Josip Mlakić: Na Vrbasu tekija

Tamo, nizvodno od mjesta gdje zapjenjena Pliva u prizoru velike ljepote pada u korito Vrbasa, niknuo je samostan. Tu, na sastavku, Vrbas je trom i spor. Ojačan pritokom Plive na tom dijelu, Vrbas nastavlja teći dalje kroz duboki i tijesni klanac, pa se onda kilometar-dva iza samostana probudi iz višekilometarske letargije, skrene oštro udesno i nastavlja teći ravno, gotovo nesvjestan svog maloprijašnjeg hira.

Samostan je smješten uz lijevu obalu rijeke, nekoliko stotina metara iza Kozlučkoga mosta, na zaravni zvanoj Selišće. Stoji tu na sâmi, na jednom od brojnih Selišća razasutih širom Bosne. U korijenu naziva tog mjesta jest riječ selo, koja označava zemljište s kućom na kojem živi onaj koji obrađuje zemlju. Međutim, to na prvi pogled podsjeća na neke druge nazive o čijem se porijeklu može jedino nagađati, ili se može, što je ovdje nerijetko jedno te isto, pozvati na stoljetne navade ovdašnjega svijeta koji počesto daje imena naseljima prema nevoljama koje su ih zadesile, da bi time dali sebi na važnosti, da na taj način trajno obilježe svoju muku i svima je pokažu, kao prosjak batrljak ruke ili noge. Ima u tom običaju nešto duboko uznemirujuće, neki prešutni pristanak na usud i nevolju, jedna vrsta bolesne suživljenosti s njima kojoj se ne zna uzrok ni povod. Jesu li tako svoja imena dobili Brdo svetog Ilije, Zlavast, Kurjakove njive, Plavišta, Zlosela, Čemerno? Ili brojna Oselišća i Iselišća?

Samostan je to koji ni po čemu ne odudara, nije, dakle, izgrađen da zadivi oko naviklo na sklad i ljepotu, što iz ovdašnje perspektive nije neki vidljiv nedostatak, jer je u Bosni malo onih što u svemu traže neki viši red i smisao, a mnogo više onih što sve ocjenjuju mjerom veličine. S te strane, po svemu, samostan pripada tu. Mrk i težak, čvrsto srastao sa zemljom, stoji uz lijepu trobrodnu crkvu izgrađenu u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, nakon što je vjerolomni i okrutni Omer-paša Latas silom nametnuo tanzimat[1] i u tvrdokornom Bosanskom pašaluku, koji se dugo, grčevito i očajnički opirao promjenama, pogotovo onima kojima je turska vlast olabavila neke višestoljetne zabrane, među njima i onu koja je najteže padala osiljenim domaćim Turcima, o zabrani gradnji novih crkava i samostana, najavljujući tako bolja i kršćanskom svijetu sklonija vremena. To je kod crkvenih otaca izazvalo pravu pomamu, nije se više za najmanje popravke, zbog urušenog ili zakislog krova, na primjer, moralo ići u Carigrad po ferman, pa tamo danima, a ponekad i mjesecima obijati od nemila do nedraga, te je za kratko vrijeme širom Bosne niknulo na desetke novih crkvi. Jedna od tih bila je i ta jednostavna crkva posvećena Uznesenju Marijinu. Između crkve i samostana stoji zvonik koji ih nadvisuje. Stoji tu poput stroga i neumoljiva čuvara, samom sebi dovoljan, poput stoljetnog hrasta slučajno tu zaglavljenog, kao da su se samostan i crkva prislonili uz njega, a ne obratno.

Samostan je smješten u usku priobalnu ravan, naspram strmog Kozluka s druge strane rijeke, u teškom osinu punom vlage, gdje sunce kasno iziđe, a rano zađe, a u kasnu jesen ili zimi, kad dani okraćaju i kad sunce preko Vrbasa prelazi ukoso, kao da mu se žuri, čini se kako ovdje omrkne prije negoli je i svanulo kako Bog zapovijeda. I ne samo ovdje: većina bosanskih kasaba najvećim je dijelom niknula u tijesnim riječnim kotlinama preko kojih sunce učas pređe, pogotovo je to, vidljivo zimi ili u kasnu jesen, kad je sunce većim dijelom dana nevidljivo zbog magli koje se kasno dižu. Takvi su Travnik, Sarajevo, Gornje i Donje Skoplje, Busovača, Fojnica, Vareš, Olovo, pa i taj dio Jajca smješten uz Vrbas.

Gradnja samostana zapela je još u ideji, u nagovještaju, u gluhim i nevidljivim borbama u kojima su se nadgornjivali Fojničani i Jajčani, tužakajući jedni druge Rimu, generalu franjevačkog reda, dalekom i nevidljivom središtu franjevačkog univerzuma čija se riječ bespogovorno uvažavala.

Rim je samo jedno od tih nevidljivih središta koja upravljaju sudbinama ljudi u Bosni, svaki od mileta ima svoje, nevidljivi i daleki autoritet čija je riječ uvijek zadnja.

Te žučne i beskompromisne borbe u kojima se nisu poštovali nikakvi obziri trajale su petnaestak godina prije nego što su napokon zakopani temelji samostana, bez vidljivih pomaka tokom svih tih godina, dok su pisma puna žuči i objeda neumorno putovala prema Rimu i vraćala se otuda kao iskrivljena jeka onoga što se događa u Bosni. Jajce i okolne župe bili su predmet teških sporenja i prijepora unutar Provincije, svačije osim onih koji su tu rođeni, zatrovanih maglovitom poviješću kraljevskoga grada. Ponajviše su u te razmirice uključeni Fojničani, i to kao strana koja zateže i opire se promjenama stoga jer su pod njihovom jurisdikcijom bili Jajce i okolne župe. Oni su grčevito branili svoje povijesno pravo na njih, suprotstavljajući se najprije Travničanima, potom Jajčanima.Te žučne i beskompromisne borbe u kojima se nisu poštovali nikakvi obziri trajale su petnaestak godina prije nego što su napokon zakopani temelji samostana, bez vidljivih pomaka tokom svih tih godina, dok su pisma puna žuči i objeda neumorno putovala prema Rimu i vraćala se otuda kao iskrivljena jeka onoga što se događa u Bosni. Jajce i okolne župe bili su predmet teških sporenja i prijepora unutar Provincije, svačije osim onih koji su tu rođeni, zatrovanih maglovitom poviješću kraljevskoga grada. Ponajviše su u te razmirice uključeni Fojničani, i to kao strana koja zateže i opire se promjenama stoga jer su pod njihovom jurisdikcijom bili Jajce i okolne župe. Oni su grčevito branili svoje povijesno pravo na njih, suprotstavljajući se najprije Travničanima, potom Jajčanima.

Fra Anto Knežević predvodnik je s jajačke strane. Iako rodom iz Varcara, a starinom po ocu iz Gornjeg Skoplja, fra Antu jajački fratri prihvaćaju kao predvodnika i starješinu, ponajviše zbog njegove ustrajnosti koja graniči s bolesnom tvrdoglavošću. U Bosni je takvih malo, spremnih u svakom trenutku bosti se s rogatim i naizgled stoički primati udarce, tako da je njegovo prvenstvo svima prirodno i samorazumljivo, nešto što se ne propituje i ne dovodi u sumnju. Međutim, Knežević nije samo tvrdoglav: buntovne prirode, na tragu prvog među bundžijama, fra Ivana Frane Jukića, fra Anto je još u studentskim danima maštao o ustanku. Međutim, tada mu se zagonetka zemlje razapete na tri ćoška od kojih svaka vuče na svoju stranu, činila rješivom, bio je uvjeren kako se svaka njena mrtvouzica da raspetljati bez sječenja, bez bolnog zasijecanja u živo tkivo, jer mu se svijet iz te naivne mladalačke perspektive činio jednostavnim i savitljivim. Kod Jukića je uzavrela mladenačka krv urodila bijesom i s vremenom se umirila, ustupivši mjesto razumu, dok se kod Kneževića dogodilo suprotno: kako je sazrijevao, postalo mu je jasno kako stvari nisu ni izbliza tako jednostavne kako ih je on u svojoj naivnosti tada zamišljao. Onda je okrenuo ploču: s trideset pet godina pod pseudonimom je napisao i objavio u Zagrebu Krvavu knjigu, zbog koje je dugo nosio glavu u torbi. Dvojica inače razumnih bosanskih vezira, Topal Osman-paša i Safet-paša, nudila su čizmu dukata onome ko im prokaže pisca te kužne i opasne knjige u kojoj su pomno pobrojena zlodjela koja je turska vlast kroz četiri stoljeća počinila prema kršćanskoj i hrišćanskoj raji.[2] Provincija ga je stoga na jedno vrijeme, za svaki slučaj, sklonila u Đakovo, kod biskupa Strossmayera. U to je vrijeme provincijal bio fra Mijo Gujić, Fojničanin, a samim tim, mjestom rođenja, kako to ovdje obično biva, vezan nevidljivim i neraskidivim okovima zavičajnosti, kojih se rijetki za života uspijevaju osloboditi. Fra Mijo je stoga bio ogorčeni protivnik izgradnje samostana u Jajcu vukući na stranu Fojničana. Kneževićevo sklanjanje u Đakovo imalo je još nešto za cilj, fra Mijo se nadao da će vrijeme i daljine učiniti svoje i da će se na taj način fra Antina misija ugasiti sama od sebe. Međutim, fra Anto je svoj boravak u Đakovu vješto iskoristio za sebe, zbliživši se s đakovačkim biskupom, čija se riječ u Bosni itekako poštvala i uvažavala.

Kneževićeva Krvava knjiga bila je prije svega poziv na buđenje, osvetu. Knjiga se potajno čitala, potom uništavala, jer je i samo njeno posjedovanje bilo kažnjivo. Fra Anto je zapravo odlučio ići drugim putem od onoga koji je utabao Jukić, a koji ga je odveo u progonstvo i udaljio od svega što mu je bilo važno, od Bosne, njenih predjela i njegove utopijske misije kojoj je posvetio život. Jukić je završio među ljudima kojima je Bosna bila daleka i maglovita nedođija u kojoj živi neki divlji svijet svih vjera. Napokon, nasukan tu, u gluhoj samoći koja truje teže i fatalnije od svih ovozemaljskih otrova, Jukić je, bolestan i umoran, napoprijeko skončao u Beču, kao niko njegov.

Fra Anto se nije uzdao u carsku milost kao naivni Jukić, koji je povjerovao lukavom i na sve spremnom Omer-paši Latasu kad je došao iz Carigrada s dobro opremljenom i uvježbanom vojskom dogoniti u suru ovdašnje Turke. Fra Anto misli kako u pripremi ustanka protiv cara treba surađivati s domaćima svih vjera, braćom po krvi, pa i s Turcima. Krvavu knjigu upravo je stoga napisao. A onda, jednom kad je otišao u Beograd, pripremati ustanak u Bosni, doživio je veliko razočaranje koje je iz temelja potreslo tu njegovu životnu filozofiju, a koje se, bez obzira na to, do smrti nije odrekao. Tamo je otišao na zahtjev biskupa Strossmayera, kao osoba od njegova najvećeg povjerenja.

U Beograd je krenuo u proljeće 1870. Do Vukovara je doputovao zapregom biskupa Strossmayera. S njim je u društvu fra Nikola Šokčević, koji je trebao vratiti zapregu u Đakovo. Šokčević je bosanski fratar koji je boravio u Đakovu u nekoj vrsti progonstva. Bio je to nesretan i mračan čovjek od četrdesetak godina, pognut u ramenima, šutljiv i pun neke gorčine, ali je izgledao mnogo stariji, ponajviše zbog prorijeđene kose. Imao je ružan tik: na trenutke bi grčevito zažmirkao očima, a onda bi, kad se tik umiri, preko oka pogledao prema fra Anti, da provjeri je li ovaj to primijetio, kao da je učinio kakvu sramnu i nedostojnu gestu. Potom bi bijesno udario nekoliko puta kandžijom po konjima, ne gledajući gdje udara. Fra Anto bi se od tog prizora netremice stresao od nekog užasa i jeze koji bi ga spopali. Iz fra Nikole kao da je u tim trenucima izbijao neki težak, neopisiv jad, koji svom silinom pokulja iz njega, bez obzira na to što ga nastoji prikriti. Kao da se unutar njegau njemu neprestano odvija teška i neizvjesna borba koja ga malo-pomalo ubija. Bio je obilježen onim trajnim biljegom koji ostane na licima ljudi koji su bili u bliskom dodiru sa smrću. To je nešto što se ne da opisati, što neprestano izmiče, ali je uvijek tu, u prikrajku. Podsjeća na neku gotovo nevidljivu sjenu.

Petnaestak godina ranije cijela Provincija digla se na noge da spasi Šokčevića i njegova subrata fra Luku Kovačevića, da im sačuva živu glavu zbog tragičnog i mučnog događaja koji se odigrao na Plehanu, a cijela stvar potom je prerasla Bosnu i dobacila do Rima, Beča i Carigrada. U cijeli slučaj bili su uključeni i đakovački biskup te s bosanske strane fra Marijan Šunjić. Šokčević je, nakon što se sve smirilo i izgladilo, doveden u Đakovo i tu ostavljen, kao suvišna i nepotrebna stvar. O tom događaju koji je iz temelja potresao Provinciju, što je trajalo nekoliko godina, malo se znalo. Kružile su razne priče, oprečne i šture, i malo je ko znao pravu istinu. Fra Anto ga tokom puta nije ništa zapitkivao, jer su ga u Đakovu upozorili da ne baca nepotrebno sol na otvorenu ranu. Bez obzira na to fra Anto je u nekoliko navrata obazrivo i izokola navraćao vodu na priču o događajima u Derventi i na Plehanu, međutim bez uspjeha.

U to vrijeme Šokčević je vodio spor s provincijalom Gujićem, koji ga je optuživao da kvari bosansku mladež koja je bila na školovanju u Đakovu i htio ga po svaku cijenu vratiti u Bosnu, u Tolisu, gdje ga je mogao koliko-toliko nadzirati, računajući da se nakon petnaest godina sve zaboravilo, ali ovaj na to nipošto nije htio pristati.

Kad je sultan Abdul Medžid donio uredbu kojom se dopuštala nesmetana gradnja bogomolja svih vjera, želeći i na taj način osuvremeniti i pokrenuti umorno i posrnulo carstvo, bosanska Provincija odlučila je izgraditi na Plehanu kod Dervente crkvu i samostan. Već sljedeće godine od nekog derventskog bega kupljeno je zemljište. Dok se čekalo na ferman iz Carigrada, za plehanskog župnika, paroka, postavljen je fra Nikola Šokčević. Provincija mu je dodijelila dvojicu pomoćnika: fra Luku Kovačevića i fra Jaku Džoića. Odmah po dolasku na Plehan fratri su izgradili stan, zapravo šupu koja im je ujedno bila stan i kapela, te započeli marljivo prikupljati građu za samostan i crkvu. Dovozili su kamen za krečanu, drvo za potpalu, kaparili japiju... Usto, na njima je bila i samostanska zemlja koju je trebalo uzorati i posijati, u čemu su im pomagali njihovi župljani.

Na vijest o dolasku fratara na Plehan derventska se čaršija uzbunila. Domaći Turci teško se mire s novim vjetrovima koji su zapuhali Carstvom, a koji su do njih stigli na najgori mogući način: na krilima kaznene ekspedicije koju je nekoliko godina ranije proveo Omer-paša Latas i zavio cijelu Bosnu, pa i Posavinu, u crno, polomivši zube osiljenom begovatu. Stoga je njihov otpor svemu novom i nepoznatom samorazumljiv. Padaju teške riječi, što je također razumljivo, a što nema toliko veze s Omer-pašom Latasom i zulumom koji je proveo koliko s mentalitetom jednog svijeta naviklog na privilegirani položaj kao prirodni i jedini mogući poredak stvari. Sada taj svijet pred njihovim očima kopni i nestaje, a crkve i samostani koji niču svojevrsni su simboli njihova poraza i nemoći da zaustave nezaustavljivo. Stoga su smišljali način da zaustave i onemoguće gradnju. Rješenje je došlo nekako samo po sebi, jer se u Derventi iznenada pojavio neki Mula Hasanija, sarajevski Turčin urokljivih, ugaslih očiju, naoružan dvjema kratkim zeka puškama koje je neprestano nosio sa sobom, duboko gurnutima za pâs, ali tako da se u svakom trenutku vide. Nastanio se u napuštenoj, ruševnoj kući zakisla krova, punoj vlage, te hamolja i sustriba zaostalih iza bivših stanara. Tu bi samo prenoćio. Povazdan je visio u Salkinoj kahvi, mrzovoljan, zapušten i neuredan. Imao je gorljivu potrebu da priča, brzo i nepovezano, uglavnom o tome kako je napustio Sarajevo, ponajviše zato što je u njemu bilo sve manje turskog dina. Hranio se onim što bi dobio od milostivih ljudi ili u kahvi, gdje bi katkad koji od dokonih derventskih begova poručio za svoje društvo u obližnjoj pekari teleću ili ovčju glavušu, te iz sevapa pozvao Hasaniju da im se pridruži. Jeo je u malim, sitnim zalogajima, poput ptice, ne prestajući pritom pričati.

"Ćafir će zavladat", rekao bi između dva zalogaja. "Zapamtite šta sam vam reko!"

"Što bi, bolan, zavlado?" upitao bi neko.

"Ko je od vas za turski din spreman i glavu izgubit!? Niko! A ja, evo, jesam!" rekao bi busajući se šakom u prsa.

Hasanija je bio iznimno neugodan i opasan kad mu određene stvari nisu bile po ćeifu. Jednom je tako povukao u kahvi pušku na trojicu begova kad su ovi bez srama i stida izvukli odnekle na stol bocu rakije pa uz mezu počeli piti.

"Ćafiri!" povikao je Hasanija kad je shvatio o čemu je riječ i u hipu se podigao iza stola, toliko naglo da se stolica na kojoj je sjedio prevrnula, pa izvukao pušku.

Dugo su ga potom smirivali. Neko je, odmah, sklonio bocu sa stola te uzvirenom Hasaniji donio čašu zašećerene vode. Po kutovima usana nahvatala mu se gusta slina, a on je svejedno, kao u transu, tihim glasom ponavljao:

"Ćafir će zavladat. Ništa bolje nismo ni zaslužili."

Bez obzira na taj događaj derventski Turci vrlo su se brzo dogovorili s Hasanijom. Obukli su ga od glave do pete, nabavili mu čak i bensilah, u koji je ovaj odmah gurnuo one svoje puške, konja, te mu dali nešto novca. Hasanija je nekoliko dana hodao Derventom takav, uparađen, sav važan i nabusit, a zatim se zaputio na Plehan. Došao je pred kapelu, izvukao puške i obje ih ispraznio. Gađao je križeve, jedan na krovu iznad vrata, a drugi na samim vratima. Fra Nikola i fra Luka, koji su bili sa župljanima u njivi, čuvši pucnjeve, dotrčali su do kapele. Osokoljeni tim novim vjetrovima s Porte koji su donijeli sa sobom dašak slobode, a donekle i svojom misijom koja im je davala osjećaj važnosti, fratri spremno uzvratiše. Došlo je do obostrane pucnjave u kojoj je Hasanija smrtno nastradao. Tada su fratri načinili tešku pogrešku: odlučili su spaliti Hasanijin leš, da tako prikriju tragove. Brzo su otkriveni. Prema prvoj presudi, sva trojica osuđena su na smrt, uključujući i Džoića, koji u tome nije učestvovao. On se malo potom u zatvoru razbolio, te je pušten na slobodu, ali je ubrzo naprasno umro. Biskup fra Marijan Šunjić, preko austrijskog konzula Atanaskovića i uz podršku biskupa Strossmayera, pozvao je upomoć austrijsku diplomatiju, koja je uspjela isposlovati u Carigradu da se smrtna presuda fratrima zamijeni mogućnošću otkupa. Provincija se potom nagodila s Hasanijinom udovicom te joj isplatila petsto dukata. Međutim, nije se sve na tome razmitilo: tadašnji vezir Huršid Mehmed-paša stavi fra Nikolu i fra Luku u sarajevski zatvor, skupa s četvoricom plehanskih župljana, od kojih su dvojica tu i umrla. Tamo su ostali osamnaest mjeseci, a zatim su fra Nikola i fra Luka otpremljeni u Carigrad, odakle ih je izbavio austrijski veleposlanik, grof Prokesch, te su otpremljeni u Rim. Pošto ih više nisu smjeli vratiti u Bosnu, u strahu od osvete, Provincija se na svoj način pobrinula za njih: Kovačević je prebačen u Dubrovnik, gdje je dvije godine potom umro, a Šokčević u Đakovo.

Čim su stigli u Vukovar, fratri su potražili prenoćište jer je lađa za Beograd, odnosno Novi Sad, koji je bio prva stanica fra Antina puta, isplovljavala tek ujutro. Smjestili su se u gostionicu koja je ujedno bila i svratište, a među svijetom je bila poznata kao Velika birtija. Šokčević je u jednom trenutku, nakon što je zažmirkao očima, gonjen nekim nemirom izišao van, a fra Anto je ostao sjediti za stolom. U jednom trenutku prišao mu je neki muškarac odjeven po evropski i ponudio mu djevojke za zabavu. Fra Anto se nije odmah snašao, pa je, čim ga je prošao prvi šok, grubo istjerao pridošlicu iz gostionice. Obuzeo ga je bijes. U Bosni se tako nešto nije moglo dogoditi. Čemu, onda, sva ova borba? Bi li bilo bolje prolomiti sve putove koji iz Bosne vode prema Savi i nastaviti živjeti kao dosad, raditi ono što su generacije fratara radile prije njega, orati škrte brazde u pustoj i bezvodnoj zemlji i nadati se bilo kakvom urodu? Čim se Šokčević vratio, kad mu je fra Anto prepričao što mu se dogodilo, odlučili su napustiti svratište. Fra Anto je otišao do lađe koja je bila usidrena u luci i tu se rastao sa Šokčevićem. Na lađi je sačekao jutro. Odspavao je sat-dva, na nekim vrećama u kojima je bilo žito.

Svanulo je i oni napokon zaploviše. Fra Anto je gledao prema suprotnoj obali. Još se nije bilo potpuno razdanilo i nad rijekom se dizala magla. Obala se jedva nazirala. Podsjećala je na zid ispod niskog neba po kojemu su se u studeno jutro nasumice razlile živopisne sive šare. A onda je iz te magle doprla jedva čujna rika.

"Jelen", rekao je neko pored njega.

Fra Antu to podsjeti na jedan detalj iz djetinjstva, na zvonjavu zvona stoke koja dopire iz magle, kad mu se činilo da su ta zvona nestvarna i da njihova zvonjava dopire iz nekog drugog, hladnog i bezdušnog svijeta, da se na trenutak otvorio prolaz između svjetova, njegova i tog drugog, što je u njemu budilo neki strah, nelagodu, jer je imao osjećaj da mu ledeni prsti klize niz leđa. Bojao se kako će u jednom trenutku ostati u nekom limbu koji dijeli ta dva svijeta, isključen za sva vremena iz oba. Ili na jedan drugi detalj, koji se u njegovu sjećanju stapao s ovim prvim, kao jedna te ista stvar: dozivanja koja dopiru izdalje i koja vjetar iskrivljuje do neprepoznatljivosti.

Tada, slučajno, na mostu preko Vuke, ugleda nepomičnu ljudsku siluetu blago presamićenu preko ograde. Podsjećala je na slomljeni vršak stabla, pogođen nevremenom ili gromom, i fra Anto zbog nečega pomisli da se radi o fra Nikoli. Pređe na drugu stranu palube, odakle se ravno preko vode nazirao most. Pratio je hoće li se silueta pomaknuti i hoće li umorno krenuti preko mosta. Međutim, ostala je nepomična. Lađa se udaljavala, silueta se topila u izmaglici i ubrzo je više nije vidio. Malo potom u magli se izgubio i Vukovar. To je za njega bila granica dotada poznatog svijeta od koje se udaljavao i koja je ostala u magli iza njegovih leđa, ali usprkos tome nije osjetio nikakvu toplinu, ni nostalgiju, valjda zato što je iz jedne tuđine ugazio u drugu.

Lađa se ubrzo odmakla prema sredini, pa su jedno vrijeme plovili pored oranica koje su se crnjele s obje strane rijeke, a onda je daleko preko lijeve obale, u magli koja se razilazila, vidio osamljeni, izgubljeni salaš, što ga zbog nečega podsjeti na Bosnu. S te strane u Dunav je uvirao usporeni, prljavi rukavac, pun žabokrečine uz obale. U tom osjećaju bliskosti, povezanosti, nije bilo topline, već je iza njega ostajao dojam gorčine i napuštenosti, neke teške čamotinje koja iz čovjeka izvlači svu životnu snagu. Fra Anto u jednom trenutku poželi da se vrati neobavljena posla ili da, barem, nabrzinu prođe Beogradom, uradi preko volje to zbog čega je poslan tamo, jer je najednom izgubio svaku nadu u pozitivan ishod svoje misije. Učini mu se da život ide svojim tokom, bez obzira na sve što činimo ne bismo li ga barem donekle olakšali. Da je najjednostavnije zavući se negdje, u neku mračnu sobu, i nikad ne izići iz nje. Nije mu prvi put da ga spopadne sličan osjećaj. Sve se teže nosio s njim i sve je umorniji izlazio iz tih bitaka koje su se najčešće odvijale noću, kad bi ga mučile nesanice, za koje više i ne zna kad su započele ni kad će završiti, ako ikad i završe. U početku se to događalo rijetko, najprije bi osjetio neki nemir koji je dolazio bez posebnog povoda, a zatim stùgu u prsima, kao da mu neka džinovska ruka pritišće grudi i ne da mu disati. Pogotovo je bilo mučno ako bi pritom izvana dopirao kakav jednoličan zvuk: huk vjetra ili klokot vode. Ili iznutra, iz mraka sobe: jedva čujno pucketanje peći koja se hladi ili škrgutanje miša u duvaru. Nešto kasnije, kad se lađa počela primjetno primicati lijevoj obali, taj je osjećaj nestao, kao rukom odnesen, i u njega se usele nada i novi polet.

S lađe je sišao u Novom Sadu te odmah pronašao prenoćište. Poučen neugodnim iskustvom iz Vukovara, odabrao je neugledno i slabo posječeno svratište na rubu grada.

Sutradan se sastao s utjecajnim Svetozarom Miletićem, odvjetnikom i novinarom, urednikom časopisa Zastava, i tu doživio prvo veliko razočaranje. Zaprepastilo ga je koliko je slabo Miletić poznavao situaciju u Bosni. Kad je saznao da je Knežević bosanski fratar, rekao mu je:

"Ja sam čuo da vi fratri šurujete s Turcima. Da li je to istina? Da ste vi glavna brana ustanku protiv Turaka?"

Kod fra Ante javi se neka gorljiva potreba da govori, objasni, da Miletiću u kratkim crtama približi stanje u Bosni, te da se ovaj zauzme za njih u svojim novinama, što mu je moglo biti od velike pomoći pri beogradskoj misiji, ali nije znao odakle početi, jer je Miletićevo neznanje o Bosni, izgleda, bilo beskrajno. Zapetljavao se, skakao s teme na temu, nepovezano i grozničavo, jer je mislio da je svaka riječ, svaka misao važna, bojao se da bi upravo jedna takva, zaboravljena i neizgovorena misao mogla biti kobna. Da bi se ona, da je kojim slučajem izgovorena, pretvorila u iskru koja bi onda zapalila plamen.

Odatle je produžio za Beograd. Trećeg dana svog boravka tamo fra Anto se sastao s Milivojem Blaznavcem, oficirom prostog, seljačkog porijekla koji je svojom prirođenom seljačkom lukavošću postao jedan od najmoćnijih ljudi u Srbiji tog vremena. Bio je to krupan, pun i jedar muškarac od četrdeset – četrdeset pet godina s nekim tupim i samozadovoljnim izrazom lica. Razgovarali su dugo, više od sat vremena, ponajviše o dizanju ustanka u Bosni. U jednom je trenutku Blaznavac rekao:

"Moj vam je savet sledeći: čim podignete ustanak, odmah izdajte proglas domaćim Turcima. Dajte im mogućnost da se pokrste. Ukoliko ne žele, nek sele kud znaju. Ili će bit sasečeni. To vam je moj savet."

Fra Anto netremice gleda tog priprostog i samouvjerenog čovjeka kojega očito ne muče nikakve sumnje i kod kojeg sve što izgovara, pa i te riječi od kojih su niz fra Antina leđa krenuli ledeni srsi, zvuči kao tvrda i neupitna istina. Razmišljao je što da mu odgovori, odnosno ima li smisla bilo kakav odgovor.

Ipak je rekao:

"Ako su Turci, oni su jopet naša braća po krvi. S vremenom će se i oni prosvijetliti i zažaliti zbog zuluma koje nam počiniše."

Blaznavac se grohotom nasmijao, a zatim se uozbiljio i rekao:

"Onda vam je bolje da ne preduzimate ništa. Džabe ćete krečit. Turci su pasja vera. S njima što si bolji, oni su gori prema tebi. Mi smo to iskusili na svojoj koži. Pokušavali smo sve, a onda smo ih proterali."

"Ja mislim da tamo gdje krst zavlada, nastupa prosvjeta i tu nema mjesta turkovanju."

"Ja u te priče ne verujem. Pasja je to vera, kažem vam. Al ćemo pomoć, kolko mognemo. U to vas uveravam."

Tu su se rastali. Fra Anto se kasnije često vraćao na taj razgovor. Ponekad, kad bi čuo za kakav slučaj turskog zuluma ili kad bi mu svjedočio, a bilo je i toga, pomislio bi na Blaznavca, da je možda imao pravo. Grozio se sličnih misli i u tim trenucima, ako je bio u blizini crkve, ušao bi unutra, spuštao se na prvo klecalo na koje naiđe te dugo molio.


[1] Tanzimat je razdoblje provođenja reformi u Osmanskom Carstvu. Započelo je 1839., a završilo 1876.

[2] Hrišćanin – upotrebljava se kao nacionalna odrednica, pravoslavni, Srbin, jer je tako bilo uobičajeno u to vrijeme.