Marina Vujčić, autor fotografije: Goran Čižmešija
U jednoj od kritika nove knjige Marine Vujčić, Stolareva kći, recenzentica Mateja Vukmir napisala je kako ona čitatelja vraća na tvorničke postavke. Proza je to, dakle, koja čovjeka resetira, ali i dopire do samih elemenata ljudskog bića. Ta opaska – nakon autoričinih nagrađivanih romana i drama – ujedno je dobar ulaz u njezine dnevničke zapise. Knjiga koja bi se mogla označiti i kao dnevnički triptih, jer iz tri dijela slaže kompleksnu sliku jedne svijesti – i svakodnevice u kojoj ta svijest prebiva, izniman je doprinos domaćoj dnevničkoj prozi, kao i književnosti uopće. O autofikciji, Heidi i književnoj kritici razgovarali smo s Marinom Vujčić!
Salman Rushdie izjavio je da uživa u pisanju, ali se užasava trenutka objave knjige. Kako vi gledate na to?
Zbilja uživam u pisanju, ali trenutka objave se ne užasavam. Tek kad knjiga ode u tisak, ja se odvojim od nje i napravim mjesta za neku buduću pa mi to bude olakšanje. Otpustim je od sebe i pustim da mimo mene živi neki svoj vanjski život. Ne užasava me mogućnost da se nekome neće svidjeti ono što sam napisala jer naravno da se ne može svidjeti svima, samo osjećam neku vrstu stida zbog ogoljavanja pred čitateljima – ne zbog sadržaja, nego zbog toga što drugi onda imaju uvid kako sam provodila svoje slobodno vrijeme. Neobičan osjećaj, ali meni jako stvaran. Sa Stolarevom kćeri taj stid bio je daleko manji jer sam im dnevničkim zapisima vrata svog slobodnog vremena sama otvorila i na neki način samu sebe objasnila – što s romanima nije slučaj jer ostavljaju mogućnost da se fikcija tumači kao autobiografija pa onda čitatelji donose zaključke o vama na temelju ponašanja vaših junaka.
Uvriježilo se mišljenje da autori/autorice, što dulje pišu, imaju veću sklonost napisati neku vrstu autofikcije. Uzevši u obzir vašu posljednju knjigu, označenu i kao dnevnički zapisi, kako gledate na to?
Ima pisaca koji od svojih početaka pišu autofikciju i onih koji je nikad ne napišu. Od mojih sedam romana, samo je jedan autofikcijski: Mogla sam to biti ja. Tada kad sam ga pisala, služio mi je kao terapija, kao jedini mogući način da prebolim svoje gubitke. U Stolarevoj kćeri nema fikcije, to sam ja. Nastajala je sporadično godinama, i nije pisana s namjerom da se objavi. Vjerojatno ću s vremenom opet napisati neku autofikcijsku knjigu zato što postoje trenuci, osobe i događaji u našim životima koje mi pisci jedino tako možemo ostaviti iza sebe i krenuti dalje. Zahvalna sam na toj mogućnosti da pišući prebolim teške stvari i sigurno ću je upotrijebiti kad god budem osjećala da je potrebno.
Naslovnica knjige Stolareva kći, izvor: Fraktura
Postoji li konstelacija tema koja se formirala kroz vaš rad? Što vas kao autoricu najviše intrigira?
Intrigira me mali, običan čovjek, njegov svijet i njegova muka. Kad kažem "mali čovjek", mislim "jedan od nas" jer i sebe svrstavam u tu kategoriju. Zanimaju me svjetovi koji u nečija četiri zida narastu do teme i zasluže priču. Pritom me stanje zanima daleko više od događaja. Da sad napravim neku rekapitulaciju, sigurno bi se pokazalo da se sve moje teme vrte oko stanja u kojem se nalaze moji junaci. Pokušavam im ući u glavu i izvući iz njih ono što ih je do tog stanja dovelo ili ih u njemu zadržava. Što se priče tiče, volim balansirati na granici između bajke i realizma pa u fikciji stvaram svjetove koji su na rubu mogućega, ali ipak u njih možemo povjerovati.
Sjećate li se prve pročitane knjige? Imate li najdraži naslov iz tzv. dječje književnosti?
Ne sjećam se koju sam knjigu prvu pročitala, ali čitateljsko djetinjstvo obilježile su mi dvije knjige o dvjema posve kontradiktornim djevojčicama: Heidi Johanne Spyri i Pipi Duga Čarapa Astrid Lindgren. Bila sam poput prve, a silno sam željela biti kao druga. Ponekad mi se čini da i dan-danas tražim ravnotežu između smjerne i tihe Heidi i otkačene i svojeglave Pipi.
Čitate li književnu kritiku? Ima li utjecaj na vaš rad?
Povremeno čitam književnu kritiku. Ona nema utjecaj na moj rad, ali ima na moje čitanje. Nekoliko je kritičara kojima doista vjerujem i sigurno ću posegnuti za knjigom koju su preporučili.
Tko je, po vašem mišljenju, najznačajniji/a autor/autorica 20. stoljeća (može i nekoliko)?
Najznačajniji autor 20. stoljeća u hrvatskoj je književnosti Miroslav Krleža. Drugi autori iz tog razdoblja koji su obilježili moje formativne čitateljske godine su Danilo Kiš, Gabriel García Márquez, Virginia Woolf i Miloš Crnjanski.
