Sve što smo voljeli i izgubili, što smo voljeli silno, što smo voljeli ne znajući da će nam jednoga dana biti oteto, sve što nas, po svojem gubitku, nije moglo uništiti, iako se trudilo nadnaravnim snagama i radilo na našoj propasti okrutno i predano, na kraju se, prije ili kasnije, pretvori u radost.
Ljudska duša nije se trebala spustiti na zemlju.
Trebala je ostati u visinama, u nebeskim bezdanima, u zvijezdama, u dubokom svemiru. Trebala je ostati udaljena od vremena; ljudskoj duši bilo bi bolje da nije ljudska, jer duša stari na suncu, topi se, tone i sagorijeva u milijunima pitanja koja se rasipaju po prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, koje tvore jedinstveno vrijeme, a to je vrijeme svakoga od nas, vrijeme u kojem je ljubav vječna želja, koja se ne ostvaruje, koja nas upozorava na ljepotu života i zatim odlazi.
Odlazi.
Ostavlja nas u moćnoj, gorkoj i nenametljivoj tišini.
Milijuni pitanja koja su bila ljudska bića prije nego što su se pretvorila u pitanja. Milijuni tijela, milijuni očeva, majki, sinova i kćeri.
Pa ostajemo sami i smrznuti.
Ljudska duša smo mi, svi mi, tražimo ljubav, tražimo da nas se svaki dan voli, svaki dan iščekujemo dolazak radosti, jer što bismo drugo čekali?
Koliko bismo željeli da u životu postoji red i smisao, ali postoje tek vrijeme i brzinski oproštaji, a u tim oproštajima živi neizmjerna ljubav koju sada osjećam.
Ovo je moj kaos, ovo je moj nered.
Ovdje sam ja, nezaštićen, a istodobno osjećam snagu radosti, ali i neodređen bijes života u sebi.
Kao sva ljudska bića.
Zato što smo svi isto.
I u toj se gladnoj radosti nalazi sva savjest života koju smo uspjeli sakupiti.
Početkom 2018. objavio sam roman, roman koji je bio priča o povijesti mojega života, ta se knjiga pretvorila u bezdan.
U toj je knjizi boravila povijest moje obitelji.
Bach i Wagner, moj otac i moja majka.
Stavio sam svoju obitelj u knjigu koja je sadržavala glazbu i to je najljepše što sam u životu učinio.
Jesi lud?, govorili su mi mnogi.
Ne, to je samo ljubav, odgovarao sam. Samo ljubav, i potreba, i ushit. Kada govoriš o svojoj obitelji, ta se obitelj vraća u život. Kada sam pisao o svojemu ocu i svojoj majci i onome što smo bili, jučer se vraćalo, i bilo je moćno i dobro. I to je sve, to je ono što sam činio.
Trenutačno se nalazim u hotelu u Barceloni.
Nikada nisam pomislio da ću ponovno pisati kemijskom olovkom u bilježnicu, kao što upravo činim. Preda mnom je računalo, ali to mi više ne koristi.
Triput sam promijenio sobu u ovom hotelu. Prva mi se nije svidjela jer je bilo vruće, a pogled užasan. Kada su mi dali drugu, pomislio sam da ću se tamo moći odmoriti: to olakšanje, ta potreba da se pronađe mir, da se opuste napeti živci, da prestane pometnja.
No već sam neko vrijeme ležao na krevetu kada sam shvatio da sam pogriješio. Soba je gledala na aveniju Diagonal, jednu od najvećih barcelonskih prometnih arterija i s ulice je dopirala strašna buka. Od strašne se pretvorila u paklenu. Bila je to buka koju proizvode stranci, tisuće muškaraca i žena koji se povlače po ulicama, sa svojim automobilima, motorima, ili razgovorima. Buka se pretvarala u neprijatelja. Postajao sam nervozan. Glupo od mene, ali potaknut prvim pozitivnim dojmom, već sam raspakirao prtljagu. Gledao sam svoj kovčeg tamo, otvoren na stolu. Računao sam koliko će mi trebati da sve vratim unutra.
Vidim svoje stvari kao da pripadaju duhu bez tijela. Moji crni džemperi, moje računalo, moj rokovnik, moj neseser. Izgledaju kao stvari kojima se koristio moj otac, izgledaju kao stvari koje pripadaju mojem ocu, a ne meni.
Bio je 1. srpnja u Barceloni. Osjećao sam vlagu koja je natapala cijeli grad. Nisam se mogao naviknuti na tu vlagu od koje sam se ponižavajuće znojio. U nekom su se trenutku moje prošlosti moj život i vrućina pobratimili. Kada umrem i više mi ne bude vruće, dostići ću ništavilo. Ništavilo je ne osjećati više španjolsku vrućinu: vlažnu vrućinu ili suhu vrućinu, ali vrućinu.
Vrućina i život za mene su bili isto.
Imam pedeset pet godina i za koji dan napunit ću pedeset šest. Ne vjerujem da imam toliko godina. Kada bih povjerovao, kada bih tu činjenicu prihvatio u svoj svojoj jetkoj istini, morao bih razmišljati o smrti. Ne može se živjeti kada ti smrt zaokuplja um, čak i ako ništa ne izbija iz nas tolikom silinom kao ona. Ondje je, u tvojem srcu. Nitko ne želi voljeti vlastitu smrt, nitko ne želi s njom razgovarati, ali ja želim, jer mi pripada.
Pogledao sam se u zrcalo. Muško starenje uvijek se prikriva, skriva se. Društvo je uvijek popustljivo prema muškom starenju dok je, nasuprot tome, prema ženskome nemilosrdno.
Nazvao sam recepciju i zatražio da mi ponovno daju novu sobu. Netko mi je došao pomoći. Pomislio sam da sam tamo dolje glavna tema.
"Na tebi je red da se baviš luđakom."
"Ne, ja sam se prošli tjedan natezao s onom budalom; taj je bio puno gori, jer je bio oženjen i žena ga je podupirala. Ovaj je barem sâm."
Zamišljao sam taj razgovor, ali nije mi bilo nimalo neugodno, osjećao sam gotovo kao da me štuju jer su mi recepcionari posvetili svoje misli i kritike. Sve je život i sve služi životu. Svime se odaje počast životu.
Podareno mi je da promatram tu počast u svemu što ima svoje mjesto pod suncem.
Idućeg sam dana ponovno tražio drugu sobu. I bio svjedok tome da život nagrađuje tvrdoglave, one koji ne staju dok ne pronađu ono idealno. Ustrajnost te može izludjeti.
Možda već umorni od mene, dali su mi spektakularnu sobu na petnaestom katu, najvišem i vjerojatno najboljem u hotelu. Bila je to savršena soba: velika, svijetla, najviša u zgradi. U daljini se vidjelo more. A u tuš-kabini je bio prozor kroz koji se Barcelona vidjela iz drugog kuta.
Osjećao sam se kao gospodar grada.
Grad mi je bio pod nogama.
Upalio sam klimu i sve je bilo savršeno.
Prisjetio sam se tada svojega prvog posjeta Barceloni. Bilo je to 1980. Moja tadašnja djevojka ovdje je imala obitelj, pa smo spavali kod njih; njezina nam je teta pokazala grad. Ta veza nije uspjela. A sada je prizivam u sjećanje, trideset osam godina kasnije. Izblijedjela ljubav od koje je preostalo tek sjećanje koje iz naftalina izvlači čovjek odlična pamćenja. Što nam čini vrijeme? No taj koji sam bio, onaj koji je prije trideset osam godina došao u Barcelonu sa svojom djevojkom, zakopan je mojem tijelu, mojem mesu.
Moja soba na petnaestom katu ovoga hotela doima se kao sveto mjesto, ja sam taj koji je pretvara u duha.
Malo-pomalo nastupa poslijepodne.
Tu i tamo pogledam kroz prozor: ondje je Barcelona, puna plavih boja, u ovo ljetno poslijepodne, sa stotinama svojih ulica i svojim mrtvima koji govore živima, u tom vječnom razgovoru koji vode ljudi stariji od pedeset godina sa svojim pokojnim bližnjima.
Uskoro idem na večeru s čitateljskim klubom u kojem se čitao moj roman, knjiga u kojoj govorim o vas dvoje: o tebi, mama, o tebi, tata, zato što ste vas dvoje, i vaša dva duha, sve što imam, a imam kraljevstvo, možda nerazlučivo kraljevstvo, kraljevstvo ljepote.
Pretvorili ste se u ljepotu, a ja sam svjedočio tome čudu. I ne mogu biti zahvalniji životu, jer sada ste ljepota i radost.
Knjigu je sa španjolskog prevela Ela Varošanec Krsnik.
