Čim bi otvorio oči, osjećao je glad. Kao i većina seoske djece u Hrvatskom zagorju mali Joža nije nikad bio potpuno sit. Često bi obitelj Broz već za Božić potrošila svoje zalihe hrane, zbog čega je štedljiva majka cijele godine savjesno vodila kućanstvo. "Mama, daj nam malo kruha", molio ju je kada bi došli gosti. Znao je da je preponosna da bi razotkrila njihovu nestašicu pred strancima. Bez riječi bi otvorila smočnicu, djeci razdijelila komadiće kruha, a tek bi ga poslije grdila. I desetljećima poslije Tito se često sjećao da je kao mali dječak uvijek imao premalo hrane.
Rođen je u doba rastućih društveno-ekonomskih problema i političkih napetosti. Kada je točno rođen, nije mogao čak ni kao odrastao čovjek reći s potpunom sigurnošću. Tek nakon što je jedan biograf pronašao registar rođenih u hrvatskoj općini Kumrovec, utvrđeno je da je Josip Broz došao na svijet 7. svibnja 1892., kao sedmo dijete Franje i Marije Broz, rođene Javeršek. "Rasli smo u nevjerojatno teškim uvjetima", prisjećao se poslije. "Moje djetinjstvo, kao i mojih drugova i velike većine sve djece [u Hrvatskoj] bilo je gorko, mučno i tužno."
U selu Kumrovec, koje se nalazi oko pedeset kilometara sjeverozapadno od Zagreba i u kojem je Joža odrastao, živjelo je oko 200 obitelji. Nalazi se u Zagorju, u srcu Hrvatske, koje je tada pripadalo ugarskoj polovici Habsburške Monarhije. Ono "je zaista najsretnija i najugodnija regija Hrvatske", sanjario je povjesničar Vjekoslav Klaić pred kraj 19. stoljeća. Mnoga šarolika sela djeluju kao razasuta po dolini i brežuljcima, na kakvom se nalazi i Kumrovec. Iz zraka se vidi ravnica kroz koju vijuga slikovita Sutla, koja više nalikuje potoku nego rijeci. Ona predstavlja granicu između Hrvatske i Slovenije. I dok se prema zapadu pruža blagi, zeleni brežuljkasti krajolik, s vinogradima, voćnjacima i njivama, potočićima, vodenicama i mostovima, put prema istoku naglo završava ne previsokim, ali strmim liticama Bizeljskog gorja s klancem Zelenjakom. Gore se vide zidine starog Grada Kunšperka (njem. Königsberg) s jedne strane te ruševine stare templarske utvrde Cesargrada na drugoj strani. Iz Kumrovca prema jugu strmi vrhovi brda Tisovec, Sveta gora i Kozjansko obrasli hrastovim šumama zatvaraju ravnicu. "Nije čudo što su stranci ovaj prekrasan kraj nazvali hrvatskom Švicarskom."
Stvarnost je bila manje slikovita: s obiju strana Sutle živjeli su do sredine 19. stoljeća kmetovi, seljaci podložni nasljednom plemstvu, koji su davali desetinu svojih proizvoda – žetve, vina, stoke – morali plaćati poreze i prinudno raditi (tzv. radna renta ili tlaka). Agrarna ih je reforma 1848. oslobodila, ali i obvezala da otkupe kuću i dvor od feudalnog gospodara te da plate odštetu za izgubljene naknade za korištenje zemlje, usluge i davanja. I Titovi su djed i baka s očeve strane počeli otkupljivati svoju kuću i zemlju koju su obrađivali, kao i mnogi drugi seljaci, te su u tu svrhu morali uzimati kredite. Kad je djed podijelio nasljedstvo među svojom djecom, Titov je otac Franjo dobio osam jutara zemlje, dakle 4,5 hektara. Time nije doduše pripadao najsiromašnijima u selu, ali za uzdržavanje obitelji to ipak poslije nije bilo dostatno. Neprestano je morao uzimati nove kredite i prodavati zemlju dok 1913. od nasljedstva nije više ostalo ništa.
Obitelj Broz živjela je u kući koju je djed Martin 1860. podigao za sebe i svoju obitelj nedaleko od svoje kovačnice na prometnoj glavnoj ulici u Kumrovcu. S krovom od crepova i zidovima ožbukanim gipsom djelovala je čvršće, a s četiri sobe i prostranije od skromnih, slamom prekrivenih brvnara u susjedstvu. Po starom običaju kuću je sagradio za svoju zadrugu – kućanstvo koje se sastojalo od nekoliko obitelji.
U Josipovu djetinjstvu živjele su u djedovoj kući dvije, povremeno i pod ekstremno tijesnim okolnostima čak i tri obitelji. U desnom je dijelu živjela obitelj Franje Broza, u lijevi se nakon djedove smrti uselio jedan rođak. Kada biste s ulične strane ušli u mračno predsoblje, prošli pored radnih čizama, raznih alata i uvijek zaključane smočnice, dospjeli biste lijevo i desno do dva stana, od kojih se svaki sastojao od većeg dnevnog boravka i iza njega smještene male sobe.
Ravno se ulazilo u veliku kuhinju, koju su obje obitelji dijelile. Svaka je obitelj imala vlastito ognjište i peć, s krovnih greda visjele su kuke za sušenje mesa. Jednom tjedno ovdje se pekao kruh, prije toga se žito mljelo ručno pomoću teškog kamenog žrvnja. Iza kuhinje nalazili su se dvorište i gospodarske zgrade: štala, hambar, gumno i sjenik te ostava s drvenim tkalačkim stanom, na kojem je majka od pređe koju bi sama isprela proizvodila krpe i tkanine za svoju obitelj.
Josipova kućna obiteljska svakodnevica odigravala se pretežno u dnevnom boravku površine oko 20 kvadratnih metara. Sa svoja četiri prozora i hrastovim podom tijekom dana izgledao je relativno svijetlo i ugodno, ali kada bi se predvečer djeca tu sastala i svojim bosim nogama, umorna i znojna, unijela svakojake prljavštine, prostorija bi brzo postala tijesna i zagušljiva. Za objedom obitelj bi se natiskala na drvenu kutnu klupu oko stola za blagovanje, koji je zimi osvjetljavala mala petrolejska svjetiljka. Većinom su jeli kukuruzni kruh i žgance te jela od krumpira, kupusa, graha, leće ili repe. Svježe voće jelo se samo ljeti, a meso koje se sušilo iznad ognjišta samo za blagdane. No od nekoliko jednostavnih sastojaka dala su se pripremiti i veoma ukusna jela, poput pogače od heljde, rezanaca i štrudli. Nitko to nije znao tako dobro kao njegova majka, smatrao je Joža, koji se kao dječak često morao brinuti o svojoj mlađoj braći i sestrama. Cijeli svoj život rado je kuhao jela prema starim receptima i time također častio svoje goste.
Zimi je drvena klupa pokraj kaljeve peći bila njegovo omiljeno mjesto. Kada je u peći pucketala vatra, a rođaci i susjedi se okupili kako bi zajedno preli, krunili kukuruz i čerupali perje, bilo je veoma ugodno. Stariji bi tada pričali priče iz ranijih vremena, a mlađi bi sanjarili o avanturama. Kaljeva peć bila je mjesto za spavanje mlađe djece; oni malo stariji odvukli bi se na tavan štale na drugoj strani vrta. U dnevnom boravku uz to su se još nalazili samo drvena kolijevka, škrinja, komoda i kolovrat te veliki krevet za jednu osobu koji se pomoću jedne hrastove klupe mogao noću proširiti za spavanje, a u kojem su spavali roditelji. Ovdje je Marija u proljeće 1892. donijela Josipa na svijet, na madracu ispunjenom kukuruzovinom i posteljini od grubog konopljinog platna.
Knjigu je s njemačkog preveo Goran Schmidt.
