Nagrada Drago Gervais za Evelinu Rudan!

Ugledna Književna nagrada Drago Gervais dodijeljena je i ove godine, a jedna od dobitnica je pjesnikinja Evelina Rudan za zbirku pjesama Smiljko i ja si mahnemo (Fraktura, 2020.). Zbirka koja u javnosti već ima kultni status ovom nagradom potvrdila je epitete visokokvalitetne i inovativne poezije. Smiljku je nagrada pripala u kategoriji najboljeg objavljenog književnog djela na nekom od idioma čakavskoga narječja hrvatskoga jezika, a ove godine u žiriju su bili Aleksandar Mijatović, Ivica Prtenjača, Vlado Simcich, Milorad Stojević i Darija Žilić.

Na natječaj je pristiglo 87 rukopisa, a nagradu u drugoj kategoriji – najboljeg neobjavljenog proznog rukopisa – osvojila je Dora Šustić za tekst Praznina. Književna nagrada Drago Gervais ove godine slavi šezdeset godina postojanja, što je pročelnik Odjela za kulturu Grada Rijeke Ivan Šarar prepoznao kao potvrdu značaja nagrade na nacionalnoj, a ne samo regionalnoj razini. Osnovana u čast riječkog književnika Drage Gervaisa, nagrada se sastoji od novčanog dijela (u visini od 20.000,00 kuna netto po pojedinoj kategoriji) i posebnog priznanja.

Tumačeći vrijednost zbirke Smiljko i ja si mahnemo, povjerenstvo nagrade, među ostalim, navodi njen interes za (među)ljudski susret i problematiku jezika.

Iz obrazloženja povjerenstva uz dodjelu nagrade izdvajamo:

Motiv maha (tren(utk)a, časa, hipa, susreta, iznenadnosti) predstavlja jednu od središnjih i pokretačkih lirskih situacija u koju se smješta lirski glas od Antike do suvremenih lirskih tokova. Rudan koristi različite aspekte tog motiva, razvijajući njegove vremenske osobitosti. Primjerice, kod nekih autora u povijesti lirske pjesme tren se pokušava obnoviti, njegova prolaznost i nepovratnost postaje središnja tema. U "Smiljko i ja si mahnemo" mah predstavlja uspostavljanje veze s onim što je nepovratno izgubljeno. Lirski subjekt iznenada se – na mah – povezuje sa samom nepovratnošću, sa samom distancom kao jezgrom intime. Mah je interval između bliskosti i udaljenosti.

"Smiljko i ja si mahnemo" istražuje odnos između standarda i dijalekta, čime se osporava samorazumljivost odnosa između pjesme i interpretacije. Pjesme su povezane početnim stihom /Smiljko i ja si mahnemo/ koji djeluje kao apostrofa. Ona ujedno upućuje na naziv zbirke i lirsku situaciju u kojoj je čitatelj prizvan u ulogu Smiljka. (…) Izabirući istarsku čakavštinu ne samo kao medij izražavanja, već i kao predmet umjetničke obrade, zbirka Eveline Rudan "Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove)", na najbolji mogući način promiče raznolikost unutar samoga jezika.