Marko Pogačar: Nekad se sretnu svjetovi

Nekad se sretnu svjetovi.

stopalo pronađe papuču, koža se naježi, ključ klizne u bravu.

bijela zvijer ljubavi posrne pred snom koji nas dijeli od mrtvih.

ponekad sunce zaposjedne tvoje oči nalik na mrenu i svjetlost prejaka, slična onoj iz priča koje treba zaboraviti sruči ti u grlo omču jezika u koju namamiš golubove.

ponekad se raskopčaš, sasvim i suviše rijetko, otvoriš se i pogledaš u sebe.

iznutra iskoči mačak, odavno pokojni predsjednik općine i bog postane prljav i nepogrešiv.

nekad se probudiš noću. tumaraš predsobljem obasjan besmrtnim programom TV prodaje, zapneš o stolić i bol ti sune uz kičmu; tako naučiš razliku teorema i sveopće prakse susreta.

nekad se, svejedno, sretnu svjetovi. netko opsuje, netko se zagrcne, netko izvuče čep. nešto zasvijetli,

i sve se desi.