Nema goreg razvrata od mišljenja

Jako mi se svidjelo što je na inauguraciji novog američkog predsjednika mlada pjesnikinja Amanda Gorman gorljivo recitirala svoju poeziju. To je nešto posebno, da poezija ima veliku ulogu na ovako velikom događaju kojeg prati cijeli svijet. Podsjetilo me to na činjenicu da poezija može biti - i trebala bi biti - upotrebljiva. Mislim da je na to mislila Divna Zečević kad je 1973. u dnevnik zapisala:

Pjesme volim objavljivati u dnevnim ili tjednim novinama ali nikako ne u časopisima. Želim da pjesma stigne do onoga kome je namijenjena i ne volim pomisao da mi pjesma leži u časopisu izložena kao u vitrini do koje će doći, ako dođu, rijetki posjetioci. Ne volim vidjeti svoju pjesmu u književnom časopisu pritisnutu kao leptira ili kao biljku u herbariju. Mnogo više volim da se pjesma na novinskom papiru povlači pod nogama ili da se njome zamotaju cipele koje se nose na popravak. Ipak ima u tom slučaju više nade da će nekome pogled zapeti ako ništa barem na naslovu - pa da pomisli ako ništa drugo a ono da se barem začudi kako to pjesma može biti - prepolovljena. Dovoljno je i to - da prepolovi nezainteresirani pogled.

Otkad je život otišao u sive tonove, otkad živimo ovu nenormalnost i pitamo se što će doći nakon nje - možemo li se vratiti na staro ili ima šanse za nešto bolje, primijetila sam da puno čitam poeziju, i to ne kao prije, kad sam je pokušavala analizirati, vječno razočarana svojim analitičkim sposobnostima za poeziju. Čitam poeziju zbog njezine ljekovitosti i začudnosti koja mi je sada potrebna. Pjesnički pogled nudi neočekivanost, ali i neku mirnoću, tišinu koju sam pronašla u stihovima Louise Glück.

Nedavno sam se zarazila izborom iz poezije poljske pjesnikinje i nobelovke Wisłave Szymborske (1923 - 2012). Izbor, naslovljen Svijet koji nije od ovoga svijeta, prevela je Đurđica Čilić, a objavila Fraktura u važnoj biblioteci u kojoj je izašao i Tomas Tranströmer. Szymborsku sam čitala davno u prijevodu Zdravka Malića, pa sam pomalo i zaboravila koliko je zaigrana, kako nam svojim stihovima - stalno ukazujući na sitnice - zapravo govori o velikim stvarima. To je stil kojeg je Darija Žilić lijepo nazvala pjesništvom male povijesti.

Svijet koji nije od ovoga svijeta

Čitajte Szymborsku - to su stvarno stihovi koje se može "upotrijebiti". Tu ima divnih misaonih vratolomija, osjećajnih erupcija i fino tkane ironije. Ostavila nam je relativno malo pjesama, a kad su je pitali zašto nije pisala više, navodno je rekla da je to zato jer kod kuće ima - koš za smeće!

Wisłava Szymborska je pisala o radosti pisanja kao o mogućnosti zaustavljanja, to mi je baš dalo misliti. Može se činiti paradoksalno - treba li nam u ovom trenutku kad praktično ne izlazimo iz kuće - zaustavljanje? Da, ako se misli na zaustavljanje u tišinu, poniranje u sebe, propitkivanje vlastitih stavova i odnošenja prema drugima. Treba nam ponovno gledanje. A da bismo stvarno vidjeli ono što gledamo - trebamo vrijeme i koncentraciju, a da bismo to proživjeli - još vremena i koncentracije.

Čitajte Szymborsku, jer ona nam poručuje da nema goreg razvrata od mišljenja, da onima koji misle ništa nije sveto i da nema važnijih pitanja od naivnih pitanja.


Ništa dvaput

Ništa dvaput se ne zbiva
bude jednom potom mine
rađamo se bez pripreme
a i smrt je bez rutine.

Pa i da smo ponajgori
učenici škole svijeta,
nema nama ponavljanja
niti jedne zime, ljeta.

Nema dvaput istog dana,
nema dviju istih noći
dvaju istih poljubaca
ni susreta oči u oči.

Kad se jučer tvoje ime
spomenulo preda mnom
bilo mi je ko da ružu
vjetar nosi u moj dom.

A okrećem lice k zidu
danas kad smo zajedno.
Ruža? Ne znam što je ruža.
Cvijet il' kamen, svejedno.

Zašto tî sad, kobna uro,
od straha sve više blijediš?
Postojiš - a moraš proći.
Proći ćeš - baš zato vrijediš.

Osmjehnuti, zagrljeni,
tražimo naš put do zgode,
iako smo različiti
ko dv'je kaplje čiste vode.

Smišljam svijet

Smišljam svijet, drugo izdanje,
drugo, prošireno izdanje,
idiotima za smijeh
melankolicima za plakanje,
ćelavcima za češalj,
psima za cipele.

Evo poglavlja:
Životinja i Biljaka,
gdje za svaku vrstu
imaš odgovarajući rječnik.
Čak i obično dobar dan
razmijenjeno s ribom
tebe, ribu i sve žive
osnažuje.

Ta davno predosjećana,
iznenadna u javi riječi
improvizacija šume!
Ta epika sova!
Ti aforizmi ježa
smišljeni dok smo
bili uvjereni
da on ništa, samo spava!

Vrijeme (drugo poglavlje)
ima pravo petljati se
u sve bilo dobro ili loše.
Ipak - onaj što ruši planine,
premješta oceane
i prisutan je gdje kruže zvijezde,
neće imati nimalo vlasti
nad ljubavnicima, jer su prenagi,
prezagrljeni, s nakostriješenom
dušom kao vrapcem na ramenu.

Starost je samo pouka
u životu varalice.
Ah, dakle svi su mladi!
Trpljenje (treće poglavlje)
ne obezvređuje tijelo.
Smrt,
dolazi kad spavaš.

A sanjat ćeš
uopće ne treba disati,
da je tišina bez daha
dobra muzika,
da si mali kao iskra
i gasneš u taktu.

Jedino takva je smrt. Više si boli
osjetio držeći ružu u ruci
i veći si užas osjetio
vidjevši laticu koja je pala na tlo.

Jedino takav je svijet. Jedino tako
valja živjeti. I umirati samo toliko.
A sve drugo - to je kao da Bacha
na tren sviraš
na pili.

Pogreb

"tako naglo, tko bi to očekivao"
"živci i pušenje, upozoravao sam ga"
"tako-tako, hvala"
"razmotaj to cvijeće"
"i brat mu je stradao od srca, očito nasljedno"
"s tom bradom vas nikad ne bih prepoznala"
"sam je kriv, uvijek se u nešto miješao"
"trebao je govoriti onaj novi, ali nešto ga ne vidim"
"Kazek je u VarŠavi, Tadek u inozemstvu"
"ti si jedina bila pametna i uzela kišobran"
"i šta s tim što je bio najsposobniji među njima"
"soba je prolazna, Baśka neće pristati"
"naravno, imao je pravo, ali to i dalje nije opravdanje"
"s lakiranjem vrata, pogodi koliko"
"dva žumanca, žličica šećera"
"nije njegova stvar, što mu je to trebalo"
"samo plave i samo mali brojevi"
"pet puta, a nijednog odgovora"
"u pravu si, mogao sam, ali mogao si i ti"
"dobro da je barem ona imala taj posao"
"pa ne znam, možda rođaci"
"svećenik je isti Belmondo"
"na ovom dijelu groblja još nisam bila"
"sanjala sam ga prošli tjedan, nešto me presjeklo"
"nije mu loša ova kći"
"sve nas to čeka"
"prenesite moju sućut udovici, moram stići na"
"a ipak je na latinskom zvučalo svečanije"
"bilo pa prošlo"
"doviđenja, gospođo"
"možemo nekamo na pivo"
"nazovi, popričat ćemo"
"četvorkom ili dvanaesticom"
"ja ovamo"
"mi tamo"

I na kraju jedna pjesma koja mi nedostaje u ovom izboru, evo u prijevodu Zdravka Malića iz zbirke Radost pisanja (Nova stvarnost, 1997.)

Pisanje životopisa

Što treba?
Treba napisati molbu,
uz molbu priložiti životopis.
Bez obzira na duljinu života
životopis treba biti kratak.
Obavezuje sažetost i selekcija činjenica.
Pretvorba krajobraza u adrese
i kolebljivih uspomena u precizne datume.
Od svih ljubavi dovoljna je vjenčana,
a od djece samo rođena.
Važnije je tko te poznaje nego koga poznaješ
Putovanja samo ako su inozemna.
Pripadnost nečemu, ali bez čemu.
Odličja bez za što.
Piši tako kao da sa sobom nikad nisi razgovarao
i kao da si se izdalje obilazio.
Šutke izostavi pse, mačke i ptice,
drangulije uspomena, prijatelje i snove.
Radije cijena nego vrijednost
i naslov nego sadržaj.
I radije broj cipela nego kamo on ide
onaj kakvim te smatraju.
Uz to fotografija s otkrivenim uhom.
Uzima se u obzir njegov oblik, ne ono što se čuje.
Što se čuje?
Tresak strojeva koji melju papir.

Tekst Marije Ott Franolić izvorno je objavljen na stranici Tekstovnica.

Knjigu Svijet koji nije od ovoga svijeta možete kupiti ovdje.