Pet romana, jedna zbirka priča, dvije znanstvene knjige i jedan priručnik za kreativno pisanje bili su dosad na spisateljskom kontu Nebojše Lujanovića, a onda je, za neke neočekivano, a za one koji ga bolje poznaju sasvim logično, stigla i knjiga o – trčanju!
Uz to što je pisac i znanstvenik, Nebojša Lujanović je i trkač i to je dobro poznata činjenica, ali način na koji je u Maratoncu spojio svoje dvije strasti posve je nov i originalan. To je knjiga u kojoj će uživati zagriženi sportaši i uništavači đonova vlastitih tenisica, ali u njoj će se, bez imalo dvojbe, prepoznati i oni koji u životu nisu potrčali ni za tramvajem.
Autor: Mislav Lešić
Iako je knjiga o trčanju, Maratonac ni izdaleka nije samo to. To je i knjiga o životu, o usponima i padovima, o upornosti i volji, čak i pisanju. Koliko je drukčije bilo pisati ovu knjigu od ostalih knjiga (zadržimo se za potrebe ovog pitanja samo na beletristici!) s obzirom na to da si s njom hrabro ugazio na tlo koje nije čista fikcija, dapače?
Knjiga nije samo o trčanju, jer, iskreno, tko bi, pobogu, čitao knjigu o nizanju kilometara. Ima čitatelja koji će pristupiti ovoj knjizi tako, javljali su mi se i takvi, i oni su – zadovoljni. Meni samom to nije bilo dovoljno, mada sam od toga krenuo. Putem mi se javila ideja da progovorim o sebi i da maraton bude metafora izolacije, otuđenosti i borbe. A onda sam dodao i ljude čije sudbine se uklapaju u takav koncept. Da bi mi se na kraju nametnula ideja da ja pisanjem o trčanju ustvari pišem o pisanju. I na kraju, sve sam to radio sa snažnom namjerom ili odlukom da tekst dobije lirski oblik gustoćom i metaforama. Zadao sam sebi tri ili četiri prepreke koje je trebalo preskočiti na stotinu i nešto sitno stranica. Kao da prva od njih nije bila dovoljno velika: napisati roman o sportu, a da ne pripada šund-literaturi.
Na kraju mi se nametnula ideja da ja pisanjem o trčanju ustvari pišem o pisanju.
O autobiografskim elementima u prethodnim knjigama čitatelj je mogao nagađati, ovdje si hrabro i bez okolišanja pisao o sebi; otvoreno, doduše u drugom, a ne u prvom licu . Koliko je odvažnosti bilo potrebno za takav postupak, je li bilo teško biti tako iskren, a u nekim trenucima i nemilosrdan prema sebi samome?
Ne znam kako da dokraja objasnim ovu dimenziju autobiografskog, iskreno. Može se gledati tako da je ovdje ustvari maraton ili trčanje poslužilo kao štaka, oslonac, onome što bi bilo autobiografija, i što bi bilo autopoetika, a da se nijedno od toga ne raspe u neprobavljive i nesuvisle fragmente. Ali, opet, nije to potpuna autobiografija jer nisam ni htio dati sebe, u tom egoističnom smislu, da skrećem pažnju na sebe. Dao sam samo one dijelove sebe za koje sam znao da se s njima mogu povezati i drugi. To je bio nekakav filtar.
Iritira me sintagma "testiranje granica" jer mi miriše na dokone avanturiste koji iz puke radoznalosti idu u nova iskustva, budući da im je sve na drugim životnim poljima sasvim uređeno.
Između ostaloga, Maratonac je i knjiga o granicama, o našim fizičkim ograničenjima. Kakav je osjećaj kad napraviš nešto što si mislio da ne možeš i je li mudro stalno testirati vlastite granice?
Dosta se spominje to testiranje granica, mada mene ustvari iritira ta sintagma, jer mi miriše na dokone avanturiste koji iz puke radoznalosti idu u nova iskustva, budući da im je sve na drugim životnim poljima sasvim uređeno. Ovaj roman bi ustvari bio čista suprotnost tome. Možda je o ograničenjima koja nam drugi nameću, ili koja su jednostavno nesretnim okolnostima nametnuta, a treba trajati usprkos njima. Zato i to drugo lice kao pripovjedna tehnika: obraćam se čitatelju nadajući se da će u ovom romanu moći umjesto trčanja/pisanja staviti bilo koji svoj problem (siromaštvo, razvod, odbačenost, bolest) i da će tekst i dalje funkcionirati.
Evo dva pitanja u jednom. Kad se Maratonac tek pojavio, mnogi su, čak i prije nego što su ga pročitali, povlačili usporedbu s Murakamijem i knjigom O čemu govorim kada govorim o trčanju. Kako se tebi čini ta usporedba i o čemu ti govoriš kada govoriš o trčanju?
Nastavljajući se na gornje pitanje, kada govorim o trčanju, pokušavam govoriti o ustrajnosti, preprekama, te padovima i očajanjima koji su na tom putu normalni. Već samim time ova knjiga se poprilično razlikuje od Murakamijeve. Iako moram priznati da mi je samo postojanje te knjige ulijevalo nužnu dozu optimizma. Da je o sportu moguće pisati umjetnički. Budući da sličnog primjera nema u povijesti hrvatske, pa čak ni susjednih književnosti.
U pisanju i trčanju se čovjek natječe sam sa sobom, ne postoje suparnici niti osjeća prijetnju od bilo koga, a pobjeda se ne sastoji u poniženju drugog, nego saznanju da si na kraju tog procesa dao sve od sebe.
Znam da nikad ne miruješ i da uvijek nešto pišeš, pa onda, za kraj, otkrij nam tajnu: na čemu sada radiš i kad možemo očekivati novu knjigu?
U pravu si, nema mirovanja jer nema nikakvog smisla biti odmoran leš. Upravo dovršavam dječju knjigu koja će se sastojati od pet priča. I imati prekrasne ilustracije. Ne smijem još otkrivati detalje, bit će najesen ionako vani. To mi je bio sasvim novi izazov. Pisati za djecu je nova disciplina, nimalo lagana, ali je zato i izvor novih, drugačijih zadovoljstava. Onih koja imaju veze s dječjim smijehom. Mada sam priče pisao tako da se i roditelji, čitajući te priče djeci, povremeno nasmiju. Nakon silnih groteski i crnila, eto me sad u toplim komičnim pričama. Nakon borbe ni trpnje, pokušao bih unijeti malo vedrine u nečiji dom.
