Karin Smirnoff: Djevojka u orlovim kandžama

Na naslovnoj fotografiji: Djevojka u orlovim kandžama, naslovnica; izvor: Fraktura

Prijevod: Lana Momirski

1.

Čistač gleda na sat. Od trenutka kad napuni hranilište komadićima mesa do trenutka kad se prvi orao, ženka, ne spusti, ima četrdeset i jednu sekundu.

Nikad ne zna odakle je točno došla. Moguće je da dođe s grane obližnjeg stabla. Ili da kruži par tisuća metara nad njim. Svojim vidom, dvjesto puta boljim od ljudskog, ženka zumira plijen na udaljenosti od nekoliko kilometara. Čistač se pak smjesti pedesetak metara od hranilišta, dobro skriven u skrovištu, odakle dalekozorom prati hranjenje.
 

Kralj ptica. Nježnost koju osjeća prema tim pticama ne može se nazvati očinskom ljubavi, jer što on zna o njoj. No ne može si pomoći; smatra ih svojom djecom.

Misli na njih prije nego što utone u san. I čim se probudi. Misli na njih dok radi sve nužne poslove kao što su cijepanje drva, kuhanje ili paljenje vatre. Jesu li se parili? Hoće li mladunci preživjeti? Mogu li pronaći dovoljno hrane? Hoće li preživjeti zimu? Da. Uz njegovu pomoć i zahvaljujući godini bogatoj voluharicama, preživjet će zimu.

Stavlja ruku iznad očiju. Sunce je sad visoko na nebu i grije mu leđa. Možda posljednji put ove jeseni. Nema veze. Njegova je kuća u kutku svijeta koji su ljudi zaboravili. No nazvati to kućom možda bi ipak bilo pretjerivanje. To je brvnara koja zjapi prazna otkako su posljednje drvosječe početkom šezdesetih, kad je područje dobilo status rezervata, otišli.

Teren je nepristupačan, mješavina je to stoljetne šume, šumskih jezeraca, močvara i planina. Nikakav put ne vodi do njega. Izuzev životinjskih staza, naziru se tek slabi tragovi jedne stare šumske ceste koju priroda polako vraća pod svoje. Do nje se može jedino pješice i četverokotačima, no i tako je treba znati pronaći.

Do najbliže je državne ceste nešto više od deset kilometara. Čistač se kreće u radijusu od najviše nekoliko kilometara oko kolibe. Isprva je smjerove, kako ne bi zalutao, obilježavao štapovima. Ima svoj potok u kojem lovi ribu, ima izvaline koje koristi za drva za potpalu i zgodne čistine za ptice i sitnu divljač.

Brvnara mu je utočište. Štedljivo je opremljena jedino generatorom koji čistač koristi da napuni mobitel. Ovdje on nije nitko. On je čovjek bez imena, prošlosti i budućnosti. Samo postoji. Živi dan po dan. Rano liježe. Budi se u zoru. Čini što mora ne razmišljajući o tome je li to ispravno ili pogrešno.

U zidove od trupaca urezane su godine. I imena. Poruke koje su drugi usamljeni muškarci slali u budućnost. Olof Persson 1881. Lars Persson 1890. Sven-Erik Eskola 1910. I tako dalje. No što je samoća, ako ne relativna. Znaju proći mjeseci, a da ne prozbori ni riječi ni s kim osim sam sa sobom, s pticama, sa stablima ili čak i pokojim kamenom. A opet se osjeća manje samim nego ikad u životu. Kao da ga je djetinjstvo sustiglo. Dan za danom sve je bliži dječaku koji bježi u šumu. Onome koji, nepomično sjedeći i promatrajući igru tetrijeba ruževca u proljeće, uči kako je svijet građen. Dječaku koji promatra lisicu kako se brine za mladunce koji rastu, smjene mrava u mravinjaku ili put potkornjaka kroz smreku.

Dječak ima oca. Krupnog gada s rukama koje sve mogu doseći. Dječak ima majku. Na nju nitko ne računa. Dječak ima brata. Trči, kaže mu kad otac dođe kući, i dječak otrči u šumu.

Uhvatio je sljepića. Kad mu ispadne rep, ponovno ga hvata. Izvlači nož iz korica, odsijeca glavu s tijela i nastupa tišina. On je tišina.

Dječak polaže zmiju na kamen. Naslanja se na deblo smreke i briše oštricu noža o hlače. Struže njome nokat. Duž oštrice postoji svojevrsna sloboda. Nju mu nitko ne može oduzeti.

Još se jedan orao približava. Mladi mužjak. Nema još ni bijelo perje na trbuhu ni žuti kljun spolno zrela mužjaka. Vjerojatno se lani izlegao. U vrh glave dvije godine, zapisuje čistač u bilježnicu. Neobično je, također zapisuje, no ponekad se dogodi da mladi orlovi ostanu ondje gdje su rođeni umjesto da odlete na jug. Mogući defekt ili bolest. Upitnik. Držati na oku. Uskličnik.

Ženka je toliko zaokupljena da ni ne primijeti da se mladi mužjak, koji je isprva kružio oko mesa, usudio spustiti. Preostali su uglavnom komadići kosti. Dozvoljava mu da se zadrži. Trgaju i deru ostatke dok meso ne popusti pa im tetive poput špageta kliznu niz jednjak.

Vrhunac njegova dana prolazi u nekoliko minuta. Sprema bilježnicu i termosicu u ruksak. Navlači opasač puške preko ramena i izvlači se iz skrovišta. Desna noga, po običaju, nerado pristaje surađivati. Mora je okrenuti u smjeru kuće. Put kući vodi niz životinjsku stazu. Breze, johe i ive već su bez lišća. Čistač zgrabi šaku brusnica, ubaci ih u usta i napravi gorko-slatku grimasu. Gorko je sladak i miris preostalih komada mesa koji se nalaze u plastičnoj bačvi s poklopcem. Dobro je kamuflirana, no to ne pomaže. Trebao bi sve odjednom ubaciti u hranilište, no ne može. Trenuci s orlovima su mu sve. Za njih diše, jede, spava i sere. Sutra će opet otići onamo. Kad mobitel zazvoni. Samo jedna osoba ima njegov broj. Samo jednu osobu on zove.

"Da", kaže. "Da. Sutra prijepodne. U redu."

Jutro je hladnije nego obično. Čistač stavi nekoliko cjepanica više nego inače u vatru i zagrije ruke na šalici kave. Namjerava li stići do državne ceste, morat će uskoro krenuti. Putom se svašta može dogoditi. Četverokotač se može pokvariti. Tlo može biti prevlažno.

Prve kilometre, do skrovišta četverokotača, prelazi pješice. Čisto iz sigurnosnih razloga. Ako bi ga netko, koliko god to nevjerojatno bilo, pronašao, ne bi ga mogao povezati s brvnarom ili s njime.

Dok hoda, pogledom traži orla štekavca. Jedno od gnijezda nalazi se u tom smjeru, no ptica nema na vidiku. Šteta. To bi mu ulilo neku sigurnost. Nije da strepi, ali ipak. Orao štekavac je znak. I to dobar.

Stigavši do skrovišta, čistač očisti grančice smreke sa stroja, stavi naprtnjaču u pretinac koji se nalazi s prednje strane i krene prema mjestu sastanka.

Tlo izdržava, sve ide po planu. Stiže dobrih deset minuta prije dogovora, pa čeka, skriven, prije nego što se odveze do rampe i okrene četverokotač.

Automobil je već tamo. Uvijek ista osoba dostavlja. Čistač ga zna kao ostavljača. Ostavljač njega zna kao čistača. Ne poznaju se. Izmijene tek pokoju riječ.
 

"Od koga dobivaš zapovijedi?" pita ga.

Odgovor ga ispuni mirom. Što kraći lanac, to manje karika.

Ovaj je put zatražio pokoju potrepštinu. Bocu viskija i nešto namirnica. I, po običaju, dnevne novine. Čistač ih gurne u pretinac i vrati se do automobila.

Ostavljač izvuče tijelo sa stražnjeg sjedišta.

Žena je, to je neobično. Ruke su joj vezane na leđima, preko glave joj je navučena vreća. Nerazgovijetni zvukovi daju naslutiti da su joj usta povezana. To je dobro. Bar ga neće udaviti pričom.

"Napravi s njom što hoćeš," kaže ostavljač, "imaš odriješene ruke."

Što god hoće, dok god obavlja svoj posao.

Ljudi koji završe kod njega zaslužili su to što ih je snašlo. Što se toga tiče, njegova je savjest čista. On nije nikakav psihopat ili ubojica koji ubija iz zabave, premda bi ga okolina vjerojatno smatrala osobom koja ubija zbog takvih nagona.

Imaju dogovor. Dokle god se oni drže svog dijela dogovora, to čini i on.

"Što je napravila?" pita za promjenu. Možda zato što je riječ o ženi. Možda zato što je ostavljač prva osoba s kojom je nakon mnogo vremena progovorio.

"Uobičajeno", kaže ostavljač. "Više od toga ne znam", i čistač mu vjeruje.

Čistač sjedne na četverokotač, a ostavljač mu pomogne staviti tijelo ispred. Tijelo zvuči bolje nego žena.

"Pričvrsti ti i pojas", kaže. "Je li tako, slatkice. Ne želimo da padneš."

Podigne ruku na pozdrav i krene prema brvnari.

Dok on skriva vozilo, tijelo je vezano za stablo. Ne može se reći da ne ispušta nikakav zvuk. Nekako tiho zavija, poput bolesne mačke. Bolesne mačke treba uspavati. Još uvijek nema orlova štekavaca na vidiku.

"Idemo", kaže tjerajući tijelo pred sobom. Zaključuje da nije u jednako dobroj kondiciji kao on. Posljednji dio puta udara ga po nogama kako bi se stopala kretala.

Inače nikad ne uvodi tijela u kuću. Ovo je iznimka. Gurne ga na krevet, a on sjedne na stolac.

"Prvo zabava, a onda posao, može tako?" pita čistač tijelo. "I možda da još malo naložim, što ti kažeš, je li hladno unutra?"
 

Mačka jaukne. A njemu se digne. Žena je ipak žena.

Skine tijelu hlače i gaće. Uvijek je jednako uzbudljivo vidjeti što se krije ispod dronjaka. Prilično je to mlado tijelo. Možda u dobi od dvadeset pet godina. U vrh glave četrdeset. Godine nisu bitne.

Isprva planira ići polako, jednostavno, tako reći uživati u pogledu, no pohota pobjeđuje strpljenje. Čistač otrgne komad plastične folije, ne zna on kakva sranja ona nosi, nekoliko puta omota plastiku oko erekcije i namjesti tijelo tako da leži u savršenom položaju za penetraciju.

"Možeš ostati nekoliko dana u kućici pa će nam biti lijepo", kaže petljajući nezgrapno kao djevac na izletu krizmanika. Ne uspijeva ga ni gurnuti do kraja prije nego što mu potekne.

Kad mu se disanje smiri, a požuda slegne, vidi da se tijelo pomokrilo.

Pomokrilo mu se u krevet, što presuđuje .

"Kraj ljepote", kaže, kopča hlače i sprema tijelo za odlazak.

Tijelo skoro da ne može hodati. Na rubu je nesvijesti, zato ne odlazi onoliko daleko koliko je bio planirao. Po drugi put tog dana veže tijelo za stablo i odriješi vezicu platnene vrećice u kojoj nosi oružje.

Promatra tu lijepu neobičnu stvarčicu. Pričvršćuje prigušivač i drži pištolj među rukama, kao da blagoslivlja nadolazeći čin.

Mijau. Sad mica više neće morati patiti.

"Djevojka u orlovim kandžama", naslovnica (izvor: Fraktura)