Za prvi prijevod neke knjige njemačke spisateljice Ulle Lenze na hrvatski jezik zaslužna je nagrađivana prevoditeljica Latica Bilopavlović Vuković.
Radioamater Ulle Lenze uzbudljiv je, bolno lijep roman kojim odjekuju živost predratnog New Yorka i tuga poratne Njemačke; fuga dviju izgubljenih domovina i koda južnoameričkog izgnanstva – glazba svijeta kakav je bio i kakav je mogao biti.
Latica Bilopavlović Vuković rođena je 1976. u Novoj Gradiški. Diplomirala je njemački i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija boravila je tri semestra na Sveučilištu u Mainzu. Godine 2002. počela je raditi kao književna i televizijska prevoditeljica, a zahvaljujući stipendijama često boravi u prevoditeljskim kućama u Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj. Od 2007. Članica je Društva hrvatskih prevodilaca, 2008. – 2013. Bila je članica HZSU-a te 2013. – 2018. zaposlena u Vijeću EU-a u Bruxellesu. Od 2019. Ponovno je članica HZSU-a. Na hrvatski je prevela tridesetak knjiga.
Svaka je knjiga svijet za sebe, pa je tako i svaki prijevod svijet za sebe. Po čemu je rad na prijevodu Radioamatera bio poseban?
Bio je poseban po tome što je to bio moj prvi susret s autoricom Ullom Lenze odnosno nekim njezinim djelom. Budući da obično stupam u kontakt s autorima u završnoj fazi prijevoda, svaki prvi susret je ujedno i probijanje leda, nikad se unaprijed ne zna kako će autori reagirati na pitanja i iako imam uglavnom pozitivna iskustva, to je uvijek put u nepoznato.
Što je bilo naročito zahtjevno u prevođenju ovog romana? Jesu li postojali neki specifični momenti, nedoumice ili situacije s kojima ste se susreli?
Zahtjevan je bio već sam naslov jer je u njemačkome (Der Empfänger) višeznačan, označava i uređaj (prijamnik) i osobu koja prima, a rekla bih i osobu koja je općenito prijemčiva, koja upija i prihvaća svijet oko sebe, a upravo je takav i glavni lik. U prijevodu se ta višeslojnost, dakako, gubi.
Malo me namučila i neka specifična radioamaterska terminologija, kao i dijelovi aparata, no ako sam negdje i pogriješila, nadam se da to ne utječe na opći dojam djela!
Ovo je prvi roman Ulle Lenze preveden na hrvatski jezik, no ona nije prva autorica čiju ste prvu knjigu na hrvatski preveli baš vi. Leži li u tome posebna odgovornost, znati da si zaslužan za to kako će se neki autor doživjeti u tvom jeziku?
Vjerujem da je svakako riječ o sinergiji djela i prijevoda. Doduše, ni najbolji prijevod neće od šunda napraviti remek-djelo, ali loš prijevod zaista zna upropastiti užitak čitanja. Zato smatram da bi se ime prevoditelja trebalo nalaziti na naslovnoj stranici jer zaista nije svejedno tko je preveo. Prosječan čitatelj možda na to ne obraća pozornost, no za mnoge je ime prevoditelja svojevrsna garancija kvalitete (ne samo prijevoda nego i samoga djela jer dobri prevoditelji uglavnom prevode i dobre knjige).
Koliko se razlikuje vaše čitanje kad prevodite i kad samo čitate (iz zabave i zadovoljstva)? Možete li se odmaknuti od vlastitog poziva toliko da kad čitate neku knjigu koja vas zanima sasvim privatno, intimno, ne razmišljate o tome kako biste nešto preveli ili riješili neki jezični izazov?
Kad čitam knjigu koju ću prevoditi, odmah u nju bilježim ako mi nešto padne na pamet, dok inače šaranje po knjigama smatram svetogrđem! Kad čitam prijevodnu literaturu, strašno me ljuti kad prepoznam neke sintagme ili izraze koji su predoslovno prevedeni, kad osjetim strani jezik ispod prijevoda. Najradije bih to sve podcrtala, ali, kako rekoh, šaranje po knjigama je svetogrđe!
Sad prvi put pokušavam knjigu koju ću prevoditi prvo poslušati kao audioknjigu i moram priznati da mi je to vrlo teško. Nisam navikla na taj medij, pozornost mi odluta, ne mogu se tako lako vratiti, ne znam gdje sam točno i nemam gdje šarati…
Knjiga je objavljena u okviru projekta Nošenje s nesigurnostima suvremene Europe. Koliko mislite da tema romana korespondira s aktualnom situacijom u Europi? Kako je moguće da je roman do te mjere suvremen iako se radnja zbiva prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata?
Itekako se mogu povući brojne paralele između ovog romana i sadašnjice, bilo da govorimo o izbjegličkoj ili zdravstvenoj krizi, dvjema gorućim temama današnjice, ili pak o našem ratu i poraću. Glavni lik je zapravo običan čovjek kojega ne zanima politika ni nacija, možemo reći da on voli sve što vole mladi, a to je jazz, radioamaterizam, žene, život, budućnost… No, na svoju nesreću, rođen je u vrijeme kad je teško biti neutralan u pitanjima politike i nacije, ljudski život vrijedi malo, a budućnost je neizvjesna… Kako se postaviti u takvim vremenima? Roman ne daje odgovor na to pitanje, ali svakako potiče na razmišljanje.
Knjiga Radioamater objavljena je u sklopu projekta Facing Insecurities in Contemporary Europe sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.
