Mathilde je kroz prozor promatrala vrt. Bujan i neuredan, gotovo vulgaran. Njime se osvećivala mužu zbog štedljivosti i strogosti na koje ju je u svemu primoravao. Tek je svanulo i sramežljivo sunce probijalo se kroz lišće. Jacaranda još nije otvorila ljubičaste cvjetove. Stara žalosna vrba i dva stabla avokada svijali su se pod plodovima koje nitko nije jeo, pa su trunuli u travi. Vrt je u to doba godine bio najljepši. Bio je početak travnja 1968. i Mathilde je pomislila kako Amine nije slučajno odabrao ovaj trenutak. Ruže, koje je jednom dala dopremiti iz Marakeša, procvjetale su nekoliko dana prije, i vrtom se širio svjež, sladak miris. Ispod stabala prostirali su se grmovi afričkih ljiljana, dalija, bokori lavande i ružmarina. Mathilde je govorila da ovdje sve uspijeva. Za cvijeće ova je zemlja bila bogomdana.
Do nje je već dopirala pjesma čvoraka i opazila je dva kosa kako skakuću po travi i guraju u zemlju narančaste kljunove. Jednome je perje na glavi bilo bijelo, i Mathilde se zapitala rugaju li mu se drugi kosovi ili ga je, naprotiv, to činilo posebnom pticom, pa su ga srodnici poštovali. “Tko zna”, pomislila je Mathilde, “kako žive kosovi.”
Začula je buku motora i glasove radnika. Na stazi koja je vodila u vrt pojavilo se golemo žuto čudovište. Najprije je ugledala metalnu ruku i na njezinu kraju divovsku mehaničku lopatu. Stroj je bio tako širok da je jedva prošao drvoredom maslina, a radnici su dovikivali upute vozaču bagera koji je u prolazu otkidao grane. Naposljetku se zaustavio i sve se smirilo.
Ovaj je vrt bio njezino skrovište, zaklon, njezin ponos. Ovdje se igrala s djecom. Drijemali su pod žalosnom vrbom i održavali piknike u hladu brazilskog kaučukovca. Naučila ih je kako istjerati životinje skrivene na stablima i u grmlju. Sovu i šišmiše, kameleone, koje su onda skrivali u kartonskim kutijama u kojima bi ponekad uginuli zaboravljeni pod krevetom. A kad su djeca narasla, kad su se zasitila igara i njezine nježnosti, dolazila je ovamo zaboraviti svoju samoću. Sadila je, rezala, sijala, presađivala. Naučila je prepoznati ptičji pjev u svakom trenutku u danu. I kako je onda mogla sanjariti o kaosu i pustošenju? Poželjeti uništavanje onoga što je voljela?
Radnici su ušli u vrt i poboli kolčiće tako da su činili pravokutnik dvadeset puta pet metara. Dok su se kretali, pazili su da gumenim čizmama ne izgaze cvijeće, a Mathilde je ganula ta briga, dirljiva, ali nepotrebna. Dali su znak bageristu, koji je kroz prozor odbacio cigaretu i pokrenuo motor. Mathilde se trgnula i zažmirila. Kad ih je otvorila, golema metalna kliješta zabila su se u tlo. Divovska ruka prodirala je u tamnu zemlju koja je mirisala po mahovini i humusu. Čupala je sve na svom putu i nakon nekoliko sati nastala je gomila zemlje i kamenja na kojoj su ležali beživotni grmovi i odrezano cvijeće.
Ta čelična ruka bila je Amineova. Eto, to je pomislila Mathilde toga jutra koje je provela nepomična na prozoru salona. Čudilo ju je što njezin muž nije želio prisustvovati toj predstavi i gledati kako, redom, padaju biljke i stabla. Tvrdio je da rupu mogu napraviti samo na tome mjestu. Da treba kopati pored kuće na najsunčanijem dijelu terena. Da, ondje gdje je rastao jorgovan. Ondje gdje je nekoć bila limunaranča.
Roman je s francuskog jezika prevela Vlatka Tor.
