Pročitaj sjajan tekst lektora i prevoditelja Davora Beganovića o knjizi pjesnika, esejista, putopisca, prozaika, dramskog pisca, kritičara i prevoditelja Milana Milišića Oficirova kći (Geopoetika, 2011.; Bodoni, 2024.) koju možeš pronaći u Knjižari Fraktura (Ulica kneza Mislava 17, Zagreb) i u našoj web-knjižari.
Kadgod se prihvatim pisanja o proznom tekstu nekog prononsiranog pjesnika napamet mi padne briljantni esej Romana Jakobsona čiji, i više nego, odsjaj se da prepoznati u naslovu. Jakobsonov je junak, naravno, Boris Pasternak, moj, nešto skromniji (a i ja sam valjda „nešto“ skromniji od Jakobsona) bit će danas Milan Milišić. Uz njega se lijepi jedna od onih priča koja prijeti da preraste samu osobu o kojoj govori, prijeti da se pretvori u topos koji će unaprijed dati, točnije propisati, pravac svakom pokušaju govora o njemu. Naime, kada se kod spomene njegovo ime, reći će se da je on bio prva (nevina) žrtva agresije na Dubrovnik, potom će se apsurdnost njegove smrti potcrtati „činjenicom“ da ga je ubila granata „njegovih“, kao da je srpstvo Milana Milišića preraslo metafizičku tragediju njegove individue, nadnijelo se zlokobno nad čistim gradom podno Srđa i pokazalo bestijalnost onih drugih. Tako se pjesnik nevoljko pojavljuje u manipulativnom procjepu dvaju strujanja koja, pod svaku cijenu, žele tražiti (i pronaći) krivicu i gurnuti je pod skute „onih drugih“. Zasićenost mog prvog pasusa navodnim znakovima grafički je simbol retorike kojim iskazujem što držim do takva diskurza. Svrishodnije je i hvale vrijedno poduhvatiti se zadatka pregledavanja ostavštine spisatelja, pronaći u njoj ono što nije prošlo kroz strogi proces uobličavanja i predočiti rezultate toga istraživanja čitateljstvu. Jelena Tripković, udovica Milana Milišića, čini upravo sve kako bi se spriječilo zaboravljanje, a izdavačka je kuća Geopoetika mudro na sebe preuzela ulogu posrednice između pjesnika, priređivačice i njihove publike. No kada se pred nama pojavi roman, onda imamo posla s iznenađenjem koje prevazilazi očekivanja. Središnje je kritičko pitanje, tada: Kakav je, zapravo, romanopisac pjesnik Milan Milišić? Odogovor je: Dobar, mjestimice i odličan. Ovo što sada slijedi jest elaboracija i ovjera tog ad hoc kritičkog suda.
Oficirova kći je kompleksno štivo, i to na više razina. Sam je sadržaj po sebi već izazov. U njemu se, iz perspektive pripovjedačice i glavne junakinje romana Katice Štrikar, pripovijeda povijest obitelji od vremena neposredno prije izbijanja Drugog svjetskog rata pa do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća. Smiještanje radnje u turbulentno doba indicija je brige koju autor želi posvetiti vremenskoj dimenziji svog pripovjednog teksta. Strategija koju pri tom bira je predvidiva: obični ljudi se stavljaju u komplicirane situacije uvjetovane poviješću koje ih, onda, dovode pred nepredvidive i često nesavladive izazove. No u primjeni te strategije Milišić je prije inovativan nego tradicionalan. O tome nešto kasnije. Druga determinanta pripovjednoga toka jest mjesto, bolje rečeno njegova stalna promjena. Ishodišna je točka Sisak, poslije toga grada – povezanog s periodom Drugog svjetskog rata – zbivanja se preseljavaju u Šabac, da bi ih se (otvorenom, jer ne treba zaboraviti da je roman nedovršen) kraju privelo u Dubrovniku, kvintesenciji Grada. Romaneskna se struktura, promatrana iz ove perspektive, doimlje bliska dramskoj. Kao da promjena mjesta boravka sa sobom nosi i onu aristotelovsku promjenu stanja iz sreće u nesreću i, u jednom slučaju, obratno. Tragički je potencijal naslućen, pa djelimice i realiziran.
Kao što se vidi, Milišić kombinira vremensku i prostornu dimenziju, čini da jedna uvjetuju drugu i na taj način proizvodi stanovitu uzburkanost radnje, potcrtanu dinamičnom smjenom zbivanja, u koju se upisuju kolektivne traume generacije koja je imala nesreću stasavati na prijelazu između dva doba, na vododjelnici društvenih sistema koji su se, sjedinjavajući se totalitarizmom, razlikovali odnosom prema jednakosti ljudskih bića. Fašizam i komunizam u ovome se pripovjednom tekstu ne tematiziraju izravno ali ostaju kulisa bez čijega je prepoznavanja praćenje romana zasigurno manjkavo.
Ako se vrijeme najsnažnije izražava kao zamajac sazrijevanja i odrastanja pripovjedačice, onda se prostor tematizira kao do detalja razrađeni uvjet toga sazrijevanja. Ponešto zaoštreno, moglo bi se reći da premisa nije takav si kao i onaj od kojega potječeš, već takav si kao i mjesto/prostor iz kojega potječeš. Raspored je promjene boravišta tada harmonični odsjev čežnje, sjete i tjeskobe koji prate napuštanje pouzdanog i prisnog okoliša koji sobom ne nosi samo intimno-individualni već i kulturalni šok. Novi se mentaliteti pokazuju jedva podnošljivim, navikavanje na njih poslom od kojega je bolje dići ruke prije negoli se u njega odveć investira. Uvodno je poglavlje romana posvećeno Sisku. Pripovjedačica u njemu ćuti toplo i idilično mjesto ranog djetinjstva. Rekonstrukcija miljea skoncentrirana je u radu uspomena kojima dominira snažan osjećaj nostalgije. Nestanak obiteljskoga svijeta u kojemu se živjelo po mjeri iskrsava u mirijadi zbivanja koja se na svjetlo dana dovode intenzivnim sjećanjem. Stožer „sisačkog“ segmenta romana je otac, oficir kraljevske vojske u čijemu se stanu odvija društveni život, s majkom kao uzoritom domaćicom i kćerkama koje se dijele (a to će ostati jedna od konstanti) na „očevo“ i „majčino“ dijete. Ne treba ni spominjati koju će ulogu preuzeti pripovjedačica u tome castingu, već je sam naslov dovoljno pouzdan vodič u demaskiranju autorovih intencija, ali i u profiliranju odnosa kojega tokom cijelog romana suptilno gradi sa svojom junakinjom.
Ljubav prema ocu, suparništvo prema majci, nedvojbeno frojdovski motiv, u punoj se snazi, valjda zato što mu se pridaje moment diskurzivne reflektiranosti, razvija u „šabačkome“ dijelu. Idila se „sisačkoga“ završava izbijanjem rata, očevim zarobljeništvom i siromaštvom, neimaštinom, koji stupaju na mjesto predratnoga materijalnog blagostanja. Boravak u Šapcu obilježen je snažnom kulturalnom promjenom koja se očituje kako u odnosu među ljudima, tako i u svemu što znači svakodnevicu: jelu, ritmu života, ophođenju prema prirodi, pohađanju škole. No ono što donekle ublažuje tjeskobnu promjenu jest gotovo incestuozni odnos pripovjedačice prema njezinu bratiću. U drugome dijelu romana on, osim što se pojavljuje kao emotivni stožer, stječe i iznimno markirani narativni položaj. Postaje onaj kojemu se obraća. Otuda i neočekivana promjena iz ja-forme u ti-formu koja, doduše, nije sprovedena konzekventno i sukcesivno ali, ipak, dovoljno snažno da postane dominanta narativnoga oblikovanja. Upravo se u tome i krije onaj moment inovativnosti kojega sam navijestio ranije.
Oficirova kći je kompleksno štivo, i to na više razina. Sam je sadržaj po sebi već izazov. U njemu se, iz perspektive pripovjedačice i glavne junakinje romana Katice Štrikar, pripovijeda povijest obitelji od vremena neposredno prije izbijanja Drugog svjetskog rata pa do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća.
Iz ove naznake postaje jasno u kolikoj je mjeri seksualnost središnji moment Oficirove kćeri. Samo se sazrijevanje ne realizira u okvirima onoga što je sankcionirano tradicionalnim shvaćanjem uloge seksualnosti u tome procesu. Vidjeli smo inidiciju incestuoznosti u šabačkome dijelu. Dubrovački će biti obilježen, bar donekle, homoseksualnošću. Katičino je spolno sazrijevanje prema tome prožeto žudnjom za eksperimentom. No ostanimo još malo u Šapcu. U toj epizodi Milan Milišić kao da želi na način još uvijek neopterećen teškim bremenom devedesetih i raspadom Jugoslavije (na čijemu početku, kao što znamo, simbolički stoji upravo njegova figura) progovoriti o kompleksnosti međunacionalnih odnosa i rascjepima koji se pokazuju u svoj svojoj tragičnosti u najvećoj mjeri kroz prizmu dječje svijesti. Budući da su pridošli iz Hrvatske, makar je dolazak u Šabac zapravo povratak u mjesto majčina pripadanja (sjetit ćemo se pripovjednoga kapitala koji je iz tog ambivalentnog vraćanja znao izvući Igor Marojević u romanu Majčina ruka), članovi se obitelji Štikar u novoj sredini osjećaju tuđincima. Osobito je to vidljivo u kontaktu s okolicom koja se nalazi izvan granica uže obitelji – prije svega škola ali i susjedstvo. Izravna je reakcija pripovjedačice patološka: bolest koja se može protumačiti i kao svojevrstan simbol pobune tijela protiv nametnute tuđe volje koja ju je premjestila tamo gdje ne želi biti.
Ono korijensko neprijateljsko raspršuje se i nestaje prelaskom obitelji u Dubrovnik. Prijateljski poznata, pouzdana sredina koja ih dočekuje, dajući naslutiti i momente tragedije što je nosi u sebi ali koje se može smatrati, u neku ruku, prirodnima, legitimira se prije svega na osjetilnoj razini. Hrana se doista ćuti svim osjetilima, opija lakoćom Mediterana zasjenjujući teške mirise i okuse kontinenta. Dubrovnik se prima kao nešto što oduvijek postoji, što se nosi kao dio vlastitoga identiteta i integriteta. Stoga se i tegobe koje proizlaze iz života u njemu i shvaćene kao nešto što je prirodno, što se treba prihvatiti s razumnom dozom fatalizma. U tome kodu valja iščitati i „kraj“ romana (u navodnicima budući da je, ipak, riječ o nedovršenome tekstu) koji spaja dva katastrofičko-apokaliptička zbivanja: očevu smrt i prometnu nesreću čijom je sudionicom bila pripovjedačica. U svojevrsnom paralelizmu dva se zbivanja zrcale jedno u drugom, nestanak oca simbolizira kraj djetinjstva, nestanak tramvaja (kao izravna posljedicu nesreće) završetak jednoga segmenta dubrovačke kulture i prevođenja grada na razinu aktualne provincijalnosti. Sjetit ćemo se kolika je uloga tramvaja i u drugom romanu koji grad Dubrovnik stavlja u svoje središte – Gradu u zrcalu Mirka Kovača. Milišić i Kovač zajednički ga, izvana i iznutra, osvjetljuju i čine glavnim junakom melankoličnih pripovijesti o nestajanju, o prolaznosti.
Upravo u tom segmentu dolazi do definitivnog primata lirskoga diksurza u Milišićevom tekstu, onoga, dakle, čim sam i započeo prikaz. Citat sa samoga kraja romana oprizorit će snagu upravo pjesničkog jezika kojim Milišić tako suvereno vlada: „Otišla sam ravno doma, nisam htjela ići liječniku da me pregleda. Ušla sam šantajući na taracu, zatvorila raštel i pogledala našu smokvu. Bila je puna pupoljaka: njene grane izgledaju kao trokraki, petokraki i sedmokraki dubljeri koji svijetle nekom dubokom zelenom svjetlosti. I znala sam da tata živi u toj smokvi i da će me na ljeto zrnca tog čudesnog cvijeta poljubiti u usta.“ Jezik zasićen lokalizmima, prožet metaforama, ukidanje junaka i, kao što će reći Jakobson u vezi s Pasternakom, njihovo nadomiještanje topografijom... Sve su to elementi koji omogućuju da se u Oficirovoj kćeri prepozna prozni tekst velikoga majstora poetske riječi. Time se ni na koji način ne umanjuje ugodno iznenađenje priređeno nam ovim otkrićem iz zaostavštine. Dapače! Preostaje žal zbog preranog odlaska pjesnika koji bi nam, da je fatum htio drukčije, zasigurno ugodio nastavkom proze o Katici Štrikar i turobno-radosnome razdoblju jugoslavenske povijesti
