Na naslovnoj fotografiji: "Kako voljeti svoju kćer", "Euforija: roman o Sylviji Plath" i "Jezerska voda nikad nije slatka", naslovnice; izvor: Fraktura
Članak je izvorno objavljen na portalu Kritika h,d,p 7. srpnja 2023.
Napisala Nataša Govedić
Usporedno čitajući tri recentna romana Hile Blum, Elin Cullhed i Giulije Cominito kritičarka Nataša Govedić ističe tri različita sociograma i tri moguće figure majki, upućujući da je majčinstvo, premda dugo zarobljeno u patrijarhalnim generalizacijama, otvoren i nepredvidiv proces
Sve od Medeje, naravno, znamo da je majka isto što i osoba, ali novost na socijalnoj sceni je da njezin buran emocionalni angažman polako dobiva na političkom ugledu i da samim time krči vlastiti, nimalo lagani put u simboličkom poretku, osporavajući ideologiju poništenja majke kao tobože „nužne obrane“ patrijarhata od njezina „prevelikog utjecaja“. Majke nisu žderačice svoje djece. Majke su prekrižena mjesta patrijarhata.
Preduga je povijest patrijarhalnih podvala koje su generirale i svu silu idealizacija i isto toliko demonizacija majčinstva, a u koje svakako (kao jednu od najopasnijih) uključujem i psihoanalizu. Zato za razgovor o tri suvremena romana o majčinstvu radije biram oslonac na analitičkoj knjizi koju trenutno smatramo jednako poticajnom za razmišljanja o ulozi i implikacijama majčinske uloge, kakvom se inicijalno smatrala i feministička studija Adrienne Rich Of Woman Born (1976), a kroz koju smo prvi put imali mogućnost shvatiti da je majka i pismeni i samosvojni i nježni i gnjevni i kontradiktorni subjekt. Mislim na posljednjih godina veoma utjecajnu studiju Simbolički poredak majke (u Italiji objavljenu 1991. godine, u anglofonom svijetu 2018.) Luise Muraro, talijanske filozofkinje i feministkinje. Prema Muraro:
„Prema Freudu, inicijalna ljubav ili privrženost, kako ih zove, ženskog djeteta prema majci, uistinu je veoma snažna, ali gotovo uvijek osuđena na transformaciju u mržnju. Freud kaže da jasno vidi početnu ljubav između majke i djeteta, ali da ta ljubav ne može trajati jer se kćer mora odvojiti od majke, a ‘okretanje od majke prati neprijateljstvo, zbog čega se ljubav prema majci vremenom pretvara u mržnju’. Kad sam prvi put čitala ove rečenice, ponekad sam ih smatrala netočnima i mizoginima, a onda opet i tužno istinitima. I to samo zato jer je njihova istina rezultat života ženskog djeteta u patrijarhatu. Sada ih naprosto smatram površnima. U stvarnim ljudskim životima, ne postoji transformacija ljubavi u mržnju, nego samo nesposobnosti voljenja u mržnju, primjerice u situacijama kad primarna privrženost nije uspjela, nego se pretvorila u ranu koja ne zacjeljuje.“
Zanimljivo je koliko su i nakon kliničkog osporavanja Freudove teorije još 1950-ih godina prošlog stoljeća te do danas neosporenog primata Bowlbyjeve paradigme o kooperativnom odnosu majka/dijete, aktualni medijski napadi na instituciju majčinstva lakonski skloni majkama pripisivati mahom negativne stereotipove i karakteristike. Ili one koji u elementarnoj brižnosti i odgovornosti za dijete i dalje traže „pretjerani angažman“, pa tako hejteri majčinstva danas koriste negativne etikete poput helikopter-majki (koje navodno neprekidno bdiju nad svojom djecom, gušeći ih svojom maničnom pozornošću) ili pak one koji u temeljnoj zaposlenosti majke i njenim interesima izvan obitelji vide „premali angažman“, zbog čega se govori o majkama-kukavicama (toliko zaposlenima da „podmeću“ svoju djecu na brigu drugima, odbijajući kraj svojih zdravih i deklarativno ravnopravnih partnera svakodnevno „ropski“ kuhati ručak i obavljati sve kućanske poslove).
Iz analitičke perspektive, to je opet stara patrijarhalna igra u kojoj majke ne mogu biti good guys, naprosto zato što nisu guys, odnosno postoji trajni napor da se unutar poretka oca ospori vrijednost majke, posebno mogućnost da mame mogu kreirati najdublje socijalne veze a da pri tom kriminalno ne oštete svoj pomladak. Jednako tako uporno, desnica i dalje ne razumije da ako zaključaju majke u falsificirano visoka očekivanja o samozatajnosti i samožrtvovanju, roditeljice će sasvim sigurno i nadasve opravdano pobjeći s mjesta robovanja. Obilna literatura samih žena, ali i queer populacije i transrodnih osoba na terenu majčinstva, svjedoči (pa i etnografski, ne samo u domenama psihologije, literature ili filozofije majčinstva) da govorimo o iznimno heterogenom fenomenu, gdje vinikotovsku funkciju dovoljno dobre majke mogu ispunjavati vrlo različiti osobni stilovi i načini brige za djecu, koji se pritom kroz godine ne pretvaraju u mržnju između roditelja i djeteta, nego u kompleksna savezništva, puna i međusobnih napetosti i međusobnih nježnosti.
Depresivna majka
Izraelska spisateljica Hila Blum u romanu Kako voljeti svoju kćer (prijevod s hebrejskog: Andrea Weiss Sadeh) opisuje majčinstvo junakinje koja od vlastitog osjećaja bezvrijednosti i unutarnje poništenosti (u koje je upisan i pokušaj samoubojstva) bježi u veoma intenzivan i senzualan odnos s kćeri. Želi svom djetetu pokloniti sve ono što je njoj nedostajalo tijelom odrastanja. Ne samo da pokušava „biti tu“ za svoju kćer i radovati joj se iz sata u sat, dok je njezino djetinjstvo obilježila roditeljska hladnoća i radikalna usamljenost, nego nastoji i osluškivati i slijediti brojne dimenzije zajedničkog otkrivanja svijeta kroz odnos majka/dijete, s time da ti „slatki trenuci“ zajedništva nisu ni na koji način erotizirani ni zlorabljeni, nego prepuni emocionalnog žara novih percepcija. Recimo, otkriće povjerenja koje beba ima prema rukama koje ju nose. Ili divnog mirisa bebine glavice. Proučavanja kako se beba mršti ili kako se smiješi na svoje prve okuse kiselog i ljutog, nasuprot blagih okusa. Tu je i spektar upijanja melodija i mirisa svijeta koji obogaćuju i prva zajednička čitanja slikovnica, šetnje, razgovori, varanja i gubici na kartama, čekanja u automobilu dok kćer – Lea – ide na neku svoju omiljenu izvanškolsku aktivnost. Majčina ljubav nije samo nadomjestak (njenog vlastitog) „propuštenog“ djetinjstva, nego i velika otvorenost i velikodušna zainteresiranost za kćerkine razlike u stasanju. Čini se da majka kroz kćer prvi put susreće dijete-u-sebi, zatim ga i prihvaća (s puno zaigranosti), kao što kroz kćerkino odrastanje pokušava i drugi put proživjeti alternativu vlastita stasanja, ali tako da u njemu uspostavi emocionalno obilje i povjerenje. Raskoš, a ne pustoš afekata. U tome ima i prisnog roditeljskog partnera, svog supruga i Leina oca. Dopisujem ovdje da poznajem i mnogo depresivnih očeva koji su izabrali roditeljstvo kao ultimativno „skretanje pozornosti“ s vlastite praznine i/ili duboke anksioznosti, kao što su i gomilali broj djece unutar svojih obitelji jer je svako novo dijete predstavljalo novi „antidepresiv“.
No naličje tretiranja djece kao „utjehe“ koja služi prikrivanju roditeljskog dugotrajnog osjećaja katastrofe dovodi lik Joele kao majke do situacije kada nagovara kćer da u javnosti zataji istinu o problematičnom školskom suučeniku, pri čemu izgovorena laž (skovana iz pogrešne motivacije, odnosno želje zaštite svog djeteta) dovede do samoubojstva lažno optuženog dječaka. Ubrzo nakon toga kćer nestaje iz majčina života. Roditelji gube svaki trag kćeri. To je i točka u kojoj majka shvaća da je počinila kardinalnu grešku, doslovce „nešto neoprostivo“, ali čitav je roman konstruiran kao muka da majka rasplete čvor te neoprostivosti. Ne želeći razotkrivati rasplet romana, reći ću samo da majka uspijeva ponovno uspostaviti kontakt s kćeri i zadobiti njezino povjerenje, ali i da način na koji to čini potencijalno otvara novi prostor povrede, jer se ponovno služi tehnikom manipulacije (ovaj puta istinitih) informacija. Još jednom u tome ima podršku novog partnera, jer je Lein otac u međuvremenu umro. Pa premda ovaj put ne laže, bolna istina s kojom suočava svoju kćer nipošto nije tako „nedvosmislena“ kakvom je majka prikazuje (i to u momentu velike kćerkine emocionalne ranjivosti). Zbog toga je težina teksta Kako voljeti svoju kćer vezana upravo za to što Joela negdje duboko u sebi ne prihvaća ni užas ni kaos svijeta, stalno od toga nastojeći zaštiti svoju kćer, gradeći za nju sve moguće (pa i falsificirane) oaze, što za posljedicu ima neku neobičnu melankoliju i jedne i druge. Tekst je napisan i preveden vrlo muzikalnim i rafiniranim stilom, zbog čega čitatelji izgrade empatiju i s likom majke i s likom kćeri, ali razabiru i do koje mjere Kaos nije božanstvo koje je pametno ignorirati. I ono najvrednije: roman je apsolutni apel za govorenje istine vlastitoj djeci, posebno onda kad je istina bolna i socijalno rizična.
Izraelska spisateljica Hila Blum u „Kako voljeti svoju kćer“ opisuje majčinstvo junakinje koja od vlastitog osjećaja bezvrijednosti i unutarnje poništenosti (u koje je upisan i pokušaj samoubojstva) bježi u veoma intenzivan i senzualan odnos s kćeri
Napuštena majka
Romanu Euforija Elin Cullhed pristupila sam s previše predrasuda: zašto uopće pisati roman o velikoj pjesnikinji i spisateljici, kad je Sylvia Plath već napisala sve što je željela i mogla napisati o sebi – i to majstorski? A onda sam krenula čitati odličan prijevod švedske spisateljice iz domaćeg pera prevoditeljice Lane Momirski, sa svakom novom stranicom sve naklonije pristajući da je Sylvia Plath glas koji se nastavlja, glas koji nipošto nije završio, kao i vrsta literarnog svjedoka koji u ovom tekstu govori o golemom, neispunjivom, sveproždirućem osjećaju napuštenosti. Osjećaju koji nije kompenzirao ni brak Plath s blizanački i mitomanskim srodnim pjesnikom Tedom Hughesom, ni iskustvo veoma privrženog roditeljstva, a ponajmanje blistava književna karijera. Cullhed istražuje korijene autodestruktivnosti američke pjesnikinje i stalno se vraća na lakoću kojom Sylvia kod drugih prepoznaje bilo kakvu nepažnju, odmak, jedva primjetno (ali za nju dramatično preuveličano) udaljavanje. Istražuje njezinu posesivnost, patološku ljubomoru, potrebu da bude jedina i apsolutna boginja svog partnera. Biografistica je sjajna upravo u načinu kojim nas podsjeća da svi imamo to zajedničko tkanje emocionalne megalomanije: nije samo Sylvia zaljubljena u svog muža, zaljubljena u svoju djecu, zaljubljena u svoju literarnu karijeru, zaljubljena (ako hoćete) u zanos. Ali u toj se tutnjavi jakih naklonosti tijekom romana sve jače čuje i zavijanje ranjene životinje, nesvjesne koliko je njezina „dupla frekvencija“ i očajničkih ljubavi i očajničkih panika partnerski i ljudski veoma teška. Kao da napušteno dijete nema načina namiriti svoju stalno sve veću i veću emocionalnu glad, tako da se ona u nekom trenutku počne pretvarati u progon onih koji iznevjere njezine atavističke potrebe.
Zanimljivo je da ni ova knjiga, ni roman pod nazivom Ti kažeš (prev. Romana Perečinec, Ljevak, Zagreb, 2017.) nizozemske spisateljice Connie Palmen, ne „ispričavaju“ ni Plath ni Hughesa od međusobnog nasilja. Tračerski odnos prema njihovom braku i senzacionalističko osuđivanje Hughesa zbog toga što je ostavio Plath zbog druge žene prekinuto je mnogo ranije, primjerice iznimno kompleksnim i slojevitim Hughsovim Rođendanskim pismima (1998.) upućenima Plath (imamo ih i na hrvatskom jeziku, u dvojnom prijevodu Tomislava Kuzmanovića i Dubravka Mihanovića). Tako i Euforija (pisana iz perspektive Plath) i roman Ti kažeš (pisan iz perspektive Hughesa) svjedoče o težini ljudskog i literarnog odnosa koji nije propao ni zbog „Tedove nevjere“ ni zbog Sylvijina „kraha mentalnog zdravlja“, nego zbog njihovih dvostrukih nefleksibilnosti, nestrpljivosti, vehementnih reakcija. Čini se da upravo mit o toj silovitosti odnosa Plath i Hughesa stvara u popularnoj kulturi novu varijantu Orkanskih visova ili ponovnog uprizorenja relacije Cathy i Heathcliffa iz istoimenog romana, odnosno da činjenica da imamo dva pjesnika koji prolaze kroz intenzivno približavanje i onda još intenzivnije pucanje bliskosti predstavlja i formulu trajne popularnosti njihovih novih „biografija“.
Kako god bilo, djeca u Euforiji nadahnjuju Plath i ona ih doista taksativno ubraja među glavne razloge zašto se ne ubiti, ali čitateljski je veoma jasno da Plath jest izvršila pažljivo planirano samoubojstvo i da je čitav roman moguće čitati i kao njezin ultimativni čin majčinske okrutnosti. Svejedno je jeste li Medeja koja ubije svoju djecu ili Plath koja ubije sebe (ostavivši u drugoj sobi dvoje zaspalih klinaca), moguće je da kao čitateljica neprekidno razmišljate kako na relaciji roditelj/dijete ne smije doći do „slobodnog izbora“ poništenja ijedne od strana. Jer ako bilo majke bilo djeca postanu oruđe osvete ili oružje autodestrukcije, šteta je toliko golema da nemamo metriku kojom bismo je mogli izraziti. Čitava zajednica nad time dugo stoji, zagledana i u vlastitu nemogućnost interveniranja. Opet povijesno gledano, Nick i Frieda, djeca Plath i Hughesa, postala su ekstremno opterećena interpretacijama odnosa svojih roditelja – i to ne samo u Dnevnicima same Plath i u pisanju Hughesa, nego i kroz naknadne biografske konstrukcije njihovih odnosa i izbora. Pri tom ne mislim da napuštene majke uvijek ostavljaju za sobom progonjenu ili (u slučaju Medeje) mrtvu djecu, ali svakako je činjenica da se vrlo teško nositi s roditeljskim naslijeđem bilo agresije bilo samoagresije zbog napuštanja. Time u žarište romana o Plath dolazi problem majčinske brige za sebe ili onoga što Rich zove „rađanje same sebe“ (a ne samo podmlatka), dok Muraro govori da jedino „voljenje vlastite majke“, voljenje njezine kompleksnosti dugo nakon prvobitnog zajedništva novorođenčeta i novorotkinje, stvara i voljenje same sebe. Koliko žena, unatoč tome, promatra sebe isključivo očima patrijarhata: kao nedovoljno vrijedne, nedovoljno lijepe (nedostižna ljepota je pri tom nametnuta kao kriterij samoponištavanja žena), nedovoljno realizirane. Za mene je, stoga, ključno pitanje možemo li svoje majke, a pod njima svakako mislim i na Sylviju Plath, gledati očima prihvaćanja ili čak divljenja zbog onoga što jesu učinile, kao i partnerstva s njihovom kreativnom, emancipatorskom ostavštinom? Ili samo nastavljamo ponavljati mizoginiju stalno novim sredstvima? Primjerice, novim osudama.
U žarište romana o Plath dolazi problem majčinske brige za sebe ili onoga što Rich zove „rađanje same sebe“, dok Muraro govori da jedino „voljenje vlastite majke“, voljenje njezine kompleksnosti dugo nakon prvobitnog zajedništva novorođenčeta i novorotkinje, stvara i voljenje same sebe
Ratnička majka
Osobno najboljim romanom iz ovog ciklusa Frakturine materinske epike smatram tekst Jezerska voda nikad nije slatka talijanske autorice Giulie Caminito i prevoditeljice Alje Gudžević. U njemu kćer svjesno prkosi iznimno snažnoj i borbenoj – ali neobrazovanoj – majci, ženi koja svakim atomom snage crnči da popravi stambenu situaciju svoje obitelji (makar i preseljenjem iz Rima na periferiju), prehrani muža (u invalidskim kolicima), podigne četvero djece i nekako se iskobelja iz brutalne neimaštine i klasne segregacije, kontinuirano zadržavajući živi aktivistički impuls, radničku staminu i najviše standarde anarhističke etike. Ta majka, imenom Antonia, zvuči kao da ju je napisao Dario Fo, recimo iz perioda Ne možemo platiti, nećemo platiti. Njena kći Gaia želi biti dijametralno drugačija: neupadljiva, stoički trpeljiva, temeljito obrazovana, okružena samo ljudima koji joj jamče neku vrstu sigurnosti i financijske ili socijalne zaštite. Nakon godina i godina obilježenosti siromaštvom, želi biti nestigmatizirana. Njen sram prema majci radnici i ratnici, ženi koja natjera sve članove svoje obitelji da stoje u „živom zidu“ protesta zbog pokušaja susjeda da tuđem djetetu s invaliditetom zabrane boravak u zajedničkom dvorištu (jer pogled na bolest tobože narušava „idilu“ građanskog vrta) ili njen sram zato što joj majka riba tuđe zahode i ne može zaraditi dovoljno novaca za odjeću koja je popularna ili sram jer mama urla na brata zato što odbija izaći na glasanje – sve su to egzistencijalne vinjete u kojima kćer s mukom potiskuje svoju ljutnju, ali kad ona eksplodira (obično kad nađe muške huligane kao saveznike), vidimo da kći naprosto želi uništiti nepravdu koja ih okružuje, a ne napasti majku. Majka je, naime, glavna stradalnica brojnih socijalnih nepravdi. I nije oko toga izgradila nikakvu patetiku žrtve.
Naprotiv, borbena majka drugačija je od ostalih jer modelira etiku koju nitko ne želi prihvatiti: stav da pravda nigdje ne postoji, ali način da preživiš je da ničim izazvano i potpuno apsurdno vjeruješ u sebe, solidarno pomažući čitavoj zajednici. Protestiraš, inzistiraš, raskrinkavaš, zahtijevaš svoja i tuđa prava. Kći ne želi ići tim putem. Zlo joj je od same pomisli da mora nastaviti ciklus pobune, teškog fizičkog rada, brige za druge. Ovdje ponovno vrijedi uvesti u razgovor Luisu Muraro, koja dokazuje da „voljeti svoju majku“ znači i stvoriti novi simbolički poredak, znači provesti revoluciju tamo gdje ju je najpotrebnije provoditi, jer ljubav prema majici konačno priznaje i neke njezine životne zasluge, a ne samo da joj nameće očekivanja i broji ostvarene promašaje. Knjiga Giulie Caminito strahovito se muči oko ovog projekta – voljenja svoje majke. Kćer kao pripovjedačica i protagonistica stalno iznova priznaje da se osjeća kao „pokvareni zupčanik“ ne samo maminog, nego i kompletnog ekonomskog i socijalnog sustava. Nasilje i ludost diskriminacija neprekidno je užasavaju. Ali čak i onda kada gubi prijateljstva koja su je formirala ili kad se prepusti divljačkom bijesu ili kad shvati da ju je prvi mladić kojemu je poklonila povjerenje prevario s bliskom, ali nepouzdanom prijateljicom iz višeg staleža, Gaia slijedi solidarni skript svoje mame. Riješi se izdajica i ostaje podrška svim članovima svoje obitelji, kao što su tu i oni uvijek bili za nju. Obitelj ostaje živjeti zajedno, boriti se za svoja prava zajedno, što se pokaže žilavijim od kćerkina plana u kojem je dovoljno završiti fakultet i postat ćemo neka „posve nova osoba“, koja odjednom ima sve one prilike koje naša mama nije imala.
Jezerska voda nikad nije slatka zato je na svoj način romantična knjiga. U njoj nema privilegija i nema pravde, ali svi članovi jedne radničke obitelji odbijaju „govoriti samo novac“, kao jedini kapitalistički univerzalni jezik, trajno suprotstavljen jeziku socijalnosti i solidarnosti. Svi čuju, govore i žive jezik majke, jezik trajnog supripadanja, subrižnosti. Naravno, to je i jezik sustradanja. Ali barem nema pretvaranja da je istinski prihvaćati svoju obitelj „jednostavan“ zadatak.
Osobno najboljim iz ciklusa Frakturine materinske epike smatram roman „Jezerska voda nikad nije slatka“ talijanske autorice Giulie Caminito… U njemu kćer svjesno prkosi iznimno snažnoj i borbenoj, ali neobrazovanoj, majci koja svakim atomom snage crnči da popravi stambenu situaciju svoje obitelji, prehrani muža, podigne četvero djece i iskobelja se iz brutalne neimaštine i klasne segregacije
Materia ideologica et poetica
Već i sama činjenica da u tri recentna romana imamo sociogram tako različitih majki, izvedbu tri snažne i unikatne roditeljske figure, govori nam da majčinstvo ostaje otvoren i nepredvidiv proces, koliko god da je skriptiran i osobnim i kolektivnim traumama. Sve od Medeje naravno znamo da je majka isto što i osoba, ali novost na socijalnoj sceni je da njezin buran emocionalni angažman polako dobiva na političkom ugledu i da samim time krči vlastiti, nimalo lagan put u simboličkom poretku, osporavajući ideologiju poništenja majke kao tobože „nužne obrane“ patrijarhata od njezina „prevelikog utjecaja“. Majke nisu žderačice svoje djece. Majke su prekrižena mjesta patrijarhata. Kako veli Muraro: sve dok ne slomimo začarani krug u kojem je majka poremećaj vojne discipline i militarističkog stava da svatko ipak živi i umire sam, svatko sam zagriza svoj metak i svatko je osuđen na svoju izoliranu samicu, nećemo pronaći ni zdravu emocionalnu ravnotežu između autonomije i privrženosti, koja u stvari obilježava svaki naš kvalitetan i dugotrajan odnos. Sve navedene spisateljice inzistiraju na tome da majke, ako ništa drugo, zaslužuju beneficirani radni staž. Jer ipak netko stoji na prvoj liniji održavanja života, koliko god da je se oko toga „podrazumijeva“ i previđa, umjesto podržava. Riječima Plath, nesmiljene po pitanju težine i inspiracije majčinstva: Spora sam kao svijet. I jako strpljiva/ Okrećem se na osi vremena, a sunca i zvijezde/ Pažljivo me promatraju./ Interes mjeseca je osobniji:/ klizi i vraća se, prava ozarena bolničarka./ Žali zbog onoga što slijedi? Sumnjam./ Naprosto je zadivljen našom plodnošću.//
Članak je izvorno objavljen na portalu Kritika h,d,p 7. srpnja 2023.
Napisala Nataša Govedić
