Emil ju nije tako naglas nazvao, barem ne u početku kada se to ime pojavilo u njegovoj svijesti; ali onda joj je čak jednom pokušao objasniti, na dosta zapleten način, onako kao što ljudi objašnjavaju stvari koje im samima nisu jasne, kako je sve to s Evom, zmijom i jabukom bila simbolika. Onda je shvatio da pokušava reći nešto što ne želi, nešto što bi bilo protiv njega, pa je sve ostalo još nejasnije. Eva... Zapravo se zvala Marija. Ali zapravo Eva. Gledao je njezino rumeno lice, ružičasti obraz uokviren bjelinom jastuka i riđom raskuštranom kosom; pregrijano lice, vlažno od znoja. Bilo je toplo svibanjsko jutro, sunčana je svjetlost obasjavala zid iza njezinih leđa, a ona nije uspjela zbaciti sa sebe debelu perinu, iako se jedna noga – lijeva – pokušala izvući ispod pokrivača i gotovo je visjela nad rubom kreveta. Iz susjedne sobe zazvao ga je njezin brat, Vedran, da gdje je to već, i Emil se povukao, unatrag, nije ju poljubio kao što je možda namjeravao, iako nije baš u to bio ni sasvim siguran. Najbolje je zapamtio ptice na zidu iza nje, nizove plavih ptica izvučenih nekada davno na mliječno bijelom zidu gumenim valjkom.
Odvojen sprudom od rijeke bio je mrtvi rukavac u kojem je voda bila plitka i topla. Vedranu je dosezala do ispod grudiju dok je Emil sjedio na mulju i raspitivao se je li on vidio njezine grudi. Naravno, vidio je, puno više nego Emil jutros kroz raskopčanu spavaćicu kroz koju je bila ispuzala polovica velike dojke. On je vidio obje, dok se kupala, čak ju je uspio jednom zgrabiti kada se presvlačila, ovako cijelim dlanom, ali tada ga je ošamarila. Bez veze me ošamarila, rekao je, samo sam je htio škakljati. Činilo se da ga dojke njegove sestre zaista nisu posebno uzbuđivale, iako je potvrdio da su ogromne. Ali njega su uzbuđivale dojke one Njemice koja je bila došla prošlog ljeta k njima na učeničku razmjenu. Slučajno je ušao u kupaonicu. Tvrdio je da su joj bradavice bile tamne-tamne, gotovo crne. Izgledale su kao ogromne kupine. Masturbirali su sjedeći u vodi. Voda je bila mutna pa se nije vidjelo što rade. Da nije bila mutna, značilo bi to da su pederi; ovako je bilo u redu. Ali kada su sitne ribice počele izranjati prema površini, grabeći se za niti bijele sluzi koja je isplivavala, njemu se to zgadilo i rekao je Fuj. Vedran nikada ne bi mogao postati doktor.
Marija nije htjela postati doktorica, zbog mame. Mama je bila živoderka. Skalpelom je mirno rezala jagodicu prsta da izvadi trn. Marija je htjela postati doktorica zbog tate. On je stalno trljao alkoholom dlanove i onda ih prislanjao uz lice i udisao miris, alkoholne pare. Mariji je mama rekla da je od toga uvijek malo pijan. Hodao je polako i vrlo uspravno, isturenih prsiju, kao čovjek koji pazi na ravnotežu. Tako je ispršen izgledao i njegov djed na velikoj ovalnoj fotografiji u dnevnoj sobi, pokraj kredenca s kristalnim čašama. Doktor Markoff tvrdio je da je njegov djed bio vojni liječnik u carskoj vojsci, ali kada su se svađali, onda mu je žena uvijek vikala da je ista soldačina kao i njegov djed felčer. To se čulo preko dvorišta, ako su i njihovi i naši prozori dnevne sobe bili otvoreni. Moj otac nije bio nikakav Feldscher, grmio je doktor Markoff, nego Wundarzt, vojni kirurg. A tata mi je bio primarius dok si ti još pišala u gaće!
Stari gospodin Markoff, već bivši primarius, došao je toga ljeta. Bio je vrlo visok i blago poguren. Imao je bijelo laneno odijelo i špancirštok od španišrola. Španišrol je bio zapravo neki bambus, poput boljih ribarskih štapova, a na vrhu je tamnog bambusova štapa bila srebrna ručka u obliku orlove glave. Marija ga je zvala Otata. Baku je zvala Omama. Baka je imala jedva vidljivu srebrnastu mrežicu na sijedoj kosi. Bila je velika i koščata, i stalno je pazila kamo staje. Bojala se da će ugaziti u blato i mrmljala kako Čhurčhil i Ajzenohofer neće još dugo trpjeti ovaj komunistički primitivizam. On joj ne želi reći, objasnila je Marija, da je Churchill umro prije nego što smo se mi, Vedran i ja rodili. Zna, ali joj ne želi reći. To je vjernost; ne želi da ona shvati kako je luda. Mariji su donijeli na poklon mrežicu za leptire. To je imalo veze s biologijom.
Doktor Markoff govorio je da je sve biologija. Sve ostalo bila je fiziologija. Na jednoj strani bio je čovjek i sve druge životinje, a na suprotnoj strani bili su mikroorganizmi. Mi smo se od Njih razlikovali po fiziologiji. Zbog toga je trebalo prati dlanove alkoholom. I zbog toga je trebalo dobro znati biologiju. Zbog biologije pak trebalo je imati mrežicu za leptire. Marija je leptire pribadala na karton. Gusjenice je premazivala lakom za drvo i lijepila na karton. I jedno i drugo joj se gadilo, ali ako je htjela biti doktorica, morala je svladati gađenje. Grčice i puževe stavljala je u alkohol, u boce od kompota. Emilu se sve to nije gadilo, ali nije imao potrebe dodirivati ništa od toga što je ona tako uporno i mučno skupljala. Emil je skupljao jedino gliste za ribolov. Bilo je smiješno vidjeti njezinu grimasu dok bi držao glistu vrhom palca i kažiprsta kao živi špaget. Dlanove je otirao jedan o drugi da ukloni zemlju s prstiju, ali je poslije pažljivo sapunao ruke, osobito ako se namjeravao dirati. Nije zaboravljao mikroorganizme doktora Markoffa.
Zbog njih se nisu ljubili. Marija je navodno znala kako se to radi. U vremenu u kojem su seksualna revolucija, hipiji i Che Guevara bili davna prošlost, rekla je, takvo se pitanje uopće ne postavlja. Bilo bi smiješno imati više od petnaestak godina, a ne poznavati fiziologiju poljubaca. Emil nije spomenuo da je njemu dovoljno godina za gimnaziju, nekada su se i ženili u tim godinama, da je Shakespeareova Julija, ili Petrarcina Laura, ili Goetheova, odnosno Wertherova Lotta bila zrela za ljubav s trinaest. Nije spomenuo ni to da su i ta seksualna revolucija i Che Guevara dio svijeta unutar televizijskog ekrana, a mi živimo izvana. I znao je da spominjući fiziologiju poljupca ne misli na ono Cmok u obraz. Mislila je na filmski poljubac. Djevojke su o tome pričale sa žarom koji je zbunjivao. Ona rukometašica Ana, s dugim dlakavim rukama, posebno se osmjehivala dok je govorila o filmskim poljupcima, one večeri, poslije plesa. Tvrdila je da se stariji gimnazijalci, maturanti sasvim pristojno ljube. Ali Emil nije vjerovao da bi nju itko želio poljubiti. Značilo je to da je pričala o nekom drugom, o nekim drugima, a Emil im je, tim drugima, gorljivo zavidio. Znao je da će svi biti petnaestogodišnjaci kad-tad. I da će kad-tad raditi sve ono. Samo što kad-tad nije zvučalo dovoljno blizu. Želio je preskočiti vrijeme, kao što su preskakali potok iza Naselja, ondje pokraj nogometnog igrališta. Kao preskok računalo se i kad bi netko doskočio na blatni rub obale pa se u udubinu od stopala ulijevala voda. Što se vremena tiče, nije znao ni kako se zaletjeti, a svuda se priječilo nešto. Od poljupca se moglo dobiti svašta; naprimjer mononukleoza. Rastavljala je tu riječ na slogove, uz sličnu grimasu kao kad je on držao glistu prstima.
Držali su se za ruke, sjedeći jedno uz drugo. Preko njihovih dlanova ona je prebacila majicu, a preko majice raširili su novine. Stiskali su si ruke, milovali se stiskom i u tome je bilo toliko slasti da se činilo kao da ništa drugo ne postoji, a njih dvoje postaju jedno, jedan, jedinstveni užitak izvan svijeta. Onda je došla Justa i rekla, oštrim, tihim, zavjereničkim glasom Dolaze. Postojao je i svijet izvan njih; oni nisu bili nevidljivi u svom izdvojenom svijetu. Ustao je naglo, prenaglo, spazio vlažnu mrlju na svojim hlačama, pokrio je novinama i otrčao, držeći novine ispred sebe preskočio ogradu između dvaju dvorišta, ustrčao se po drvenim stepenicama do svoje sobe pa je već skidao hlače kada je Marija počela šeprtljavo udarati po glasoviru Chopinovu etidu. Na brzinu je oprao ruke i ponovno se zatvorio u svoju sobu. Mama je naglo otvorila vrata i ušla pa se samo stigao okrenuti i nalaktiti na prozor. Mama mu je uzbuđeno rekla kako se njezin kolega u gimnaziji dirao tamo gdje ne treba pa mu je narasla na tom mjestu ogromna kvrga i poslije nije uopće mogao općiti, kada se oženio, pa čak ni piškiti i nakraju su mu odrezali pišu.
Bilo je to prvi put da je rekla općiti. Dugo je bio uvjeren da ona i tata to uopće ne rade. Naravno, dok je još bio dijete. Tata je bio ogroman, a ona tako sitna. Činilo mu se da to među njima nije tehnički izvedivo. Znao je da se nekako morao roditi i vjerovao je godinama da je to bila neka teška operacija na mami, ali o začeću nije puno razmišljao. Ono majčino objašnjenje, još iz prvog razreda, da se to dogodi kada se muž i žena jako vole – o tome je znao da je također simbolika, ali ga tada tehnički detalji nisu zanimali; bar ne kada je mama bila u pitanju, i njegov dolazak na svijet. Tehnički su detalji bili opisani u knjizi Spolni odnosi, ali mama o tome nije mogla puno znati. I on je sâm o tomu svemu saznao naknadno, praktički već kao mladić, iako nije još bio prekoračio onaj prag koji i mladića – dobro, možemo čak reći i: dječaka – odjednom čini muškarcem. Prag je bio ona stvar o kojoj je već puno znao, i još više želio saznati jer je sve dotadašnje znanje bilo ipak samo teorijsko, znanje iz predaje i iz knjige. Knjiga je bila skrivena ispod prozorske daske zaštićene pocinčanim limom, s vanjske strane prozora. Knjiga je bila nejasna. Organi su bili komplicirano nacrtani, i bilo je teško pogoditi gdje je što u stvarnosti. Je li onaj pravi otvor bio malo sprijeda ili sasvim dolje? Ako bi muško i žensko stajali jedno prema drugome, licem okrenuti jedno k drugome, tijelima sasvim priljubljeni, bi li taj položaj bio pogodan ili prikladan za ono čemu se težilo. Knjiga nije davala jasan odgovor. Problem je bio i u tome što se ti organi nisu prikazivali u uzajamnoj vezi. Trebalo je nacrtati što ide u što. Ovako se to nije moglo shvatiti, bilo je prekomplicirano, apstraktno. Crtež i tekst nisu se sastajali. Čudio se kako psima to sasvim lako uspijeva; kako im to uopće uspijeva, bez poznavanja teorije i prethodnog uvježbavanja. Instinkt? Zašto on nije imao instinkt? Ili možda jest? Možda je samo trebalo zatvoriti oči. Ali prethodno je valjalo doći u takvu situaciju da samo zatvoriš oči. Šaban je tvrdio da je praksa najbolji učitelj. On je samo uz pomoć prakse naučio zapaljiti cigaretu na vjetru, a to nije malja stvar. Čini se ljako, alji nije, samo probaj. U filmovima su zatvarali oči kada su se ljubili – kada su se ljubili filmski. Psi nisu zatvarali oči.
Kaja je imala lijepe oči. Govorilo se da je jako pametna, i da su njemački ovčari najpametniji psi na svijetu. Doktor Markoff volio je objašnjavati kako Kaja nije njemački ovčar, nego belgijski. Razlika je bila samo u tome što njemačkim ovčarima više opada dlaka. Ipak je Kajinih dlaka bilo posvuda. Doktor Markoff smatrao je da to nije posebno nehigijenski. Kaja je lizala svoje krzno i njezine su dlake bile sterilizirane slinom. Valja znati, govorio je doktor Markoff, da u ustima psa ima manje bakterija nego u ustima čovjeka.
