Sale i Zoki
“Produženu kavu s mlijekom i čašu vode”, dovikujem Saletu, a on na trenutak stišava glazbu, pravi se da nije čuo pa ponavljam narudžbu. Nekoliko me gostiju odmjeri prilično ravnodušno, gotovo s dosadom.
Dok me poslužuje, Sale mrmlja sebi u bradu, ali dovoljno glasno da ga čujem: “Kafa s mlekom i voda.” Sjeda kraj mene: “Kako si mi danas? Pregazilo te, a?”
Ne odgovaram, zna Sale sve, pa se samo umorno smješkam.
“A jesi ti, profesorka, čula šta je ta tvoja škola bila za vreme rata?”
Cijelu me okupa njegov osmijeh, ali on se naglo uozbilji i kaže: “Mrtvačnica.”
“Mrtvačnica? Ne čudim se, tako i izgleda”, odbrusim ljuta na sebe.
Od prvog radnog dana u toj sam se školi neprestano smrzavala, što zbog loše obnovljene zgrade u koju se prirodna svjetlost teško probijala, što zbog osjećaja da sam u životu nešto gadno promašila.
“Da, mrtvačnica, sve što nije stalo preko u bolnicu, prebacivali su tu, u školu. Bila škola puna đaka. I da ti kažem, nitko nije pitao koje su vere i nacije”, sve to izgovara u dahu i već skače do drugog gosta.
Kad sam tek počela zalaziti u taj kafić pokraj škole, preciznije, u zadimljenu rupu s tri stola i improviziranim šankom, malo sam se plašila Saletova ledenog humora i osmijeha kojim mi se unosio u lice, a poslije sam ga jako zavoljela. Malo sam takvih srela u životu. Kada sam se vratila s porodiljnog dopusta, čula sam da se odselio u Amsterdam, grad iz svojih snova. Obradovala sam se tome kao da sam se i ja sama izvukla, ali radost nije trajala dugo, stigla je vijest da se objesio. Samo to, ni zašto, ni kako.
Sav zadihan ulijeće Zoki i sjeda kraj mene. U gradu su se svi nekamo žurili i sve što su radili, radili su u nekom povišenom tonu, u nekoj neprilagođenoj brzini; što je grad bivao pustiji i beživotniji, to su oni više ubrzavali. I Zoki je nešto mutio s odlaskom, te su priče stalno bile u zraku.
“Trudna sam”, izvalim odmah, a nisam tako planirala.
Zinuo je u mene, ali brzo se pribrao: “Daj, mala, ne zajebavaj, srce mi je stalo.”
“Ozbiljna sam”, odgovaram bez snage, ne usuđujem se opet ponoviti istu riječ.
“A u pizdu materinu, jesi ti normalna?” u glasu mu se još uvijek čuje nada.
“Udajem se!” pokušala sam ga prijateljski lupiti po ramenu, ali završilo je nekom nespretnom kretnjom koja se zatvorila u grču i dodir se nije dogodio.
Kad bolje razmislim, nikad se i nismo dodirnuli. Na posao sam se svakodnevno vozila u gotovo praznom autobusu i dugo sam se opirala, nisam sebi priznavala da veći dio vožnje besciljno buljim kroz prozor dok zamišljam kako mi prilazi, podiže mi kosu, miluje vrat, a ja se konačno prepuštam i priljubljujem uz njega. I sva je moja žudnja na tome završavala, samo da mi dodirne vrat i da se naslonim na njega. I tako bih, nesvjesna gdje sam, izlazila iz autobusa, odlepršala do škole, nije mi smetao ni zlokobno opustjeli autobusni kolodvor, ni cigle na putu, ni miris paljevine koji još nije sasvim izvjetrio iz porušenih kuća.
“A voliš ti njega?” podiže glas, kreće u napad.
“Je ti pitanje...” ublažavam.
Želi me povrijediti, prekoriti barem, ali ne ide mu. Lakše
mu je umjesto toga okrenuti na šalu: “Mala, jesam glupi Bosanac, al’ nisam budala.”
Sale baca poglede sa šanka. On sigurno osjeća toplinu koja iz nas isijava, lica su nam se zažarila, oboje dugo fiksiramo istu čašu i ne znamo kamo bismo s rukama. Zoki pali jednu za drugom, a ja se borim s mučninom koja se nekontrolirano pojačava. I kad zaglibimo tako, izvlačimo se sitnim, slatkim tračevima, pričama o školi i učenicima.
“Eno ti razred na terasi”, pokazuje glavom na staklo, a učenici izvana oduševljeno mašu i gestikuliraju, dovikuju mi da se ne žurim na sat. Odmahujemo im veselo. To smo u šali zvali kabinetska nastava ili nastava kod Saleta. I Zoki i ja borili smo se s istim osjećajem, kako toj djeci biti više profesori, a manje prijatelji. Čemu ih učiti, za kakav ih život pripremati u ovoj pustari...
“Oćeš ti da završiš program ove godine?” iskorištava prisutnost djece i prebacuje nas na drugu frekvenciju.
“Kakav program! Jesam ti rekla da nemamo ni udžbenike”, odgovaram mrzovoljno.
“Pa šta radiš s njima?” pita iskreno, zna da je s mojim predmetom sve komplicirano.
“A radim nešto, donosim, fotokopiram, čitamo Lorcu, Andrića... ma svašta nešto. Baš im ovih dana čitam Sarajev ski Marlboro.”
“‘Hanumicu’ im pročitaj!” kaže ozareno.
“Biljana mi danas rekla da joj je najlakše zapamtiti Andrićevu biografiju. Na srpskom samo mora reći da je najpoznatiji srpski pisac, na hrvatskom da je najpoznatiji hrvatski pisac i, kaže, za dva dalje ni ne mora odgovarati”, smijem se.
Smije se i on: “Ma Bilja, mala krvopija, voli ona hrvatski, neki dan mi je na času recitovala Lorcin ‘Oproštaj’, i znala bez greške!”, na neugašeni čik pripaljuje novu cigaretu. Na požutjelim prstima tragovi kemijske olovke. Potisnem snažnu želju da dotaknem te mrljice.
“To si je malo užicala vremena. Ne spominji mi Lorcu, dođe mi da se bacim s tog njegovog balkona kad ga moram raditi. Uvijek isti komentari: da smo to mi napisali, dobili bi jedan, a vi nam prodajete foru da je to najpoznatiji hrvatski pesnik”, gestikuliram kao da me to jako živcira.
“Misliš španski pesnik?” budi se u njemu moj veliki mentor.
“Ma njima su svi u istom košu, na satu hrvatskog sve su to hrvatski pjesnici.”
Oboje prasnemo u nekontrolirani smijeh zaboravljajući kako nas izvana, s terase, klinci drže na oku dok polako pijuckaju svoje prve kave u životu.
