Mrtvi Marat
Zagledao sam se u sliku Jacquesa Louisa Davida iz 1973. godine, reprodukciju koju promatram u nekoj knjizi iz povijesti umjetnosti. Jakobinski revolucionar Jean-Paul Marat leži ubijen u svojoj kadi. Glava mu je zamotana u ručnik, kao u turban, a ruka mu visi iz kade još uvijek držeći pero. Marat je napustio ovaj svijet, iskrvario, izblijedio u nekakvu nijansu između bijele i zelene. Ovo umjetničko djelo priziva mir i tišinu. Promatrajući ga, gotovo da možeš čuti rekvijem. Kobni nož leži odbačen u dnu platna.
Tu sam sliku pokušao kopirati nekoliko puta. Najteže je pogoditi Maratov izraz lica; na kraju se uvijek čini previše smiren. Kod Davidova Marata ne vidi se ni utučenost mladog revolucionara suočenog s nenadanom smrću, ni olakšanje čovjeka koji se konačno riješio životnih patnji. Njegov je Marat miran, ali djeluje bolno, pun je mržnje, ali i razumijevanja. Prikazujući mrtvog čovjeka, David uspijeva prikazati sve naše iskonske emocije. Ako tu sliku gledate prvi put, pogled vam se sigurno prvo zaustavi na Maratovom licu. No njegovo lice ne kazuje vam ništa i zato vaš pogled klizi u jednom od dvaju mogućih smjerova: ili prema ruci koja drži pismo, ili prema drugoj, koja mlohavo visi iz kade s perom u šaci. Čak i mrtav, on još drži i pismo i pero. Marata je ubila žena koja mu je prije toga pisala i to je učinila upravo u trenutku dok je on skicirao odgovor na njezino pismo. To pero koje Marat čvrsto drži odlazeći u smrt predstavlja središnji element napetosti u inače spokojnoj sceni. Svi bismo trebali oponašati Davida. Umjetnikova strast ne bi trebala pobuđivati strast. Najveća je vrlina umjetnika da bude distanciran i hladan.
Žena koja je ubila Marata, Charlotte Corday, pogubljena je na giljotini. Odluku da ubije Marata ova mlada žirondinka donijela je sama. Bilo je to 13. srpnja 1793.; imala je dvadeset i pet godina. Uhićena netom nakon ubojstva, bez glave ostaje četiri dana poslije, 17. srpnja.
Nakon Maratove smrti počinje vladavina Robespierreova terora. David je razumio jakobinski estetski imperativ: revolucija se ne može rasplamsati bez goriva terora. Nakon nekog vremena taj se odnos preokreće. Revolucija maršira naprijed da bi se održao teror. Baš poput umjetnika, čovjek koji stvara teror to bi trebao činiti s odmakom, hladnokrvno. Ne smije zaboraviti da ga energija koju oslobađa teror može progutati. Robespierre je svoj život skončao na giljotini.
Zatvorio sam knjigu iz povijesti umjetnosti i otišao se okupati. Radnim danima uvijek se dobro operem. Nakon kupanja pomno sam se obrijao i krenuo u knjižnicu, mjesto gdje tragam za klijentima i proučavam materijale koji bi mi mogli biti od koristi. To je spor, dosadan posao, ali nekako se, prteći, probijam kroz njega. Ponekad mjesecima nemam nijednog klijenta. Ali već i samo s jednim mogu preživjeti i do pola godine, tako da mi nije problem toliko vremena utrošiti na pripreme.
U knjižnici obično čitam povijesne knjige ili turističke vodiče. Jedan jedini grad objedinjuje desetke tisuća života i stotine godina povijesti, kao i dokaze njihove međusobne povezanosti. U turističkim vodičima sve je to sažeto u nekoliko redaka. Na primjer, uvod jednog vodiča po Parizu počinje ovako:
Pariz nipošto nije samo svjetovan grad, on je sveto mjesto religiozne, političke i umjetničke slobode, kojima naizmjenično vitla i potajno žudi za novima. Poznat po svom duhu tolerancije, bio je pribježište misliocima, umjetnicima i revolucionarima poput Robespierrea, Curie, Wildea, Sartrea, Picassa, Ho Ši Mina i Homeinija, kao i mnogim drugim neobičnim ličnostima. Pariz je lijep primjer izvrsnog urbanizma devetnaestog stoljeća te – jednako kao i njegova glazba, umjetnost i kazalište – pariška arhitektura obuhvaća sva razdoblja, od srednjeg vijeka do avangarde, ponegdje čak i dalje od avangarde. Sa svojom poviješću, inovacijama, kulturom i civilizacijom Pariz je nasušno potreban svijetu: da Pariza nema, trebalo bi ga izmisliti.
Jedna jedina riječ više o Parizu bila bi suvišna. Takva jezgrovitost razlog je zašto volim turističke vodiče i povijesne knjige. Ljudi koji ne znaju sažimati nemaju dostojanstva. Kao ni ljudi koji nepotrebno u nedogled razvlače svoje nesređene živote. Oni kojima nije poznata ljepota pojednostavljivanja, odbacivanja nepotrebnog, umiru a da ne spoznaju pravi smisao života.
Kada mi plate za obavljeni posao, uvijek nekamo otputujem. Ovaj put to će biti Pariz. Ovih nekoliko redaka u turističkom vodiču bilo je dovoljno da mi potakne znatiželju. Provodit ću dane čitajući Henryja Millera ili Oscara Wildea, ili skicirajući i kopirajući Ingresove slike u Louvreu. Ljudi koji na putovanju čitaju turističke vodiče su dosadnjakovići. Kada putujem, čitam romane, ali u Seulu ih ne čitam. Romani su hrana za neispunjene sate života, za časke između, za trenutke čekanja.
U knjižnici prvo listam časopise. Od svih članaka, najviše me zanimaju intervjui. Ako imam sreće, u njima katkada nađem klijente. Novinari s malograđanskim, jeftinim senzibilitetom između redaka skrivaju karakteristike mojih potencijalnih klijenata. Oni nikad ne postavljaju pitanja poput "Jeste li ikad poželjeli nekoga ubiti?" I, naravno, nikad ih ne zanima "Kako se osjećate kad ugledate krv?" Oni sugovornicima ne pokazuju Davidove ili Delacroixove slike pitajući ih kako im se čine? Ali mene ne mogu zavarati. U njihovim praznim riječima ja vidim svjetlucanje mogućnosti. Tragove koje umijem iščeprkati iz glazbe koja im se sviđa, iz povijesti obitelji koju katkada otkrivaju, iz knjiga koje su ih se dojmile, iz umjetnika koje vole. Ljudi nesvjesno žele pokazati svoje unutarnje potrebe. Oni zapravo čekaju da se pojavi netko poput mene.
Na primjer: jednom mi je klijentica rekla kako voli van Gogha. Pitao sam je voli li njegove slike prirode ili autoportrete. Malo je zastala, a nakon toga kazala kako više voli autoportrete. Uvijek volim obratiti pozornost na one koji odlutaju u autoportrete. Oni su usamljene duše, sklone introspekciji, osobe koje su se doista pohrvale s vlastitom egzistencijom. One koje znaju da je takva introspekcija, premda bolna, potajno uvijek poticajna. A kad mi netko postavi pitanje kakvo bih i ja postavio, odgovor mi se nameće sam: Ta je osoba usamljena! Ali… nisu svi usamljeni ljudi prikladni klijenti.
Nakon prelistavanja časopisa, pregledavam i novine. Sve čitam oprezno, od osmrtnica do malih oglasa, posebno onih u kojima se traži neka osobita vrsta osobe. Pročitam i stranice s vijestima iz poslovnog svijeta. Osobitu pozornost poklanjam člancima o nekoć perspektivnim kompanijama koje su sada na rubu propasti. Pratim i promjene na tržištu vrijednosnih papira jer dionice su prvi pokazatelj društvenih promjena. U kulturnoj rubrici pratim trendove na umjetničkoj sceni i u popularnoj glazbi. Naravno, zanimam se i za nove knjige. Čitanje tih članaka pomaže mi da shvatim trenutačni ukus mojih potencijalnih klijenata. Moje znanje o njihovoj omiljenoj glazbi, umjetnosti i knjigama komunikaciju će učiniti tečnijom.
Kad izađem iz knjižnice, katkad zastanem u umjetničkoj četvrti Insa-dong kako bih pogledao najnovija umjetnička djela ili u nekoj od megatrgovina kupio kakav cd. Ako imam sreće, lutajući galerijama ponekad naletim na potencijalnog klijenta. Tražim ljude koji uživljeno proučavaju neko umjetničko djelo, one koji ni jedan jedini put ne pogledaju na sat – čak ni subotom poslijepodne. Ti ljudi nemaju kamo drugamo ići; nemaju se s kime susresti. A slika koja ih je očarala, koja ih na istom mjestu drži prikovanima dugo vremena, nehotice odaje najdublje skrivene žudnje svojih promatrača.
Navečer odlazim u svoj ured na sedmom katu dosta zapuštene zgrade u centru. U uredu imam samo telefon, stol i računalo. Tamo se ni s kim ne sastajem. Ne viđam čak ni najmodavca jer najamninu plaćam putem interneta. Kada dođem u ured, isključim automatsku sekretaricu i čekam da zazvoni telefon. Do jedan sat ujutro obično me nazove i do dvadeset ljudi. Javljaju se na moj oglas u novinama: "Slušamo vaše probleme." Nakon što pročitaju tu jednostavnu rečenicu, pričekaju da zanoća pa nazovu. Sve do jutra razgovaram s ljudima koji imaju različite probleme: s djevojkom koju siluje vlastiti otac, s homoseksualcem koji je dobio poziv u vojsku, sa ženom koja vara svog dečka, sa suprugom koju tuče muž. Slušam priče koje tijekom dana ne bih mogao pronaći u knjižnici, u knjižari ili u galerijama Insa-donga. Tako zapravo nalazim većinu klijenata.
Već nakon nekoliko minuta mogu otkriti njihov stupanj naobrazbe, financijsko stanje, ono što vole ili ne vole. Na temelju toga predviđam i odabirem mogućeg klijenta. Sviđa mi se to što svoje klijente biram sam.
No postoji i druga strana medalje. Već i sama činjenica da još uvijek imaju volje s nekim razgovarati, znači da oni koji me zovu još nisu dovoljno očajni da bi odmah prihvatili moje usluge. Zato im ne pristupam kao običan savjetnik, koji sluša njihove priče ali ne nudi rješenja. Ja ih slušam samo dok ih ne prokljuvim, a onda ih počastim savjetom. Nema nikakvog smisla nastaviti slušati djevojku koju svake noći siluje i mlati otac. Sve što mogu reći toj sedamnaestogodišnjakinji jest da odmah pobjegne. Ali obični savjetnici kažu joj da ostane, da se odupre ili da pozove policiju. Ti savjetnici ignoriraju bit problema i jednostavnost rješenja. Nije da djevojka sama ne zna što bi trebala napraviti.
Ako pozivateljica na moju provokaciju odgovori pozitivno, dopuštam da se poziv nastavi. Djevojka se tada osjeti oslobođeno i pročišćeno. Kad procijenim da je pravi trenutak, ubacim: "Ako je to takav otac, zašto ga ne ubiti?" Ako se uzruja, kažem da je to bila šala. S druge pak strane, ako ne poklopi slušalicu, to znači da je zainteresirana za moje metode. Ali ja ne potičem na ubojstvo. Takav zapaljivi komentar tu je samo zato da se odmah riješim ljudi koje ne želim. Nikakve koristi nemam, ništa od toga da jedna osoba ubije drugu. Jedino što želim jest iz njih na površinu izvući morbidne želje, one zatočene duboko u podsvijesti. Jednom oslobođen, takav poriv počinje rasti. Mašta osobe koja me nazvala oslobađa se i ona uskoro otkriva za što je sposobna.
Kad steknem dojam da netko obećava, ugovorim sastanak. Dakako, ne u svom uredu. Ponekad odemo na piće, na izložbu ili u kino. Katkad, premda se to događa rijetko, ako je riječ o vrlo važnom klijentu, zajedno odemo na putovanje. Važnom ne smatram osobu koja ima mnogo novaca, već onu koja razbuđuje moju kreativnost. Takvu nije lako pronaći, ali kad se to dogodi mojoj sreći nema kraja. Ali to ne pokazujem klijentima. O meni ne znaju ništa: ni moje ime, ni odakle sam, ni koje sam škole pohađao, čak ni moje hobije. Svoj ukus i stavove prikrivam razgovorima bez kraja i konca. Ne razumijevajući me, oni odmahuju glavama zato što neprekidno izmičem njihovim očekivanjima o tome tko sam zapravo. Ali to ne čudi, jer nitko zapravo ne zna mnogo o bogu.
Govorim sve dok se ne oprostim s klijentom, a sve kako bih saznao više o njegovoj obiteljskoj povijesti, djetinjstvu, ljubavnim pričama, uspjesima i neuspjesima, knjigama koje je pročitao, umjetnicima i glazbenicima koje voli. Većina svoje priče ispriča bez previše otpora. A dok to čine obično su iskreni. Neki odustaju od pogodbe nakon što sam saslušao sve što su imali reći. Vraćam im njihov novac, sve osim pologa. Ali mnogi od njih vrate se poslije. A kad se vrate, ugovor ispoštuju bez ikakve dodatne rasprave.
Kad završim posao, putujem. Kad se vratim, pišem o klijentu i vremenu koje smo proveli zajedno. Tim kreativnim činom pokušavam biti više nalik bogu. Jer samo su dva načina da se postane bogom: stvarajući ili ubijajući.
No ne postaje svaki izvršeni ugovor ujedno i priča. Samo klijenti vrijedni truda ponovno se rađaju kroz moje riječi. Taj dio moga posla naročito je bolan. Ali ovaj naporni proces potvrđuje moju iskrenu simpatiju i ljubav prema klijentima.
Shakespeare je jednom rekao "Je li onda grijeh pojuriti / u tajnu kuću smrti / Prije nego što se smrt usudi doći k nama?" Stotine godina nakon sjajnog dramatičara pjesnikinja Sylvia Plath otišla je korak dalje. "Vodoskok krvi je poezija / Nezaustavljiv je." Žena koja je to napisala život je okončala otvorivši plinski osigurač u svojoj pećnici.
Moji klijenti nemaju književni talent Sylvije Plath, ali i oni kraj vlastita života režiraju s jednakim smislom za lijepo. Njihovih zapisanih priča sada imam više od deset. Plan mi je polako ih objaviti svijetu. Ne tražim predujam ili tantijeme. Imam dovoljno novca da pristojno živim. Osim toga, to ne bi bilo pošteno prema mojim klijentima. Zapise planiram staviti u omotnicu, bez ikakvih uvjeta ili zahtjeva, pa ih poslati izdavaču. Nakon toga ću se sakriti, bezobličan, i gledati kako moje kreacije uskrsavaju.
Pokrećem računalo i otvaram dokumente zaštićene lozinkom. Prvi je priča o mladoj ženi koja je moje usluge zatražila prije dvije zime.
Roman su s korejskog jezika preveli Kim Sang-hun i Boris Škvorc.
