Čula sam odozdo svaki njihov korak. Otkako se udala, bavila sam se upravo time – prisluškivanjem, praćenjem njihovih staza, brojanjem koraka na koje bih nadograđivala domišljate konstrukcije slika. Iz kuhinje u sobu, potom u kupaonicu, opet u sobu, spavaonica, škripa velikoga kreveta naslijeđenog još od moje majke, a njezine bake, širokog dva metra, s još uvijek elastičnim madracem. Naravno da sam razaznavala njezine korake (bili su brži i lakši) i njegove (ponekad je vukao noge, kao da mu je kupila prevelike papuče). Koraci su se razilazili i sastajali, sretali i mimoilazili. Zatvarala sam i prozore da ih bolje čujem, jer mi je smetala čak i udaljena zvonjava tramvaja – nedaleko odavde je remiza. Živimo na periferiji u pristojnom rezidencijalnom kvartu među predratnim kućama obraslim raslinjem, kakva je i ova naša. Hladno stubište, prizemlje i kat. Ja u prizemlju, kat sam im prepustila.
Uz ulazne stube raste golema glicinija, lijepa, ali raspojasana biljka. Svakoga se ljeta rascvjeta, a duguljasti grozdovi njezinih cvjetova vise poput sisa. Svaki izdanak izraste godišnje za metar, pa ljeti treba paziti da se prozori i vrata na balkon ne ostavljaju otvoreni – izdanci se guraju u kuću, traže veće rupice u nemirnoj strukturi zavjesa i imam dojam da bi se htjeli dočepati namještaja, zasjesti na stolcima oko stola… Ah, poslužila bih toj biljci čaj u svojim najljepšima šalicama, počastila je masnim šekerparima.
No čaj sam pila sama, prenosila sam pogled na strop i ondje iz koraka rekonstruirala sav njihov život. Dosadan, jednoličan. Moja kći nije mu znala osigurati zabavu. Kada je tamo dugo vladala tišina, kada nije bilo nikakvog kretanja, to je značilo da gledaju televiziju – sjedili su na kauču. Njegova ruka na njezinoj ruci, bedro uz bedro, na stoliću čaša s pivom, pored nje sok od naranče, otvorene novine s televizijskim rasporedom. Ona je sigurno turpijala nokte (uvijek je bila opsjednuta svojim noktima), a on čitao. Tišina u kuhinji – znači da jedu. Možda tek struganje odmaknutog stolca kada netko od njih ustane po sol. Šum vode u kupaonici – netko se od njih kupa. Naučila sam prepoznati tko – ona se kupala kraće, on je pak stajao pod tušem puno duže no što se činilo potrebnim. Što je mogao tamo raditi, krhak i otopiv pod mlazom vruće vode, kao glatki sapun? Ribao je leđa? Prao kosu? Nepomično meditirao o kapima vode na golom tijelu? Zatim tišina, šum vode je prestajao, sigurno je stao pred ogledalo i brijao se. Naučila sam vidjeti to podrobno – nanosio je na svoje lijepo lice pjenu, a potom ju je pomno skidao žiletom, sve dok se ne pojavi glatka i svježa koža. S ručnikom oko bedara, bos, s kapima vode na leđima, bio je obnovljen. Tada sam zamišljala da se na tren privijam uz njegova leđa i da sam bestjelesna, da ja njega osjećam, a on mene ne. On je nevin, a ja posežem za njegovim bedrima. Ali potom, poslije njegova brijanja, uvijek bi došla ona, nježno ga mazala kremom, mora da ga je tada provocirala, gurala mu ruku pod ručnik i koraci su od tamo vodili u spavaću sobu i neopazice se pretvarali u blagu škripu starih opruga. Bili su, na kraju, bračni par. To je normalno, govorila sam si. Izlazila sam u vrt. Navlačila gumene rukavice i plijevila gredice. Prstima sam pravila rupice u zemlji i pljuvala u njih. Opipavala sam debelo žilavo korijenje dalija. Vrtjelo mi se u glavi kada bih se prenaglo uspravila.
Moja kći – lijepa tamnokosa žena dotaknuta nečim istočnim, kao da je već samim izgledom mirisala na mošus. Duga, ravna, posve crna kosa, orijentalne oči naslijeđene od oca. Moja kći ima dvadeset šest godina, ali ja znam da je to samo varka. Zapravo je mlađa – bila sam svjedokom njezina zaustavljanja u sazrijevanju kada joj je bilo sedamnaest; jedne noći, jednoga dana dosegnula je vrhunac i u budućnost kliznula po nekakvoj ravnini kao na klizaljkama. I dalje ima tih sedamnaest, i umrijet će kao sedamnaestogodišnja djevojka.
Čim je saznala da je trudna, silazila mi je ovamo s trbuhom otkrivenim po trenutnoj modi, pućila usne, stajala u karakterističnoj pozi trudne žene i oslonjena dlanovima o bedra govorila: "Nije mi dobro." Pripremala sam joj čaj ili kuhala kamilicu. Govorila je također: "Oleg je tako zabrinut za mene, on me tako voli." Ipak je pobacila. Odveo ju je u bolnicu, vratio se, visio na telefonu, onda zveckao bocama po stubama i uvečer pio pivo, gledajući televiziju. Donijela sam mu večeru, prstom mu promiješala čaj, a onda oblizala taj prst. Polegla sam ga na kauč da spava. Gledao me odozdo, izdaleka. Olabavila sam mu samo kožnati remen; promrmljao je "hvala" i zaspao. Tumarala sam te noći po njihovu stanu. Razgledavala sam uredno složeno rublje u ormaru, kozmetiku u kupaonici, tragove prsta na zrcalu, pojedinačne vlasi u kadi, hrpicu prljave odjeće u košu od vrbova pruća, crni kožnati novčanik koji se blago prilagodio njegovim guzovima.
Tijelo mi je smetalo, moje me tijelo gnjavilo, jer bih najradije bestjelesno legla uz njega. To je tijelo bubrilo kada bismo se mimoilazili na stubama. Govorio mi je s premale razdaljine, preopasne, blizina je bila puna mirisa. Odijelo satkano od mirisnoga zraka praskalo je kao otvarani smičak, a uokolo su se odigravale sve moguće kretnje – podjednako nevino utješno lupkanje po leđima, kao i njegova ruka između mojih nogu. Govorila sam mu neka uvečer zatvara prozore pred glicinijom, neka redovito prazni poštanski sandučić, neka ovo, neka ono.
Žudjela sam za njim otkako sam ga prvi put ugledala. Zar je to nešto loše? Pa kćeri su dijelovi svojih majki, kao što su i majke dijelovi kćeri – nije čudo da se požuda razlijeva po objema kao rijeka za povodnja, da ispunjava sve moguće, niže položene predjele. Imam svoje godine i znam da je borba sa žudnjom nemoguća – treba biti tankoćutan meliorator – dopustiti joj da teče, dati da te nosi, jer je se ne može ni ispuniti ni zaustaviti. Tko god misli drugačije, vara se. On je mislio drugačije.
Ali najprije se ona vratila i u mojoj smo kuhinji otplesale taj naš tužni ples – njihale smo se u zagrljaju, prestupale s noge na nogu u monotonom baletu po cijeloj kuhinji, od prozora do vrata, nanovo jedna osoba, otprije nepravedne podjele. Milovale smo se po kosi uronjene u svoje mirise, u moj ovratnik i njezinu kapuljaču. Osjećala sam njezine grudi i opustjeli trbuh. Ali kada se on pojavio na vratima, postiđeno smo se odmaknule jedna od druge i on ju je poveo, a potom sam opet slušala njihove glasove na katu.
Učila sam je iskapati lukovice biljaka i navlačiti posteljinu u jednom potezu. Noću mi je silazio on i mora da me se bojao, jer je uvijek mirisao po pivu. Obujmljivala sam mu bedra nogama, kao da sam mlada djevojka. Slušala sam izjutra njegovo jutarnje tuširanje – još dulje, još nepomičnije no prije.
On je sigurno razmišljao po svom – da se svaka žudnja može utažiti, svaka želja zadovoljiti, svaka glad utoliti, kako već razmišljaju muškarci.
Zatvorili smo prozore pred zimu; i opet je trebalo nožem obrezivati izdanke grma. Još je batrljcima lupkao po prozorskim staklima u ritmu prvih jesenjih vjetrova, ali nije imao šansi, s prozorskog nas je podboja gledao već bezlistan, bespomoćan. Radijatori su razigrali zrak.
Je li ona, moja kći, znala? Ako je bila dio mene, onako kako sam ja bila dio nje, morala je znati istinu. Čula sam povremeno kako se noću budi i viče: "Mama!", ali nije to bio nikakav poziv, nisam više morala skakati s kreveta i trčati k njoj. Vikala je: "Mama!" jednako kao što je mogla vikati: "Aaaa!" ili "Oh!" On je bio taj koji ju je grlio. On je govorio: "Dobro je sad, spavaj, spavaj."
Zima se polagano razvijala, nepopustljivo je zamračivala svijet. Tugaljivo duge noći, kratki dani razdrobljeni odjecima koraka na katu. Nije mi se javljala, pa ni ja nisam ništa govorila. Gledala sam joj kroz prozor u potiljak dok je izlazila iz kuće. Osjećala sam njezin pogled na potiljku kada sam ja izlazila iz kuće. Vidjela sam kako kišobranom tobože nehotice buši rupe u zemlji, hodajući na postaju, i pljuje u njih. Slušala sam silovit lepet presvlačenja posteljine.
Za vrijeme njezine odsutnosti puno sam ga puta ugošćavala na kavi. Sipala bih mu u čašu dvije žličice šećera i miješala sve dok slatkoća ne bi ublažila gorčinu. Pio je pohlepno, ne dižući pogled, ispijao je sve do dna. Uvijek bih napravila prvi suptilni korak, jedva zamjetan, i nikako zato što sam to više željela, već da ga oslobodim osjećaja krivnje, da mu omogućim udobnost bivanja žrtvom, odriješim ga još prije no što grijeh bude počinjen. Prebacivala bih mu noge na bedra i zaustavljala to njegovo bezgranično utonuće. Nisam htjela da bude slab, htjela sam da bude jak.
Onda se ona vraćala i radila mu svoju kavu. Sladila ju je dvjema žličicama šećera i miješala sve dok napitak ne bi postao baršunast.
Trajalo je to tako do proljeća kada je nepromjenjivost dobro uravnotežene konstrukcije postala nepodnošljiva. Istoga dana u njezinu i moju kavu druga žličica nije usula šećer. S obzirom na to da se to dogodilo istoga dana, bilo nam je objema jasno da su kćeri dijelom svojih majki i majke dijelom svojih kćeri. Nije moglo biti drugoga objašnjenja. Umirao je stoga dvaput. Bio je dvaput mrtav. Jednom za nju, jednom za mene.
Strčala se bosa niza stube i bacile smo se u zagrljaj, plačući i jecajući. Ljuljale smo se, svaka za sebe i zajedno, privijene jedna uz drugu, u pidžami i spavaćici. Šaptala je samo: "Umro je, umro je." Ja sam govorila: "Mrtav je, mrtav je."
No znale smo nešto što on nije znao ni tada dok je još bio živ ni sada kada je umro – da je život poslije smrti ista vrst sna kao i život prije smrti. Da je smrt doista iluzija i da se igra može bez problema nastaviti. Pa sam je ja i započela, posve nagonski, kao da mi je taj teški ritual bio oduvijek poznat, a ona me oponašala. Brzo je shvatila o čemu je riječ, i sada smo obje šaptale prema stropu neka se vrati. Začudilo me zašto gledamo gore, tȁ smrti nema ni gore, ni dolje, ni iznad, ni ispod, nije ni lijeva, ni desna, vanjska ili unutarnja. Stoga sam zatražila da se ispravimo, prihvatimo opća pravila, obraćamo se smrti tamo gdje ona jest, odnosno posvuda. Lupale smo onda šakama po zidu i podu, vikale umjesto da šapćemo. Usredotočivala sam se na to da naše riječi dopru do njega, da shvati što znače. Usto sam bila sigurna da je, kao i drugi, smatrao da umrijeti znači jednostavno prestati postojati. "Oleže", ponavljala sam polagano i razgovijetno, "Oleže, situacija je puno složenija." Kako uvjeriti nekoga koga nema da se odvaži i iznova počne biti? I ona je, ta moja lijepa kći istočnjačke draži, dobro razumjela taj čudnovat, neočekivani metafizički problem – da je sve moguće, da se u našim glavama napinju, kako bi izrasli, podanci stvarnosti. Postoji samo to u što se vjeruje da postoji. Nema drugih pravila. Stoga smo kao furije lupale šakama po zidovima kuće, vičući i dozivajući. Ona mu je ponavljala kao djetetu, pozivala se na njegovu razboritost. "Ma daj, probudi se, ma nije istina da si umro, razmisli samo logično." I ja: "Oleže, preklinjem te, pogledaj to s drugoga gledišta, potrudi se malo."
I na kraju se pojavio. Obrisi su mu još bili blago zamućeni, kao da je iskočio iz ekrana televizora. Njegova je prilika treperila. Bio je srdit i dezorijentiran. Prva sam ga ugledala – naravno, nisam od jučer. Ona – tren kasnije. I odmah sam ga dotaknula, da ne zaboravi na tijelo, na svoju požudu. Ali sve je bilo u redu. Obris se ustaljivao, treperenje je prestajalo. Tada, kao da preuzimam svoju nagradu, položila sam ga na pod i čvrsto poljubila u usta, a on mi je taj poljubac strastveno uzvratio. Njegove su se usne materijalizirale pod mojima. Zatim je ona napravila sljedeći korak i već je bilo jasno da je živ.
Bilo je vrijeme otvaranja prozora i mamljenja novih, krhkih izdanaka glicinije tamnom unutrašnjošću.
Knjigu su s poljskog preveli Mladen Martić i Đurđica Čilić.
