Sedam ručnih torbica
Rano je poslijepodne, vreva je po mramorom popločanom trgovačkog centra na vrhuncu. Ondje se smucaju školarci i prčkaju po izloženim mobitelima, a umjetne plavuše brigama izmučenih faca mjerkaju proljetne kolekcije. Zima samo što je minula, a zekani na baterije već migaju i kimaju po izlozima trgovina igračaka.
Iz smjera metroa na razini pothodnika približava se poveća bučna skupina. Žene, muškarci, djeca prolaze i kovitlaju se u povorci. Curice koje još ne hodaju u naručju nose majke, a dvojicu dječačića slične dobi njihovi očevi crnih očiju. Ali korak s roditeljima i ostalim odraslim članovima obitelji hvata i još poneko mlađe, a i nešto starije dijete.
Svi su zastali pred automatskim kliznim vratima. Masa struji kroz njih, vrata se neprestano razmiču i spajaju, sve je u pokretu, samo oni stoje. Na kraju muškarac na čelu kolone prvi zakorači, no prije toga dječačića iz naručja preda jednoj od žena.
Čim uđe, jednako ozbiljna lica odmah i iziđe. Tada se okrene i svi uđu za njim. Ne idu, već stupaju u koloni, jedan za drugim, visoko uzdignute glave. A vrata ni da trznu, nijedanput se ne zatvore i nikoga od njih ne pričepe, kao da ih ruka nekog duha zadržava širom otvorenima. Ušeću unutra a da se pritom nitko od njih ne osvrne iza sebe; nije to nikakva sramota, ali radije ipak ne. Samo se djeca neprestano okreću, ma vidi ti to, je li moguće da se vrata otvaraju sama od sebe.
I živopisna družina nastavi stupati po predvorju centra. Žene su u širokim lelujavim plisiranim suknjama. Njihovo je zeleno, crveno, žuto, ružičasto ono što snažno bljeska pri umjetnoj rasvjeti. Iznad suknji su šarene bluzice s cvjetnim uzorkom i kopčanjem na dugmad, svakoj je kosa skupljena u dugačke i debele pletenice i otraga svezana rupcem u boji. Sve su u kratkim rukavima, iako je zrak u ovo ranoproljetno doba još prilično prohladan. Ruke su im mesnate i tuste, lica punašna. Oko vrata i s ušnih resica njiše im se masivni zlatni nakit.
Njihovi su muškarci niskog rasta i žilavi, s iznimkom onog jednog koji uvijek predvodi i strši među njima, no crni ih šeširi sve čine osjetno višima. I dječaci koji koračaju uz njih imaju crne šešire uskoga oboda i čizme, no maleni koji još ne hodaju i majke ih nose u rupcu omotanom oko struka, nemaju na glavi baš nikakvo pokrivalo.
Svi zastanu kod pokretnih stuba, oklijevaju. Na kraju muškarci im kimnu da se zasad ne ide na kat, nego će produžiti po prizemnoj promenadi. Žene trepću čas lijevo, čas desno, zagledavaju se u izloge. Ali ne sviđa im se ono što vide. Sve sama crno-bijela gradska odjeća, ili u jako blijedim tonovima, kao da su platna već apšisala od silnog pranja. I jedva gdje koja šara. Za toliko novca mogli su staviti na njih i poneki motiv. A i posvuda same neudobne cipele u špic s vrtoglavim potpeticama. Hodaju one i samo hodaju, a nigdje ne vide ništa lijepo, ništa zanimljivo. Tek na kraju šetnje uoče spotovima osvijetljeni, iskričavo svjetlucavi izlog dućana modnog nakita. Nijedna od njih ne ubrza korak, no sve krenu tamo. Gotovo plove po mramornom popločenju, od dugih suknja ne vidi se da one zapravo vuku noge u tim svojim papučama. Kad stignu tamo, zbiju se pred izlogom, a muškarci se povuku u stranu. Oni sad nemaju što tamo tražiti. Ako žene što odaberu, javit će im. Dotle bi rado zapalili po cigaretu da to smiju, ali ovdje je to zabranjeno, pa im nema druge nego uzdignute glave pogledom šarati po zraku, izbjegavajući kontakt očima s publikom koja se u valovima kotrlja mimo njih.
Žene nisu zadovoljne nakitom. Ne vide nijedan dovoljno izniman komad, ni nalik onome kakve one inače nose. Ogrlice su pretanke, a kamenje u boji presitno. Stoje ispred izloga uspravnih leđa, diskutiraju i komentiraju, odmahuju glavom. Tada im onaj visoki mahne da se ide dalje. Jedno za drugim stupaju na pokretne stube, i nastavljaju razgledavati čega ima na prvom katu. Bez iznimke svi se okreću za njima. Zaštitar kaže nešto u svoj voki-toki, i ne ispušta ih iz vida. Oni pogledom prolaze dućane, no ne zamjećuju baš ništa zanimljivo. S usputnoga okretnog stalka za naočale jedan od mladića među njima skine sunčane naočale da ih isproba. Svi prasnu u grleni smijeh, na što si i ostali muškarci uzmu naočale na probu. Raspojasano se smiju svi do jednog, čak se i bebe na majčinom boku tresu od smijeha. Muškarci u čizmama oprezno opet zataknu sunčane naočale natrag na mjesto i nastave šetnju. Djeca dobiju sladoled koji ližu naizmjence s mamom. Pritom se još jače vješaju za ženske ruke, provlače se i skrivaju među raznobojnim suknjama. Kad ponestane sladoleda, žene se sagnu i dlanom im obrišu zamrljana usta, pa mogu dalje.
Ali se ipak još ne kreće. Zapaze da muškarci upravo proučavaju noževe u jednom izlogu. Raspravljaju pred staklom opušteno i bez žurbe, mrmljaju i kimaju. Ali na kraju u trgovinu ipak ne ulaze, već mahnu ženama, idemo. Nisu ti noževi ni blizu dobri.
Gomilica prolazi pred Douglasom. Žene onjuše zrak, pa visoko ustremljenih nosova uplove među police. Muškarci dohvate testne bočice da ih izdašno poprskaju: žene se samo smijuckaju i hihoću. Nekima od njih manjka već i poneki zub. Zveči po njima to obilje nakita. Kupci bulje u njih, a bulje i prodavačice u uniformiranim bordo kompletićima, kao da su priviđenje. Razrogačenih očiju zuri u njih i mlađahna blagajnica, kao kad Hamlet ugleda očev duh na bedemu tvrđave. Zato oni ne gledaju ni u koga, kao da su jedini ondje. Iziđu iz parfumerije i nastave šetnju.
Prolaze pored još jedne trgovine s obućom; i ondje su štikle, neprivlačne salonke i tenisice, ali im nešto ipak privuče pozornost. Ukopaju se u mjestu. U desnom kutu izloga poglede im privuku živopisne ženske torbice Desigual. Na njima pravo šarenilo, tisuće ukrasa: leptirići, ružice, šljokice, karike, štras. Proljetna kolekcija španjolske modne marke blista u tisuću nijansi od žutog do tirkiza i grimiza. Dopadnu se ženama te torbice, pa nakon kratkog vijećanja i uđu.
Prodavačica nabaci pokeraško lice i upita čime ih može poslužiti. Pritom je jako na iglama, pazi da ove što ne ukradu. Izvana se kroz staklo lijepo vidi da im isprva ne skida torbice s kuke, uzalud joj one pokazuju što traže. Desigual, reče ona umjesto toga nešto glasnije, a one joj potvrdno kimnu, znaju one vrlo dobro da je to Desigual. Prodavačica nadoda da su to iznimno skupe torbice. One kimnu, vide to i one, uz svaku je vidno istaknuta cijena. Prodavačica se zbuni. Desiguale nitko baš ne kupuje, čak ni ovdje, jer im je cijena previše napuhana. Na kraju ipak priđe kuki i skine jednu. Ali one zatraže i druge. Sve do jedne. Na kraju sedam Desigualovih torbica kruži od ruke do ruke među ženama i djevojkama. One ih pregledavaju, dodavaju jedna drugoj, isprobavaju patentne zatvarače, sasvim se zadube u namještanje remenja. Koju odabrati, golema je odgovornost. Na kraju koraknu bliže najvišem muškarcu, kažu mu nešto, a taj samo kimne. Mahne prodavačici da uzimaju sve. Svih sedam?! Da, svih sedam. Najjeftinija stoji dvadeset i pet tisuća, a najskuplja trideset i devet. Da, uzimaju i nju, i tu od trideset i devet tisuća. Ove su torbice lijepe. I dobre torbice. Ne, hvala, ne treba ih pakirati.
Družina izlazi iz trgovine, sa ženskih ramena visi po jedna nova živopisna Desigual torbica. Djevojčice koje im dosežu do struka čačkaju te nove stvarčice, diraju kopče, prstiće guraju u bočne džepiće. Žene im to s osmijehom dopuštaju. I prolaze prema izlazu polako, dostojanstveno. Slave.
Automatska se vrata sama rastvore pred njima, oni zakorače kroz njih prema pothodniku za metro.
"Otišli su", promrsi zaštitar na prizemlju u svoj voki-toki.
"Hvala", odgovori s olakšanjem onaj s kata.
Prodavačica u dućanu cipela stavi jednu torbicu na ispražnjeno postolje. Ma zamisli ti to! Ovi su pobrstili dućan.
Knjigu je s mađarskog jezika prevela Xenia Detoni.
Knjiga Panterin sjaj objavljena je u sklopu projekta Growing Together koji sufinancira Europska unija.
