji nosimo. Kako je došlo do toga da kreneš baš u razmatanje te teme?
Jest, roman je o prethodnicama, ali i o kćerima i vremenski završava u 2021., kad najmlađa od pet Marija ima osamnaest godina.
Što se pretkinja tiče, događalo se da u nekom razgovoru s prijateljima spomenem šukunbabu hajdučicu ili prababu koja je preživjela logor i bila počasna predsjednica općine, pratetku koja je bila pjesnikinja i pisala religioznu poeziju ili, recimo, da se baba rastavila i vratila u malo misto u ono vrijeme kada je to bio veliki skandal, da se moja majka rodila nakon smrti svog oca, koji je ubijen Drugom svjetskom ratu, i da je odrasla u dječjem domu itd. Često bi me pitali zašto ne napišem nešto o tome i s godinama sam počela razmišljati da je možda moj pravi zadatak da, zato što sam prva koja to mogu, na svoj način istražim, rekonstruiram, izmislim i ponovo napišem te priče. Stvarne priče iz usmene predaje ili tračeva poslužile su kao poticaj za knjigu o povezanosti njihovih sudbina koja nadilazi srodstvo i ide do današnjih dana. Muškarci s kojima su bile vezane često su stradavali ili nestajali, a malokad imamo priliku pročitati kako su živjele te naše pretkinje, kako je izgledao neki njihov običan, a njima privatno važan dan. Kao kad arheolog otkrije naušnicu ili posudu pa preko njih rekonstruira jedan period života na nekom mjestu, eto tako sam pronalazila te detalje.
Ali ova knjiga je ipak fikcija i voljela bih da ljudi Ljeta s Marijom čitaju kao svaku drugu fikciju, iako je na to nemoguće utjecati. Gotovo sve ulomke pisala sam u trećem licu da bih imala distancu koja mi je bila potrebna, jer nije bilo jednostavno ponovo ulaziti u te živote s kojima sam vezana i potom ih interpretirati. Postoji i odgovornost prema onome što je bilo.
Sad kad je već određeni broj ljudi pročitao knjigu, ono što me iznenadilo, ali na dobar način, jest što su mnoge čitateljice, ali i čitatelji unutra pronašli svoje priče, svoje srodnice. Poticaj da ih se sjete, da ih ispričaju.
Žene o kojima pišeš različitih su karaktera, ali svaka je na svoj način nosila pobunu, a samim time i nadu za one koji dolaze. Ponekad je ta nada hrabrost da se odupre društvenim normama, ponekad je ta hrabrost i poezija. Gdje je za tebe danas ta nada?
Mislim da su takve osobe interesantne upravo zato što nisu ni strašne žene ni superžene, već žene na vjetrometini sudbine i društveno-političkih okolnosti koje su nastojale i nastoje gristi život da ne bi on pojeo njih, ali i živjeti punim plućima kad je to bilo ili jest moguće. Moć književnosti je da dok čitamo i pišemo o teškim i besmislenim sudbinama, nalazimo smirenje i smisao. Čak i u tekstovima koji ne nude nadu, jer već sam taj proces pisanja, a onda i čitanja neke dobre knjige pršti vjerom – pa tko bi inače sjedio i kucao po tastaturi pola svog života. To je hrvanje s avetima iz kojih, ako smo iskrene u stvaranju i otvorene u čitanju, izlazimo kao apsolutne pobjednice, bez obzira na ono što će se kasnije događati s našim tekstovima, a o čemu ne treba previše razbijati glavu.
Moć književnosti je da dok čitamo i pišemo o teškim i besmislenim sudbinama, nalazimo smirenje i smisao.
Poezija je, već na početku romana, postavljena kao mjesto s kojeg je moguće drugačije vidjeti i voljeti svijet. Ipak, do poezije su trebale generacije, boli i prevladavanje onoga što bi se nazvalo sudbinom. I sama sam sklona vjerovati da je trenutak kada netko dobije poeziju u amanet trenutak kada se mijenja budućnost onih koji dolaze…
One su bile poezija, njihovi životi su bili poezija. Ne pjesma Havaja, nego prava punokrvna poezija, katkad sentimentalna, a povremeno preteška, krik. Samo se, eto, trebala roditi jedna autorica da to i zapiše i izmisli.
Kako danas gledaš na proces pisanja romana, proces pisanja poezije? Koliko se proces kroz koji si sada prolazila razlikovao od prijašnjih?
Proces pisanja je bio mučniji, a mislila sam da će ići brzo i jednostavno. Ima to veze i s trenutkom u kojem živimo.
Željela sam čisto pismo, red u sintaksi, jasnoću u izrazu, jer tek kad nešto zapišem, to i znam, a svi smo zadnjih godina bili pomalo obezglavljeni, ni ja nisam umakla tome. Svijet je kaos, knjiga je red. Ipak priče/ulomke nisam ni pisala ni poredala kronološki, jer sam željela da se vidi ta dijakronijska povezanost sudbina, razlike i sličnosti koje su se dogodile u životima žena i djevojaka u zadnjih stotinu ljeta.
Neke stvari trebaju vrijeme i nekad je za jednu rečenicu ili motiv potrebno prekopati, pročitati dva-tri stara časopisa, koji su danas, nasreću, digitalizirani, ili za neki dijalog istražiti rječnike, pogledati koji film, poslušati pjesmu... Ali tako sam radila i s prijašnjim romanima. Onda to, šta bi se danas reklo, apliciram u tekst, ali neopazice. Puno sam i brisala. Namjera je da knjiga o živim ljudima diše kao živo biće, da ne bude konstrukcija od papira.
"Narodna heroina, a njezinih kćeri nema u toj knjizi. Gdje si bila što si radila, ako nisi rodila sina."
Koliko smo danas odmakli od nezapisivanja povijesti žena, ili smo samo naizgled?
Evo trivia, ali možda zanimljiva za spomenuti. Knjiga Rodoslovni i drugi odnosi koja se pojavljuje u knjizi uistinu postoji i negdje krajem osamdesetih došla je na obiteljsku kućnu adresu. Nije ona ni po čemu bitna nekome tko nije u toj knjizi, ali mene je kao vrlo mladu djevojku začudilo kad sam vidjela da svako rodoslovno stablo završava kad se nekom "neostvarenom" muškom izdanku loze rode kćeri.
Ta zarobljenost u vječnom kćerinstvu, osporavanje ženi da bude odrasla, kao i osporavanje prava na kontinuitet, nešto je što se oslikava u svim našim odnosima, ne samo obiteljskim nego i profesionalnim. Pokuša li žena biti nešto više od kćeri, donositi odluke o svome životu, profesiji, tijelu, sudbini, umaći tutorstvu u boljem slučaju, ako i izbjegne biti kažnjena za svoju neposlušnost, naići će na otpor, omalovažavanje.
Ali kćeri su i kod nas sve više počele zapisivati i razotkrivati stvarne živote majki, baka i što je još važnije – svoje vlastite. A što zapišeš jest, često ne odmah, ali kad-tad. I to je uspostavljanje kontinuiteta, jer mi nismo samonikle.
Kćeri su i kod nas sve više počele zapisivati i razotkrivati stvarne živote majki, baka i što je još važnije – svoje vlastite. A što zapišeš jest, često ne odmah, ali kad-tad. I to je uspostavljanje kontinuiteta, jer mi nismo samonikle.
Dva citata s početka i s kraja, možda potpuno drugima nevažna, ali meni su, kao slučajnoj plivačici (jedinoj u mojoj liniji obitelji) otvorile jedan divan prostor koji pokazuje i promjenu i nadu.
Marijeta, 1921.:
"Čekajući doktora, Marija gleda plažu i more u granama javora i sluša smijeh i prskanje turista i turistkinja kroz veliki prozor ambulante u štaciji, odrasla je uz more i u svojoj šesnaestoj prvi put se pita kako je to plivati u moru. Z a p l i v a t i. Pari joj se lipo, sigurno lipo ka letit, rekla je Kati. Ali zaronit, to ne zna bi li, za to treba imat pluća dupina."
I potom iz drugog dijela romana:
Mariola, 2021.
"Zaronila sam zatvorenih očiju, oprezno, kao neplivač. U djetinjstvu sam mogla roniti dugo, dugo plivati, dok je trajalo ljeto, nisam vidjela razlog zašto izaći iz mora, sjetila sam se. "
Jedno stoljeće stalo je u doživljaj mora…
Motiv plivanja i plivačica jedan je od najvažnijih u tekstu, dobro si uočila. Rasla sam uz more, na minutu od njega, živjela uz isto i svjedočila tom zanimljivom odnosu žena i mora.
Ima jedna scena između ove dvije koje si navela, kad se Marijetine kćeri svađaju i starija sestra prijeti mlađoj da će reći roditeljima da se kupala gola u moru (a gola je u košulji). S tim zabranjenim ulaskom u more počelo je to stoljeće u kojem se u životima žena ipak puno toga promijenilo. Kad znaš plivati, znaš i roniti, samo treba držati dah.
