Mark Thompson: Danilo Kiš. Žamor povijesti

LJUBAV U MAKARSKOJ

Danilo Kiš imao je zavodničku crtu i uživao je igrati ulogu zavodnika. Kad ga je novinarka Rhoda Koenig ugledala u New Yorku – bio je to legendarni kongres međunarodnog PEN-a 1986. – bio je "okružen lijepim djevojkama". "'Čula sam da ima mnogo dama u vašem životu', rekla sam na francuskom. 'Oui', uzdahnuo je dok je dim njegove cigarete Gauloise iscrtavao putanju žalostive rezignacije. 'J'ai toujours beaucoup de femmes. Ça marche très bien au commencement.'"[1]

Razmišljajući o Kiševoj biografiji i potom pišući je, odlučio sam ne tragati za njegovim ljubavnicama. Bila je to stvar principa, ili barem pravilo kojeg sam se držao. Želio sam pristupiti Kiševu životu iz kuta njegove umjetnosti – proučiti literaturu u njegovu životu i život u njegovoj literaturi. Romantične i seksualne ljubavi u njegovim knjigama skoro da i nema. Kad su ga u jednom razgovoru pitali o tome, odgovorio je da je to stilistički izbor u svrhu izbjegavanja banalnosti i klišeja. Dužnost je biografa ne vjerovati na riječ osobi čiji život pretvara u temu svoje knjige. Je li moja obaveza, međutim, bila da tu odsutnost pretvorim u prisutnost? Važnije mi je bilo pratiti razvoj Kiševa majstorstva u biranju, uokvirivanju i pročišćavanju materijala za njegovu književnost i povezati ih s njegovim iskustvom, kad su za to postojali dokazi.

(Davida Rieffa, Kiševa američkog urednika, pitao sam je li se Kiš ikad sreo s Philipom Rothom, koji je Grobnicu za Borisa Davidoviča objavio u nakladničkoj kući Penguin i osigurao mu globalnu čitalačku publiku. Rieff je odgovorio kako je osobno upriličio večeru za njih trojicu u New Yorku. "O čemu su pisci razgovarali?" "O seksu." "Kako to mislite?" "Pa, ono, tko je što radio, gdje, kako..." Anegdota mi se činila previše banalnom i klišejiziranom da bih je spomenuo. Pisao sam Rothu, ali nije mi odgovorio.)

Ipak, moja odluka bila je ponajviše nespretno izražavanje poštovanja dvjema ženama koje su Kišu bile najvažnije i koje su za njega učinile najviše: Mirjani Miočinović, najprije supruzi, a potom bivšoj supruzi, te Pascale Delpech, suputnici u posljednjem desetljeću njegova života. Njihov odnos s Kišem nije završio njegovom sahranom, a on ih je povezao u svojoj oporuci, napisanoj doslovno na samrti. Kao izvršiteljice njegove oporuke – Mirjana je usto bila njegova urednica, a Pascale njegova prevoditeljica na francuski – učinile su sve što je moguće za njegovu književnu ostavštinu: brinule su se za autorska prava, kontaktirale s nakladnicima, dogovarale reizdanja njegovih knjiga. Čak i da mi nisu pomagale tijekom mog rada na Kiševoj biografiji, ipak bih se trudio da ih ne povrijedim nizanjem anegdota o njegovim avanturama, koje nisu – koliko prosuđujem – imale nikakva utjecaja na njegovu umjetnost. A mogućnost da ih povrijedim osjećala se u zraku.

Možda bih se predomislio da sam otkrio neka ljubavna pisma. Kiš nije volio pisati pisma i nije čuvao njihove kopije. Na dan kad su se službeno razveli, u trenutku očaja, Mirjana je uništila sva koja joj je napisao. Nisam je pitao je li sačuvala kopije svojih pisama njemu. Pascale nikad nije spomenula pisma, a ja je nisam pitao. Iz današnje perspektive moja diskrecija djeluje mi pomalo apsurdno, ali doimala mi se kao jedini način da uokvirim i filtriram materijal za knjigu s ambicijom da bude dostojna stroge poetike pisca kojim se bavila. Rekao sam sebi da pisce koji su u svom djelu nadrasli trač i ispovjed na tu razinu ne bi trebali spuštati neodlučni biografi. I prisjetio sam se kako je pjesnikinja Elizabeth Bishop oštro prekorila svog dragog prijatelja Roberta Lowella, kad je on (bez odobrenja) u svojoj poeziji citirao neka bolna pisma svoje bivše supruge: "Umjetnost jednostavno ne vrijedi toliko.” Kako bi biografija mogla opravdati ono što umjetnost ne može? Premda, istinu govoreći, na ovakvu je odluku utjecala, a možda je i odredila, moja vlastita šutljivost.

Intimna korespondencija ipak je sačuvana, kako sam slučajno saznao, i to u vlasništvu treće žene, do koje je Kišu također bilo jako stalo. Njihova veza bila je dobro poznata u književnim krugovima, ali mi je njegovi bliski prijatelji ipak nisu spomenuli. Ta mi je žena dopustila da navedem neke momente iz njihova odnosa koji su, vjerujem, utjecali na Kiševo djelo. Raskid je za njih oboje bio traumatičan i Kiš se još uvijek oporavljao od njega dok je pisao Grobnicu za Borisa Davidoviča (1976.). U naslovnoj priči Boris Davidovič Novski vjenča se s boljševičkom revolucionarkom na brodu u luci Kronstadt. Brak nije potrajao. Jedino preživjelo "svedočanstvo te ljubavi gde se revolucionarna strast i zanos čula isprepliću vezama tajanstvenim i dubokim" pismo je napisano rukom Novskog. Poigrava li se ovdje Kiš sa svojim slomljenim srcem i ljevičarskom politikom svoje ljubavnice? Pismo završava ovako: "Oprostite, Zina, i nosite me u svom srcu; to će biti bolno kao nositi kamen u bubregu." Ta žena Kiša je u svojim vitalnim organima nosila više od četrdeset godina. "Problem je bio u tome", rekla je završavajući svoju priču usred buke jednog restorana u Londonu, "što je veza okončana, ali se nije zaista završila."

Naposljetku sam vidio jedno Kiševo ljubavno pismo, ali tek nakon što je moja biografska knjiga već bila objavljena. Na Sajmu knjiga u Puli prišla mi je starija gospođa i upitala me znači li mi išta ime Jean McCrindle. Zazvonilo mi je kao poznato, ali nisam se mogao sjetiti odakle. Jean McCrindle, kako mi je gospođa rekla u povjerenju, susrela je Kiša kad su oboje bili jako mladi, pedesetih godina prošlog stoljeća, i sačuvala je "neka pisma" iz tog vremena.

Samo nekoliko tjedana poslije sjedio sam u Jeaninoj kući, u neposrednoj blizini Arsenalova novog stadiona Emirates u Londonu. Ispostavilo se da njezino ime znam iz britanske kampanje protiv nuklearnog naoružanja iz osamdesetih, u kojoj smo oboje biti aktivisti.

Jean je srela Danila u međunarodnom omladinskom kampu na hrvatskoj obali 1953. godine, kad joj je bilo šesnaest, a njemu osamnaest. U organizaciji Udruženja pedagoga Jugoslavije tridesetčetvero momaka i djevojaka iz cijele zemlje okupilo se skupa s njih dvadesetšestero iz Velike Britanije, a svi su imali između petnaest i devetnaest godina. Mlade Britance dovela je organizacija Vijeće za obrazovanje u građanstvu svijeta (CEWC), specijalizirana za "obrazovanje u svrhu međunarodnog razumijevanja". Vijeće je bilo povezano s osnivanjem UNESCO-a 1945., s potenciranjem razvoja "svijesti o svijetu" među mladima. CEWC je u Velikoj Britaniji održavao konferencije, predavanja i koncerte, a u ljetnom razdoblju organizirao kampove u inozemstvu. Sve su to podržavali dobronamjerni nastavnici i učenici. Prirodno, među njima je bilo mnogo ljevičarskih idealista, od kojih su neki bili i komunisti.

Kad su se aktivisti CEWC-a pojavili u školi koju je Jean pohađala i pozvali učenike da se pridruže ljetnom kampu u Jugoslaviji, ona je poželjela poći. Njezin se otac, međutim, protivio toj ideji. Alex McCrindle bio je glumac, najpoznatiji po svojim ulogama na radiju – igrao je u legendarnoj seriji Dick Barton, specijalni agent (1946. – 1951.) – a mnogo poslije glumit će generala Jana Dodonnu u prvom filmu iz serijala Ratovi zvijezda (1977.). "Moj otac bio je strastveni, aktivni, doživotni komunist", rekla mi je Jean, "i htio me obeshrabriti i spriječiti da odem u Jugoslaviju najviše zbog toga što je bio zgrožen Titovim raskidom sa Staljinom tisuću devetsto četrdeset osme." Komunistička partija Velike Britanije bila je nepokolebljivo vjerna Staljinovoj liniji suprotstavljanja jugoslavenskom otpadništvu; Alex McCrindle bio je, po svoj prilici, dodatno šokiran kćerinom idejom jer je u to vrijeme nesumnjivo žalio zbog smrti "velikog vođe i genija Sovjetskog Saveza", koji je umro u ožujku 1953.

"Nikad ranije nisam bila u inozemstvu", prisjećala se. "Putovanje vlakom kroz Europu, pa do Bledskog jezera, a poslije brodom po Jadranu, i susretanje s mladima iz zemlje o kojoj nitko od mojih prijatelja i rođaka nije znao apsolutno ništa bili su nešto čemu nisam mogla odoljeti, pa tako i nisam." Između 18. srpnja i kraja kolovoza te godine grupa je najprije provela deset dana u Sloveniji, da bi poslije otišli do Makarske, gdje su proveli još deset dana. To je bila prva ekskurzija koju je CEWC organizirao u nekoj komunističkoj zemlji i smatrala se "najpustolovnijom" od šest ekspedicija koje su bile na programu tog ljeta, zahvaljujući "teškim uvjetima za putovanje" i "primitivnim svojstvima smještaja". Druge destinacije bile su Norveška, Berlin, Pariz, Ženeva i Norwich. Sekretar Vijeća ustvrdio je da su ti izazovi poslužili "širenju one vrste obrazovanja koje se stječe putovanjem u inozemstvo".

Isti sekretar, koji je i putovao s grupom, navodi da su "političke diskusije bile intenzivne, ali rijetko, praktično nikad, užarene". Fotografija na kojoj se nalaze neki polaznici kampa navodi nas na pomisao da je politika tu definitivno bila u sjeni ljetnih uživanja uz Jadransko more. Danilo i Jean su se zaljubili, na tinejdžerski način. Ona je u središtu fotografije, plavokosa, kleči u pijesku, u svijetloj majici. On leži, s glavom kraj njezine lijeve ruke, u kupaćim gaćama. "Bio je to zaista vrlo kratak susret – njemu je bilo osamnaest godina – bio je živahan i divan, tako ga se sjećam. Nitko iz naše grupe nije znao jezik koji su govorili Jugoslaveni i jedini način na koji sam mogla razgovarati s Danilom bio je školski francuski – a ni on ni ja nismo ga govorili tečno."

Jeanino jugoslavensko iskustvo bilo je zavodljivo. Kad se vratila u London, pridružila se Komunističkoj omladini, da bi 1955. postala članica Partije, a iste godine jedan joj je prijateljski nastrojen drug, također član Partije, za rođendan darovao Staljinova sabrana djela. (Jean će biti među brojnim članovima i članicama koji će Partiju napustiti nakon invazije SSSR-a na Mađarsku 1956.) S Danilom se dopisivala nekoliko mjeseci. Nikad se više nisu vidjeli.

Više od šezdeset godina poslije Jean mi je pokazala jedno od njegovih pisama, zajedno s dodacima: tri pjesme i mali esej o Crnoj Gori, gdje je tada živio, koji je napisao za nju. "Čuvam ovu malu zbirku cijeloga života, nosila sam je sa sobom gdje god da sam živjela – od brojnih mjesta u Britaniji do Gane, gdje sam živjela dvije godine, i Italije, gdje sam proživjela još dvije. Ne znam zašto nisam poderala to prvo ljubavno pismo koje sam dobila u životu, kako ga nisam izgubila tijekom putovanja ili selidbi. Razlog je možda ljubav, odnosno to što me Danilo volio." Sjećanje na prvu ljubav kao čista slast, sačuvana u srcu – nema tu ničeg vezanog uz bol ili bubrežne kamence. "Ça marche très bien au commencement."

Do prije deset godina ili malo više Jean nije znala ništa više o Danilu. Njihov susret nije ostavio traga u Kiševu pisanju. Ima nečeg nesvakidašnjeg – i vrlo literarnog – u činjenici da pismo i esej postoje samo na engleskom, jeziku koji Kiš nikada nije uspio naučiti, usprkos povremenim pokušajima. Sa srpskohrvatskog ih je preveo njegov školski kolega iz Crne Gore, stanoviti Franc Žižek, čija je majka bila Amerikanka (a otac očito Slovenac, što Franca čini još jednom "etnografskom retkošću" na Cetinju).

Esej o Crnoj Gori Kiš je naslovio "Pismo", ali u pismu Jean naziva ga "Moja priča": već tada je zamagljivao žanrove. Njegova zaljubljenost čini ovaj tekst dijalogom, a ne "lirskim monologom", kako on naziva priče koje pripovjedačeva majka u romanu Bašta, pepeo pripovijeda o svojim junačkim precima. Ako mu već valja komunicirati preko bezdana jezika i znanja, može se osloniti samo na njezinu spremnost da se zainteresira. On zato traži način da je najprije zainteresira, a zatim informira.

Prvo što većina ljudi primijeti o Crnoj Gori njezina je minijaturnost; i Kiš počinje odatle, ali umjesto da banalno ustvrdi kako je Crna Gora vrlo mala, on upozorava: ako je budeš i tražila na zemljopisnoj karti, pazi da je vrh olovke cijelu ne prekrije. Kiš je zacijelo uživao u ovoj igri perspektiva, jer će se ista slika pojaviti deset godina poslije u romanu Bašta, pepeo, kad majka prekrije Crnu Goru na zemljopisnoj karti "vrhom svoje pletaće igle".

Potom se fokusira baš na zamišljenu kartu i skicira neku vrstu metafizičke transpozicije, za što će poslije u svojoj književnosti postati majstor. Papirnata zemljopisna karta izgleda kao da se po njoj prolila kava, ali ta (nepostojeća) kava predstavlja (stvarne) stijene i uska polja. To je bajkovit krajolik, ali Kiš to ne kaže tako; kad bi vidjela taj krajolik, poručuje on Jean, podsjetio bi je na bajku. Poanta o dimenzijama crnogorskih polja ponavlja se, na humorističan način: ona su tako mala da su od njih veći i traktori koji ih oru. Jedini drugi traktori u cijelom Kiševu opusu pojavit će se u Grobnici za Borisa Davidoviča, među slikama iz Darmolatovljeve poezije: "snimak (iz ptičje perspektive) strašne panoráme opustošenog Povoložja; gmizanje traktora i lokomobila u zlatnoj pšeničnoj preriji; crna okna kurskih ugljeno-kopa; kremaljske kule u okeanu vazduha; purpurni baršun pozorišnih loža", i tako (čudesno) dalje.

Ti preveliki traktori vuku k svojoj suprotnosti: ručnim zemljoradničkim alatkama. U tom opisu Crne Gore, na tom malom prostoru zajedno su spakirani drevni i moderni život. Dimenzije vremena i prostora ne usklađuju se, nego sukobljavaju jedna s drugom. Siromaštvo i gostoprimstvo nude još jednu bogatu antitezu. Kao i patos i hrabrost. Ostatak odlomka zaigrano je pitoreskan sve do zapanjujuće posljednje rečenice: "I riječ 'crnogorski' za tebe više neće da označava samo veselu šarenu narodnu nošnju, nego nešto manje šareno, ali intenzivnije." Naizgled niotkuda, to ozbiljno proročanstvo nagoviješta Kiševo usvajanje književnih formi koje su u stanju pobuditi nešto intenzivnije, ali i njegovo odbacivanje onoga što će poslije nazivati "famozna couleur locale".

On zatim sažima neke od mitova o herojskoj Crnoj Gori – iste one kojima će se izrugivati dvadeset pet godina poslije u Času anatomije: "sve junak do junaka, Crnu Goru i sedmero brda nikad Turci nijesu poharali, nikad pokorili, a meni se činilo da sam ja sve te pesme već jednom čuo, da sam sve te priče, one iz školskog udžbenika (Jagoš Jovanović: Istorija Crne Gore) i usmenog predanja, sa užasnim, homerskim preterivanjima, već negde čitao…" Da Kiš nije te mitove upijao nekritički kao dječak i mladić, njegova kasnija demistifikacija nacionalizma možda ne bi zvučala toliko istinito.

Kad priziva Njegoševo ime, Kiševa je pohvala konvencionalna, što nam pomaže da shvatimo zašto nikada nije pisao o najvećoj crnogorskoj pojavi. Vrijedi, međutim, primijetiti da mu je um radio komparatistički, pa se odmah prisjeća Miltona. Godinu dana prije nego što će se pridružiti prvoj grupi studenata koji će u Beogradu upisati studij svjetske književnosti, Kiš je već bio komparatist.

Stigavši sa svojom minijaturnom kronikom do sadašnjosti, Kiš slavi antifašističko herojstvo Crnogoraca, njihove partizanske mučenike i uspjehe u obnovi. Iz ljudske i povijesne perspektive ovaj zaključni dio priče nemoguće je čitati bez divljenja generacijskoj vjeri u budućnost. Bolno je to podsjećanje na zajedničku posvećenost koja je odavno izgubljena ili iznevjerena na različite načine, i to ne samo u Jugoslaviji.

Iz književne perspektive pak ovaj je odlomak malo otkriće; širi stilski dijapazon Kiševa izraza, jer je jedini primjer njegova pisanja u kojemu se prihvaćaju službena opća mjesta socijalističkog režima. "Ne, Crna Gora nije poljoprivredna zemlja. Njene vrijednosti su boksit, nafta, željezna ruda i druga prirodna bogatstva koja dosad nisu eksploatisana te će ona biti sretnija i ljepša zemlja nego ikad prije." U ovom dirljivom entuzijazmu spram modernizacije ima trunka one blesavosti tipa "dečko susreće traktor" kojoj se Adorno podrugivao u književnosti socijalističkog realizma. Ovi sentimenti otkrivaju Kiševo povjerenje u Jeanin idealizam, ali također i glad jednog siročeta za pripadanjem – glad koju će nadrasti projicirajući je u književnost, carstvo duha. Već 1958., kad je diplomirao, to će carstvo postati njegova autentična domovina. A da nikad nije makar s margine prihvatio zov kolektivnog političkog identiteta, možda ne bi bio u stanju tako vješto vivisecirati suučesništvo Darmolatova, prilagodljivog liričara sovjetske stvarnosti.

Pričica koju je Jean McCrindle čuvala cijelog svog života pomaže nam da jasnije vidimo kako je Crna Gora bila izvor Kiševa razumijevanja drame ljudske anomalije, to jest la condition humaine u kojoj su naši snovi i vizije tako bolno i komično nerazmjerni s ograničenjima koja nas koče. Nije li "majčina otadžbina" bila za njega, ustvari, originalni omogućavajući izvor ljubavi prema sažimanju, intenzitetu i različitosti u njegovoj književnosti? U tom smislu rekao bih da je Crna Gora za njega postala zajednica ili društvo i kultura u kojoj su njegovi raznovrsni identiteti najprije prestali biti opasni, da bi zatim postali izvorom kreativnosti. A baš ta transformacija bila je preduvjet da postane pravi pisac.


[1] Uvijek imam puno žena. Sve u početku ide jako dobro. (op. prev.)

Prijevod: Muharem Bazdulj