Pohvala čitanju ili Moja generacija
Čovjek se obratio direktno meni. Čekaj malo, mislim, otkud to? Kako zna? Je li prisluškivao moje telefonske razgovore? Naravno, svaki dobar pisac prisluškuje sve naše telefonske razgovore, čita naša pisma i dnevnike i nekako, valjda telepatski, zna i razumije sve ono što mislimo, a ne znamo da mislimo, ono što osjećamo, a ne znamo da osjećamo. Preko njih, pisaca, mi dopiremo do sebe samih. Preko knjiga koje čitamo postajemo ono što jesmo.
Na mom noćnom ormariću kod kuće knjige kao da se množe. Slažem ih na razne, razdvojene hrpice: fiction na jednu stranu, non fiction (mnogo manja hrpica) na drugu, knjige na raznim jezicima na razne, samo za njih određene, gomilice. Kupovanje knjiga postalo je opsesija, bolest, adikcija. Možda ima negdje neki rehab za ovisnike o kupovanju knjiga. Jer, žalosno ali istinito, mnogo više kupujem nego što čitam (dobri stari neutemeljeni optimizam).
Čitam u djelićima, počinjem, a ne završavam, ne mogu se "ufurati" (pitam se upotrebljava li se još uvijek ta riječ iz moje mladosti ili više nitko ne zna što ona znači), mučim se s jednom istom knjigom, pa je konačno odlažem, da bih joj se kasnije u nekoliko navrata opet vraćala, čitam navečer, umorna, zijevajući, drugi dan više nemam pojma što sam pročitala i gdje sam stala, počinjem iznova dok me cijeli proces toliko ne frustrira da, poražena, uključujem televiziju i gledam neku glupost, grizući se zbog toga što me u drugoj sobi čeka moja nedovršena knjiga. U rascjepkanom životu koji svi živimo, s milion obaveza i stalnim osjećajem grižnje savjesti zbog toga što nikako da postignemo sve ono što bismo morali ili što smo zamislili da bismo trebali ili mogli, čitanje knjiga postaje neopisiv luksuz. Zato triput hura za time out od života koje nam daju povremeni i tako dragocjeni boravci u hotelskim sobama, ma kakve i ma gdje one bile.
Hornbyjevu knjigu Kako biti dobar progutala sam u jednom dahu, ne samo zbog poklonjenog mi time outa nego i zato što je to knjiga koja se obraća mojoj generaciji, onoj između 40. i 50. (i sve oko toga), ljudima koji su bili premladi da budu hipiji, a prestari za punk (ili su bili oboje ili nijedno i sve oko toga), ljudima koji su rasli s rock 'n' rollom i američkim filmom, ljudima kojima se čini da su nekom greškom doprli do tzv. srednjih godina, ljudima koji nikako da pristanu na to da konačno odrastu, ljudima koji sami sebe još uvijek ubrajaju u "nas mlade", dok su ih svi oko njih već davno otpisali, ljudima koji su, nekako protiv svoje volje, stigli do dobi kad se očekuje rezimiranje proteklog života, dok se njima čini da svoje živote nisu još pravo ni započeli, ljudima, ukratko, koji su "too young to die, too old to rock 'n' roll". To su ljudi koje je starenje zateklo, ljudi s ispražnjenim baterijama, s ohlađenim srcima, ljudi koji su negdje pogubili smisao, vjeru, nadu. Ljudi koji osjećaju da su uhvaćeni u zamku, ugodnu i komfornu doduše, ali ipak zamku. Ljudi koji osjećaju da nemaju izlaza, koji imaju potrebu da počnu iznova, da pod svaku cijenu napune baterije, makar i pod cijenu pucanja vlastitog života, jer je prazan život nikakav život, jer se čovjek osjeća kao da i nije živ i tada nikakve karijere i nikakve love ne mogu pomoći.
Zatečena vlastitim starenjem, uglavnom bez religije ili bilo kakvog spiritualnog vodstva, naša generacija tetura, negdje između starih, mladenačkih liberalnih vrijednosti i novih, okrutno tržišnokapitalističkih, u brakovima koji pucaju, s djecom kojoj ne znaju pokazati kako se živi (jer im to samima nije jasno), s ohlađenim srcima, s ispražnjenim dušama. Ona se hvata za new age, jogu, budizam, okultizam, ona se hvata za svaku slamku tražeći spas u nepotrebnim, nezadovoljavajućim ljubavnim aferama, sumnjivim artističkim i humanitarnim projektima, neprestano tražeći novi high i uporno padajući u neminovni low, kao junkyji najgore vrste, kao mjesečari, kao izgubljeni tumarači po ovoj planeti koja gine i koja se gasi upravo zbog njihove nepažnje i nemara. Survivori bezbrojnih i različitih brodoloma, u glavama im odzvanja dragi, tako dobro znani glas zauvijek nestalog Joea Strummera: "Should I stay or should I go?" Ostati, poručuje Hornby. Ostati, trudeći se, makar i uzaludno, da "budemo dobri", da od svojih života ne učinimo zbrku i da oko sebe ne sijemo zlo. Jer negdje ipak još uvijek postoji neki ideal kojeg se sjećamo i potreba da se nađe smisao, da se nađe ljubav, da se nađe vjera. "How to be good" pitanje je na koje nema odgovora. Odgovor i dalje treba tražiti, uvijek iznova i svakodnevno. Jer odustajanje znači smrt. A još uvijek smo, eto, živi. Ili, kao što bi rekao Elton John, "we're still standing, yeah, yeah, yeah".
Honolulu, 29. 4. 2005.
* * *
Sasvim običan dan u Hollywoodu
Subota je, sunčan dan, škole nema i ja se veselim da ću ostati s mamom i tatom kod kuće. Najljepše je kad smo svi zajedno, mama, tata, ja i naša mačkica. Subota je najbolji dan jer poslije nje dolazi nedjelja i opet nema škole.
Probudio sam se u sedam, uvukao se kod mame i tate u krevet i proderao se: "Probudite se! Već je dan!" Mama je ostala nepomično ležati, a tata je jedva čujno promrmljao: "Molim te, spavaj još malo." Ja sam rekao: "Neću. Dosadno je spavati." Odlučio sam skakati po krevetu ne bih li ih probudio. Mama se pokrila poplunom preko glave, tata je zavukao glavu pod jastuk. Mačkica je rekla "mijau", zijevnula i okrenula se na drugu stranu. Zaključio sam da je došlo vrijeme za radikalnije metode, pa sam počeo skakati po maminom trbuhu i tatinim leđima. To je uspjelo probuditi samo mačkicu, koja se uvrijeđeno protegla te izvela svoju standardnu joga-sekvencu (downdog-child-cat), da bi zatim polako sišla s kreveta i kroz svoja vratašca izašla u svoj uobičajeni jutarnji meditativni lov. Mama i tata, međutim, ostali su u pozi finalne relaksacije, u jogi poznate kao savasana ili poza mrtvaca. Mama je odlučila otvoriti oči tek kad sam joj sjeo na lice, a tata tek kad sam ga udario u pleksus.
Nakon nekoliko neuvjerljivih pokušaja protesta i očajničkih molbi da se još malo ostane u krevetu (nikad neću shvatiti zašto odrasli tako žarko žele spavati po cijeli dan, kad je to nešto najdosadnije na svijetu) mama i tata su, tiho prigovarajući, konačno izmigoljili iz kreveta i naš dan je mogao početi.
Dan sam, dakle, započeo doručkom (žitarice) i gledanjem televizije (Nickelodeon). Mama mi dugo vremena nije dopuštala da gledam svoj omiljeni show Mucha Lucha koji se sastoji samo i isključivo od mlaćenja, tuče i borbe svih protiv svih na sve moguće načine. Konačno je pristala kad sam joj rekao da, gledajući tu emisiju, učim španjolski. To je potvrdilo moje uvjerenje da je za postizanje cilja od neprocjenjive važnosti biti upoznat sa slabostima i opsesijama osobe koju pokušavamo manipulirati. Opsesija moje mame su, naime, takozvani strani jezici. Ne razumijem tu opsesiju, a ni drugi je ovdje u Americi ne razumiju – cijeli svijet ionako govori naš jezik – ali nisam protiv toga da se u svrhu postizanja cilja poslužim svim sredstvima koja su mi pri ruci, pa i onim što ne razumijem.
Nakon što smo čitali nove knjižice, ovog puta o havajskoj božici Pele (tata je mislio da se radi o nekom nogometašu), obukli smo se i mama me odvezla na sat gimnastike i zatim na sat plivanja u YMCA, naš lokalni health club. Na gimnastici sam napravio nekoliko odličnih stojeva na rukama i kolutova nazad, a na plivanju sam učio free style, backstroke i butterfly. Mama kaže da ja već sada plivam bolje od nje. Ne samo da plivam bolje od nje nego sam bolji i na kompjuteru. Čudno je to kako mama malo toga zna. Ni vožnja joj baš ne ide najbolje. Kad joj kažem: "Mama, ti ništa ne znaš", ona se brani da zna strane jezike. Kao da je to ikome važno.
Kad smo izašli iz YMCA-a i kad mi je mama, nakon mog vriskanja i zanovijetanja, na kraju ipak odlučila kupiti čips s dodatkom sira (mljac – mama kaže da je sam pogled na kutiju štetan po zdravlje), ukrcali smo se u auto i, prije nego što ćemo se vratiti kući, krenuli u dućan. Bilo je tri popodne, sunce je sjalo, povjetarac njihao grane. Mi smo slušali CD sa španjolskim za djecu (što reći???). Vozili smo se po Hollywoodu, ja sam gledao ljude i auta i kuće i reklame na cesti i jeo svoj čips te ponavljao zajedno s CD-om: uno, dos, tres... Čuo sam kako mama ispod glasa govori sama sa sobom. Pitala se: "Da li da skrenem na Seward ili da idem do La Bree?" Onda je sama sebi odgovorila: "Potpuno svejedno. Ne da mi se više voziti po ovom dosadnom Fountainu, idem na Seward do Santa Monice." Mama je, dakle, skrenula i tada sam začuo seriju pucnjeva. Mama je kriknula, ali meni još uvijek nije bilo ništa jasno. Onda sam vidio: pored nas, na cesti, pet-šest tipova, s bejzbolskim kapicama i onim hlačicama što padaju ispod bokova, igralo se pucanja iz pištolja oko nekog auta. Paf, paf, paf, pucali su dječaci. Jedan se sakrio ispod auta, drugi je pucao s druge strane, vidio sam cijev njegovog pištolja uperenu u našem smjeru. Je li on to puca na nas? "Mili, dragi, mišiću mali moj", histeričnim glasom vikala je moja mama. "Mama, što je?" pitao sam. "Bože moj, oni zaista pucaju. Ne boj se, ne boj se! Bježimo odavde", nesuvislo je govorila mama.
Mama je dala gas. Da nisam bio vezan u svom sjedalu, vjerojatno bih bio pao na pod. Zaustavili smo se na prvom uglu. Mama je teško disala. Meni još uvijek ništa nije bilo jasno. "Možda su se samo igrali", pokušao sam tješiti mamu. "Ne mogu voziti, ruke su mi mokre, kližu se po volanu", rekla je mama. Cijelim putem do dućana mama je pričala nešto o nestvarnosti cijelog događaja, o tome kako je stalno tražila kameru misleći da se radi o snimanju, o tome kako ne želi živjeti u ovakvom gradu i u ovakvom svijetu, o tome kako je sve, ali baš sve čisti slučaj i stvar nedokučivog tajminga, o tome zašto je baš na tu ulicu odlučila krenuti u toj sekundi i kako smo mogli biti mrtvi da je onaj metak slučajno prošao kroz naše staklo.
Kad smo stigli do dućana, ja nisam htio izaći iz auta. Rekao sam: "Mama, bojim se. Ne želim da na mene pucaju." Mama me je tješila i rekla da smo ovdje, na pet minuta od mjesta pucanja, konačno sigurni i da nam se tu ništa ne može dogoditi. Pitao sam se otkud joj to uvjerenje i kako se čovjek uopće ikada može osjećati "sigurno". "How can we ever feel safe?" upitao sam, a mama je samo šutila i tupo zurila pred sebe. Rekao sam mami da mislim da bismo morali nazvati policiju. Mama se iz nekog razloga oglušila na taj prijedlog. Na kraju me nasilu izvukla iz auta i krenuli smo u dućan, gdje sam odmah otvorio sve keksiće koje smo kupili i na licu mjesta ih pojeo ne bih li se malo smirio.
Sutradan smo pročitali u novinama da je u subotu u Hollywoodu ubijen maloljetni A. G. i da je osumnjičeni u pritvoru. Mama je rekla: "Mi smo, dakle, bili oni nesretni Nevini prolaznici, the Innocent Passers-by. Zatekli smo se na krivom mjestu u krivo vrijeme. A zvuk pištolja bio je tako šupalj. A mladići su trčali oko auta tako općenito, tako amaterski, kao da se nitko nije potrudio da malo uvježba, raskadrira, oživi, izrežira scenu."
Ja sam zaključio da borbe između dobrih i loših dječaka nekako bolje izgledaju na televiziji. Ova stvarna "lucha" nije bila čak ni scary. Da su možda imali zvučne efekte da ih podmetnu pod stvarno pucanje... ali ne, nema šanse. Odsad borbe gledam samo na televiziji.
Los Angeles, 4. 2. 2005.
