Namjeravajući živjeti

Na fotografiji: Marija Stepanova; autor fotografije: Valery Shibanov

Prevela i priredila: Danijela Lugarić Vukas

Esej Namjeravajući živjeti Marije Stepanove, autorice romana Sjećanja, sjećanja (prev. Tatjana Radmilo, 2021., Fraktura), objavljen je na nezavisnom ruskom portalu Colta.ru u svibnju 2015. godine. U ožujku 2022. taj je portal uvršten na popis štetnih i zabranjenih u Ruskoj Federaciji. Stepanovin lirski esej, premrežen književnim citatima i aluzijama, posebice s Puškinovom pjesmom Vrijeme je, moj prijatelju, vrijeme…, posvećenoj Nataliji Gončarovoj 1834., upoznaje nas s razmišljanjima ove moskovske spisateljice o Rusiji nakon pripajanja Krima 2014. godine, što je vremenska razdjelnica koju brojni Rusi vide kao prvu stranicu rata koji će se razbuktati 24. 2. 2022. U svom eseju ona, uostalom, već 2015. godine govori o rusko-ukrajinskom sukobu kao o posve konkretnoj, povijesnoj činjenici koja se nesmetano i bez stida odvija pred očima međunarodne zajednice. Kao neposredna svjedokinja, Stepanova u Namjeravajući živjeti gotovo proročki skicira Rusiju 2015. godine kao državu u kojoj se rat nadaje kao jedini horizont očekivanja.

Autorica Rusiju nakon 2014. melankolično opisuje kao izgubljenu domovinu-Rusiju u kojoj se ova intelektualka – koja je simultano proživljavala tinejdžerske godine i svjedočila raspadu Sovjetskoga Saveza – ne može osjećati drukčije no kronično zarobljeno u, kako govori, divlje arhaičnoj Rusiji. Njezin esej ukazuje na Sizifovu borbu ruskih intelektualaca s političkim sistemom koji slobodnim prekrajanjem prošlosti ne samo kolonizira budućnost nego i dopušta samo onaj modalitet budućnosti u kojem se jasno zrcale modaliteti prošlosti. Zbog opijenošću prošlošću i opijenošću smrću u Rusiji, toj zemlji koja vjeruje da graniči s Bogom, kako je primijetio Rilke, mrtvi (sablasti iz onih – sovjetskih i/ili imperijalnih – razdoblja) žive ispunjeniji život od živih.

Jasno je da nakon 24. 2. 2022. autoričino zazivanje nove Rusije u kojoj bi bilo moguće živjeti –  „Vrijeme je da pustimo prošlost da postane prošlost, da se prestanemo oslanjati na njezin arsenal, da utopimo čarobne knjige – i počnemo širiti, gurati, kultivirati prostor današnjice, kao da je on mjesto za život, a ne svlačionica ispred plinske komore“ – zvuči kao neostvariva utopija, želja odgođena za neku daleku – i svakim danom rata sve više udaljenu – budućnost.

A.S. Puškin

Vreme je, druže moj, spokojstva srce prosi,

Za danom leti dan i svaki časak nosi

Života delić svoj, života delić krt;

Tek spremaš se da živiš, a gle, najednom, smrt!

Na svetu mesto sreće sloboda, mir postoje,

Već davno udes nov privlači srce moje,

Već davno sanjam beg, rob klonuo i hud,

Daleku obitelj i nasladu uz trud.

(prijevod Milorada Pavića, u: Puškin, A. S. Lirika. Beograd: Izdavačko preduzeće „Rad“, str. 239)

Voljena, čas je, čas. Mir hoće srce moje.

Za danom leti dan, svaki smo tren mi dvoje

Kraći za trun života, i sad kad željno gremo

Poživjeti po svome, gle, već umiremo.

Nema na svijetu sreće, već mira i slobode.

Odavno zaviđam sudbinu tu – da odem,

Odavno, smoren stvor, njegujem želju istu:

Bijeg u dalek stan za rad i nježnost čistu.

(prepjev Fikreta Cacana, u: Puškin, A. S. Izabrane pjesme. Zagreb: Matica hrvatska, str. 185)

 Prevela i priredila: Danijela Lugarić Vukas

1.

U proljeće 1909. Blok je pisao majci iz Venecije.

“Ljuba je odjevena u pariški frak, ja – u bečko bijelo odijelo i venecijansku panamu. Promatram ljude i kuće, igram se s rakovima i skupljam školjke. Sve je vrlo tiho, lijeno i opuštajuće. Želimo se kupati u moru. Konačno nema ruskih novina i ne čujem i ne čitam nepristojne nazive Saveza ruskog naroda i Miljukova, ali u svim izlozima čitam imena Dantea, Petrarke, Ruskina i Bellinija. Svaki ruski umjetnik ima pravo barem nekoliko godina začepiti uši od svega ruskog i vidjeti svoju drugu domovinu – Europu, a posebno Italiju”. 

Jedno od akutnih iskušenja današnjeg vremena, kojemu se gotovo nemoguće suprotstaviti, jest izvesti jednostavnu operaciju, zamijeniti u pismu Miljukova s Milonovom (ili Navaljnim, što je bliže političkim simpatijama autora), a Savez ruskoga naroda s našistima. I još jednom si predočiti sliku trostoljetne statike na kojoj se ne mijenja ništa osim prezimena, na kojoj se neizlazni Puškin sprema otputovati pa makar i u Kinu, a izlazni Blok uspijeva začepiti uši, kako bismo se nakratko vratili onomu što se želi doživljavati kao norma, kao domovina. Nakratko se vratiti osjećaju laganosti i postojanosti, koji se čini kompatibilnim sa životom – u svijetle anfilade stanova u kojima se spokoj spaja s voljom. Gdje bi, po Puškinovim riječima, trebalo živjeti.

Ponekad se čini da je Rusija prebukvalno čitala Puškinove stihove, predobro ih je pamtila – i odjednom si sve objasnila za stoljeća koja dolaze. Namjera da se živi još se uvijek pokazuje cijelom širinom nevidljivih ramena, hvata zrak, ali u glavi već, poput zadirkivanja, juri naprijed “a, gle, najednom smrt”, i u toj misli odjekuje likujuća zluradost koju nije predvidio sam autor. U takvom načinu čitanja, kojе je unaprijed poništilo svoju budućnost, nema više ni volje ni spokoja jer nema ni budućnosti: ona više nema gdje podići svoju efemernu kupolu, odmah je poklopi računica: a–gle–najednom–smrt! Uostalom, to se dogodilo i samom Puškinu: taman je namjeravao živjeti i najednom je umro; taman je isplanirao pobjeći u daleku obitelj i nasladu uz trud – i odmah crna rijeka, bobice, smrt. Bolje je ne namjeravati, ne naviknuti se, ne zasjesti. “Nemoj preudobno sjesti”, kako je rekao drugi pjesnik.

U dobrom engleskom romanu netko telefonom zove starce i govori im “zapamtite da morate umrijeti”. Među uplašenima, ogorčenima, koji užurbano zovu policiju, samo je jedna slatka gospođa koja odgovara: “Draga moja, ničega se bolje od toga ni ne sjećam!” Čudno je pomisliti da postoji komad zemlje gdje memento mori možda nije potreban – ali čini se da je na prostoru današnje Rusije pojedinac suviše dobro pripremljen za smrt (i – što je još gore – spreman je poživjeti još malo ne osjećajući da je prijelaz s ovoga svijeta već započeo). O tome je svojevremeno pisala Marina Cvetajeva, opisavši to vješto podešenim bijegom (citat iz Cvetajevine poeme Novogodišnje, 1927., upućene R. M. Rilkeu povodom njegove smrti); Rilke govori o tome u “ruskim” Pričama o dragom Bogu: “Pa s čime Rusija graniči?” – “Vi to znate!” – uzviknuo je bolesnik.

Prema Rilkeu, Rusija izravno graniči s Bogom – što je geopolitička situacija koja ne može ne uznemiriti one koji žive u pograničnom području. Konkretan zaključak iz takvog susjedstva jest da uobičajeni koridor uzroka – posljedice, zločina – kazne, sadašnjosti – budućnosti, današnjice – sutrašnjice postaje neprovidan, neprobojan. Evo Boga, a evo i praga; iza praga je strašna neizvjesnost, azvozd koji zastrašuje (odnosno se na biblijski citat Osveta je moja, ja ću vratiti, na ruskom: Mne otmščenije, i az vozdam – osveta ne pripada čovjeku, nego Bogu, op. prev.), iza čega se ne bi smjelo gledati. Svaka perspektiva udobnosti koju je stvorio čovjek urušava se u sofrinsku ikonu: ljudsko postojanje nije opisano niti zajamčeno ičim drugim osim određenim brojem presedana. Grubo govoreći, sve što se zna o životu jest da je Puškin umro, a potom i svi ostali (a dvadeseto stoljeće još jednom pokazuje kako “svi ostali” umiru u takozvanim zanimljivim vremenima).

Čini se da je Rusija danas spremnija vjerovati u perspektivu strašnoga (koja nam je poznata iz djetinjstva po uslužno pruženim obrascima – od pionira-junaka do vlastitih djedova i pradjedova) nego u vlastite kapacitete promjene.  To suvremenosti daje vrlo posebnu intonaciju, uznemirujuće jedinstvo koje nije karakteristično za stvarnost – njezin eklektičan, trapav, šarolik životni tok. To osvjetljenje, ni s čim usporediv hod nečijeg vanjskog dizajna, predobro poznajem iz stvarnosti koju je napravio čovjek: tako se obično slaže umjetničko djelo koje nosi jak pečat autorove volje. Sumorno zatočeništvo onoga što nas okružuje jako nalikuje takvom književnom tekstu. U određenom smislu sve i jest takvo: sve se više čini da Rusija uopće ne planira zatvoriti knjigu i sići na sljedećoj postaji.

2.

Divlja, neujednačena arhaizacija, o kojoj sada svi pričaju i koju treba promatrati i opisati upravo dok se tlo mrvi pod nogama, u Rusiji ima jako zabavnu pozadinu. Prije nekoliko godina postavljeno mi je pitanje na koje bi danas bilo zanimljivo odgovoriti. Stručnjak za rusku književnost, Englez, postavio je pitanje jer nije mogao razumjeti zašto bi cijela ruska proza mogla ići pod fantastiku (sci-fi, fantasy, bajka). Evo vašeg Pelevina, evo vašeg Sorokina, evo vaše Petruševske, rekao je – u svakom realističnom tekstu sigurno će se provući nekakav duh, čudesno spasenje, opričnik s kliještima, rat miševa s majmunima. Nemam ništa protiv – ali zašto svugdje, zašto baš svi?

Bili to svi ili ne, istina je da većina tekstova koju šira javnost percipira (sada ne govorimo o književnosti, nego o etnografiji s antropologijom, gdje djeluju zakoni velikih brojeva) izgleda kao da, proizlazeći iz stvarnosti, doista govori o životu gula, lisica i svetaca. Štoviše, čini se da neki od njih imaju produženi rok trajanja – poput stare Pelevinove priče, gdje njemački pilot iz Drugog svjetskog rata uskrsava u šumi blizu Moskve kako bi djevojku udao za stranca. Na čudan način, čak i trideset godina kasnije, ovaj tekst daje predodžbu o današnjoj stvarnosti: to je točna, ispisana po živoj prirodi, fiziološka skica ruskoga života.

Pokazalo se je da je izmicanje stvarnosti najgoliji realizam – realizam naslovnice, atrakcija autorove hrabrosti. U tom ga svojstvu percipira domaći čitatelj (i ono, u pravilu, nema posebnu privlačnost za stranog čitatelja – za razliku od latinoameričkog magičnog realizma s njegovim veličanstvenim čudesima). Odnosno, rusko nevjerojatno također je i rusko vjerojatno – to je toliko domaći proizvod da je teško pronaći prihvatljiv sarafan u kojem bi ga se moglo upakirati za vanjski svijet. To malo govori o samim knjigama – ali puno o strukturi stvarnosti s kojom se moraju nositi ćirilična slova i oni kojima su ona namijenjena.

Imam osjećaj da ovdašnja stvarnost proizlazi iz nečega poput nepisane konvencije, često nevidljive i nerazumljive vanjskom promatraču, ali jasne onima koji žive u tom semantičkom prostoru. Izvana je zemlja još nedavno bila uključena u politička, ekonomska i kulturna usklađivanja sa suvremenošću, pokušavajući – ako ne sustići i prestići – a onda barem sudjelovati-podesiti se; s energičnim žarom isprobavati biciklističke staze, ulazak u Svjetsku trgovinsku organizaciju ili negdje drugdje, potpisivati sporazume i sudjelovanje na summitima. U isto vrijeme – ili bolje rečeno, pod ovim – uvijek je postojala druga, intimnija logika, koju bi Bolotna (odnosi se na moskovski trg na kojem su se od 2011. do 2013. održavale demonstracije protiv političkog režima, što uključuje i 6. svibnja 2012. održan tzv. „narodni marš“/“marš milijuna“ protiv ponovljene inauguracije Vladimira Putina, op. prev.) mogla lako dijeliti s Poklonnom (tj. Poklonnaja gora – doslovce: Gora klanjanja; odnosi se na memorijalni kompleks posvećen Drugom svjetskom ratu u Moskvi, op. prev.): jedna za sve. 

Prema toj se logici svaki pokret u povijesti – u svojoj sintaktičkoj strukturi – percipira kao izvanjski, oponašajući, gotovo kao dječja igra u koju se upuštamo kako bi se poguralo vrijeme. No suštinski je važno nešto drugo – unutarnji poredak stvari. Općenito uvjerenje da je svaki, najluđi zaokret životnog sižeja moguć i neizbježan. Opći strah da ćemo se previše naviknuti na toplu stranu ovoga svijeta, a onda se strmoglaviti u ledenu nepoznanicu. Ali najvažnija je od svega duboka, do samih nosnica, uronjenost u prošlost. Ona je ta koja ne dopušta da se budućnost predoči, a da je se ne opiše kao Staljingrad ili Potsdam, Tsushima ili Hirošima – niti da se sadašnjost osjeti kao svoja, bez presedana, analoga, uzora. Ova pošast prošlosti ne nalikuje nijednoj bolesti za koju znam, i treba je analizirati i liječiti. Nemogućnost da se između sebe i prošlosti smjesti bila kakva razdijeljenost, nedostatak distance, pa čak i želja za distanciranjem od svega što se već dogodilo, omogućuje čudne transmutacije. Kada prošlost i sadašnjost koegzistiraju takvim intenzitetom, budućnost postaje nepotrebna – a najviše od svega nalikuje spuštanju u Pakao.

Ispostavilo se da sva žarišta ruske povijesti, gdje god da se okrenete, od 1991. do 1917., od Staljina do Petra Velikog, od dekabrista do vlasovaca, do početka novog tisućljeća, nisu točke-komponente zajedničke linije, nisu paragrafi općeg upravljanja – već epizode rata koji je u tijeku, to su snopovi suprotstavljenih verzija. Čini se da ne postoji zona u proteklih tristo godina koja ne bi bila problematična u tom smislu: koja se ne nalazi na prostoru umjetničkog. Odnosno, nemirnog, nepripremljenog, bujajućeg neznanja umjesto smirenog znanja.

Ta je specifičnost suočavanja s prošlošću posve posebna, ona ima svoj vokabular koji se teško može prevesti na jezik usporedivih uzoraka. Nije ju moguće opisati ni logikom potiskivanja/zaborava ni logikom priznavanja krivnje i rada s njom. Način na koji ona funkcionira u Rusiji može se opisati samo kao začaranost, kao duboku i osobnu uvučenost u prošlost – svakog od nas, sadašnjih. Prekrajanje prošlosti provodi se bez prestanka – i to ne samo na središnjim TV kanalima, u službenim publikacijama ili u necenzuriranim tekstovima političkih blogera. Možete, na primjer, samo otići na YouTube – i naići ćete na stotine komentara na pjesmu “Smjelo ćemo u u boj”, tamo se međusobno kolju za pravednu stvar od prije sto godina, nema razlike između dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća i nema želje da se rasprava vodi u akademskom duhu. Na televiziji, društvenim mrežama, na ulici i u kuhinjama ne vode se analize suvremenosti, nego prošlosti. Diskusije toga tipa (o Prvom svjetskom ratu, Drugom svjetskom ratu, afganistanskom, čečenskom, represijama i raspadu SSSR-a) započinju u taksiju, vlaku, liječničkoj ambulanti – na svakom mjestu gdje postoji mogućnost razgovora. To sve pomalo nalikuje obiteljskom skandalu – no kuhinja je golema država, a sudionici nisu samo živi nego i mrtvi. Koji su, ispada, više živi od živih. 

3.

Poseban karakter naših odnosa s prošlošću i njezinim pojavama može se objasniti time što nitko nikada u tome nije stekao pravo nasljedstva. To toliko ni ne iznenađuje: u određenom smo smislu svi mi nasljednici onih ljudi iz 1920-ih i 1930-ih koji su se uselili u stanove bivših ljudi (uhićenih, prognanih, izbrisanih) i koji su godinama sjedili na tuđim stolicama pod tuđim portretima, privikavajući se na njih, no ne zaboravljajući nepotpunost svojih prava i zajedničku povijest. Kao rezultat toga, ideje o prošlosti, o obiteljskoj povijesti, o povijesti države mogu biti najfantastičnije, mogu se kititi svakakvim dosjetkama, ne moraju se posramljivati prešućivanjima (čak ih se može smatrati prirodnima) – prošlost nikada ne postaje prošlost, ono što je ostvareno ili dovršeno. Svakim novim dolaskom na teritorij sadašnjosti prošlost postaje sve jača. 

Ovdje je također bitno uvidjeti koliko spremno prošlost prihvaća sve predujmove i koliko velikodušno plaća zauzvrat. Osjećaj istovremene suvremenosti cijelog dvadesetog stoljeća, kojeg se sjećam s početka 1990-ih, zapravo nikamo nije otišao, nije se nivelirao. Nigdje nije nestala ni mogućnost da se o ovoj ili onoj Mandeljštamovoj tezi raspravlja kao o vrućoj, svježe pečenoj i izravno povezanoj sa svakodnevnicom. Ako razmislite, tako nije (bilo) uvijek: prije sto godina, otprilike s iste udaljenosti, Blok je pisao o Apolonu Grigorjevu, i to je bio pogled kroz dalekozor, između njih je bila retrospektivna hladnoća, između njih su bile stotine godina udaljenosti. Teško mi je ne pomisliti da prošireni život pjesničkog polja, koji smatramo zajedničkim uspjehom posljednjih desetljeća, nešto duguje ovoj projekciji u prošlost, toj posebnoj vrsti magnetizacije – magizacije – velikim uzorcima, magna imago, koja zahtijeva ubrzanje i odgovor. 

Ovdje bi se mogao primijeniti pomodni izraz i govoriti o kolonizaciji – razmisliti o tome kako sadašnjost i budućnost postaju dominione prošlosti, prelaze na njezin jezik, izgrađuju se na njezinu sliku i priliku. Jer čudna trampa kojom se u Rusiji bave prošlost i sadašnjost ne tiče se samo ljudi iz kulture: čini se da su svi bili i korisnici i žrtve tih odnosa. Prošlost pruža optičke uređaje koji omogućuju svima da se osjećaju stvarnima: agensima, činiteljima događaja koji se odvijaju. Taj je osjećaj Rusima sada u političkom smislu u potpunosti oduzet, ali je velikodušno nadoknađen obračunavanjem s prošlošću-u-sadašnjosti. Kada vlasnik automobila iz Moskve na svom automobilu napiše „Na Berlin!“, on aktivno briše granicu između sebe i svog djeda-pobjednika; njegovo svakodnevno kretanje po gradu – na posao, u trgovinu, na vikendicu – postaje pobjedničko kretanje kroz osvojenu Europu, on kao da je svoj vlastiti djed, vojnik-osloboditelj, brončani spomenik – a da ništa u to nije uložio, osim kante boje. Dolazi do svojevrsnog obrtanja Ljermontovljeva „junaci – ne kao sad“ (stih iz Ljermontovljeve pjesme Borodino, 1837., о ratu s Napoleonom, op. prev.) jer „mi“ ispadamo dvostruki junaci – kako zbog činjenice da stojimo na ramenima spomenika, tako i zbog toga što smatramo da je taj rast naša zasluga. Ne tako davno pročitala sam intervju s dobrovoljcem koji je otišao u Donbas boriti se na strani opolčenaca. Danas postoji mnogo takvih priča, no ova je posebno zanimljiva jer je junak intervjua, kako kažu, Francuz ruskoga porijekla, emigrant u drugoj generaciji. Na pitanje „Zašto si došao?“ on je odgovorio da želi dovršiti ono što su njegovi djedovi započeli. To nerazlučivanje sebe i djeda, prošlosti i sadašnjosti jest nešto poput tihe konvencije, općeg dogovora s (nekom, jedva čistom) moći – a ponekad to djeluje kao djetinjasta igra rata. Iznenada stečena prilika da prođete s onu stranu ogledala – i da se umjesto mirnog / dosadnog / običnog života nađete u crveno-crnoj stvarnosti nekakvih Neuhvatljivih osvetnika (sovjetski film iz 1966. o četiri mladića tijekom Građanskoga rata nakon Oktobarske revolucije, op. prev.), gdje možete pucati u neprijatelje i štititi prijatelje do mile volje, a potom se vratiti tamo gdje vlakovi voze po rasporedu. Također je bitno primijetiti da se taj prijelaz iz zone komfora u zonu krvavih avantura odvija bez stida i bez skrivanja, pred cijelim svijetom, što stvara posve novi model ponašanja. Najjednostavnije i najgrublje bi se to moglo opisati oblikom ekstremnog turizma, no naravno da je stvar mnogo dublja i mnogo strašnija. Te šale s nečim s čime se ne bi trebalo šaliti, te djetinjaste igre elementarne magije, podsjećaju me na staru priču o čarobnjakovom šegrtu, o oživljavanju sila s kojima se on ne može nositi.

Čini se da je razlika sa zataškanim ratom u Afganistanu ili s podzemnim čečenskim ratom, istina o kojime se godinama gurala na periferiju javne svijesti, također u tome što u rusko-ukrajinskom sukobu broj žrtava nije ograničen samo na popise ubijenih i ranjenih. Za susret licem u lice sa žrtvama informacijskog rata dovoljno je otići na bilo koju društvenu mrežu. U tom ratu kao da nema svjedoka (negdje daleko je rat, ali mi ga vidimo), pa čak ni pozadinskih vojnika (mi smo u mirnom gradu, a tamo ih ubijaju): svi ispadaju u određenoj mjeri sudionici. Nema razlike između sukobljenih strana: samosvijest agensa, survivors-a, ljudi koji doživljavaju nezamislivo, ispada totalna. A to što se razgovor vodi stotinama kilometara od središta zbivanja ne mijenja ništa na stvari. To je razgovor ranjenika – i samo zajednička, kolektivna trauma, jedna za sve, može objasniti njezinu intonaciju.

Reći ću, vrlo pažljivo, još jednu stvar – da se priroda ove traume može razlikovati za one koji su bili u ratnoj zoni i bili prisiljeni ne proživljavati ono što se događa, već prije svega živjeti u tome: brinuti se sebe i one uz sebe, o hrani, toplini, skloništu, preživljavanju. Briga za očuvanje života, čini se, na čudan način pomaže u očuvanju razuma. A, eto, iluzija suprisutnosti, koja se rađa u polju između neshvaćene prošlosti i nepotpunog znanja o tome što se zbiva u sadašnjosti, pokazuje se kobnom za one koji žive ono što se događa ne napuštajući internet.

Jer “mi” smo vrlo široki mi, koji ne uključuje mene i moje prijatelje, ne uvjetnu zajednicu onih koji čitaju ova moja slova, već svakoga tko u svojoj anamnezi ima sovjetski sustav kurikuluma iz povijesti s njezinim mikrotraumama koje su namjerno prenesene na dijete (logikom cjepiva koja se daju masovno), sa svojim svetim kalendarom djece mučenika i heroja samoubojica, sa svojom inkantacijom „Najvažnije je da rata ne bude”, zbog čega upravo rat postaje jedini horizont očekivanja – taj široki „mi“ prepoznaje taj rječnik kao svoj, domaći: pa, evo, počelo je.

4.

 Društvene mreže su u posljednje vrijeme postale još jedan uređaj za ispumpavanje ionako oskudnog zraka. Poanta je, možda, i u tome da je u nedostatku slobodnog tiska (dva-tri izdanja koja su slučajno sačuvana samo naglašavaju prazninu zajedničke poljane) raznoglasje potrebno rekonstruirati, ovaj put svojim vlastitim snagama. Ali nakon što su postale naš glavni medij, nezamjenjive dnevne novine, društvene mreže počinju uzimati više nego što daju. Ne zato što ne nude ni kriterije ni filtere za odabir informacija. Pa čak ni zato što su pozicije i stavovi s kojima se pokušavate povezati potpuno suprotni – ali svi glasovi zvuče kao recepti. Ono što me brine nema veze sa značenjem sižeja o kojima se raspravlja, već se izravno tiče akustike. Svaki događaj, veliki ili mali, prolazi kroz traku u grčevitom valu, laganim ili dubokim mreškanjem. Svaki repost pojačava težinu izvorne poruke, daje joj široki opseg, poput zvona. Razlog za uzbunu su loše vijesti, a češće – slutnje loše vijesti, još češće – nečija pogreška, što se tretira s posebnom pažnjom, kao simptom, kao još jedna loša vijest iz dugog reda. Glavno što proizlazi iz takvih pojašnjenja jest da život drugoga, izbor drugoga (a ujedno i sam život u svojoj heterogenosti) postaje kompromitiran, crvljiv, nespojiv s nekim zadanim modelom, i to čak ni ne naglašava sumnjivu bjelinu našeg vlastitog izbora, nego skučenost i neprohodnost zajedničkog puta.

Svaka nova nesreća ne doživljava se sama po sebi, već dobiva obilježja posljednjeg udarca, posljednje kapi. Eto, sada je to – to; nakon ovoga (zamijeni pravom riječju – ovog ili onog zakona, nakon prvog, trećeg, dvanaestog ožujka, nakon sljedeće kolumne) život, proveden u iščekivanju strahote, pada u nju kao u bunar. U tjednu mogu biti tri takva “sada je to – to”: stvarna ljestvica događaja odavno se pomaknula, pomiješala, usporedo s time kako se na isti način raspravlja i o stvarnim i o lažnim vijestima, nema nikog tko bi mogao probrati / razumjeti izvore – čak i ako kažete da je neka informacija lažna, odgovaraju “svejedno sve vodi k tomu”.

Dakle, razgovor o stvarima ljudskih razmjera – o situacijama i problemima vezanima uz strukturu današnjice – uvijek se u nekom trenutku spotakne o shemu “kako možete pričati o takvim glupostima kad imamo rat i Putina”. Tako se s vremena na vrijeme javlja komična aberacija koja nas tjera da formuliranje bilo kojeg problema nazivamo partkomom, liberalnom cenzurom ili nekako drukčije. Tako izgleda slika na kojoj je pozadina (grmljavina, munja, najviši val) ocrtana mnogo pažljivije nego prednji plan. Dakle, korak po korak, naš vlastiti život gubi pravo na naše suosjećanje.

Dakle, sve što svjedoči da se život živi, sve što – koliko god može – služi da ga afirmira i proširi – fotografije mačaka i pita, objave o kupnji cipela, bilo kakva domaća nerazumnost, svako proživljavanje situacije koja je kompatibilna sa životom postaje mutno ili jasno kompromitirajuće. To postaje izdaja: ne uobičajene stvari, već zajedničkog osjećaja.

A taj je osjećaj sljedeći: ne smijete živjeti. Moglo bi se reći (a mnogi i govore) da je “u Rusiji nemoguće živjeti”, ali teško da mogu biti ozbiljni, nekoliko milijuna duša ne može umrijeti, nestati ili emigrirati u jednom naletu, ma koliko to nekome izgledalo prikladno. Stoga točan prijevod zvuči upravo ovako: u zemlji koja to radi, u zemlji u kojoj se to radi, život ne bi trebao biti nalik životu. Trebao bi biti nalik neživotu.

A to je nešto s čime se ne mogu složiti.

To se može čuti tu i tamo, a često i u vlastitoj glavi. Evo prijatelja koji odbijaju doći u Rusiju na neku izložbu ili konferenciju kako ne bi sudjelovali u onome što se ovdje događa – kao da izložbu i konferenciju ne organiziraju oni ljudi koji sprečavaju da ono što se događa postane totalno, da potpuno prekrije prostor zemlje uljanom tkaninom. Evo drugih prijatelja koji optužuju preostale (još jedna stara-nova riječ iz današnjeg rječnika) da njihov rad omogućuje Putinovoj većini da stvara iluziju kako život ide dalje.

Čini mi se da je to još jedan način da se situacija pojednostavi, da ona postane dvodimenzionalnom – ovdje je carstvo zla, tamo je ostatak svijeta. Ova shema ne uzima u obzir još jedno “mi”, možda najznačajnije: onih 14 ili 16 posto stanovništva zemlje, što ih čak ni službena sociologija ne poriče. Bez obzira na to koliko milijuna lica i imena ti postoci impliciraju, oni se ne mogu odbaciti niti pripisati monolitnoj većini, ako ona uopće postoji. Evo jedne korisne vježbe: stalno se podsjećati na frakcijsku, zrnastu, neuvjerljivu prirodu svakog monolita – i da odbaciti one koji ovdje žive znači ukloniti s karte borbenih događanja zastave onih iza kojih stoje gradovi koji se opiru. Je li ovo “mi” (ovdje se možete upustiti u samoopisivanje i podsjetiti se da postojimo i da nešto vrijedimo) tako lako zanemariti? Odnos prema preostalima često podsjeća na odnos prema braniteljima opkoljene tvrđave: od njih se ne traži samo hrabrost, nego i askeza – čini se da njima ne priliče misli i postupci koji pripadaju normalnom životu.

To nalikuje mehanizmu iz zone psihoanalize – samo što je pokrenut na vrlo velikom prostoru. Data je: okolnost više sile koja nam kao teška ploča visi nad glavama, ostavljajući prostora samo za najnužnije – za brzu akciju, za kratki afekt, za penjanje od danas do danas. Eliminacija “sutra” (hodnika i tla pod nogama koje neće propasti), odbacivanje perspektive (u svim mogućim značenjima ove višeslojne riječi) nisu, začudo, najgore posljedice ove konstrukcije. Još gore je drugo: život s oklevetanim, poluukinutim sutra dovodi u pitanje svako danas. Sadašnje vrijeme je krivo, zlorabljeno. Ono se prebacuje na teritorij prošlosti i traži za sebe ogledala i analoge kako ne bi tako usamljeno stajalo pod udarcem (budući da je udarac neizbježan, potrebno je barem osloniti se na prethodno iskustvo, znati da su drugi već bili tamo, da postoji društvo). Ono pokušava svoj teror pretvoriti u gorivo, upotrijebiti ga za pogon. Ali budućnosti nema, i nema se kamo pomaknuti – lutajući afekt seli se s jednog na drugi, u krug, poput vrućeg krumpira koji nitko ne može i ne želi uzeti.

Ali što ako situacija, u svoj svojoj težini, računa na mene i čeka nešto drugo? Spremnost da se prizna da je situacija bezizlazna sada se daje suviše olako – kao što se uključuje alarm kada se na minutu ugase svjetla u liftu. Što ako je potreban neki drugi modalitet – koji se ne temelji na sposobnosti umiranja (“oh, kako ćemo slavno umrijeti”, što nam nudi prošlost), nego na namjeri da živimo bez odbacivanja budućnosti, poput kaputa, u tuđe ruke.

U današnjem mi zraku nedostaje taj modalitet, želim ga izvući, zgusnuti, distribuirati po ljekarnama. Sada je važno pronaći logiku koja bi bila kompatibilna sa životom: koja bi radila na afirmaciji svakodnevice i ne bi bila situacijskom novinarskom skicom u žanru “glasajte za N”; koja bi radila na smjeni vladajućih – a ne bi od nas zahtijevala samospaljivanje. 

Ovdje bih se željela prisjetiti poznate F skale: test Theodora Adorna, pripremljen 1950. godine. Ovaj test sposobnosti oduprijeti se (ili podlegnuti) iskušenjima totalitarnog mišljenja danas se čini staromodnim. Test se sastoji od tvrdnji poput “većina je uvijek u pravu” ili “društvo treba biti oslobođeno od svakog oblika lošeg zdravlja”, s kojima se možete složiti ili ih osporiti. Sada su oni identificirani kao pripadnici vrlo specifičnog sustava ideja – grubo govoreći, kao “fašistički” – prije nego što se senzori slažem/ne slažu se imaju vremena uključiti. Ali postoji skupina pitanja koja na prvi pogled izaziva zbunjenost: a zašto je ovo ovdje? Mislim na set poput “stisnite zube i idite naprijed”, “okrenite leđa nepodnošljivoj situaciji i živite dalje”, “pronađite snagu da budete sretni bez obzira na sve”. Čini se da su to obične mantre svakodnevne hrabrosti, koje se svakom od nas nude u ovoj ili onoj prilici. Što nije u redu s njima?

Očito se radi o samoj sposobnosti odvraćanja od patnje, nevažno vlastite ili tuđe. Ključno je dobrovoljno odbijanje da se vidi/spozna, ključna je vještina voljnog isključivanja mehanizma empatije: ono što razlikuje one koji su zatvorili oči i krenuli dalje od onih koji su se osvrnuli (poput Orfejeve i Lotove žene). Nesumnjiva je činjenica da je sposobnost preživljavanja karakterističnija za prvu skupinu. Za one koji, htjeli ili ne, spadaju u drugu, danas je važno pronaći način da se živi ne zatvarajući oči.

Jer već je vrijeme, čini se, da se sadašnjost učini useljivom. Ono na što mislim nije taktika malih stvari (tko je rekao da je to dovoljno?) i svakako nije izgovor za svakakve vrste kompromisa i kolaboracije; nego je to pokušaj da se podsjetimo na evanđeosko “uvijek se radujte”. Ispuniti ovaj zahtjev sada mi se čini najvažnijim; važnim kao nikada prije, važnim kao i uvijek.

5.

Jer okolnosti nikada neće biti dovoljno dobre da počnemo ispočetka, s čistim listom, na crveni dan kalendara. Pogrešan, ustajali, zastranjeni život dat nam je u osjećaju – i to je upravo ona sadašnjost u koju se moramo smjestiti ne čekajući game over, Rusiju bez Putina, čisti ponedjeljak. Najvjerojatnije će se sve nastaviti ovako: bez neočekivanih čuda koja nam pojednostavljuju zadatak.

Samo želim izdvojiti barem ovaj dio sadašnjosti. Sadašnjost je politika (a prošlost je čarolija koja govori da je sve isto svemu) – i čini se da je došlo vrijeme da se čarolija napusti u ime politike. Barem sirova čarolija s prizivanjem mrtvih i upotrebom žrtvene krvi. O tome razmišljam i u vezi s vlastitim tekstom, gdje prošlost i budućnost, poput divovskih figura na štulama, posjeduju nekakav dodatni, posuđeni život – kao da imaju sposobnost uzimati, davati i kažnjavati prema svojoj volji. Vrijeme je da pustimo prošlost da postane prošlost, da se prestanemo oslanjati na njezin arsenal, da utopimo čarobne knjige – i počnemo širiti, gurati, kultivirati prostor današnjice, kao da je on mjesto za život, a ne svlačionica ispred plinske komore. Glavno je razmaknuti, poput zavjese, sjenu neopozivosti koja nad sadašnjicom visi kao presuda. Tada će, tko zna, postati moguća još jedna prošlost – kao neostvareno, još neispunjeno obećanje.

Blok je o tome 1909. pisao: “... Talijanska starina jasno pokazuje da je umjetnost još strašno mlada, da gotovo ništa još nije učinjeno, a savršeno – nije uopće: tako da je sva umjetnost (uključujući i veliku književnost) još uvijek ispred”. I sve ostalo također.

Prevela i priredila: Danijela Lugarić Vukas

Pronađi knjigu Sjećanja, sjećanja!