Ne može se reći da je Ženja težila tjerati modu, prije će biti da je pratila opći tok, ali uz određeno prestizanje društvenog ukusa. Dok su si sve napredne cure nabavljale štikle, Ženja je u komisionoj prodavaonici kupila prave cipele za hodanje od smeđeg antilopa, na poluprozirnoj gumenoj peti, bez vezica, na vrhu grubo prošivene. Riječ “mokasinke” tada još nisu znali, i ostalo je nepoznato koji je vjetar donio u komisionu prodavaonicu taj američki proizvod indijanskog podrijetla. Ali nikakve štikle te godine nisu bile potrebne Ženji, već joj je bila potrebna obuća za hodanje – da ide na posao. Potkraj 1960., nakon što joj je uzmanjkao samo jedan bod na prijamnom ispitu za fakultet, počela je raditi u biološkom laboratoriju – kako bi prikupljala životno i profesionalno iskustvo, a ujedno i stekla radni staž, koji bi joj u budućnosti silno olakšao upis na fakultet biologije.
U laboratoriju se Ženji veoma svidjelo... i začudno se brzo snašla s mikroskopom, mikrotomom, predmetnim stakalcima blistavim od čistoće. Laboratorij se bavio hormonima, i to se pokazalo poput čarobne bajke: danju je sićušna žlijezda koju je proučavala njezina šefica proizvodila jedan hormon, noću drugi, i to je ovisilo o svjetlu, o jednostavnom sunčevu svjetlu koje ujutro proviri kroz prozorčić i melatoninu daje signal “stop”, a serotoninu “naprijed”! I što je najčudesnije – molekule, evo ih prikazanih u obliku formule, i mogu se sintetizirati. Riječju, čudo je nad čudesima ta znanost biokemija...
Jednog jesenskog bljuzgavog dana načelnica je poslala Ženju u mesni kombinat da pokupi potrebni materijal – svinjsku žlijezdu epifizu. Načelnica je nacrtala skicu mozga, obilježila strelicom kako se dokopati te skrivene žlijezde, podignuvši se moždanim deblom i pridignuvši mali mozak, uspeti se malo više i iščupati pincetom tu samu epifizu, koja je neparni organ, pa ju je teško s nečime pobrkati. Ženji su izdani teglica s formalinom, rukavice, skalpel i pinceta, kao i dopuštenje za ulazak u mesni kombinat, kamo je bilo nemoguće ući tek tako s ulice. I obuvši nove smeđe mokasinke, zaputila se na kraj Moskve, dvaput presjedajući u metrou, zatim autobusom. Ponosila se tako odgovornim zadatkom, ali se pomalo i brinula hoće li ga uspjeti izvršiti.
Kad je izašla iz autobusa, osjetila je lagan zadah u zraku, koji se pojačavao kako se približavala željeznoj kapiji. Prošla je kroz ulaz, portirka je mahnula debelom rukom u smjeru pogona – idi tuda!
Zatim je više nitko nije tražio nikakve propusnice i ušla je u povisoku golemu prostoriju, prilično pustu, sa zamrlom pokretnom trakom na sredini. Gadan miris gotovo više nije osjećala, zato što je čovjek tako ustrojen da se na sve brzo privikne.
Nedaleko od ulaza uzdizala se čudna struktura – visoki drveni podij na kojem je stajao do pasa gol muškarac s rupcem zavezanim na glavi. Dosađivao se. Nije uopće bilo ljudi, nije imala koga pitati gdje je rezaonica. Dok je ona razbijala glavu kuda joj je ići, zaškripi neko željezo, proradi nevidljivi stroj, i tada opazi da se cijev ispred muškarca pokrenula i pojavili
su se neki ljudi pohitavši u unutrašnjost te dvorane. Ženja još nije stigla dokučiti kakav je to mehanizam, kad po cijevi uđe na stražnje noge obješena svinja, pa za njom s razmakom od oko pet metara druga, treća... Prva se približila muškarcu, on se isprsio, zauzeo borbenu pozu, i tad Ženja opazi da mu je u rukama golemi mesarski nož. Već je slutila što će se dogoditi. I to se dogodilo. Kratkim odmjerenim pokretom ubo je svinju u vrat, i odmah je šiknuo širok mlaz krvi. Brizgao je dolje, isprva u trzajima, a zatim ujednačeno, neprestano se smanjujući.
Ženja duboko udahne smrdljivi zrak – i tada se skamenila. Nije mogla izdahnuti – život se potpuno zaustavio. Cijelim je bićem odbijala prihvatiti taj užas. Svinja se trzajući udaljila. Prednjim su joj nogama prolazili sitni grčevi. Ženja izdahne. Obori pogled. I ugleda dolje postavljeni žlijeb kojim je još tekla krv. Tada je do podija stigla druga svinja i muškarac joj je zadao isti brzi udarac u vrat...
Bio je to potresan prizor – po preciznosti i podsjećanju na sport i još time što svinje nisu ispuštale nikakve srceparajuće zvukove. Samo samrtnički grčevi i škripa nepodmazanih mehanizama.
Trebalo je otići, ali nikako se nije mogla pomaknuti. Da, da – epifize... I Ženja je krenula uz pokretnu cijev kojom više nisu prolazile svinje, nego strvine, i mrmljala je u sebi: “Lešine, lešine, duša gdje im je...” Bila je filološki senzibilna djevojka i posljednjih školskih godina dvoumila se između filološkog i fakulteta biologije.
I tada je začula novi zvuk – zveketav udarac i šištanje. To su se otvorila vrata peći nalik na korito za šurenje strvina. Prljavosivo mrtvo tijelo ulazilo je u peć, planuo bi modri jezičasti plamen i nakon nekoliko minuta pojavljivalo se nešto prozirnoružičasto, gotovo otmjeno, i prolazilo dalje, njišući se na velikim crnim kukama.
Dalje je išla gola tehnologija, primjenjivala se na pokretnoj traci, gdje su strvine zauzimale vodoravni položaj i prolazile pored žena u kutama, od kojih je svaka izvodila određeni svrsishodni postupak – vadila iz rastvorene utrobe crijeva, jetru, pluća, srce, a olakšano – što, razmišljala je Ženja: tijelo, truplo, mrtva životinja ili već meso? – bivše stvorenje išlo je dalje, prema onoj završnoj točki gdje je i bilo Ženjino radno mjesto.
Stala je ispred stola, na odvojku pokretne trake, i ispred nje su polako prolazile nadvoje rasječene svinjske glave. Navukla je rukavice i usredotočila se. Pokazalo se sasvim lakim izvaditi epifizu. Od trenutka kad je izvukla prvu ružičastu vrećicu koja je nedavno proizvodila serotonin što veseli dušu i uspavljujući melatonin, magija posla oslobodila ju je od proživljenog zaprepaštenja. Brzo je hvatala pincetom predmet istraživanja, vješto presijecala nježnu tetivu kojom se držala i spuštala je u teglicu s formalinom. Nakon dva sata teglica je bila puna. Ženja je stavila zapakiranu teglicu u torbicu, zgužvala gumene rukavice da ih baci u najbliži koš i pošla van.
Ženja je gacala po smrdljivoj tekućini koja je do gležnja prekrivala pod pogona. Riđaste su mokasinke potamnjele, ali nisu skroz promočile. Tražila je pogledom koš kako bi bacila grozne, od zgnječenog mozga ljigave rukavice, i ugledala ga gotovo kraj ulaza. Na podu je ispred koša ležao odgrizeni komadić pečenog mesa. Odbačen... nepojeden... Netko od radnika odlučio je na licu mjesta prigristi, odrezao je komad pisanice, ispekao ga, ali ga je zbog nečega bacio...
Ženja povrati – vrlo sretno, ravno u otvoreni koš. Nešto kiselo i posno. Jutarnju zobenu kašu, na koju su je naviknuli još u djetinjstvu...
Na izlazu su je pretražili u portirnici. Isprva nije ni shvatila što se događa. Dvojica muškaraca provjerila su joj torbicu, a zatim joj je ženska naredila da uđe u sobičak i rekla da skine ogrtač i podigne vestu, pa ju je ispipala po bokovima i trbuhu. To je bila posljednja kušnja toga kratkog radnog dana.
Zapravo, to je sve. Američke mokasinke bile su uništene, ni poslije dugog pranja nikad nisu dobile svoju radosnu boju borove kore, postale su dosadno mrke. Meso Ženja nikad više nije jela. I nekako nije uspjela postati biolog.
Zbirku je s ruskog jezika preveo Igor Buljan.
