Stvaranje suvremenog svijeta
U čemu se sastoji posebnost Hladnog rata kao međunarodnog poretka u odnosu na druge takve poretke koje je zabilježila povijest? Premda većina svjetskih poredaka teži multipolarnosti – kada se nekoliko velikih sila natječe za prevlast – neke usporedbe ipak su moguće. Europsku politiku je, primjerice, u razdoblju od pedesetih godina šesnaestog stoljeća do prvog desetljeća sedamnaestog stoljeća obilježilo bipolarno suparništvo Španjolske i Engleske i neke njegove značajke bile su nalik Hladnom ratu. Uzroci tog sukoba bili su vrlo ideološki jer su španjolski vladari vjerovali da predstavljaju katolicizam, a engleski protestantizam. Obje zemlje sklapale su savezništva sa sebi ideološki bliskim državama i vodile su ratove daleko od svojih imperijalnih metropola. Diplomacija i pregovori bili su ograničeni jer je svaka sukobljena strana svoga protivnika doživljavala kao prirodnog i neupitnog neprijatelja. Vladajuće elite u obje zemlje čvrsto su vjerovale u svoju stvar i da će budućnost ovisiti o ishodu njihovog sukoba. Otkriće Amerike i napredak znanosti u stoljeću Johannesa Keplera, Tycha Brahea i Giordana Bruna povisili su uloge: tko god bude pobjednik neće samo dominirati budućnošću već će je u potpunosti podčiniti sebi i svojim potrebama.
Ipak, zanemarimo li Europu šesnaestog stoljeća, Kinu jedanaestog stoljeća (sukob između država Song i Liao) i, svakako, temeljito proučeno suparništvo Atene i Sparte u antičko doba, uviđamo da su primjeri bipolarnih poredaka zapravo rijetki. Tijekom povijesti, većina područja težila je multipolarnom i, rjeđe, unipolarnom poretku. U Europi je, primjerice, multipolarni poredak prevladavao u većini epoha nakon propasti Karolinškog Carstva krajem devetog stoljeća. U Istočnoj Aziji je Kinesko Carstvo uživalo prevlast od razdoblja dinastije Yuan u trinaestom stoljeću do devetnaestog stoljeća i razdoblja dinastije Qing. Relativnu odsutnost bipolarnih poredaka zapravo nije teško objasniti. Oni opstaju isključivo u okviru određenog oblika ravnoteže i teže ih je održavati nego unipolarne poretke kojima dominira jedan jedini imperij ili multipolarne poretke širokog spektra. Bipolarni poreci u većini slučajeva ovise i o drugim državama koje nisu pod izravnom kontrolom neke od dviju velesila, ali su s njima ipak povezane, najčešće ideološkim sklonostima. Svi su bipolarni poreci – osim Hladnog rata – skončali u katastrofalnim ratovima: Tridesetogodišnjem ratu, raspadu države Liao ili u Peloponeskom ratu.
Nesumnjivo je intenzitet ideološkog sukoba znatno pridonio bipolarnosti Hladnog rata. Dominantna ideologija Sjedinjenih Država – čije su vrednote bile tržište, pokretljivost i socijalna dinamika – bila je univerzalistička i teleološka i sadržala je uvjerenje da se sva društva europskog porijekla neumitno kreću u istom smjeru kao i Sjedinjene Države. Komunizam, kao zasebni oblik socijalizma razvijan u Sovjetskom Savezu, od samog početka je bio antiteza kapitalističkoj ideologiji koju su predstavljale Sjedinjene Države, svojevrsna alternativna budućnost za koju će se ljudi sami izboriti. Kao i mnogi Amerikanci, sovjetski vođe su vjerovali da su "stara" društva, utemeljena na lokalnim identitetima, socijalnoj podčinjenosti i veličanju prošlosti – mrtva. Započelo je natjecanje za društvo budućnosti, a pritom su postojale samo dvije vizije te budućnosti: tržište, sa svim svojim nesavršenostima i nepravdama; i planiranje, racionalno i sveobuhvatno. Sovjetska ideologija je državu preobrazila u stroj koji bi trebao čovječanstvu donijeti boljitak, dok je većina Amerikanaca zazirala od centralizirane moći države i strahovala od njenih posljedica. Tako su stvorene pretpostavke intenzivnog suparništva, a o njegovom ishodu – tako je doživljavan – ovisi opstanak čovječanstva.
Ova knjiga nastoji promatrati Hladni rat kao globalnu pojavu u perspektivi od stotinu godina. Započinje s devedesetim godinama devetnaestog stoljeća, kada izbija prva globalna kriza kapitalizma, kada nastupa radikalizacija europskog radničkog pokreta i kada se transkontinentalni imperiji – Sjedinjene Države i Rusija – odlučuju za ekspanziju. Završava početkom devedesetih godina, nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog Saveza, kada Sjedinjene Države postaju neprikosnoveni globalni hegemon.
Kada sam odlučio promatrati Hladni rat u stogodišnjoj perspektivi, nisam to učinio zato da bi takvom okviru podredio druge prijelomne događaje kao što su svjetski ratovi, propast kolonijalizma, ekonomski i tehnološki napredak i ugroženost okoliša. Težio sam razumijevanju sukoba socijalizma i kapitalizma i njegovog utjecaja na globalni razvoj, ali i utjecaju toga razvoja na spomenuti sukob. Valja dokučiti zašto se određena vrst sukoba trajno ponavlja tijekom stoljeća i zašto drugi sudionici u borbi za moć – materijalnu ili ideološku – tu vrst sukoba moraju uzeti u obzir. Hladni rat započeo je krajem devetnaestog stoljeća, kada se činilo da je europski modernitet dosegao svoj vrhunac, i širio se duž geopolitičkih pukotina koje je prouzročio.
Moja je tvrdnja – ako se u ovako opširnoj knjizi može govoriti o jednoj tvrdnji – da je Hladni rat posljedica globalnih preobrazbi kasnog devetnaestog stoljeća i da je okončan iznimno naglim promjenama koje su se zbile stotinu godina kasnije. Kao ideološki sukob i kao međunarodni poredak, Hladni rat može biti poiman isključivo u kontekstu ekonomskih, društvenih i političkih promjena koje su i šire i dublje od samih događaja koje je prouzročio. Njegov značaj moguće je razumijevati na različite načine. U svojoj prethodnoj knjizi sam tvrdio da su duboke i nasilne promjene u Aziji, Africi i Latinskoj Americi najvažnije posljedice Hladnog rata. On je, međutim, imao i druge značajke. Može ga se tumačiti i kao fazu koja je prethodila globalnoj hegemoniji Sjedinjenih Država. Na njega možemo gledati i kao na (spori) poraz socijalističke ljevice, svakako one ljevice kakvu je promicao Lenjin. Možemo ga prikazati i kao akutno opasno epohu međunarodnog suparništva, nastalu iz užasa dvaju svjetskih ratova i intenziviranu sedamdesetih i osamdesetih godina u okviru novih svjetskih podjela.
Neovisno o tome koju ćemo značajku Hladnog rata naglasiti kao najvažniju, bitno je imati na umu intenzitet ekonomskih, društvenih i tehnoloških preobrazbi u čijem se kontekstu taj sukob odvijao. Unutar stotinu godina, od devedesetih godina devetnaestog stoljeća do devedesetih godina dvadesetog stoljeća, svjetsko tržište se rađalo (i razarano je) vrtoglavom brzinom. U toj su epohi nastajale tehnologije o kojima su prethodne generacije mogle samo sanjati, a neke su korištene i kako bi unaprijedile sposobnost jednih da podčine ili iskorištavaju druge. To je bila epoha u kojoj se zbila – u odnosu na prethodne epohe nevjerojatno brza – promjena u načinu života praćena sveopćim porastom pokretljivosti i urbanizacije. Svi su politički svjetonazori – i lijevi i desni – bili pod utjecajem brzine i intenziteta tih promjena.
Ideologija je bila važan faktor ali ne i jedini: tehnologija je uvelike pridonijela dugotrajnosti Hladnog rata kao međunarodnog poretka. U desetljećima nakon 1945. obje supersile su stvorile goleme arsenale nuklearnog oružja čime su – čitatelj će prepoznati ironiju – u želji da sačuvaju budućnost čovječanstva zapravo pripremale njegovo uništenje. Nuklearno oružje bilo je, kako je sovjetski vođa Josif Staljin rado ponavljao, "oružje novog tipa", ono nije bilo namijenjeno borbi već potpunom razaranju čitavih gradova, što su Sjedinjene Države i učinile 1945. s japanskim gradovima Hirošima i Nagasaki. Samo su dvije supersile, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez, raspolagale s dovoljno oružja da svijetu zaprijete totalnim uništenjem.
Kao i uvijek u povijesti, i u dvadesetom stoljeću su se, više ili manje usporedno, odvijali mnogi značajni procesi. Na gotovo sve je utjecao sukob kapitalizma i socijalizma, između ostalih i na dva svjetska rata i Veliku depresiju tridesetih godina. Pred kraj stoljeća, neki su procesi, pak, umanjili značaj Hladnog rata i kao međunarodnog poretka i kao ideološkog sukoba. Nije stoga nemoguće da će budući povjesničari promatrati Hladni rat kao manje značajnu pojavu u odnosu na porijeklo azijske ekonomske moći, početak istraživanja svemira ili iskorjenjivanje velikih boginja. Povijest je oduvijek bila gusto prepletena mreža značenja i značaja gdje presudnu ulogu igra točka gledišta svakog pojedinog povjesničara. Ja sam osobno usredotočen na Hladni rat kao faktor u nastanku svijeta koji poznajemo danas. To svakako ne znači da povijest Hladnog rata kao takva ima prednost nad drugim povijesnim procesima i činjenicama. Jednostavno rečeno, riječ je o duljem razdoblju u kojem je sukob socijalizma i kapitalizma presudno utjecao na ljudske živote i sudbine i na političke svjetonazore, kako na lokalnoj tako i na globalnoj razini.
Šire uzevši, Hladni rat zbivao se u kontekstu dva procesa koji su temeljito izmijenili međunarodne odnose. Jedan je bio pojava novih država, nastalih, u većoj ili manjoj mjeri, po obrascu europskih država devetnaestog stoljeća. Godine 1900. na svijetu je bilo manje od pedeset neovisnih država, s tim da se polovica nalazila u Latinskoj Americi. Danas postoji gotovo dvije stotine država i to međusobno vrlo sličnih po obliku vladavine i po svojem upravnom sustavu. Druga važna promjena bila je pojava Sjedinjenih Država kao dominantne svjetske sile. Vojni proračun Sjedinjenih Država iznosio je 1900. (preračunat u vrijednost američkog dolara 2010.) oko deset milijardi dolara što je bilo iznimno povećanje u odnosu na prethodne godine, zbog Španjolsko-američkog rata i gušenja ustanaka na Filipinima i Kubi. Do danas je američki vojni proračun uvećan stotinu puta i dosegao je tisuću milijardi dolara. Brutoproizvod Sjedinjenih Država je 1870. činio tek 9 posto svjetskog brutoproizvoda. Godine 1955., na vrhuncu Hladnog rata, doseći će 28 posto. Čak i danas, nakon nekoliko godina stagnacije, udio Sjedinjenih Država u svjetskom brutoproizvodu kreće se oko 22 posto. Hladni rat oblikovala je dakle epoha nastanka mnogih novih država i porasta američke moći. Oba faktora utjecat će na tijek toga sukoba.
Takve promjene u međunarodnim odnosima značile su da se Hladni rat odvijao u okolnostima u kojima je nacionalizam nastao i opstao kao snažan faktor. Premda su pristaše socijalizma ili kapitalizma kao društveno-ekonomskih poredaka bili skloni podcijeniti nacionalizam, pozivanje na ovaj ili onaj oblik nacionalnog identiteta pokazao se sposobnim nadvladati i ponajbolje ideološke vizije ljudskog napretka. Uvijek iznova bi velike zamisli modernizacije, integracije i međudržavne suradnje posrnule pred prvom preprekom koju bi pred njih postavio nacionalizam ili neki drugi oblik politike identiteta. Nacionalizam je također – po prirodi stvari – pokazao svoju očitu nemoć da se nametne kao svjetski poredak (dovoljno je prisjetiti se poraza hipernacionalističkih država Njemačke, Italije i Japana u Drugom svjetskom ratu), ali je ostao trajni izazov svima koji drže da budućnost pripada univerzalističkim ideologijama.
Bipolarnost je sama po sebi imala svoja ograničenja, čak i tijekom Hladnog rata od 1945. do 1989. Iako su posjedovali globalnu privlačnost, ni sovjetski ni američki poredak nisu svugdje bili u potpunosti primijenjeni. Puko imitiranje vjerojatno nije ni moguće, pa ni u zamislima vatrenih pristaša. Uspostavljeni su poreci koji su sadržali elemente ili kapitalističke ili socijalističke ekonomije, ali obojeni snažnim lokalnim utjecajima. Ponekad su politički lideri prezirali takve kombinacije jer su težili nepatvorenoj primjeni svojih političkih ideala. Ipak – može se reći: na svu sreću – činjeni su kompromisi. Države poput Poljske ili Vijetnama nominalno su bile odane sovjetskom idealu razvoja, ali su ostale veoma drugačije od Sovjetskog Saveza, upravo onako kao što su Japan ili Zapadna Njemačka – usprkos snažnom američkom utjecaju – ostali drugačiji od Sjedinjenih Država. Država kao što je Indija, sa svojim jedinstvenim spojem parlamentarne demokracije i podrobnog ekonomskog planiranja, ostala je daleko od bilo kakvog idealnog tipa karakterističnog za Hladni rat. U očima svojih vođa, ali i odanih pristaša u inozemstvu, samo su dvije supersile bile idealni, čisti modeli, uzorne paradigme za druge poretke.
Na određen način to nije iznenađujuće. Koncepcije moderniteta u Sjedinjenim Državama i Sovjetskom Savezu imaju zajedničke ishodišne točke koje su nastale krajem devetnaestog stoljeća i zadržale su mnoge sličnosti tijekom Hladnog rata. Porijeklo i jedne i druge treba tražiti u širenju europske prevlasti i europskog načina razmišljanja na čitav svijet tijekom posljednja tri stoljeća. Po prvi put u povijesti je jedno središte – Europa i njeni ogranci – dominiralo čitavim svijetom. Europljani su izgradili imperije koji su postupno zauzeli veći dio globusa i naselili se na tri kontinenta. Bio je to jedinstven razvoj događaja koji je naveo Europljane i ljude europskog porijekla da povjeruju kako će pomoću svojih ideja i tehnologija preuzeti kontrolu nad budućnošću čitavog svijeta.
Takav način razmišljanja imao je duboke korijene u povijesti, ali je svoj vrhunac dosegao u devetnaestom stoljeću. Ni to nas ne treba iznenaditi. Devetnaesto stoljeće je nesumnjivo bilo razdoblje u kojem je europska tehnološka, industrijska i vojna nadmoć dosegla globalni i povijesni vrhunac. Vjera u ono što neki povjesničari nazivaju "vrednotama prosvjetiteljstva" – razum, znanost, napredak, razvoj i civilizacija kao poredak – kao i posvećenost tim vrednotama, očito su crpli svoju snagu iz europske nadmoći, jednako kao što je ta nadmoć omogućila kolonizaciju Afrike i jugoistočne Azije, podčinjavanje Kine i većeg dijela arapskog svijeta. Krajem devetnaestog stoljeća su Europa i njeni ogranci – a to su u prvom redu Rusija i Sjedinjene Države – bili neupitni vladari svijeta, usprkos vlastitim unutarnjim podjelama, a podjednako dominantne postale su i europske ideje.
Tijekom razdoblja prevlasti Europe, njene ideje su se postupno ukorijenile i na drugim kontinentima. Modernitet je poprimao različite oblike na različitim područjima, ali su sve lokalne elite težile stvaranju vlastite industrijske civilizacije, kako u Kini i Japanu tako i u Iranu i Brazilu. Ključne značajke moderne preobrazbe kojoj su težili bile su vjera u nadmoć čovjekove volje nad prirodom, mehanizacija proizvodnje s osloncem na nove oblike energije i uspostava nacionalne države u čijem upravljanju će sudjelovati širi slojevi stanovništva. Ironično je da je širenje ideja europskog porijekla označilo početak kraja europske prevlasti. Izvaneuropski narodi htjeli su svoj vlastiti modernitet kojim će se učinkovito oduprijeti vladajućim europskim imperijima.
U samom srcu, pak, europskog moderniteta razvili su se tijekom devetnaestog stoljeća ideološki sukobi koji će dokrajčiti umjetnu koncepciju jednog jedinog moderniteta. Kako se razvijalo industrijsko društvo, pojavile su se i kritike koje nisu dovodile u pitanje sâm modernitet kao takav već njegovu svrhu. Neki su tvrdili da je fascinantna preobrazba proizvodnje i društva sama po sebi nedovoljna ako se svodi na bogaćenje nekolicine ljudi ili na imperijalno širenje Afrikom i Azijom. Mora dakle postojati neka svrha koja će – barem u širem povijesnom okviru – opravdati ljudske patnje prouzročene industrijalizacijom. Slične kritike povezale su se s onima koje su osuđivale industrijalizaciju i idealizirale predindustrijska društva. Nezadovoljnici su zahtijevali uspostavu novog političkog i ekonomskog sustava koji će se oslanjati na obične muškarce i žene, žrtve kapitalističke centrifuge.
Prijevod: Vuk Perišić
