Onoga dana kad sam se rodio, 1. veljače 1941., baš je žestoko sijevalo i grmjelo; naime, europskim političarima je nakon svega ipak dojadilo uzaludno trčkaranje na sve strane, čavrljanja sama sebi svrhom i katkada već komična, umorili su se od beskonačnih dijaloga i samozavaravanja bez konca i kraja, od silnih zaklinjanja u mir. Shvatiše da uzalud rasipaju energiju na pripitomljavanje Hitlera, valja se i njima pripremiti za rat. Nakon što je Wehrmacht prešao granicu s Poljskom, probudio se i kod vječno rastresenih i uljudnih Engleza patriotizam pa su se, ma koliko to činili preko volje, pokrenuli i oni, shvativši da hitno moraju suspendirati otočku oholost i krenuti u bitku za Europu, inače će im Hitler zagorčati popodnevni čaj, onaj u pet. A Staljinu se, obožavanom diktatoru, nije žurilo, još je kalkulirao. Marljivo truseći votku čašicu za čašicom premišljao je što će, ma taj Hitler i nije tako antipatičan momak kako se na prvu čini, samo je, vagao je u sebi, rekao bih, malčice histeričan. I to upravo u času kad Hitler, drugi obožavani diktator javno proklamira svijetu: likvidirat će i komuniste i Židove. A to će reći da su diktatori u zoru mojeg rođenja bili na vrhuncu moći i u blistavoj formi.
Hitler je prionuo mekšanju Čeha i Austrijanaca. No ispostavilo se da Austrijance nije trebalo puno nagovarati, s njima se lako nagodio, jer je već i ulazak njegovih trupa u Beč dočekala na Heldenplatzu masa od dvjesto tisuća ljudi i zapavši u pjenušavi K. u. K. trans razdragano ga slavila. Kukavički snishodljiva europska demokracija taman se koliko-toliko pribrala i počela si je, kako joj je to savjetovao i Thomas Mann, navlačiti pancirku, doduše nespretno, ne bi li se zaštitila, kad su se u beglučkom kućerku na rubu gradića Srbobrana, Bogu iza nogu, moji roditelji pripremali za moje krstitke. Nisu ni u snu mogli pomisliti da će im prvorođenac stići na svijet baš u doba rata i sramote.
* * *
Nije ni meni posve jasno zašto počinjem baš s ovim, to više, što sam i ja pred gotovo pola stoljeća, tamo negdje početkom sedamdesetih, također pristajao uz općeprihvaćenu ideju da je socijalizam vječan, iako cijeli život nešto negodujem, zanovijetam, brundam, reklo bi se, vječno se bunim i imam nešto protiv njega, a zapravo, držeći se za Camusovu stijenu, prepirem se i vodim s njim beznadnu raspravu. Pomirio sam se već s pomisli da će tome tako biti sve do moje smrti. U najboljem slučaju zaživjet će socijalizam s ljudskim licem, čemu sam se u to doba i nadao, no onda sam za dva desetljeća posve neočekivano upao do grla u nekakvu baršunastu revoluciju, preko noći postavši i sâm baršunastim revolucionarom. Moji su me idoli uvjerili da od socijalizma ionako neće biti ništa, štoviše, morao sam im, ma kako mi to teško padalo, povjerovati da se baš ni onome s ljudskim licem ne piše dobro. I tako smo u toj velikoj žurbi na tu, socijalizmu još preostalu zadnju slamku posve zaboravili, pa smo, k'o žaba u spirine, upali ravno u kapitalizam s ljudskim licem. A ja samo slušao veleumove kako mijenjaju ploču pa kreću s tim da je došlo vrijeme dati utopijama nogom u tur. Dojučerašnji su veliki marksisti sve svoje Marxove, Engelse i Lenjine istresli u kontejnere, odakle su ih povadili Cigići ne bi li ih prodavali na buvljaku, samo što kupaca za takve knjige nije bilo. Komuniste i Židove mi ne čitamo, zaprijetili su veleumovi i njima šakama. A Cigani se nisu mogli načuditi koji je to vrag ušao u gospodu, i samo gubili vrijeme iza svojih pultova nutkajući sveske Marxovih sabranih djela po čemu bi čovjek lako mogao pomisliti da su Romi bili ujedno i posljednji marksisti.
Nek' vam bude, kimnuo sam i slegnuo ramenima, navalimo, hajmo ljudi trkom u kapitalizam, jer tamo nas očekuje demokracija iz bajke, samo se toplo nadam da ipak ne hrlimo grlom u jagode i da na kraju nećemo pasti na dupe, no ubrzo sam moram uvidjeti da sam ispao naivčina i nasamareni blentavac povijesti.
Kako god se uzme, meni u neodgovornom dobu mira nije padalo na pamet razmišljati o tome što se događa s Česima ili s Poljacima. Da sam kojim slučajem tada razmišljao o danu mojega krštenja, ni sekunde mi ne bi palo na pamet zapitati se o čemu je tih dana Hitler ili Staljin mozgao. Koga više briga za fašizam, obrecnuo bih se pred trideset ili četrdeset godina, u doba modernističke euforije na svakoga, jer su se pisci i intelektualci u bjelokosnoj kuli socijalizma točno tako i ponašali, a bilo im je to i dolično, očekivalo se od njih da se drže kao da su rođeni za Proustov salon pa da pišu debele knjige o čajnom kolačiću, o životu i smrti, o apsurdu, a napose o ljubavi. Izmišljali su sjajne priče s preljevom od humora i ironije, jer ironija je u to doba bila nadasve tražena roba, nanizali bezbroj šaljivih ili grotesknih prizora iz svojeg života, poigravali se riječima i proizvodili tekstove, zabavne i ugodne pričice koje nikoga neće povrijediti, preferirali indisponiranost koju se dade rimovati, pozorno motrili kako se vrata prustovskog salona širom otvaraju, a onda ponovno i zatvaraju, spekulirajući o tome da se ljudska duša nakon smrti može shvatiti i kao jedna od zagonetnih dodataka procesu prisjećanja. Išla je uz sve to i određena doza diktature, no ona bi ipak sustigla, a onda i lupila po glavi tek rijetke iznimke, samo one koji bi se drznuli povremeno išuljati iz kule bjelokosne. I ja bih se katkada, makar strepeći, također iskrao. Neki bi me plemeniti i tankoćutni prijatelji znali upozoravati neka se potrudim ne kršiti općeprihvaćena i zapravo vrlo fleksibilna pravila igre, pa izvolim i ja pisati o jadima duše, o pitomoj vojvođanskoj ravnici, o uzvišenim i zabavnim dogodovštinama kojih se sjećam, ili možda o apsurdu i o ganutljivoj prošlosti ovdašnjih ljudi, ili neka budem moderan i inovativan, pa počnem i ja pisati o grotesknom Ničemu, o ništetnosti Ničega, što osobito obožavaju i dižu u nebesa pogotovo modernomisleći.
Dakako, bilo mi je odobreno da se po potrebi i bunim i zanovijetam, sve da bih uživao u svjetskoj boli, ali samo umjereno, tek koliko je potrebno da se stječe dojam kako postoji i oporba. Sve me je više živcirala dendijevska književnost socijalizma, dosadilo mi je lakrdijanje, zaigrana ironija, sretna nesretnost, banalno jadanje gospodskih momaka, sve što je u bivšem režimu smatrano prvorazrednim estetskim doživljajem, a čitajući takvo nešto laknulo bi i intelektualnom establišmentu koji je sa zadovoljstvom konstatirao kako nam se ljepota i sloboda blaženo smješkaju, pa opijeni stilom jednostavno prezreli Thomasa Manna koji je u ono surovo doba, što opasno podsjeća na ovo naše, imao petlje ustvrditi da kad stvari postanu ozbiljne, tada se i umjetnički izričaj modificira, jer surova vremena neće iz kolotečine izbaciti samo život nego i stil, a to znači da se ni misli više ne artikuliraju na isti način kao u skladnim modernističkim vremenima.
Ni danas ne razumijem zašto je u ozloglašenom bivšem režimu potlačenost bila toliko banalna, a pokoravanje tako familijarno, iako smo trebali biti sirovi i nasilni. Jedino objašnjenje vidim u tome da smo rimbaudovski modernitet spiskali i devalvirali, odnosno sasvim pripitomili pretvorivši ga tek u broš, što će reći da nismo bili moderni cijelim svojim bićem, već samo napola, više radi privida, zato što je to bio gospodski čin, ili zato da se hini gospodstvo, i tako se rodio taj ushićujuće konformistički modernitet čiju ćemo cijenu u nadolazećim desetljećima otplaćivati povlačenjem u sigurnost tradicije, nakon što smo devalvirali i nju. Nema se petlje konstatirati da su stvari opet postale ozbiljne, pa se mora kazati nešto drugo i na drukčiji način. No meni ne pada na pamet s takvom hipotekom umjetnikovati u doba u kojemu prevladava umjetničko simuliranje.
Pričalo se da je otac na dan mojega krštenja ispitivački motreći sivo jutarnje nebo i taj put samo kiptio u sebi, pušeći od škije smotanu cigaretu za cigaretom; njegovo mu je stručno oko sugeriralo da zbog rominjajuće kišice mora jače požurivati moju mamu. Moraju krenuti što prije, jer je pred njima do katoličke crkve barem tri kilometra pješačenja, a poslije se mora navrijeme stići još i u zgradu općine. Očevo nestrpljenje spominjem samo zato da podsjetim na jednu vrlo bitnu pojedinost; naime, mojem je ocu bilo utuvljeno u glavu da se na službenim mjestima ima pojaviti u točno zakazano vrijeme, jer njega bome neće čekati ni svećenik golubinje duše, a ni matičar mrgodna pogleda, pa je posve razumljivo kako je njegova plebejska duša živjela u vječnoj strepnji da će nekamo zakasniti. Imao je prilike iskusiti kako se gospoda iskaljuju na onima koji kasne. Jer se plebs ima natjerati na urednost i osjećaj dužnosti; nek' si seljak, razmišljalo se, ureže u pamet da se red ima poštivati, baš kao što čine i oni gore koji se uvijek u isto vrijeme bude, ali i liježu u isto vrijeme, i kojima će svježe pecivo s maslacem dostavljač položiti na radni stol uvijek točno u devet, a oni ga jesti isključivo i uvijek u doba užine. Dakako, ne mogu zaboraviti ni na maminu verziju priče prema kojoj je otac za moje krstitke odjenuo svoje vjenčano odijelo i besposlen cupkao pred vratima, a onda prije nego što je zakoračio na ulicu, doslovno u zadnji čas posegnuo za crnim šeširom širokog oboda i stavio ga na glavu, čak se i tom gestom pridržavajući reda i običaja da se pred gospodom ima pojaviti sa šeširom na glavi koji se na ulazu u znak poštovanja skine ili lagano pridigne pri pozdravu.
Otac je tješio moju mamu neka se ne brine, moraju se spoticati po blatnoj ulici, boriti se s barama samo do ugla Svaštare na Bečejskoj cesti, jer nakon toga će ipak imati nogostup popločan ciglom sve do crkve, a ulice od crkve do poglavarstva ionako su sigurno prohodne, jer gospoda odlazeći na posao nemaju običaj zablatiti cipele.
Tako su se moji roditelji zaputili po loše popločanim nogostupima iz Begluka na kraju gradića prema središtu Srbobrana. Tek ih je na prvom prohodnijem uglu oslovila jedna teta, stara obiteljska znanica.
Prekrasno ti je djetešce, Mariška.
A to djetešce bijah, dakako, ja.
* * *
Sjećajući se bljuzgavih ulica krenuo sam u istraživanje obiteljske prošlosti, htijući demonstrirati da i ja imam prošlost, da i ja imam uspomene, kad već obiteljske sage iz takozvanoga građanskog miljea tako fascinantnom umjetničkom snagom ovjekovječuju svakodnevicu u rezidencijalnim stanovima s francuskim guvernantama, tantikinim salonkama, bakinim svečanim kostimima, djedovom lulom, očevim pušačkim stolom, svečanim ručkovima, sjetnim raspoloženjima, ali ni ognjištari ne zaostaju u evociranju čistoće seljačkog načina života, u prisjećanju na bakin kredenc i dunje koje mirišu s vrha kredenca, na nebrojene zauvijek rasplinute a prekrasno idilične doživljaje inherentne neiskvarenosti; budući da ima i u meni, ne mogu to poreći, ozbiljne doze snobizma, s iskrenim sam simpatijama pročitavao sve te uspomene i prilagodio se trendu, jer takve obiteljske priče sukladne očekivanjima duha vremena i književnih podvornika uvijek i valja pročitavati s golemim ushitom i poštovanjem. Danas je to u modi. Smatra se nepristojnošću spominjati blatne ulice, trošne kućerke, demodirano grizodušje koje nam se neumitno uvlači u život, jer samo će blentavci priznati da su se samo nepozvani mogli ubaciti među gospodu i pogospođene kvaziseljake. I ja sam bio upravo takav blento koji se ušuljao među gospodu i pogospođene kvaziseljake, iako mi ni po čemu nije bilo mjesto među njima. To su znali i oni, iako su se pravili kao da mi opraštaju moje šeprtljanje ondje, neotesano vladanje, a katkada i preveliku otvorenost u komuniciranju; velikodušno su se načas prilagođavali mojim mogućnostima i tapšali me po ramenu, a ja se ponašao kao da ne primjećujem da me tretiraju svisoka jer, priznajem, jedan tolerirani nikogović, lutalica s kraja sela i nema drugi izbor nego korijen neukorijenjenosti tegliti čas ovamo, čas onamo, potucati se s njime i klatiti od mjesta do mjesta, znajući da mu to korijenje nigdje neće za sebe pronaći hranjivu podlogu.
Samo što ja još nisam raščistio, štoviše, nisam do dana današnjeg prelomio da, ako mi nije mjesto ni među gospodom po rođenju a ni urođenim seljacima, gdje mi je zapravo mjesto.
Priznajem: ja sam se prikrao gospodi, ušuljao se u zadnje vrijeme nadasve cijenjene pogospođene svjetove kako bih, poštujući kanone i onih koji vole isticati svoju otmjenost, krenuo u potragu za vlastitom prošlošću nastojeći pronaći svoju beglučku rodnu kuću, no tek nakon što sam vidio da književnici masovno pronalaze voljenu rodnu grudu, neke svoje rodne gradove, bake i prabake koje oni zapravo nikad nisu imali. Neki od njih i jesu dobili natrag svoju izgubljenu ili od komunista opljačkanu prošlost, premda su ti slučajevi uglavnom iznimke koje potvrđuju pravilo, jer su to u većini ipak oni koji su postali domišljati i dostojanstveno dureće pogospodjeli proroci demokracije s Gorbačovljeva bogato urešenoga sovjetskog srebrnog pladnja, pa se sada u ovoj raskošnoj demokraciji koprcaju kao žabe u spirinama.
Nadao sam se da sam se, nakon što se odigrala baršunasta revolucija, riješio i stiska grizodušja pa pomislio, sad mogu i odahnuti, jer ću na mekoj sofi demokracije ionako zateći sve u najboljem redu. Međutim, ništa od toga, baš ništa nije bilo u redu, iako su, navodno i vrlo obećavajući, umjetničke slobode trijumfirale, nicala su remek-djela jedno savršenije od drugog koja su nam govorila da je, makar je svijet truo, umjetnost ipak vječna. Ovo se dalo iščitati iz hagiografija intelektualaca koje preporučuju neka se u književnim djelima, kako u lirici tako u prozi, i dalje gunđa i negoduje, no s mjerom i oprezno, po mogućnosti nestašno i zabavno, jer narušavanje reda iz čiste obijesti ne dolazi u obzir, napose ne trivijalno vulgarna pobuna, zato neka pisci izvole uživati u demokraciji i poštivati demokratski izabrane dužnosnike, neka pišu tugaljive poeme o pokvarenom svijetu, ali se preporučuje da to bude više onako općenito. Ah, kakve su to blistave i splinom prožete pjesme i važni romani ugledali svjetlo dana za ova desetljeća-dva koji, doduše, ni riječju nisu spomenuli što je to pokvarilo svijet. Nema smisla to potezati, smatrali su gurnuvši pod tepih proletere, sirotinju i obespravljene i zakamufliravši ih reality showima, što će reći nema više proletera, to su sad zaposlenici kompanije, kažu to o slobodama popujući skakavci koji nam proždiru najbolje godine. Od danas do sutra svijet je zahvatila najezda turbo-građana koji su se preko jedne jedine tihe europske noći od ratobornih komunista prometnuli u čiste i neporočne domoljubne nacionaliste, a koji će se odsad, svjesni svoje dužnosti, poslušno pozivati na svoju odanost i požrtvovnost u službi nacije.
Ja sam se u ovom prekrasnom novom, ili još točnije, najnovijem i najljepšem svijetu s pravom ponadao da će i preda mnom kad-tad na površinu isplivati neke od znamenitijih priča iz moje prošlosti. Često sam lunjao ulicama ni po čemu bitnim Beglukom, pročešljao sve, no svoju rodnu kuću nikako da pronađem. Jer su kućerci na kraju gradića nevjerojatno slični jedni drugima, u njihovim malim dvorištima u pravilu vlada golemi nered, posvuda je unaokolo ostavljena sva moguća krama, u jednom prevrnute tačke, u drugom zarđala prikolica, štoviše, na jednom mi je mjestu pogled privukla olupina karamboliranog automobila. Nikako se nisam snalazio, a još manje mogao zamisliti da sam se ja ondje rodio, jer mi se ulica činila posve stranom, kao i taj predio grada; strani su mi bili i ljudi i cijeli vidik, no prije svega sam ja ondje bio stranac.
Rodna kuća bila mi je zidana od ćerpiča i nije nikada fotografirana, jer bi 1941. snimati jednu kućicu načinjenu od nepečene cigle bilo stvarno tupoglavo. A vjerojatno u to doba nikome nije padalo na pamet da se u tom dijelu gradića snimi fotografija nečije rodne kuće, jer da bi se to učinilo, trebalo bi pozvati gradskog fotografa, što bi bez sumnje bila preskupa zabava. U četrdesetima, a i poslije, gradskoga se fotografa doživljavalo pravim gospodinom u čijem je studiju sredinu prostorije zauzimala jedna skupocjena fotelja, a on sam bijaše uvijek odjeven u vrhunski skrojeno odijelo s prslukom; k njemu je bilo dolično ulaziti prepun ganuća, a i šešir skinuti na vrijeme.
I moja je obitelj snimana u tom studiju. Ondje je na nogarima stajao brižno mareni aparat, a gospodin umjetnik bi, jer je gradski fotograf sebe smatrao umjetnikom, najprije odredio, razumije se, mjesto glave obitelji: izvolite, gospodine, vi se udobno smjestite u ovu fotelju, a vaša gospođa u onu drugu, s jedne strane neka stane jedno, a s druge vaše drugo dijete; no ako je sudbina blagoslovila par s više djece, tada bi malodobni stali ispred roditelja, a punoljetni iza njih; u svakom je slučaju bitno da glava obitelji stoluje točno u sredini kompozicije, naredio bi gospodin umjetnik a zatim upozorio neka se obitelj načas umiri i prestane žmirkati jer sad će i ptičica, pa bi svojom spravom škljocnuo točno kad bi i reflektor pokraj njega snažno zabljesnuo.
Čuvam fotografiju s moje prve pričesti. Snimljen sam na trgu ispred katoličke crkve, skroz ćelav, s raspelom u ruci; da, baš tako, bez ijedne dlake na glavi, jer bih se početkom ljeta uvijek šišao na nulericu. Roditelji su me prije prve pričesti poslali brijaču, predmnijevajući da ne mogu stati pred oltar raskuštrane kose, ali bogme ni pred objektiv, jer je fotografija uspomena za vječna vremena, skoro kao i Biblija. A ja se držao starih navika, ne vodeći računa o činjenici da ću sutradan biti prvopričesnik, tako da sam se od brijača, kao i prijašnjih godina, vratio kući ošišan na nulericu, a kad sam takav osvanuo na kuhinjskim vratima, mama je užasno pobjesnjela na mene. Pravim od sebe jopca, ćelav stupam pred Božje lice. Gdje mi je bila pamet?
Ispred raspela na sredini parka uz katoličku crkvu fotograf me je uputio da gledam ravno u objektiv, a mama mi naredila da sklopim ruke na molitvu, jer kao nije red da se pred raspelom stoji spuštenih ruku. Rodbina i poznanici, ali i nepoznati znatiželjnici onomad nisu se prestajali iščuđavati ćelavom dječaku, a ja i danas pucam od smijeha kad mi se ta fotografija nađe u ruci: poziram ondje u crkvenom perivoju pred raspelom sav ustrtaren, no ne bih znao reći koga me je bila veća frka, dragoga Boga ili moje majke.
A po fotografiji mi pada na pamet varljivo sjećanje uz čiju bih pomoć doista mogao izmisliti neku efektnu antikomunističku priču, recimo o tome u kakvom su se moji roditelji nemilom položaju našli zbog klinca koji pohađa vjeronauk, ili bih mogao u obilju metafora spekulirati o smrdljivom dahu represije, ili bih, zanemarivši sve, mogao pisati o bezbrižnom djetinjstvu, što je sada ionako u modi, i prizvati duh slatke djetinje dobi i drage rodne grude za kojom beskrajno čeznem. Međutim, ja se nažalost ne sjećam ni nasilja ni seoske idile, nisam čak u stanju prisjetiti se ni onoga o čemu sam razmišljao na prvoj pričesti; zacijelo o svečanom ručku i francuskim kremšnitama koje sam već tada jako volio, kao što nije nemoguće da su mi sve to vrijeme rasle zazubice za nečim drugim, možda sam se nadao štrudlama s makom ili sirom. Postao sam sumnjičav dvojeći u sebi, nikako da se prisjetim na što sam ja ono mislio, je li to bila francuska kremšnita ili ipak štrudla, jer me sjećanje uvijek odvuče u nešto mutno, u slijepu ulicu. Ne poričem da sam i ja žrtva, laki plijen slijepe ulice, pa se radije požalim na slabu sposobnost pamćenja.
Strašno je to što se djetinjstva ne sjećam baš precizno. Doduše, donekle me tješi što u tome i nisam baš neka usamljena pojava, jer sam, propitkujući prijatelja iz školskih dana, a zatim i potomke nekadašnjih radnika i nadničara s kraja gradića koje sam prije poznavao, shvatio da se nitko od njih ne može sasvim pouzdano prisjetiti djetinjstva.
Priznajem da sam sve sumnjičaviji po pitanju postojanja pouzdane memorije, jer osobno mogu posvjedočiti kako se s njom u zadnje vrijeme događa ozbiljan broj sumnjivih stvari: žele je oteti, izrabiti, ili hipnotizirati. Bojim se da mi nije ostalo ništa od djetinjstva, baš ništa. Nije mi preostalo drugo nego mrmoriti u sebi: gore je nebeski svod, tajna je ovdje dolje, a između njih nema ničega, zrakoprazni je prostor. Ostalo su tek umjetne uspomene. Ne oslanjam se više na moć sjećanja koje je postalo slugom duha vremena, lovinom prevladavajućih ideologija, i zato sam siguran da je izrabljena memorija pomodnija od svake mode, jer se svatko sjeća svoje prošlosti onako kako to zahtijeva aktualna moda, i ni ne primjećujući da, čineći to čista srca i nevine duše, zapravo falsificira.
Zato nije preporučljivo sjećati se suprotno duhu vremena; u mladosti se to i inače smatra suvišnim luksuzom, pa stoga inovativna mladenačka obijest i ne podnosi nikakva sjećanja, a u starosti pak uspomena je samo zlokoban uteg oko vrata kojega se ne možeš riješiti, jer je to ćelija bez svake šanse za bijeg. Tada ne preostaje drugo doli sluganski položiti svoje uspomene na oltar prevladavajuće ideologije i, olako ih žrtvujući i krčmeći, prepustiti duhu vremena.
Roman je sa mađarskog jezika prevela Xenia Detoni.
