Utihnula je blažena melodija gudala i žica, ona koja mu je još maloprije ispunjavala svijet i zbog koje je zaboravio sve ostalo. U ovoj jesenjoj noći umjesto nje sada odjekuju zvona, zvuk je to ruku koje posežu za njim, traže njega i samo njega, na sav glas obznanjuje se njegova ranjivost. Tycho Ceton stisne ramena do ušiju i pognuto napusti zaštitu uličica, hitajući prema tutnjavi Polhemske brane. Jedan se obli kamen popločane ceste odlomio, lijeva mu cipela propadne u rupu i otrgne joj se kopča, ali nema vremena zaustavljati se zbog toga, samo prilagodi hod da mu kožnata cipela ne bi spala s noge. Ostao je sam, Jarrick više nije uz njega, bez riječi pozdrava izgubio se u nekoj od poprečnih uličica s ono siće koliko je tražio za prenošenje zadnje poruke. Cetona to ne iznenađuje. Drugo nije ni očekivao. Otkriven je; kada mu glavu ponude na pladnju , nastat će dugačak red kupaca. Bolje da se rastanu sada nego da promatraju kako pod pritiskom puca veza koju je spojila pohlepa. Da je među njima još ostalo povjerenja, značilo bi to samo da se čas izdaje odgodio.
Guske plivaju na valovima Saltsjöna, toliko su daleko na pučini koliko ih se može pratiti pogledom pod svjetlom zvijezda. Na pokretnom se mostu mora uhvatiti za ogradu da ne padne na skliskim daskama. Vjetrom uzburkani valovi Mälarena razorno se razbijaju o kamenje, a glasni se huk probija kroz pukotine u daskama. Pjena doseže do ograde i začuje se zluradi šapat: Za petama su ti. Dugovi dospijevaju na naplatu, a otplatiti se mogu samo krvlju iz tvojih žila. Kada prijeđe na drugu stranu, hitro ulovi kola na kojima je bio drijemao kočijaš; dlanove je gurnuo pod pazuha, brada mu je pala na prsa. Tycho Ceton zguri se iza popucalog i prljavog stakla, ušuška u ritam kopita.
Lišće opalo s grma ruža naneseno je uza zid, svaki jači nalet vjetra podiže ga u vrtlog. Pokuca na vrata i prosikće svoje ime služavki te joj istrgne svijećnjak iz ruke. Dobro je naslutila da mu se brzo treba maknuti s puta, čim mu otvori vrata. On već u predvorju osjeti miris prostorije koja se nalazi dublje unutra, više ga nijedan parfem ne može prikriti. Pred njezinim vratima izvadi namirisani svileni rupčić da njime prekrije nos, ali predomisli se i gurne ga natrag u džep; ne želi joj pokazati da ima ičega u njoj što ga još može natjerati na neko djelovanje, čak i ako je posrijedi gađenje. Spusti ruku na mjedenu kvaku, hladna je, i nakratko oklijeva. Okrene je, otvori vrata i uđe u tamu spavaće odaje.
Smrad koji ga dočeka s druge strane praga tami daje oblik, pretvara je u izmaglicu ili dim. Svijeća koju drži u ruci više ga zasljepljuje no što mu osvjetljuje put kroz sobu. Odloži svijećnjak na stolić kraj zida i nakratko se zaustavi pred širokom sjenom koju baca krevet s baldahinom. Veo zakriva vlasnicu. Tycho pričeka da mu se primire otkucaji srca, ali kada se ono malo uspori, začuje njezine mirne i oprezne udisaje. Tako ne diše usnula osoba. Razbjesni se. Već se našao u lošijem položaju. Ona tamo leži, poput zmajice u špilji, i promatra ga sa svom onom strpljivošću koje su joj godine podarile; njegovo strpljenje nikada se ne bi moglo mjeriti s njezinim.
"Dragi moj Tycho. Čekala sam te."
Ceton zadrhti na zvuk njezina glasa, zna kako ga njime obmanjuje. U svojoj je oduzetosti izgubila sve prijašnje obline, ali glas joj je još uvijek isti kao i onaj koji je izlazio iz nejakih djevojačkih grudi. Zacijelo strašno pati, ali ipak se u njezinim riječima čuje zadovoljstvo, hini da uživa u svojim patnjama kao u slatkoći vina. Znoj mu probije kroz košulju kada preko usana uspije prevaliti njezino ime.
"Miranda."
Prasne u smijeh kada začuje svoje ime. Tycho osjeti kako mu je jezik nabreknuo u ustima, kako su mu misli postale teške i trome, i nema mu druge nego da pričeka da ona preuzme inicijativu koja je njemu kliznula iz ruku.
"Ah, Tycho. Pa tebi glas drhti. I to pred vlastitom suprugom. Ali teško da sam zaslužila čast da se posramiš samo zbog mene. Već satima zvone crkvena zvona. Poslala sam malu Gustavu gore na brijeg da izvidi što se događa. Kaže da je na otoku Kungsholmen izbio požar, a eto mi odmah tada i tebe, i to u kakvom stanju. Pa preznojio si se i preko košulje i kaputa, ni kiseli se vonj mojih nogu ne može mjeriti sa strahom koji sam namirisala kod tebe. Reci mi, dragi, što se dogodilo?"
Uvijek ga je jezikom znala ošinuti po najbolnijim točkama, kao da zamahuje bičem, čime je i samu sebe upropastila. Iz svake riječi vrišti poruga. Toliko je bijesan da ne može više ni birati riječi, samo srdito prošapće prvo što mu padne na pamet.
"Što je od svega ovoga tvoje djelo, Miranda?"
"Eh, Tycho, jasno ti je valjda da meni koja ni prst ne mogu podignuti s posteljine nije to tako lako sa sigurnošću reći. Ali od srca se nadam da te katastrofa nije zahvatila u potpunosti bez mog utjecaja, jer bome sam joj pridonijela koliko god sam mogla."
Okrene glavu na jastuku, zvonce se oglasi.
"Imala sam posjet, Tycho, posjet koji sam dugo uzaludno čekala, i priznat ću da sam odmah uvidjela da posjetitelji slabo ispunjavaju očekivanja istkana u mojim sanjarenjima. Jedan veliki i jedan mali, a veliki je bio toliko iscrpljen i odrpan da jedva da se uopće više brojao kao čovjek, čak mu je nedostajala i jedna ruka. A mali... kod njega nisu bile sve ovce na broju, to se jasno vidjelo. Uopće nisam sumnjala u to da su se otisnuli u beznadan pothvat. Pa tko bi vjerovao na riječ takvim propalicama, sve da su kao dokaz uspjeli izmamiti i priznanje? Ali opet, taj jednoruki. U njemu je kuhao takav bijes, mislila sam da će mi se od njegove srdžbe tapete odlijepiti sa zida. Pitam se kojim si ga lažima hranio, kako si se hvalisao svojim nedjelima. No dobro. Poslala sam ga u anatomsku dvoranu nadajući se da će te u izljevu bijesa ubiti na licu mjesta, ali očito sam podcijenila koliko se zna obuzdati."
"Je li to sve?"
"Pa i o tebi sam im ispričala dosta toga, dragi moj Tycho, i o mnogim tvojim neprilikama. Ali nisam im rekla sve."
"Zašto ne?"
"Misli su ti stale od straha. Znaš ti dobro zašto. Nisam doista vjerovala u to da imaju neke osobite izglede da uspiju u svojim naumima, ni u prvom ni u drugom. Ali čak i ako mi se ne vrati uskoro taj neskladni par, još željniji znanja, znam da će doći drugi. I tada ću im sve ispričati, osim ako mi ne pružiš ono što si već toliko dugo želim."
On pričeka da ona nastavi govoriti, osjećajući kako mu se ubrzava puls na sljepoočnicama.
"Oslobodit ćeš me, Tycho. Nisam ti ostavila drugog izbora. Znam da obično drugima prepuštaš da to čine, a da ti gledaš. Ne, ne traži sada pogledom Gustavu. Nije više tu, savjetovala sam joj da pobjegne čim ti otvori vrata, i nijednom se više ne ogleda za sobom. Noćas ćeš malo za promjenu sam obaviti što trebaš. A dok to činiš, onoliko koliko će ti trebati da iz mene izvučeš ovaj jadni, bezvrijedni život, u glavi će ti se vrtjeti ova misao: Pobijedila sam te, Tycho. Pobijedila sam zadnju partiju koju smo ti i ja još mogli odigrati, i sve godine provedene u ovom krevetu, svaki sat i svaka minuta, isplatile su mi se sada kada te vidim kako si jadan. Sjećaš li se dana kada sam ti bila mladenka? Tada si mi se činio lijepim, bilo je to prije nego što sam te bolje upoznala. Ali tisuću si mi puta ljepši sada, ovako uplašen i ponižen. Hajde, požuri se sada, ljubavi, znaju gdje živiš, a neprijatelji ti žude za odmazdom. Teško da je ovo zadnji poraz koji ćeš doživjeti. Što misliš, tko će te dohvatiti prvi? Onaj jednoruki pozornik i mršavi luđak? Oni iz tvog bivšeg bratstva? Netko od sve one gospode koju si prisilio da te uzmu pod svoju naklonost? Ako ima Boga, valjda mi neće uskratiti priliku da malo bacim oko na tvoju propast, barem iz dubine vlastitog pakla. Ali dobro, neka se drugi brinu o tome. Učini sada što sam ti rekla, prije nego što nam iscuri vrijeme."
Zna da govori istinu. A ipak oklijeva, uzaludno pokušava preokrenuti problem, poput onog gubitnika koji sumnjičavo mora sagledati ploču sa svih strana da bi se uvjerio da mu je odista zadan šah-mat. Kao u noćnoj mori priđe, korak po korak, prilazi krevetu dok ne ugleda obrise njezina nabreklog tijela pod pokrivačem. Gadi mu se. Duboko diše i pluća mu se pune trulim zrakom, teško proguta pljuvačku da mu se želudac ne preokrene. Ona se tiho i sretno zasmijulji.
"Moj Tycho. Kao da gledam plašljiva školarca prije nego što prvi put legne sa ženom."
Istrgne joj jastuk pod glavom i drhtavim joj ga dlanovima prisloni na lice. Ispruži ruke i pritišće ga, ali nema dovoljno snage, vrijeme se stvrdnulo u melasu u pješčanom satu. Mora se spustiti dublje, pritisnuti je čitavom težinom svojih prsa u karikaturi zagrljaja, i zadrhti od nelagode kada se njezino mlohavo meso zanjiše pod njim. I još dugo, dugo, prigušeno paperjem i svilom, čuje njezin pobjedonosni smijeh i tiho zvonce.
Izašavši iz sobe, Tycho Ceton osloni se o zid. Pokupio je onu nekolicinu vrijednih predmeta i novca što mu je još preostala od njegova imetka, ali čak ni to nije mogao obaviti u potpunosti, u panici su mu iz glave isparila mnoga skrovišta. Ona je mrtva u spavaćoj odaji, ali oči su joj otvorene i njihov posprdni pogled prati ga i kroz zidove. Ono što je uspio ponijeti stalo je u malenu platnenu torbu. U dvorištu još vlada noć, ali drukčija je nego prije, i nešto ga prisili da se zaustavi pred ogradom, kao da mu je put prepriječen rešetkama. To je strah, onaj koji je uvijek osjećao u najdubljem dijelu srca, ona potisnuta knedla, strah koji nije zaboravljen, ali je zato barem uvijek bio skriven od svijeta. Sada je rastrgao okove i počeo zauzimati sve više mjesta. Strah je posvuda oko njega. Tycho priguši krik i pobjegne poput zeca pred vjetrom koji donosi miris pasa.
Knjigu je sa švedskog prevela Sandra Ljubas.
