Kruno Čudina: Književnost je svijet

Kruno Čudina, autor fotografije: Damir Jurčan

Kruno Čudina autor je brojnih afiniteta – objavljivao je kolumne na portalu Radio Gornji Grad Dok gulim krumpir (sjećanja na sutra), poeziju i prozu koja – kao što je jednom primijetio Željko Ivanjek – postavlja vlastite poetičke postulate, a bio je i dio Eventualista, grupe koja se zalagala za "desakralizaciju" i popularizaciju književnosti. S obzirom na to knjiga Pisma za njih ne dolazi neočekivano, ali svojim sadržajem itekako intrigira čitateljsku pažnju. Riječ je o dijalogu autora s brojnim akterima svoje povijesti, ali i sa samim sobom. Povodom nove knjige s Krunom smo razgovarali o kreativnom procesu, glazbi i neprestanoj potrazi za cjelovitošću.

Koliko dugo u prosjeku pišete? Radite li prvo isključivo na prikupljanju materijala ili to kombinirate s pisanjem teksta?

Mogao bih reći da pišem dok sam budan, što bi dalo sugerirati da pišem stalno. Pristupam toj problematici iz kuta gledanja koji mi otkriva da se moje pisanje odvija na platformi misli i osjećanja, dok doslovno i efektivno pisanje, znači trenuci u kojima će doći do njih – to mi nikako nije prioritet, ne može mi biti, to je tek prijenos mene na papire. Naravno da je smisao svega manifestirati te misli i osjećaje kroz napisane riječi, zato ih i pišem. Poveznica je jasna, meni u skladu s mojim prirodnim redom. Ili neredom. Da ne kažem nemirom ili mirom. Glavno je da se materijal za neko buduće pisanje ostvaruje izravno u mojem unutarnjem življenju, tako da mi je nezahvalno izjavljivati da ja sad efektivno pišem sedam ili dva sata u jednom danu ili noći, ili da svjesno prikupljam spomenuti materijal u konstantnoj svjesnosti da to činim u svojoj glavi. Materijal se skuplja, bio ja to toga svjestan ili ne, u trenucima svjesnosti, kada ga i bilježim, jednako kao i u trenucima moje svojevrsne odsutnosti ili misaonog odmaka od istog.

Teorija recepcije uvela je konstrukt tzv. idealnog čitatelja – recipijenta savršeno kompetentnog za tekst. Zamišljate li dok pišete lice kojem se obraćate? Ovo pitanje posebno je zanimljivo kad se uzme u obzir vaša posljednja knjiga Pisma za njih

Smatram da ne postoji savršeno kompetentan, idealan čitatelj, uz nedužno poštovanje spomenutoj teoriji, kao što niti ne postoji takva spisateljica ili pisac. Ne podržavam ideju o mogućnosti postojanja savršenog, općenito govoreći, jer to bi moglo dovesti da i čitatelj i pisac izgube priliku doći što dalje je moguće u svojem izražavanju, u svojem poboljšavanju vlastitih im sposobnosti da šire mogućnosti svoje interpretacije. Uvedeni konstrukti, barem što se mene tiče, slobodno mogu ostati u teoriji u kojoj opstoje. Ne zamišljam dok pišem nijedno lice čovjeka kojem se obraćam, radije pokušavam osjetiti puls tog čovjeka kojem se obraćam. Pokušavam pronaći o kakvom se čovjeku radi, poznavao ga ili ne, pošto mi je izvjesno da je svaki pojedinac u neprestanoj promjeni, ali to ne znači da je svjestan tih prirodnih mijena, ili da ide uz njih, a još jednom, sva ta lica sam nekad i negdje vidio. Dakle, puno me više interesiraju ljudske misli i ponašanja, a ne prikazi i slike njihovih lica. Njihova lica su oni u svojim cjelinama. Hvatam te cjeline. U potjeri sam za svojom cjelovitošću i trudim se ne zapeti u zastoju.

Pisma za njih

Pisma za njih, naslovnica; izvor: Fraktura

Postoji li suvremeni autor/autorica čija poetika na neki način korespondira s vašom?

Autor uvijek može spekulirati o tome, pronalaziti sitne ili veće sličnosti, no to nije dovoljno da bi se reklo da nečija poetika korespondira s poetikom nekog drugog autora. Dakle, sve ostaje na razini sitnih poklapanja, ne više od toga. Jer ne vidim kako bi jedan zasebni autor bio u korespondenciji s drugim zasebnim autorom. To se može odvijati eventualno kada se radi o nekakvim književnim smjerovima, grupama, ali tu se radi o određenim, da ne kažem dogovorenim i složnim doživljajima skupine autora. A ipak autor ostaje zasebna jedinica.

Čitate li književnu kritiku? Ima li utjecaj na vaš rad?

Svašta ja čitam. Pa tako i književnu kritiku, kako, kada, koju, ovisi, sve ovisi. Ali nije mi problem pročitati bilo koju kritiku. Ili čuti, bilo čiju. Sve utječe na sve, no potrebno je iznalaziti količinu tog utjecaja, koliko će nečije riječi utjecati na autora, što će reći, treba pripaziti na uravnoteženost kritičkog osvrta. Bilo književnog, bilo životnog. Primjećivati postoje li u određenim konstrukcijama rečenog ili napisanog, kakav promišljeni ili nepromišljeni zaključak, i tu se iznova vraćamo na dosljednost interpretacije. Radi se o tome da se "sudac" drži svojih kriterija.

Da svoju književnost možete prebaciti u glazbu, koji bi bila žanr?

Bila bi to klasična glazba. Samo neke skladbe. Klasična, da. Unatoč tome što sam sklon raznolikoj glazbi.

Može li književnost mijenjati svijet? Možete li se sjetiti konkretnog slučaja kad je književnost promijenila svijet?

Književnost je svijet. Znači da mijenja samu sebe. Mijenja li svijet književnost? Zasigurno. Međutim, riječima Fernanda Pessoe: "Prema kojem svijetu da raširim ruke u zagrljaj? Svijet nije moj, svijet sam ja." Dakle, ako književnost može mijenjati svijet, u tom slučaju književnost mijenja mene samog.