V.
Gdje se djelomično mijenja poslovna ponuda
Galebovi ponad Waterloo Bridgea dok visoki brod klizi niz rijeku, kao u snu. Zvona londonskih crkava u ekstazi zvone obilježavajući podne.
Vrata Liceja okovana su lancima, stakla oglasnih ploča napukla su, stube koje vode do ulaznih vrata prekrivene su debelim slojem suhog lišća i staklom razbijenih boca. Uličari su trijem omeđen stupovima upotrijebili kao latrinu; lokoti na ulaznim vratima crni su od hrđe. Nešto dalje niz ulicu, velebno mramorno zdanje Royal Opera Housea pogledava s prezirom punim sažaljenja. Ti bijedna, napuštena straćaro.
Obilaze Licej, zalaze u usku Exeter Street koja je popločena kamenom i mračna, tminu na nju bacaju visoke skladišne zgrade s obje strane. Negdje mora postojati ulaz na pozornicu, no nigdje nema nikakva natpisa ili putokaza. Uličari drijemaju u nišama. Ulična prostitutka pogledava kroz svoj maleni prozor u obliku križa. Stoker pomišlja: što sam učinio?
Iza ugla se pojavljuje debeljuškast, nizak čovjek sa židovskim molitvenim šalom oko vrata i crnim šeširom na glavi vodeći za ular teškoga teretnoga konja koji vuče teška teretna kola.
"Prijatelji, možda ste se izgubili? Što tražite?"
"Pokušavamo pronaći ulaz u kazalište", odgovara mu Florence.
"Pođite sa mnom. Ja sam lugar Yenkel. Dođite. Doći ćete do ulaza."
Slijede ga dok stara kobila klopoće i skreće u Burleigh Street, dok njezin ljubazan vlasnik objašnjava da isporučuje gorivo za peći u Liceju, da to radi već godinama i da je vidio već "mnogo zabavnih likova". "Tamo", kaže on upirući u metalom okovana drvena vrata sa špijunkom. "Pokucajte triput. Walter će vas pustiti unutra. Hajde, hajde."
Prije no što su uspjeli postupiti kako im je savjetovano, teška se vrata otvaraju, ali ne otvara ih Walter, nego bljedolika djevojčica od trinaestak godina, koja se, bez riječi pozdrava, okreće i bježi niz mračan hodnik. Ušavši, zatvaraju vrata za sobom.
Sve je tako tiho. Samo se izdaleka čuju kapanje vode i prigušeni povici uličnog prodavača s pločnika.
"Pseće meso ovdje. Fino pseće meso."
Na kraju prolaza nakrivljeni je radni stol. Dok joj prilaze, s bugačice ih promatra jednooka crna mačka, koja sad podmuklo sikće.
"Ne budi tako neugodna", smije se Florence.
Sad vide njezina tri pajdaša koja zure iz sjene: koščati, žutooki, kraljevskog držanja, kivni. Klaunovi se cere s prastarih plakata, ispod kratkih zastora. Trulo voće smrdi s dugo neopranog platna. Gljive bujaju na zidovima.
Uza stubište. Niz hodnik optočen crvenim baršunastim plišem. Još mačaka. Mačke u udubinama zidova. Mačke na potrganim stolcima. Oštre kandže na zidovima kazališnog bifea. Provlače se između prljavih zastora loža. Ispred njih su sad harmonika-vrata. Iza njih čuje se graja.
Gledalište je šuma šipki, opreme i skela, platforme se njišu sa stropa, ljestve, užad, lanci o koje su obješene svjetiljke. Ovdje je sigurno stotinu ljudi koji rade. Stolari, scenski slikari, tapetari koji postavljaju sjedala, glazbenici na pozornici usred galame, pokušavaju se nekako uštimati dok onkraj pozornice sve grmi. Piskutavi klarineti. Povici. Cilik violina. Radnici kratkim i dugim polugama čupaju sjedala iz njihovih ležišta, razbijaju maljevima dijelove od drva i gipsa. Slažu se dijelovi scenografije – ondje vrh stijene, ondje krunište bedema. I čudan osjećaj kako se sve to događa samo za tvoje oči, da se apsolutno ništa nije događalo prije tvog ulaska.
"Oprostite." Stoker zaustavlja čovjeka koji hita pokraj njega noseći na rukama divlju životinju, za koju se naposljetku ispostavlja da je naramak krila.
"Kako molim, gosparu?"
"Trebam se javiti gospodinu Irvingu. Ovo je moja supruga."
"Kome?"
S mosta iznad pozornice čuje se povik – "Pazi, dolje" – dok se razmotava golema oslikana pozadina s prikazom olujnoga mora, tamnoplave i srebrnosive nijanse, veliki brod koji se probija kroz visoke valove, nebo prošarano munjama, no platno je uništeno mrljama od vlage, prošarano zvjezdastim rupama i dubokim, vodoravnim paralelnim usjecima jer je predugo bilo smotano. Gledajući prizor zapuštenog platna, glazbenici ispuštaju tmuran uzvik.
"Tu ste, dakle."
Stoker se okreće.
Irving, cereći se. Njegovo je dugoljasto, mršavo lice zacrnjeno, na senzualnim mu je usnama teška, crvena šminka. Halja što je na sebi nosi grimizna je i srebrna, ima druidski ovratnik koji je tako visok da mu doseže uši.
"Dobro došli na naš otočić ljepote", veli on. "Nadam se da ćete ovdje pronaći sreću koja vam je dugo izmicala."
Rukovanje je mlitavo i dugotrajno. Ima u njemu nečeg dojmljivog, ali i apsurdnog, kao kada je riječ o najvišoj djevojci u razredu, no osmijeh sad iščezava s nategnutih usana, a oči su mu mrtve kao prazne puževe kućice.
"Ispričavam se ako vas je moja halja zaprepastila. Pozirao sam fotografu portretistu jutros kao Otelo. Neka hulja me zamolila da to učinim, a ja sam u trenutku slabosti pristao. Zašto čovjek uopće želi pridobiti tako prolaznu zahvalnost budala? Ali, ja ne volim kad me portretiraju. Uvijek izgledam kao netko drugi. Jeste li ikad pozirali za portret?"
"Ne, nisam."
"Trebali biste. Imate dobre crte lica. Muževne. Područje oko brade. Pod određenim svjetlom netko bi se mogao prevariti i pomisliti da ste zgodni."
Prebacuje zatim prigušenu svjetlost svog pogleda na Florence.
"Došli ste se prijaviti za posao garderobijerke, dušo? Obratite se gospođi Reilly sa svojim preporukama. Pronaći ćete je u njezinoj jazbini iza pozornice. Nemojte se samo, molim, spotaknuti preko drška njezine metle."
"Gospodine Irving", kaže Stoker. "Ako mi dopuštate…"
"Među kazalištarcima se jedni drugima obraćamo imenom. Prezimena donose nesreću."
"Henry onda, ako inzistirate. Mogu li vam predstaviti svoju suprugu, Florence."
"Vaša supruga, kažete? Pa, stara moja pubična dlako. Oprostite mi, gospođo Stoker. Nisam znao da je Bram u braku. A posve izvjesno, lijep ste par. Imate tako krupne oči, gospođo Stoker. Kako vuk jednom reče."
(U ovom trenutku se u rukopisu pojavljuje paragraf načinjen od 97 riječi pisanih kodom što ga je nemoguće dešifrirati. Tekst se nastavlja "grubim zabilješkama" pisanim u Pitmanovom stenografskom sustavu ovako kako slijedi, uglavnom u dijaloškome obliku.)
Flo je smetena. A tko ne bi bio? On se ponaša čudno, odbija pogledati nas.
On: Trebao sam plakati na vašoj svadbi, samo da sam bio pozvan. (Sad hvata F. pod ruku.) Osjećam da ćemo biti veliki prijatelji, vi i ja. Imam instinkt za takvu vrstu povezanosti. Marite li za kazalište?
F.: Marim za svog supruga, kao i za ono što mu pruža radost i zadovoljstvo.
On: Svetica, a ne supruga. A nosite i ime meni najdražeg od velikih gradova petnaestoga stoljeća. Zvijezde su se posložile
Kratko je govorio o renovaciji, njezinim enormnim troškovima. Predradnici su mu neprestano donosili dokumente na potpis, a on ih je potpisivao bez gledanja. Zatražio je neka mu donesu ručnike i lavor s vodom kako bi lakše s lica isprao boju, koja nije bila šminka, kako sam bio pretpostavio, nego obična vodena boja i ulje od trnjine, sustav što ga je sam osmislio. (Podsjetnik: njegov garderobijer zove se Walter Collinson.) Među kulisama se sad pojavio golemi crni bulmastif i on mu se obratio. "Ovo je Fussy." Gubica mu je bila puna sline. Očigledno ga obožava.
Zatim kažem:
Mislio sam da bismo tijekom ovog poslijepodneva mogli razmotriti neke od mojih dužnosti? Ako imate malo vremena. Ili mogu navratiti poslije ako ste prezaposleni, a čini se da jeste.
On: Činiti se je moja poštapalica.
Ja: Baš tako.
On: Ali, kako to mislite: "vaše dužnosti"?
Ja: Pretpostavljam da je riječ o pisanju pisama i tomu slično, odgovaranju na vašu korespondenciju? Pomoć oko angažiranja glumaca. Jesu li to dužnosti osobnog asistenta?
On: Čovjek bi to pretpostavio.
Ja: Mislio sam da bih možda mogao razgovarati sa svojim prethodnikom i sastaviti popis obaveza. Ili možda taj popis već postoji?
On: Nemate prethodnika.
Ja: Ali, tko se onda skrbio o vašoj korespondenciji?
On: Nisam u potpunosti siguran. Mogu li vama i vašem suprugu pokazati ovu staru ruševinu, gospođo Stoker? Mislim na zgradu. Ne na sebe.
Flo: Uvjerena sam da ste silno zauzeti. Već sam vidjela pozornicu.
On: Oh, pozornica je samo lice, dušo, oči tijela. Moramo se zbližiti s nutrinom. Kakva je bila. Allons-y.
Poveo nas je preko lijeve strane pozornice, iza kulisa, u prostor koji vapi za vojskom majstora i čistačica, no koji je veličanstven, izvorni pristup pozornici s početka osamnaestog stoljeća, trideset metara visok strop, brojni prolazi do pozornice, četiristo užadi. U tijeku je isporuka scenografije Planinskog prijevoja (za Kralja Leara), a ovdje i glazbenici odlažu svoje instrumente. Štakori i miševi su posvuda, usprkos velikoj količini mačaka u neposrednoj blizini. Posvuda su mnoga vjedra koja hvataju kišnicu koja prokapava s kosih krovnih greda. Općenito je to žalosna slika oronulosti i prljavštine.
Na mjestu gdje skrećemo kroz prolaz koji je toliko uzan da kroz njega moramo jedan po jedan prema samom zakulisju, dojmljiv je asortiman kolotura, klizača, propadališta, zupčanika, poluga, pozadina kulisa na cugovima, utega za cugove, vodilica, koloturnika, uporišta, kao u utrobi broda, samo sve obasjano svjetlošću svijeća, sumračno, čudno ljeskanje. Pomisao na gelsku riječ ambdorchacht, sumrak, kojoj me je prije mnogo godina naučila Bridget čijeg se prezimena ne sjećam ili netko drugi, naša sluškinja iz Roscommona zadužena za sve kućanske poslove, u vrijeme kad mi je bilo šest godina. Znači "prije no što se tama skuha".
Bio mu je užitak pokazati nam Gromovitu stazu, cjevastu crvenu traku niz koju se puštaju topovske kugle kako bi proizvele zvukove oluje. Tijekom osamnaestoga stoljeća zgrada je bila kapela, rekao nam je, a poslije okupljalište kvekera, pa likovna galerija, koja je prije stotinjak godina pretvorena u kazalište. Mnogo je puta igrao ovdje, sve dok, prije tri mjeseca, nije preuzeo njezin zakup, "duga priča, zamorna, odvjetnici, banka, izgovaranje neiskrenih obećanja".
Iskoristio sam priliku da ga pitam gdje se tu točno nalazi slavna i legendarna "licejska Biftek odaja" u kojoj su se običavale prepričavati stare priče uz koje se pijančevalo, kockalo i dozivalo Lucifera. Nasmijao se kao majmun. Silno se i sam nadao da će je pronaći, čitao je o tome u starim knjigama, no nijedna prostorija u aktualnom kazalištu ne odgovara opisu iz zločestih starih priča, među kojima su i neke o kojima ne bi bilo pristojno govoriti u Floinoj nazočnosti. Osim toga, izrazio je sumnju da je takva odaja ikad i postojala te da je priča o njoj samo zbroj drugih, sličnih jazbina. Velik dio kazališnog života sazdan je od privida, pridodao je vodeći nas kroz polumrak. "Glumci vole prljave priče. To ih spašava od monotonije posla. U našem je poslu mnogo stajanja."
On (vodeći nas): Kao što vidite, dragi moji, još nismo u najboljem izdanju. Hvala usudu što ste došli da sve dovedete u red. No čovjeku je na neki način draža natrulost, ne mislite li tako? Čistoća je tako dosadna.
Uza zavojito stubište, veoma strmo, pokraj Sobe orkestra i Zelene dvorane – "pazite kako koračate" – kroz nekakvo novo, prilično dugo krilo, pa niza stube (kamene), pa sve do nečeg što je jamačno stari Fundus kostima. Haljeci što ih vitezovi nose ispod oklopa, uski haljeci na kopčanje, čarape i pletenina, raskošne haljine, arturijanske halje, sve što su moljci odavno uništili. Nema stakla na prozorima s rešetkama.
On: Mladac poput vas sigurno ne zna za Willsovu dramu Vanderdecken?
Ja: Dvaput sam vas u Dublinu gledao u toj drami.
On: Prokletstvo, niste valjda? Bilo je to prije tisuću godina. Trenutak kad, u četvrtom činu, duhovi odgovaraju na Theklino pitanje?
Ja (citiram): "Gdje smo?"
On: "U prostoru između živih i mrtvih."
Zatim, obraćajući se Florence:
On: Shvaćate, glavni junak je mrtav, dušo. Zastrašujuće. Čovjek o tome uvijek razmišlja iza kulisa. Jer, i mi smo ni živi ni mrtvi. Čovjeku je to začudno utješna misao. Ne mislite li da je tomu tako?
Flo: Bojim se da me te umjetničke apstrakcije slabo zanimaju. Biram živjeti u stvarnome svijetu.
On: Ah, stvarni svijet, podmukla tamnica okrutnosti i gladi. Dobrodošli ste u nj.
Flo: Jamačno je teško breme tako promišljati o svijetu.
On: Nikad ne vjerujem misliocu – osjećati je jedini poziv. No, bez onoga što mi umjetnici činimo, vaš stvarni svijet bio bi manje podnošljiv, zar ne?
F.: Nemam povjerenja u one koji vele da život bez umjetnosti ne bi bio moguć. Za milijune siromašnih tako mora biti. Po tom pitanju, oni nemaju izbora. Život ne bi bio moguć bez sitnica kao što je hrana. Ili krov nad glavom. Svi drugi argumenti samo su prenemaganje.
On: Obdareni ste duhom, gospođo Stoker.
F.: Imam daleko više od toga.
On: Dakako. Imate Brama.
F.: I kanim ga zadržati.
On: Na katu su uredi, također i moj privatni dnevni boravak, glumačke garderobe s lijeve strane, u smjeru skladišta ugljena. A zatim bojadisaonica, sitna rekvizita, vlasuljarnica, skladište plina, stolarija, garderoba glavne glumice, soba zbora, soba koncert-majstora. Neko gunđalo trčaka uokolo s planom kazališta. Ne mogu se sjetiti njegovog imena, mali, krivonogi čovječuljak, s prhuti, Velšanin, uvijek izgleda kao da je upravo prošao kroz snježnu oluju. Predivan je ovo stari labirint, ali ubrzo ćete se snaći. A sad vas molim da me ispričate, moram se vratiti u svoj bijedni dnevni boravak, ako ga uopće budem mogao pronaći, a prije toga moram dobiti injekciju strihinina u grlo – astma, znate. S radom ćete početi sutra ujutro? Mislio sam da vam titula bude "glavni upravitelj"?
Ja: Pretpostavit ću da se šalite.
On: Šale su za školarke.
Ja: Ne bih mogao upravljati kazalištem. Nemam iskustva na tom području.
On (sliježući ramenima): Koliko to može biti teško? Neka ono upravlja vama.
Ja: Gledajte, s dužnim poštovanjem, nismo se tako dogovorili. Spomenuli ste honorarni tajnički posao i isključivo to. Moram misliti i na svoje pisanje. Vrijeme…
On: Oh, ne ponašajte se kao da ste nespretnjaković, uspjeli ste upravljati samim sobom i nitko, usuđujem se reći, nije umro, zar ne? Doimate se zabrinuto. A imate i suprugu, ni manje ni više. Ne baljezgajte tolike gluposti.
Ja: Ali, vi sigurno priželjkujete nekog tko je već obnašao dužnost glavnog upravitelja u nekom velikom kazalištu. Ovdje vas očekuje silan posao.
On: Bojite se novih iskustava? Kako onda uopće kanite postati umjetnikom?
Ja: Nadam se postati umjetnikom tako što ću tome posvetiti dovoljno vremena. Lažne pretenzije loš su temelj bilo čemu.
On (iznenada bijesan, napet, bezbojan osmijeh): Dopustite mi, Stokeru, da vas izvijestim koliko mi je stalo do vaše prosudbe: negdje između približne nule i nule. No nećete me ocrnjivati u mom vlastitom kazalištu, gospodine, dok ja pred vama stojim i kimam. Dopire li vam do ušiju ovo što govorim, gospodine? Ili ćemo izaći van?
Jedno vrijeme vlada tišina. On pripaljuje cigaretu.
On: Ispričavam se, gospođo Stoker. Nisam trebao u vašoj prisutnosti posegnuti za tako sirovim jezikom. No, čini se, nažalost, kako je između vašeg supruga i mene došlo do nekih nesporazuma. Nadao sam se ponuditi mu jako poslovno uporište ovdje, u profesionalnom teatru, dobro plaćen položaj koji bi mu omogućio da uči i apsorbira te istodobno radi nešto vrijedno truda. Očigledno sam pogrešno shvatio. A možda je i on. Ako mu je draže vratiti se činovničkome poslu u Dublinu, onda neka ide uz moj blagoslov i natruhu mojega razočaranja. Otiđite Walteru da vam namiri troškove. Oboma vam pružam ruku.
F.: Dopuštate li nam da sat-dva promislimo o vašem prijedlogu, moj suprug i ja?
On: Dakako. Ponovno, ispričavam se. Mogu vam ponuditi samo sat vremena. Nakon toga moram pronaći zamjenu.
Ja: Kad otvarate?
On: Za šest tjedana, s Hamletom.
Ja: Za Boga miloga, šest tjedana. Krov je prepun rupa!
On (kamena lica): Onda podijelite publici kišobrane.
Ja: Trebao bih pogledati temeljna sredstva kojima trupa raspolaže.
On: Gledate u njih.
Ja: Pod tim podrazumijevam račune, knjigovodstvo, ugovor o najmu prostora.
On (iznenadni, zbunjujući smijeh i pljeskanje po mojim leđima): Malo me zbunjujete, vi kukcoglavo staro gunđalo. Tolika uskogrudnost u tako glomaznim razmjerima vašeg volovskog tijela. Ugovor je u odvjetničkom uredu Braithwaite, Lowrey i Klopstock, s adresom Strand jedanaest. Glavnu poslovnu knjigu ćete pronaći u uredu, odmah s desne strane ako dolazite s lijeve strane kulisa. Turobno štivo, bojim se. Poput eseja Bernarda Shawa. Evo ključeva. Udobno se smjestite. Oh, dao sam si slobodu da jednom od radnika naložim neka na vrata postavi pločicu s vašim imenom.
Ja: Gledajte, kasnije ću tijekom dana još morati s vama razgovarati, bit će pitanja, dogovora…
On: Idem, hitam, gledajte kako letim brže od strijele ispaljene iz tatarskog luka.
Prijevod: Ivana Šojat
