Glava prva: Fantastični ginekolog Petar Pilar
U 11 i 47 objavljeno je da avion na liniji Atena – München nepredviđeno slijeće u zagrebačku zračnu luku. Stjuardesa je na grčkom, njemačkom i engleskom procvrkutala da se radi o manjim tehničkim problemima, koji će vrlo brzo biti otklonjeni, no valjda joj nitko od sto dvadeset dva putnika – izuzmimo ono troje djece mlađe od sedam godina – nije povjerovao. Samo je, već pri prvoj, grčkoj, litaniji kabinom zrakoplova sunuo dubok, zajednički uzdah, kao kad protivnički napadač u posljednjoj minuti pogodi gredu, i nitko se nije odvažio ništa pitati. Spuštenih pogleda, glava uvučenih među ramena, pomno su osluškivali rad aparata, ali ne zato što bi u njegovom zujanju i tutnju prepoznavali kvar, nego zato što su svi zajedno iščekivali onaj zvuk koji njihove uši ne mogu ni čuti, i onaj trenutak koji nijedno od njih neće doživjeti, jer će ih eksplozija bombe raznijeti i rasuti po nebu iznad Balkana, prije nego što ičega postanu svjesni. Samo je Babukić i dalje pokušavao čitati knjigu (Saul Bellow: Herzog, na putovanja uvijek nosi knjige koje je već čitao), ali nikako mu nije išlo. Ne samo da se nije mogao koncentrirati, nego je neprestano bio svjestan onoga što rade njegovi suputnici: čuo je njihov šapat, njušio im mirise, u njihovome znoju prepoznavao prehrambene navike...
Pucketali su zglobovi prstokršljive starije gospođe sa sjedala 11e, mlada je Šveđanka uplašeno stiskala ruku svoju starije prijateljice, koja je izgledala kao šeik Mujibur Rahman, samo što nije imala brkove, a netko iza, Babukić nije vidio tko, mrmljao je molitvu, čini se baš Zdravomariju, na nekom jeziku, koji nikako nije uspijevao prepoznati. Čas je zvučao slavenski, čas ugrofinski... I sve je to vidio i čuo, o svemu tome je mislio, dok je, ne preskačući nijednu riječ, prelazio sedamdeset osmu stranicu avantura jednoga usamljenog američkog čudaka, punog ideja o tome kako svijet učiniti boljim. Znao je Babukić tu priču već skoro napamet, ali što da čovjek čita kada je na putu? I zar da riskira s nekom novom knjigom, bestselerom iz New York Timesa, koji će se na deset hiljada stopa pokazati ubojito dosadnim? Babukić je takav čovjek, te vrste je njegova neuroza, da ga je više strah dosadne knjige nego bombe u zrakoplovu. Nikada nije sjedao u sredinu reda ako film već nije gledao. To je njegov credo. Rado ga je i često ponavljao, jer ga je smatrao vrlo duhovitim. Da, istina je, svi bi se u društvu nasmijali kada bi Babukić, onim svojim dubokim glasom, usred razgovora koji prethodno nije ni pratio, odjednom ubacio:
– Ja nikada ne sjedam u sredinu reda ako film već nisam gledao. Ni vama ne bih drukčije preporučio.
Ali otkuda u ostalih putnika strah od bombe, to još nismo rekli. Osim što je godina 2011, dva tjedna pred Božić, i prošlo je desetljeće otkako čovječanstvo ne ulazi avion, a da mu bomba nije na pameti, ukrcavanje u Ateni kasnilo je čitav sat, jer je skupina policijskih specijalaca u pancirnim košuljama i s uperenim thompsonima obigravala oko aviona, tri su njemačka ovčara onjušila prostor za prtljagu, a zatim i putničku kabinu, i sve se to događalo pred očima ljudi koji su čekali na ukrcaj. I o čemu su drugome i mogli misliti nego o bombi?
Jedino je Babukić mislio o nečemu desetom. Nije se više sjećao o čemu.
A onda je, iznenada, zaklopio knjigu i ne pogledavši na kojoj je stranici, pa se preko suputnice, postarije Grkinje s fizionomijom Irene Papas u Bulajićevoj Neretvi, izvio prema prozorčiću.
Doista, to je Zagreb. S ovih, još uvijek nebeskih visina izgledao mu je isti kakvim ga je ostavio prije tačno dvadeset godina. Šteta što se ranije nije sjetio da pogleda. Ili što nije tražio sjedalo do prozora. Uvijek to naglasi – molim vas lijepo, sjedalo do prozora, ali dalje od krila, ako je ikako moguće! – ali ovaj se put nije sjetio. Babukić je imao fobiju da će takvo što zaboraviti da naglasi – mjesto do prozora, odstajali biftek, ali da nije krvav, espresso produžen, ali samo do dvije trećine šalice, izbjeljivanje zubi, ali da ne izgledam kao vampir u operi – i obično mu se dogodi da neki svoj prohtjev prenaglasi, u strahu da će zaboraviti da ga iznese. Ili ga, u strahu da ne prenaglasi stvar, zaboravi i spomenuti. Ne zna čovjek što je gore i kada je na većem gubitku.
– Oprostite, gospođo – obratio joj se na grčkom – ali ja sam u ovome gradu rođen.
– Stvarno? – začudila se Irene Papas. – A kako su rekli da se mjesto zove?
– Zagreb! – razočarano je odgovorio i povukao se u svoje sjedalo.
Gospođu više nije pogledao. Niti ju je pozdravio dok su izlazili iz zrakoplova. Ali tada više nije bio povrijeđen njezinim neznanjem, nego ju je jednostavno zaboravio, izbrisao iz memorije jednim kratkim pritiskom na tipku delete. Takav je Babukić čovjek. Nakon što odigrate svoju ulogu, vaše postojanje gubi smisao u njegovu životu i on vas jednostavno dilitne. U proteklih dvadeset godina, otkako je, rekli smo to, napustio Zagreb, Babukić je, kao s gospođom koju je upravo zaboravio, razmijenio rečenicu-dvije s barem dvjesto pedeset tisuća ljudi, informaciju o imenu i prezimenu razmijenio je sa stotinjak tisuća žena i muškaraca, na četrdeset osam živih i tri mrtva jezika, izgovorio je milo mi je, Babukić!, s pedesetak tisuća ljudi razmijenio je osnovne informacije o poslu, s dvadesetak tisuća po jedan put je doručkovao, ručao ili večerao, a s oko tri tisuće muškaraca i žena proveo je noć u zajedničkoj postelji radeći one stvari, ili bi, znate već, u nekom javnom zahodu, galeriji ili sporednoj aerodromskoj prostoriji obavio to što drugi ljudi rade uglavnom u postelji, ali od sveg tog svijeta, kojim bi mogli naseliti jedan srednje veliki europski grad, Babukić je pamtio jedva desetak ljudi. Možda ni toliko. Njih pet-šest. Dva muškarca, jednu ženu i dvoje ili troje djece. Ali ni ta djeca u međuvremenu više nisu djeca, tako da ne možemo računati ni da njih pamti. Najtačnije bi bilo reći da Babukić nije pamtio nikoga koga je upoznao u proteklih dvadeset godina. Ali nećemo to tako reći, jer nam nitko ne bi vjerovao. Stoga ostanimo pri tome da je Babukić pamtio desetak ljudi. Ili, možda, pet-šest.
U onim trenucima kada se, obično u kasno popodne, umoran svali na hotelsku postelju, Babukić se osjeća kao posljednji čovjek na svijetu. Samoća je to beskrajna. Stoga se trudi da ne misli, nego gleda kako će zaspati čim glavu spusti na jastuk.
Tako je to u posljednjih dvadeset godina.
– Zašto nismo mogli ostati u avionu? – pita on stjuardesu na izlazu iz aviona. Naglo se razljutio, traži objašnjenje.
– Možda ćemo promijeniti avion. Eto, zato!
– Hoćete reći da bi mi se, ostanem li na svome sjedalu, moglo dogoditi da budem sasvim zaboravljen. Da završim na slijepom kolosijeku, kao da sam 1938. zaspao u vlaku Berlin – Varšava?
– Ne znam... – zbunila se stjuardesa, ili je pomislila da je ovaj putnik lud. Ali svakako ga nije ništa razumjela, premda je govorio savršeni grčki, bez imalo stranog naglaska – ... ne znam, gospodine, no sigurna sam da morate izaći. U aerodromskoj zgradi imat ćete sav komfor, free shop, kavu i sendviče...
Iza Babukićevih su leđa stajali putnici, već kao pred krematorijem, poslušno čekajući svoj red, još uvijek zadovoljni što bomba nije eksplodirala. Ali kako se razgovor odužio, a većina ih nije razumjela grčki, počeli su negodovati. To je Babukića dodatno razjarilo, pa im je, rafalno, odgovorio na njihovim materinjim jezicima: kom' psovku, kom' ispriku, kom' kratku naredbu, već kako je u duhu kojeg jezika.
Ušutjeli su, kao i uvijek, i pognuli glave kao da su doista u redu za tuširanje pa za krematorij. (Eto, što se sve današnjemu čovjeku može dogoditi kada krene na put avionom...)
Jedini kome nije odgovorio bio je onaj glas, koji je zvučao čas slavenski, čas ugrofinski. Babukića je užasnulo što ga nije razumio ni jedne jedine riječi.
Brzo se, uz naklon, pozdravio sa stjuardesom, i sjurio niz avionske stube.
Čim je ušao u autobus, koji će putnike s leta Atena – München prevesti tih pedesetak metara do aerodromske zgrade, Babukić je izvadio knjigu, otvorio sedamdeset devetu stranicu i počeo čitati. Srce mu je udaralo kao dvostruki bas-bubanj Garabeta Tavitjana. Uplašio se da bi u nekome licu, muškome ili ženskom, mladom ili starom, mogao prepoznati izvor toga slavensko-ugrofinskoga glasa, štoviše, da bi mu se glas mogao obratiti i upitati ga nešto. Kada bi se to dogodilo, činilo mu se, umro bi od srama.
Takav je Babukić. Nepoznati jezici za njega dosad nisu postojali. Svaki je znao kao da mu je po rođenju prvi.
Ali čim je sjeo u prostoriju koja je sa svih strana bila ostakljena, tako da je pred sobom vidio aerodromsku pistu, za leđima su mu bili carinski prolazi i policijska kontrola, a s lijeve i s desne strane, također iza prozirnih staklenih zidova, čekaonice za domaće letove i bescarinske trgovine, Babukić je već smetnuo s uma nepoznati glas. Nije ga mogao zaboraviti, jer je on zaboravljao ljude, a ovo je, još uvijek, bio samo glas. Ali da, ponovimo to, vrlo ga je temeljito smetnuo s uma.
Babukić je ponovo sklopio knjigu (stranica 83) pa je mislio o Zagrebu. Tačnije, sjećao se svoga rodnog grada, u kojemu je proveo prve trideset tri godine života (minus jedanaest mjeseci vojnoga roka, što ga je odslužio u kasarni Jusuf Džonlić, u Sarajevu). Otišao je, s dobrim razlogom, da se više nikada ne vrati. U međuvremenu je uspio zaboraviti o kojem se razlogu radi, je li mu u Zagrebu netko prijetio smrću ili je, možda, negdje u Travnom ili u Utrini, ostavio nepokretnu majku, koja je u međuvremenu već sigurno skapala od gladi i starosti, tko zna o čemu se, zapravo, radilo, i kakav ga je razlog zauvijek potjerao iz Zagreba, ali Babukić je i sad bio uvjeren da je razlog da ode i više se nikada ne vrati bio veoma, veoma dobar.
Toliko dobar da ga je hvatao strah od pomisli da bi sad mogao doći netko po njega, uhvatiti ga za ruku i protiv njegove volje, pa pokraj carinarnice i policijskih šaltera, odvesti s ovoga mjesta, ravno u Zagreb.
Budimo pošteni i recimo pravo: Babukić je premirao od straha. Sjedio je uz stakleni zid, gledao prema aerodromskoj pisti i tresao se kao u groznici.
Nije mogao da čita. Nije mogao da misli. Nije mogao da smiri donju čeljust, koja je udarala o gornju čeljust i čuo se, s kraja na kraj čekaonice, onaj jedinstveni, neponovljivi zvuk, na koji se svi okreću u istom pravcu i gledaju kojem to luđaku cvokoću zubi. Ili je luđak ili se na Bliskom istoku zarazio virusom velikih boginja. Ili mu među zubima otkucava pakleni stroj.
Knjiga mu je kliznula s krila i pala na pod.
– Gospodine, je li vam dobro? – obratila mu se uniformirana službenica, s plavo-crvenim znakom Croatia Airlines na rukavu.
Bože, koji loš dizajn, koje nemaštovito ime za zrakoplovnu kompaniju! Kakvu samo sreću imaju Madžari, što njihov jezik nitko ne razumije, a engleski im slabo ide, pa lako sakriju i zabašure svoj primitivizam. Hrvatima, pak, strani jezici fantastično idu, kao i svakoj sobarici, recepcioneru, makrou, pa se njihova primitivizma grozi pola Europe... Sve nešto u tom smislu dumao je Babukić, a onda je, na savršenom hrvatskom, otpovrnuo gospođi:
– Hvala na pitanju, dobro sam!
Potom se sagnuo i podigao knjigu.
