Moju je sudbinu promijenio pisaći stroj. Bio je marke Hispano-Olivetti i od njega me tjednima razdvajalo staklo izloga. Gledano iz današnje perspektive, s parapeta minulih godina, teško je pojmiti da je obični mehanički predmet mogao imati dovoljnu moć da prelomi smjer nečijega života i da u nekoliko dana raznese sve iscrtane planove. Ipak, tako je bilo i ništa nisam mogla učiniti da to spriječim.
Istinabog, u to doba nisam ni gomilala neke silne planove. Bile su to tek dosežne želje, mogli bismo reći obične, u skladu s koordinatama mjesta i vremena koji su me zapali, do te mjere dokučivi planovi da sam samo trebala pružiti jagodice prstiju. Tih se dana moj svijet polagano vrtio oko nekoliko osoba koje sam doživljavala čvrstima i neuništivima. Moja je majka uvijek slovila kao najčvršća među njima. Bila je krojačica, radila je kao radnica u krojačkom salonu za otmjenu klijentelu. Imala je iskustvo i dobar ukus, ali nikad nije postala ništa više od obične nadničarske krojačice. Bila je radnica poput mnogih koja je deset sati dnevno trošila nokte i oči krojeći i šivajući, isprobavajući i prepravljajući komade odjeće namijenjene tuđim tijelima i pogledima koji nikada neće biti upućeni njoj. Tada sam o ocu znala malo. Gotovo ništa. Nikad nije bio uz mene, ali nije me ni pogađala njegova odsutnost. Znatiželju da saznam nešto o njemu nisam osjetila sve dok se moja majka, kad sam navršila osam ili devet godina, nije odvažila dati mi mrvice. Da ima drugu obitelj, da nikako ne može živjeti s nama. Probavila sam te podatke brzo i s oskudnim apetitom s kojim sam jela posljednje žlice povrtnoga variva koje bi stajalo preda mnom, jer život toga neznanca zanimao me mnogo manje od toga da se sjurim igrati na trg.
Rodila sam se 1911., iste godine kad se Pastora Imperio udala za Galla, kad je u Meksiku svjetlo dana ugledao Jorge Negrete i kad je u Europi počela gasnuti zvijezda vremena koje se zvalo Belle Époque. U daljini su se mogli razabrati bubnjevi iz kojih će se razviti Prvi svjetski rat, a u madridskim kavanama tad su se čitali El Debate i El Heraldo dok je Chelito s pozornice sijala groznicu među muškarcima smjelo njišući bokovima u ritmu cupléa. Kralj Alfonso XIII., jezdeći od ljubavnice do ljubavnice, uspio je tih mjeseci nekako začeti svoju petu zakonitu kćer. Na čelu njegove vlade u to je doba bio liberal Canalejas, koji nije mogao ni naslutiti da će mu za samo godinu dana neki ekscentrični anarhist oduzeti život ispaljujući mu dva metka u glavu dok je proučavao novine u knjižari San Martín.
Sazrela sam u umjereno sretnom okruženju, s više odricanja nego rasipanja, ali bez velike oskudice i frustracija. Odrasla sam u tijesnoj ulici u staroj madridskoj četvrti, tik uz Trg Paja, na nekoliko koraka od kraljevske palače. Nadomak neprestane graje iz srca grada, okružena odjećom obješenom na konopcima, mirisom lukšije, glasovima susjeda i mačkama koje su se sunčale. Išla sam u nekakvu zakržljalu školu na međukatu obližnje zgrade; u klupe predviđene za dva tijela natisnulo bi se nas četvero, bez ikakva reda, i recitirali bismo kličući iz dubine duše “Piratovu pjesmu” i tablicu množenja. Ondje sam naučila čitati i pisati, četiri računske operacije i imena četiriju rijeka koje su presijecale žućkastu kartu obješenu na zidu. S dvanaest sam godina završila školu i priključila se kao naučnica krojačkoj radionici u kojoj je radila moja majka. To mi je bilo suđeno.
Iz radionice gospođe Manuele, vlasnice, desetljećima su izlazile prekrasne oprave, besprijekorno skrojene i sašivene, glasovite u čitavome Madridu. Dnevni kostimi, haljine za koktele, kaputi i ogrtači koje će poslije uvažena gospoda nositi u šetnjama po Castellani, na hipodromu i na polu u Puerti de Hierro, dok piju čaj u Sakuski i raskošno odjeveni odlaze u crkvu. Ipak, trebalo je proći neko vrijeme da počnem ulaziti u tajne krojačkoga zanata. Najprije sam bila djevojka za sve: miješala sam ugljen u žeravnici i mela pod od ostataka tkanine, grijala glačala na vatri i trčala bez daha po konac i gumbe na Trg Pontejos. Bila sam zadužena za to da tek dovršene modele omotane u velike vreće od tamnoga platna dostavljam u odabrane palače, što je bio moj omiljeni zadatak, najbolja razbibriga u karijeri naučnice. Tako sam upoznala portire i vozače s najboljih posjeda, sluškinje, domaćice i majordome najimućnijih obitelji. Iz prikrajka sam promatrala najotmjenije dame, njihove kćeri i muževe.
I poput nijema svjedoka zalazila sam u njihove građanske kuće, u aristokratske palače i u blistave stanove u zgradama s velikim prozorima. U nekim prilikama ne bih uspjela proći zone za poslugu – netko od kućne posluge pobrinuo bi se da preuzme odjeću koju bih donosila. U drugim bi me pak prilikama sokolili da uđem do garderoba, a onda bih prolazila hodnicima, provirivala u salone i očima gutala tepihe, lustere, baršunaste zavjese i klavire, koje je katkad netko svirao, a katkad nije, razmišljajući kako bi čudan bio život u takvome svijetu.
U tim dvama svjetovima moji su dani prolazili bez napetosti, gotovo bez svijesti o nesuglasjima među njima. Prolazila sam tim prostranim stazama, obilježenim tragovima kočija, i velikim portalima jednako prirodno kao i nerazmrsivim klupkom krivudavih ulica svoje četvrti, uvijek prepunih lokava, otpadaka, vike prodavačâ i prodornog laveža gladnih pasa; onih ulica kojima su se tijela uvijek užurbano kretala i na kojima se na uzvik pazi, voda bilo bolje skloniti kako bi čovjek izbjegao da ga zaliju mokraćom. Obrtnici, sitni trgovci, radnici i nadničari tek pristigli u glavni grad napučivali su najamne zgrade i donosili u moju četvrt dušu svojega sela. Mnogi od njih jedva da bi izašli iz svojih kuća da nije bilo više sile. Moja majka i ja, naprotiv, svako smo jutro izlazile rano, zajedno i žurno, kako bismo stigle do Ulice Zurbano i umah se uključile u svoje dnevne obaveze u radionici gospođe Manuele.
Nekoliko godina nakon mojega dolaska u radionicu njih su dvije odlučile da je došlo vrijeme da naučim šivati. S četrnaest sam počela s najjednostavnijim: opšivci, podstave, privremeni porubi. Onda su došli zapučci, prošivi i obrubi. Radile smo sjedeći na slamnatim stolčićima, pogrbljene nad drvenim pločama na koljenima; na njima smo držale svoje uratke. Gospođa Manuela dvorila je mušterije, krojila, isprobavala i prepravljala. Moja je majka uzimala mjere i brinula se za ostalo: šivala je najzakučastije dijelove i raspoređivala preostali posao, nadgledala izvedbu te nametala ritam i disciplinu malenom bataljunu koji je činilo pet-šest iskusnih krojačica, četiri ili pet mladih žena i nekoliko brbljavih naučnica, uvijek sklonijih smijehu i traču nego pravomu poslu. Neke od njih slovile su kao dobre krojačice, druge nisu bile spretne i ostale su zauvijek zadužene za manje zahvalne poslove. Kad bi jedna otišla, zamijenila bi je nova u onoj zbrkanoj sobici, potpuno različitoj od umjerene raskoši pročelja i ozbiljnosti blistava salona, u koji su pristup imale samo mušterije. Samo one, gospođa Manuela i moja majka mogle su uživati u zidovima presvučenim tkaninom boje šafrana, samo su one smjele prići namještaju od mahagonija i hodati hrastovim podom koje smo mi najmlađe glancale pamučnim krpama. Samo su one s vremena na vrijeme uživale u zrakama sunca koje su ulazile kroz četiri visoka balkona obješena nad ulicom. Ostatak trupe uvijek je bio u odstupnici, u onom sobičku, ledenom zimi i paklenski vrućem ljeti, koji je bio naša radionica, u onom stražnjem sivom prostoru koji je imao tek dva prozorčića u mračno unutarnje dvorište i u kojem su sati prolazili poput daška zraka, između mumljanja pjesmica i zvuka škara.
Učila sam brzo. Imala sam spretne prste koji su se brzo navikli na ubod igala i na ritam potki. Na mjere, komade i obujmove. Veličine prednjice, obujam grudi, duljinu noge. Kosi urez, suvratak, porubne vrpce. Sa šesnaest sam naučila razlikovati tkanine, sa sedamnaest ocijeniti njihovu kakvoću i odvagnuti mogućnosti. Crêpe de Chine, svileni muslin, žoržet, čipka. Mjeseci su prolazili kao na kotaču: ujesen smo izrađivale kapute od čvrstih tkanina i kostime za polusezonu, u proljeće smo šivale lepršave haljine namijenjene za duge i daleke odmore u Kantabriji, u La Conchi i El Sardineru. Navršila sam osamnaest, devetnaest. Malo-pomalo uvele su me u krojenje i izradu najosjetljivijih dijelova. Naučila sam oblikovati ovratnike i revere, predvidjeti pad i naslutiti završni izgled. Voljela sam svoj posao, uživala sam u njemu. Gospođa Manuela i moja majka katkad su me pitale za mišljenje, sve više su mi vjerovale. “Mala ima ruku i oko, Dolores”, govorila je gospođa Manuela. “Dobra je, a bit će još bolja ako ne skrene s puta. Bolja od tebe, ako ne budeš pazila.” Moja je majka radila po svome, kao da je ne čuje. Ni ja nisam dizala glavu sa svoje ploče, hinila sam da ništa ne čujem. Ali virila sam krajičkom oka i vidjela da se na njezinim usnama načičkanim pribadačama pomalja blag osmijeh.
Prolazile su godine, prolazio je život. Mijenjala se i moda, a njezinu se diktatu prilagođavao posao u radnji. Nakon rata u Europi došle su ravne linije, korzeti su odbačeni, a noge su se počele pokazivati bez trunke stida. Ipak, kad su se vesele dvadesete primakle kraju, pojas na haljinama vratio se na prirodno mjesto, suknje su se izduljile, a čednost se vratila na rukave, dekoltee i u živote. Skočili smo u novo desetljeće i došlo je još promjena. Promijenilo se sve skupa, nenadano, gotovo odjednom. Napunila sam dvadesetu, došla je Republika i upoznala sam Ignacija. Jedne rujanske nedjelje u Bombilli na bučnome plesnjaku pretrpanom djevojkama iz radnji, propalim studentima i vojnicima na dopustu. Pozvao me na ples, nasmijavao me. Dva tjedna poslije počeli smo planirati vjenčanje.
Tko je bio Ignacio i što mi je značio? Čovjek mojega života, mislila sam tad. Miran momak za kojeg sam naslućivala da je predodređen da bude dobar otac moje djece. Tad sam već dosegla dob u kojoj za djevojke poput mene, koje jedva da su što znale raditi, nije bilo drugog izbora osim braka. Primjer moje majke, koja me sama odgojila i radila za to od jutra do sutra, nikad mi se nije učinio kao poželjna sudbina. U Ignaciju sam našla idealnoga kandidata da ne krenem njezinim stopama, nekoga s kim ću provesti ostatak života, a da se ne budim svako jutro s ustima punim okusa samoće. Nije me k njemu odvela razorna strast, ali jesu snažna naklonost i izvjesnost da će moji dani uz njega proći bez patnje i vike, uz nježnu mekoću jastuka.
Roman je sa španjolskog jezika prevela Silvana Roglić.
