Kada se pridigao u krevetu, u dubokom mraku u kojemu je uljuljkan i bez glasa ležao gotovo cijelu jednu vječnost, kao suvišni, ocvali fetus čovječanstva, Noa je dodirnuo oštri rub stola koji se nalazio uz uzglavlje s njegove lijeve strane pa napipao prstima upaljač koji je ležao na stolu. Uzeo ga je i upalio, potom se umirio i osluškivao oko sebe, sve dok se upaljač nije zagrijao. Tada ga je ugasio, da mu ne oprži prste. U tami oko njega crvi su bušili drvene grede barake u kojoj je stanovao dok je izvana, iz smjera vrata, dopiralo klokotanje vode u olucima.
Kada se upaljač ohladio, ponovo ga je upalio pa zapalio nisku svijeću zalijepljenu rastopljenim voskom za ploču stola i dugo ostao tako, oslonjen o lakte, promatrajući jedno vrijeme lijene sjene po zidovima, kako rastu i nestaju. U udaljenim kutovima sobe naizmjence je, onako kako se krivio i uvijao plamen svijeće, rasla i nestajala bojažljiva tama, a oko njega je žmirkala prljava žuta svjetlost koja je neugodno iritirala njegove suhe i nenavikle oči.
Zatim je ustao i prišao prozoru. Podne daske, potamnjele od vlage i vremena, škripale su mu pod nogama i uvijale se. Dugo je i sa strahopoštovanjem zurio kroz stakla u najdublju noć koja postoji, iz koje usprkos tome ništa nije prijetilo: ni smrt što u sličnim noćima hoda uokolo zaogrnuta crnim plaštem, a ni storuka čudovišta iz mračnih predjela u kojima su se rađali zaboravljeni dječji strahovi.
Prije te duboke i neprohodne noći četrdeset je dana kišilo bez prestanka: kada se Noa jedno jutro probudio i izišao van, vidio je tamne oblake kako se sakupljaju na jednom dijelu neba. Između njih probijala je aura nevidljivog i dalekog sunca i taj dio neba podsjećao je na nevješte dječje crteže s kojih je netko pažljivo prebrisao žive, pastelne boje.
Hladna, tiha i uporna, kiša se danima cijedila iz tamnosivih oblaka koji su podsjećali na gust, prljav dim. Sljedećih dana nebo se zatvorilo, a dani posivjeli. U zraku se osjećao zadah truleži. Zaboravljenim i uspavanim gorskim usjecima, kuda se nekada plavilo drvo, potekla je voda. U početku su ti novorođeni potoci veselo klokotali, a zatim preko noći podivljali. Zavjerenički su se spajali u nizinama pa uz zastrašujući huk, koji se sve vrijeme čuo, padali prema uspavanoj dolini. Ispod kaskada koje su svojim vrtlozima zanosile pogled ključala je bijesna i mutna pjena, a iznad njih se, poput kišobrana, dizala vodena zavjesa koja je podsjećala na sumaglicu. U uvalama se sakupljala kišnica koju zasićena zemlja nije više mogla upijati. Voda u njima je rasla: na planinskim pašnjacima izniklo je preko noći na desetke jezera čije su vode bijesno ključale od kiše koja je neumorno padala. A nešto niže, u udolinama koje su blago padale niz hrbat planine, također je ležala voda. Udoline su se prostirale iza vijenca visokih grmova lijeske na kojima su se vidjele zakržljale čahure lješnjaka, spaljene kasnim proljetnim mrazovima. U tim mrtvim, ugašenim očima planine nije bilo nikakvog odraza: lokve su podsjećale na sivu mrenu niskog neba koje se odražavalo u njima, a po kojemu su poput šišmiša visjeli grozdovi tamnih oblaka.
S planine se ujutro, kao zavjesa, podizala vlaga. Lebdjela je u zraku cijeli dan, a navečer, s mrakom, nestajala. Noa je slušao nesnosno bubnjanje kiše po limenom krovu barake u kojoj je stanovao, a noću je u dubini tamnih, orošenih stakala vidio tek vlastiti i odraz svijeće u pozadini, koji bi ga katkada podsjetio na sliku potonulog sunca, a tren potom oživio bi i podsjetio na odsjaj udaljene vatre koja bukti negdje u dubokom, mrklom mraku iza njegovih leđa.
Tu su ostali jedino on i Ibrahim, žilavi starac koji je na planini čuvao ovce. Pasle su po okolnim pašnjacima i brstile ožilavjelo lišće po šikarama iznad kojih su žutjele i izdisale visoke bukove šume, koje su postupno, visoko gore, prelazile u tamnozeleni vijenac četinara odakle je zimi dopiralo zavijanje vukova.
Ibrahim je često navraćao k Noi. Svaki put nosio je u ruci, kao njezin produžetak, pastirski štap, blago svinut pri vrhu. Ibrahim je ostavljao Noi sir i mlijeko u litarskoj staklenoj boci koju bi navečer, ispražnjenu, pokupio, a zatim žurio za ovcama, dok je Noa njemu zauzvrat davao drveni ugljen kada god mu zatreba. Zglobovi na Ibrahimovim prstima bili su kvrgavi i uništeni artritisom.
Duboko iz doline noću se čuo huk rijeke. Ibrahim je stanovao kilometar-dva dalje. Tu se huk čuo jače nego od Noine barake. Ibrahim je imao tor i nastambu u čijem se prizemnom dijelu nalazila prostrana staja u koju je zimi zatvarao ovce. Imao je još ostavu za sir, ukopanu u zemlju, te pokretnu kolibu na saonicima pokrivenu potamnjelim pocinčanim limom u koju se zavlačio poput puža. Pomicao ju je uglavnom zimi, po snijegu, a ponekad i ljeti, kada bi kiša natopila travu, ili rano ujutro, dok se još ne podigne rosa. Činio je to da bi bio što bliže ovcama, koje bi poslije ispaše polegle u hlad. Odspavao bi u njoj sat-dva, a ako bi se nešto nepredviđeno dogodilo, naišao jež ili lisica, psi bi ga probudili lavežom. Dolazili bi do kolibe i uporno lajali sve dok se Ibrahim ne bi probudio i izvukao iz kolibe.
Noa je čuvao goleme ozidane peći u kojima je danima tinjalo drvo pretvarajući se u drveni ugljen. Bile su ih dvije, pet-šest metara udaljene jedna od druge. Radnici su otišli nekoliko dana prije nego što je okišalo. Tu nisu više imali što raditi: jednu su peć zatvorili i sada je trebalo čekati da se ohladi, a drugu natrpali cjepanicama i potpalili. Trebali su se vratiti za desetak dana, potrpati u vreće ohlađeni drveni ugljen iz prve, a zatim nasjeći drvo za nju, dok je on ostao, dodavao pripremljena drva u nezajažljivo grotlo druge peći, koje je tinjalo i dimilo se. U početku je to radio rijetko, a poslije, nakon nekoliko dana, svaka dva sata, jer se drvo u peći slijegalo. Popeo bi se na platformu koja je vodila do otvora u vrhu, razbio ispucalu i okamenjenu glinu kojom je bio zabrtvljen teški poklopac od lijevanog željeza, koji bi potom pomaknuo ustranu pa u dimom ispunjeni bezdan bacao pripremljene cjepanice. Dim ga je pritom štipao za oči i svaki bi ga put preplavio val vlažne vreline iz užarene utrobe. Potom bi osjetio olakšanje, kada bi ponovo navukao poklopac i kada bi dim usahnuo. To je morao brzo napraviti jer otvor nije smio dugo stajati tako, moglo se dogoditi da uslijed dotoka zraka dođe do samozapaljenja. Uvijek je to imao na umu u sličnim prilikama. Jednom, prije desetak godina, jedna je peć eksplodirala. Ona prva, u kojoj se ugljen hladio. Eksplozija je izbila poklopac i odbacila ga stotinjak metara dalje skupa s tisućama užarenih komadića ugljena. I sada su se vidjeli tragovi pukotina na sivim zidovima peći koja se uslijed eksplozije razdvojila po visini na dva dijela. Mjesecima su je potom popravljali i krpili. Novim su zidom spojili mjesto gdje se peć razdvojila, te je na kraju dobila neobičan oblik: nalikovala je na visoko zaobljenu barku, okrenutu palubom prema zemlji, ili na istrošene brodice koje ribari ostavljaju na obali, prepuštajući ih zubu vremena. Spojevi su bili ispunjeni katranom i podsjećali na zarasle ožiljke.
Nakon što bi do vrha napunio užareno grotlo peći cjepanicama i zabrtvio glinom rubove poklopca, Noa bi, desetak minuta poslije, zagladio tekućom glinom pukotine koje bi se pojavile na spoju zbog topline. Također je, s vremena na vrijeme, po visini začepljivao lule kroz koje je iz peći, koja je za razliku od prve podsjećala na golemi iglo, curio dim. Začepljivao ih je kada bi dim postao čist i plavičast. To je bio znak da je po visini ispod njih nastao ugljen. Kiša mu je pritom smetala i svaki bi se put nakon toga sav mokar vratio u baraku.
Peć se palila od vrha, kroz isti onaj otvor kroz koji je Noa dodavao drvo, i plamen bi se potom spustio na dno potrošivši sav kisik. To je bio jedini način da nastane ugljen, a dim je onda danima otjecao kroz lule. Znao je tada, dok se prva peć hladila, satima sjediti leđima naslonjen na nju, zaklonjen od kiše plitkom nadstrešnicom ispod koje se nalazila rasušena i klimava drvena klupica. Grijala ga je toplina koja je izbijala iz zidova, a s njegove odjeće isparavala je vlaga. Zaudarala je na znoj koji se miješao s teškim vonjem katrana nakupljenim oko lula i otvora. Ponekad bi tako i zaspao. Noge bi mu odrvenjele od hladnoće, a leđa ostala umrtvljena blaženom toplinom. Poslije, kada su se obje peći ohladile, često je razmišljao o tome, pogotovo navečer, nakon što bi legao u krevet i dugo ne bi mogao zaspati.
Šesnaestog dana zemlja je počela kliziti i zatrpavati dolinu. Čula se potmula grmljavina i osjećalo blago podrhtavanje tla. To je trajalo nekoliko dana. Ibrahim mu je jedan dan rekao kako se dio planine odakle su dolazili kamioni i traktori odvojio i da tamo sada nema ničega. Otišao je jednom s njim do tog mjesta. Podsjećalo je na kraj svijeta. Ispod njihovih nogu ležao je ambis zatrpan tonama blatnjave i raskvašene zemlje kroz koju je rijeka probijala novo korito. Ničega drugog nije bilo.
Stajali su tu dugo, bez riječi.
"Nema više ničega", reče Ibrahim u jednom trenutku.
"Da", reče on. "Nema."
Noa se okrene ustranu i sklopi oči. Zamišljao je kako je prizor u koji je u nevjerici do maloprije zurio samo ružan san, noćna mora koja traje, dok Ibrahim nije mogao odvojiti pogled od njega.
"Idemo", reče Noa.
Otvorio je oči i krenuo natrag, a onda je nakon dvadesetak koraka zastao i okrenuo se da vidi ide li Ibrahim za njim. No Ibrahim je još uvijek stajao na rubu ambisa.
"Ibrahime, idemo!" ponovi Noa, povisivši glas, jer mu se učinilo da ga Ibrahim nije čuo.
Ibrahim se nevoljko i sporo pokrenuo. Hodao je poput mjesečara, pogleda uprta u kišno nebo visoko iznad Noine glave, prema horizontu koji se gubio u sumaglici daleko iza Noinih leđa.
