1.
Sigmundova vrata, koja stanovnici Salzburga oduvijek zovu Novim vratima, zapravo su tunel probijen u 17. stoljeću kroz brdo što nadvisuje grad kako bi se staru gradsku jezgru povezalo s četvrtima na jugu i zapadu. Pedeset metara iza Novih vrata odvaja se nadesno ulica koja prati smjer pružanja Mönchsberga i kroz tri blage okuke nastavlja prema vanjskim dijelovima grada, a negdje na pola puta između prvog i drugog zavoja stoji kuća koju poznajem od djetinjstva. Često su me roditelji vodili za ruku pored nje jer smo stanovali u naselju smještenom još dalje izvan grada, pa smo tom ulicom pješačili do gradske jezgre kako bismo posjetili kino ili gostionicu.
Kuća je sagrađena 1896., a 98 godina potom uselio sam se u tom mirnom dijelu grada sa suprugom i još malom djecom u prostran stan, pošto smo dotad živjeli na drugom kraju Salzburga, u stanu koji nam je postao pretijesan, u bučnoj ulici na izlazu iz grada. Kuća sa žutim pročeljem, bogato ukrašena štukaturom i ornamentima, imala je nad visokim prizemljem još dva kata i bila djelo Jakoba Ceconija, koji je potjecao iz dinastije furlanskih arhitekata i graditelja. Njegov otac Valentin došao je u Salzburg 1857. godine iz Gemone i sa sobom doveo vlastitu ekipu zidara, stolara, limara, u grad čiju su sliku on sam, njegov sin Jakob i Jakobov nesretni sin Karl obilježili sagradivši tijekom tri naraštaja 200 građevina. Novca smo dotad bili uštedjeli koliko smo mogli, isto toliko posudio nam je velikodušan stariji umjetnički par, i potom smo se zadužili na više od dva desetljeća kako bismo mogli živjeti u stanu koji će pružati dovoljno mjesta za sve: za djecu, nas dvoje i stvari koje nam bijahu važne, a posebno za mene, kojemu je radno mjesto uvijek bilo kod kuće.
Stan ima dvije etaže i podsjeća na prevrnut brod. Prethodna je vlasnica bila uredila potkrovlje, ono se prema gore oštro sužava, potpuno je obloženo drvom i kroz uske, brodskim oknima slične prozore prima tako malo svjetla da se čovjek u njem osjeća kao u utrobi neke lađe. Pogledamo li za vedrih noći kroz najveće okno prema nebu, vidimo kako na dnu mora svjetlucaju zvijezde. Tu gore, u utrobi broda, smještene su kupaonica i dvije sobe srednje veličine. Donji kat, naprotiv, prozračna je gornja paluba: kroz visoke prozore svjetlo dopire u osunčane prostorije, u malu funkcionalnu kuhinju, sićušnu radnu sobu, visoku koliko i široku i dugačku, te u neuobičajeno veliku prostoriju koja je vjerojatno nastala tako što su se blagovaonica i dnevna soba nakon jedne od brojnih pregradnji sjedinile u neku vrstu salona.
Nakon što se stubištem, prošavši mimo pet drugih stambenih jedinica, na gornjem katu dospije do našega stana, ulazi se u nj kroz vrata načinjena od svjetlosmeđeg, ovlaš lakiranog drveta s mnoštvom udubina, ogrebotina, oguljenih mjesta. Predsoblje je malo, ali široko, u obliku slova L, tako da ne predstavlja ni pristupnu prostoriju ni odlagalište za ogrtače, nego se zbog svojih čudnih proporcija istodobno čini i amputiranim i nabreklim. Svoj oblik dobilo je zapravo davno prije našega vremena. Očito su prvo smanjili veliku kuhinju, a potom od tako dobivena entréea oduzeli prostor za kabinet u kojem je onda vjerojatno boravila služavka, tako da posjetitelji koji prvi put u nj stupe imaju dojam da su dospjeli u preveliku ili premalu prostoriju. Nisu načisto s tim smiju li se ovdje osvrnuti oko sebe i otkriti štogod zanimljivo ili je taj međusvijet tu samo zato da u njemu odlože svoje ogrtače te se s nekoliko koraka iz velikoga vanjskog svijeta presele unutra u ovaj naš.
Stan ima i ekstrovertiranih i introvertiranih crta, a introvertiranost se ovdje, gdje vanjski svijet postaje vanjskim tek zatvaranjem ulaznih vrata, osjeća jače nego u raznim sobama, koje su sve višestruko povezane s daljinama. Naša već odavno odrasla djeca, kad nas posjećuju, po ulasku u predsoblje odmah počinju njušiti, kao da upravo tu prepoznaju stan u kojem su proveli djetinjstvo, po mirisu koji će za njih dovijeka od svih stanova na svijetu jedino ovaj imati.
Iz predsoblja se lijevo ide u kuhinju, a ravno su vrata koja se doimaju kao da su izrezana iz masivnog bijelog ugradbenog ormara, kroz koja se ulazi u kocki sličan kabinet. Desno su pak stilski neumjesno izvedena vrata s nadvojem u obliku luka iza kojih zapravo tek počinje stan. Tu se stupa u sobu koja je velika skoro kao sve druge zajedno, a u njoj su smješteni glavnina naše biblioteke, dugi blagovaonički stol, mnoštvo slika i obiteljskih devocionalija. Na desnoj strani, neposredno iza tih vrata, strme drvene stube s dva okretišta vode gore u mračnu utrobu broda. Jednog petka podignuo sam tamo sidro, pomislio na avanture koje me očekuju, i spustio se dolje na gornju palubu.
5.
Katkad čujem šuškanje iz kovčega u koji sam odložio svoje registratore i strpao ga pod stube što se s gornje palube uspinju u utrobu broda; to je posebno, živahno šuškanje, zvuči skoro kao šapat, kao da je na pola puta od šuma do zvuka, od mrtvih stvari do živih bića. To pisma razgovaraju u mraku svoga boravišta, ljubomorno se svađaju jedna s drugima, a složno se žale na mene što ih tako rijetko vadim iz njihove tamnice. Ako točnije pogledamo, taj je kovčeg zapravo kofer, sve i ako od osamdesetih godina 19. stoljeća, kada je načinjen, nije često služio kao takav, takozvani prekomorski kofer u koji se može puno toga smjestiti, stvari kojih se ni na prekomorskom putovanju nisu htjeli odreći putnici koji su sebi posvuda mogli priuštiti nosače prtljage. Masivni kofer načinjen je od drva, premazan tamnom i unatoč tome upravo blještavo plavom bojom, a preko njegovih bridova u kutove vode široke, bezbrojnim čavlima prikucane metalne zakovice. Dug je više od metra i upola toliko visok i širok, a da bi ga se moglo zaključati, na poklopcu i na prednjoj strani pričvršćena su tri velika metalna okova i u srednjem od njih, vjerojatno već desetljećima, utaknut stoji mali ključ.
S tim je koferom moj tast 21. travnja 1941., dan nakon svoga dvanaestoga rođendana, krenuo s tri godine mlađim bratom na putovanje koje ga je, kako je poslije tvrdio, iz sunca bacilo u kišu. Ono ga je iz Merana, gdje se rodio, proveo svoje prve godine i preležao dječju paralizu, vodilo u Salzburg, u koji su se njegovi roditelji i starija braća i sestre još prethodnih mjeseci bili preselili. Prvih tjedana osjećao se kao da je iz velegrada dospio u provinciju, mislio je da je Merano veći od Salzburga, što nikada nije bio, i nesporno življi i moderniji. U hotelu koji su u Meranu posjedovali njegovi roditelji bilo je nekoliko telefonskih uređaja, a salzburška gostionica koja pripadaše čuvenom samostanu svetoga Petra i koju sad bijahu uzeli pod zakup, još nije imala nijedan. Dugi hodnici hotela u Južnom Tirolu bili su svijetli, a navečer su pred sobama stajale prljave cipele gostiju, da bi rano ujutro očišćene i u savršenom redu čekale svoje izdaleka pristigle vlasnike iz Rija, Budimpešte, Osla; u salzburškoj su gostionici katkad do kasno u noć bučili gradski uglednici, a do stana u istoj zgradi išlo se, doduše, po starom mramornom podu, ali su hodnici bili mračni kao i sobe u koje se obitelj uselila. Kad bi se u Meranu ujutro pogledalo iz sobe, nad planinskim vrhovima blistalo je sunce, dok je u Salzburgu iz sivih oblaka lila kiša.
Obitelj je takoreći oduvijek živjela u Južnom Tirolu, nije se znalo ni za jednoga pretka koji nije tamo odrastao. Nakon Prvog svjetskog rata Južni je Tirol pripao Italiji, koja je od 1921. godine vodila stupidnu, fašističkom fantazijom jednoobrazne nacije inspiriranu borbu protiv stanovnika te regije koji su govorili njemački, sve u cilju njihove punobrojne i potpune talijanizacije. Zanesenjaku kojega su smatrali velikim učenjakom povjerili su historijsku misiju da za sva stara njemačka imena naselja i polja, jezera i potoka, planina i njihovih vrhova, iznađe nova talijanska imena, pa ih je Ettore Tolomei ponekad davao posve primjereno, a ponekad bi nalazio bizarno pretjerane ekvivalente. Kod staroga Merana nije mu na um palo ništa drugo nego da mu doda navodno talijansko "o", vrh Dreiherrenspitze revnosno je preveo u Picco dei Tre Signori, ali je od Brunecka, u napadaju oduševljenja antikom, za koju je vjerovao da u fašizmu doživljava svoj preporod, htio načiniti Brunopolis.
Kad je nacionalsocijalistička Njemačka postala saveznicom fašističke Italije, borba protiv Južnih Tirolaca, koje se prije smatralo neprijateljima iz stranog naroda, više se nije mogla nastaviti s istom strategijom. Nacionalsocijalisti su prema skupinama govornika njemačkog jezika koji su već stoljećima živjeli u raznim regijama Europe vodili posve oportunističku politiku koja je bila istinski njemačkonacionalna samo onda kad se to njima isplatilo. Čehoslovačku su napali s obrazloženjem da tamo njihovi sudetsko-njemački sunarodnjaci oskudijevaju i pate, pa ih se konačno mora izbaviti iz njihova slavenskog zatočeništva; nasuprot tome, područja Južnih Tirolaca prepustili su svojim talijanskim saveznicima, pa se Južne Tirolce dovelo pred izbor hoće li ostati u zavičaju i asimilirati se sa svojim dojučerašnjim vlaškim neprijateljima, ili će pokupiti svoje krpe i dati se nastaniti negdje u velikonjemačkom Reichu, možda čak u upravo osvojenim područjima na istoku Europe. Ta se prinudna alternativa nazivala "opcijom" i koliko su god povjesničari u međuvremenu o tome pisali i to istraživali, još nerazjašnjeni ostaju ne samo detalji nego i neke od osnovnih činjenica tog sporazuma između fašističke i nacionalsocijalističke države. Je li plan prema kojem su pripadnici etničke skupine koja govori njemački trebali napustiti područje svoga nastanjenja u Italiji ili odustati od svoga jezika, odnosno svoje nacionalnosti, potjecao iz glava koje su nosile crne ili smeđe košulje? Nesporno je da se 210.000 Južnih Tirolaca, dakle okruglo 85 posto, izjasnilo za iseljavanje, ali i to da ih je samo nekih 75.000 bilo napustilo Italiju do vremena kad je Wehrmacht 1943. godine preuzeo vlast u Italiji, pa se migracija zaustavila.
Obiteljska predaja kaže da su ugledni meranski hotelijeri Pechlaneri dobili od same fašističke komande mjesta savjet da se sa svim svojim imanjem zapute u Reich jer će im hotel inače biti oduzet i nadomješten gastronomskim objektom na jugu Italije. Ima, doduše, povjesničara koji tvrde da su takve priče o oduzimanju imovine u Južnom Tirolu i odašiljanju na jug Italije bile samo propagandno širenje vijesti o tobožnjim nedjelima, ali kad smo moja žena i ja jedne godine putovali po Apuliji, čudili smo se što uvijek iznova nailazimo na hotele čiji su se vlasnici zvali Emilio Hellrigl e fratelli ili nosili druga groteskno iz njemačkog preuzeta talijanska imena. U svakom slučaju, roditelji moga tasta poslušali su savjet lokalnih vlasti, prepustili svoj ugostiteljski objekt fašističkoj državi i zaputili se u Salzburg. Nakon rata nisu se vratili u Merano i općenito više nikad nisu posjetili zemlju iz koje su potjecali.
Prijevod: Milan Soklić
