Juan Gómez-Jurado: Crvena kraljica

Na naslovnoj fotografiji: Crvena kraljica, naslovnica; izvor: Fraktura

Prijevod: Ivana Jandras-Szekeres

3.

 Ples

I tako se Jon Gutiérrez suočava s posljednjim nizom stuba na broju 7 ulice Melancolía (četvrt Lavapiés, Madrid) prilično kisela raspoloženja. Ni načelnik mu nije htio ništa objasniti kad ga je Jon pitao za Mentora:

– Otkud se stvorio, majku mu? Iz Obavještajne službe? Unutarnje kontrole? Avengersa?

– Učini što ti kaže i ne postavljaj pitanja.

Jon je i dalje suspendiran i ne prima plaću, premda su optužbe protiv njega zamrznute. A video u kojem se vidi kako stavlja heroin u svodnikov auto čarobno je nestao s televizije i iz novina.

Upravo onako kako je Mentor obećao da će biti ako prihvati njegov neobičan prijedlog.

Ljudi i dalje o tome govore na društvenim mrežama, ali za to Jona nije briga. Pitanje je vremena kad će hijene s Twittera pronaći drugi leš koji će glodati dok mu kosti ne ostanu gole i bijele.

Bez obzira na to, inspektor Gutiérrez ubrzano diše i srce mu se stisnulo. I to ne samo zbog stuba. Jer Mentoru nije dovoljno da Jon samo upozna njegovu prijateljicu Antoniju Scott. U zamjenu za njegovu pomoć tražio je još jednu stvar. A sudeći prema ono malo što mu je Mentor objasnio, taj drugi dio bit će težak.

Stigavši na zadnji kat, stane pred vrata tavana.

Zelena. Prastara. Izguljena.

Otvorena. Širom.

– Dobar dan?

Zbunjen, uđe u stan. Predsoblje je prazno. Bez i jednog jedinog komada namještaja, bez vješalice, bez tužne zdjele s kuponima za popuste u Carrefouru. Nema ničeg osim hrpe plastičnih posudica, skorenih. Smrdi na curry, kuskus i na jela iz još šest ili sedam zemalja. Isti oni mirisi koji su izbijali iz stanova dok se Jon uspinjao.

S druge strane predsoblja nalazi se hodnik, također pust. Bez slika, bez polica. Dvoja vrata s jedne strane, jedna vrata s druge, još jedna nešto dalje. Sva otvorena.

Prva vode u kupaonicu. Jon proviri i ugleda samo četkicu za zube, Colgate s okusom jagode, pločicu sapuna. Bočicu gela za tuširanje. Pet-šest tuba s anticelulitnim kremama.

Ma nemoj, znači vjeruje u čarolije, pomisli Jon.

S desna je samo jedna spavaća soba. Prazna. U ugradbenom ormaru, otvorenom, spazi nekoliko vješalica. Većina ih je slobodna.

Jon se zapita kakva osoba živi ovako, sa samo nekoliko predmeta. Zapita se je li možda otišla. Boji se da je zakasnio.

Malo naprijed, s lijeve strane, majušna kuhinja. U sudoperu tanjuri. Radna površina ocean je od bijelog kvarca. Desertna žličica, prljava, nasukana na pola puta do sudopera.

Na kraju hodnika dnevni boravak. S kosim stropom. Zidovi od vidljive opeke, grede od tamnog drva. Slabo svjetlo probija se kroz dva svjetlarnika postavljena između njih. I kroz prozor.

Vani zalazi sunce.

Unutra, Antonia Scott sjedi na podu, na sredini prostorije, u položa­ju lotosa. Trideset i nešto. Nosi crne hlače i bijelu majicu. Noge su joj bose. Ispred nje je iPad, priključen u struju vrlo dugačkim kabelom.

– Prekinuo si me – kaže Antonia. Okrene iPad i odloži ga ekranom prema trošnom parketu. – To je jako nepristojno.

Jon je od onih koji kreću u protunapad kad im netko digne tlak. Preventivno. Iz sporta. Od jada.

– Uvijek ostavljaš vrata otvorena? Zar ne znaš u kakvoj četvrti živiš? A da sam ja psihopat silovatelj?

Antonia trepne, smetena. Sa sarkazmom se ne snalazi najbolje.

– Nisi psihopat silovatelj. Ti si policajac. Baskijac.

Što se tiče toga da je Baskijac, Jon se ne zavarava, naglasak ne ostavlja mjesta sumnjama. Ali da ga je pročitala kao murjaka, to ga čudi. Inače policajci smrde na policajce. Jon, koji ne mora plaćati najamninu pa cijelu plaću troši na odjeću, u svojim talijanskim cipelama i po mjeri krojenom trodijelnom odijelu od hladne vune više nalikuje na direktora marketinga.

– A kako znaš da sam policajac? – kaže Jon oslanjajući se o okvir vrata.

Antonia pokaže na lijevu stranu Jonova sakoa. Unatoč tomu što se krojač trudio prikriti istureno oružje, nije sasvim uspio. A nije pomogao ni Jon sa svojom prehranom.

– Ja sam inspektor Gutiérrez – prizna Jon. Pita se hoće li pružiti ruku, ali na vrijeme se suzdrži. Upozorili su ga da ova žena ne voli dodire.

– Šalje te Mentor – kaže Antonia.

To nije pitanje.

– Javio ti je da dolazim?

– Nije bilo potrebno. Nitko ne dolazi ovamo.

– Dolaze tvoji susjedi, donijeti ti hranu. Bit će da im je jako stalo do tebe.

Antonia slegne ramenima.

– Ja sam vlasnica zgrade. Dobro, moj muž je vlasnik. Najamninu mi plaćaju hranom.

Jon na brzinu izračuna. Pet katova, tri stana po katu, sto eura po stanu.

– Čovječe. Kuskus ti izlazi na nos. Mora da je dobar.

– Ne volim kuhati – kaže Antonia osmjehujući se.

I tada Jon primijeti da je lijepa. Nije krasotica, nećemo baš pretjerivati. Na prvi pogled Antonijino lice prolazi nezamijećeno, poput pra­znog lista. Kosa, crna i ravna, poluduga, ne pomaže mnogo. Ali kad se nasmiješi, lice joj se obasja poput božićnog drvca. I otkriješ da su oči koje su se činile smeđe zapravo maslinasto zelene, da joj s obiju strana usta nastanu jamice, koje s onom na sredini brade iscrtavaju savršeni trokut.

Nakon toga se uozbilji i dojam nestane.

– Sad idi – reče Antonia, rukom mašući u Jonovu smjeru.

– Neću dok ne saslušaš što sam ti došao reći – odgovori inspektor.

– Misliš da si prvi kojeg Mentor šalje? Prije tebe došla su još trojica. Posljednji prije samo šest mjeseci. I svima kažem isto: Ne zanima me.

Jon se češka po kosi – kovrčavoj i crvenkastoj, rekli smo – i duboko udahne. Potrebno je nekoliko sekunda i podosta litara kisika da ispuni taj golemi torzo. Samo dobiva na vremenu jer zapravo nema pojma što da kaže toj čudnoj i samotnoj ženi koju je upoznao prije tri minute. A Mentor ga je tražio samo ovo: nagovori je da uđe u auto. Obećaj joj što hoćeš, laži, prijeti, dobij je na prevaru. Ali nagovori je da uđe u auto.

Da uđe u auto. Nije mu rekao što će se dogoditi poslije. I to je ono što mu ne da mira.

Tko je ta ženska i zašto je tako važna?

– Da sam znao, donio bih kuskus. U čemu je stvar, bila si policajka?

Antonia zgroženo cokne jezikom.

– Nije ti rekao, je li tako? Ništa ti nije rekao. Tražio je da me dobiješ da uđem u auto, ali nije ti rekao kamo idemo. Zbog jednog od njegovih suludih zadataka. Ne, hvala. Mnogo bolje mi je bez njega.

Jon pokaže prema praznoj sobi i golim zidovima.

– Primjećujem. O tome svi sanjaju: spavati na podu.

Antonia se malo povuče, napola zažmiri.

– Ne spavam na podu. Spavam u bolnici – ispljune.

To ju je zaboljelo, pomisli Jon. A kad je zaboli, govori.

– Što ti je? Ne, nije tebi. Tvome mužu, je li tako?

– To se tebe ne tiče.

Odjednom se dijelovi slagalice slažu i Jon ne može prestati govoriti.

– Nešto mu se događa, bolestan je, i ti želiš biti s njime. Razumljivo. Ali stavi se na moje mjesto. Od mene su tražili da te nagovorim da uđeš u auto, Antonia. Ako u tome ne uspijem, snosit ću posljedice.

– To nije moj problem – glas joj je ponovno leden. – Nije moj problem što će se dogoditi debelom i nesposobnom murjaku koji je tako zasrao da su ga poslali da me dovede. A sad odlazi. I reci Mentoru da odustane.

Betonskog lica, inspektor Gutiérrez zakorači unatrag. Ne zna što još reći toj ludari. Proklinje samog sebe što se upustio u ovaj zadatak, golem gubitak vremena. Ne preostaje mu drugo nego vratiti se u Bilbao, suočiti se s načelnikom i odguliti posljedice svoje gluposti.

– U redu – kaže Jon, prije nego što se okrene i uputi u hodnik, podvijena repa. – Ali tražio je da ti kažem da je ovaj put drukčije. Da te ovaj put treba.

4.

 Videopoziv

Antonia Scott vidi kako golema leđa inspektora Gutiérreza nestaju u hodniku. Broji korake koji se udaljavaju, polagani i teški. Kad stigne do trinaest, okrene iPad.

– Sad možemo nastaviti, bako.

Na ekranu se vidi starica ljubaznih očiju i natapirane kose. Na nje­zinom naboranom licu više je brazdi nego u vinogradu u Rioji. Što vrijedi spomenuti jer starica prazni čašu vina.

– Zašto si me nazvala? Još nije deset.

– Nazvala sam te kad sam čula da se uspinje. Željela sam da budeš tu ako zagusti.

Obje govore engleski. Georgina Scott živi u Chedworthu, na periferiji Gloucestera, u majušnom engleskom selu u kojem je kalendar stao prije više stoljeća. Seoce s razglednice. S rimskom vilom. Zidovima prekrivenim mahovinom. Brzom internetskom vezom pomoću koje baka Scott i Antonia razgovaraju dvaput na dan.

– Čovjek mi se činio zgodan. Po glasu bih rekla da je zgodan – kaže starica, koja bi htjela da joj se unuka malo ispuše.

– On je gej, bako.

– Gluposti, zlato. Nitko nije gej kad mu staviš ruku na pimpek. U svoje vrijeme izliječila sam nekoliko takvih.

Antonia zakoluta očima. Baka Scott uvjerena je da se Winston Churchill izražavao “politički korektno”.

– To je jako ružno, bako.

– Imam devedeset i tri godine, zlato – kaže u svoju obranu starica i natoči si još vina.

– Mentor želi da se vratim poslu.

Tamnocrveni mlaz lagano zadrhti i malo se tekućine prolije na stol. Baka Scott jedva se uspije potpisati a da joj ruka ne pobjegne s papira, ali kad je riječ o točenju, još uvijek ima mirnu ruku plastičnog ki­­rurga.

– Ali to ne želiš, je li tako? – kaže baka. Glas je zamaskirala u nevinu ovčicu, vuk gotovo da se i ne vidi.

– Znaš da ne želim – priznaje Antonia, koja se ne želi opet svađati s njome.

– Jasno, ljubavi.

– Ja sam kriva što je Marcos u krevetu već tri godine. Kriva sam ja i taj posao.

– Ne, Antonia – odgovori baka, tišim glasom. – Nisi ti za to kriva. Kriv je onaj nitkov koji je stisnuo obarač.

– Kojeg ja nisam znala zaustaviti.

– Ja sam samo senilna baba, dušo, – kaže baka, a vuk već pokazuje zube – ali ako si predbacuješ da si kriva zato što ništa nisi poduzela, čini mi se da isto vrijedi i za to što prekriženih ruku sjediš na tom tavanu.

Antonia na trenutak šuti. Dovoljno da majmuni u njezinoj glavi podivljaju, uzalud se pokušavajući izvući iz klopke.

– Zašto mi to činiš, bako? – negoduje.

– Jer mi je dosta toga da te gledam kako tu truneš, sama. Jer imaš dar koji tratiš. Ali ponajviše, iz čistog egoizma.

– Egoizma, ti, bako? – iznenadi se Antonia. S devetnaest godina Georgina Scott prijavila se kao medicinska sestra dobrovoljka i iskrcala se u Normandiji sedamdeset sati poslije Dana D, s golemom kacigom koja joj je napola pala preko obrva i rukama omotanim oko kartonskog kovčega punog ampula morfija. Nedaleko od nje nacisti, a ona stoji ondje, nastavlja sa svojim poslom, reže noge, šiva rane i daje injekcije analgetika.

Svojoj baki pripisati sposobnost za i najmanju trunku egoizma An­toniji je nemoguće.

– Egoizma, da. Postala si teška dosada. Cijeli dan provodiš zatvorena, a noći... još gore. Nedostaje mi vrijeme kad si radila. I kad si mi pričala o tome. Ne preostaje mi još puno od života. Ovo – kaže starica, podižući čašu. – I ti. A vino mi više ne prija kao nekoć.

Antonia u nevjerici prasne u smijeh. Baka vjeruje da voda služi za samo dvije stvari: za kupanje i kuhanje plodova mora. Ali Antonia shvaća što želi postići. Otkad se ono dogodilo,

otkad si ono učinila,

Zemlja se okrenula oko svoje osi. Ona, naravno, nije. Okrenuo se svijet, svijet u koji se ona više ne uklapa. Svijet u kojem su, nevoljko priznaje, dani neprekidan niz krivnje i dosade.

– Možda si u pravu – kaže Antonia, trenutak poslije. – Možda će mi dobro doći da nečim malo zabavim glavu. Samo za ovu noć.

Baka otpije još gutljaj vina i pokaže blaženi osmijeh, osmijeh iz reklame za bombone.

– Samo jedna noć, zlato. Što bi moglo poći po zlu?

Kupi knjigu!