Mira Furlan, izvor: privatni album
Autobiografija Mire Furlan Voli me više od svega na svijetu u prijevodu Ive Karabaić na gustih šestotinjak stranica svjedoči o životu glumice i njezinu blistavom glumačkom talentu – koji se zbog medijskog linča u 90-ima smjestio na drugi kontinent, u drugi jezik i pod druge reflektore. No Voli me više… svjedoči i o dosad nepoznatom spisateljskom talentu kojim je glumica preradila dramatične točke svog života, kao i one svakodnevne, mekše, dajući im novi, literarni naboj. Mira Furlan preminula je na današnji dan prije godinu dana; sjećamo je se kratkim ulomkom iz sjajne autobiografije Voli me više od svega na svijetu.
Naslovnica autobiografije Voli me više od svega na svijetu; izvor: Fraktura
Stajala sam ondje čekajući da se upale svjetla i osjećala potpunu prestravljenost. U svojoj sam glavi već vidjela što će se dogoditi kad sve počne: zamislila sam se kako bježim s pozornice potpuno ponižena, plačući od straha i srama. U svojoj sam glavi vidjela ljude u publici kako ustaju i odlaze čim otvorim usta. Da, oni će me sigurno mrziti. Zašto uopće stojim ovdje, odjevena u tu provokativnu, smiješnu odjeću? Trebam pobjeći odmah, dok još imam priliku. Znala sam sa sigurnošću: neću se sjetiti svojeg teksta. Neću biti u stanju progovoriti. Osjećala sam kako mi se grlo steže. Znala sam: iz njega neće poteći ni glas. A ta glupa cigareta samo mi je smetala. Zašto mi je ta idiotska ideja uopće pala na pamet? Vrlo je vjerojatno da ću zeznuti, a kad tako bude, zavjesa će se spustiti i sve će otići k vragu. Bit ću zauvijek posramljena i osramotit ću druge. Bit ću kriva za neizbježnu, neminovnu propast. U mojem cijelom biću postojao je samo strah. Nisam ni sumnjala u neizbježnu katastrofu koja se ubrzano približavala, a za koju se neće moći okriviti nikoga osim mene. Tada su se upalila svjetla. Osjećala sam vrućinu reflektora na svojoj koži. Iznenada, publika je nestala. Bila sam samo ja pod tim reflektorom, a oko mene bila je potpuna, neprobojna tama. Otvarala sam predstavu. Moja rečenica bila je prva. No samo sam ondje stajala. Mirno. Gledajući u mračni ponor.
Tada su se upalila svjetla. Osjećala sam vrućinu reflektora na svojoj koži. Iznenada, publika je nestala. Bila sam samo ja pod tim reflektorom, a oko mene bila je potpuna, neprobojna tama.
Zauvijek ću biti iznenađena time što sam tada osjetila kao da sam na najsavršenijem mjestu na svijetu: na pozornici u našoj srednjoškolskoj dvorani, pod jarkom, vrućom rasvjetom, okružena nevidljivim ljudima, sama i mirna. Ta mirnoća koju sam iznenada osjetila bila je otkrivenje i šok. Osjećaj mira. Osjećaj moći. Mogla sam što sam god htjela. Mogla sam ondje stajati zauvijek. Nije bilo žurbe da izgovorim tu prvu rečenicu. Čula sam kolektivni uzdah iz gledališta. Nakon toga, savršena tišina. Činilo mi se kao da me sila njihova fokusiranog promatranja uzdiže uvis, iznad pozornice, činilo mi se da lebdim, a to jarko, bijelo, savršeno svjetlo bilo je poput aureole nad mojom glavom. Bila sam sama, slobodna i mirna. Uzela sam si vremena da dugo i polako izvučem cigaretu. Ispljunula sam je. Publika se nasmijala s olakšanjem. Zapalila sam drugu cigaretu. Bila sam zadivljena jer mi se ruke nisu tresle. Imala sam potpunu kontrolu. Osjećala sam da publika prati moj svaki, i najmanji pokret. Još uvijek nisam rekla svoju prvu rečenicu. Bila sam ispunjena nevjerojatnim, potpuno nepoznatim osjećajem moći i htjela sam da potraje. Konačno sam pogledala u mračnu rupu gledališta i podigla obrvu. Publici je zastao dah u iščekivanju. Zatim sam konačno rekla svoju repliku. Publika se nasmijala s olakšanjem i zapljeskala. Tada i ondje shvatila sam bez imalo dvojbe da je to – to: pripadam pozornici.
Mira Furlan; izvor: privatni album
Mira Furlan rodila se u Zagrebu 7. rujna 1955., a preminula je u Los Angelesu 20. siječnja 2021. godine. U Zagrebu je završila osnovnu školu i XVI. gimnaziju u Mesićevoj ulici te je diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1978. Kao najtalentiranija glumica u klasi već za vrijeme studija počela je dobivati uloge u raznim zagrebačkim kazalištima i u filmovima, a ubrzo je dobila i stalni angažman u zagrebačkom HNK-u. Slavu je stekla ulogom Kate u seriji Velo misto. Nedugo zatim postala je jedna od najtraženijih glumica u Jugoslaviji te snimila brojne filmove i TV serije. Nagrađena je Zlatnom arenom za ulogu u filmu Kiklop 1983. i za najbolju glumicu 1986. u filmu Lepota poroka. Svjetska ju je javnost upoznala ulogom u filmu Otac na službenom putu. U drugoj polovini 1980-ih imala je brojne angažmane diljem Jugoslavije, posebno u zagrebačkim i beogradskim kazalištima, te živjela između dva grada, a 1990. dobila je najvažniju hrvatsku kazališnu nagradu Dubravko Dujšin. Svojim angažmanom nije se uklapala u poželjnu sliku rastućih nacionalizama, te je optužena da je izdajica, a početkom rata doživjela je rijetko viđen medijski napad, politički i institucionalni progon. Sa suprugom redateljem Goranom Gajićem 1991. odlazi u emigraciju u Sjedinjene Američke Države, gdje je ostvarila zavidnu glumačku karijeru, a posebno se istaknula ulogama u serijama Babylon 5 i Izgubljeni. Glumila je u brojnim američkim predstavama i filmovima te predavala na New York Film Academy. Od početka novog tisućljeća glumila je i u filmovima i kazalištima u zemljama bivše Jugoslavije. Bila je angažirana i u riječkom HNK-u, gdje je odigrala i svoju posljednju ulogu, u predstavi Vježbanje života – drugi put. Autorica je drame Dok nas smrt ne razdvoji i knjige kolumni koje je objavljivala u Feral Tribuneu Totalna rasprodaja.
