Najdraži pozdravi!
Izračunaj tko ti piše ove fraze? KADIR je taj koji lupa po tipkama!!!! Antikni prijatelj tvog oca! Memoriraš li me? Nadam se da ti se sada glava jako klima. Brojala se godina 1986. kad sam vas posjetio u Stockholmu: tvoju nasmiješenu majku, tvoju novu malu braću, tvog ponosnog oca u svom svježem foto-studiju. I tebe koji si asistirao meni i tvom ocu u naučavanju švedskog jezika. Memoriraš li naših jezičnih pravila? Tada si bio korpulentan dječak nadaren za jezike, s odraslim apetitom za sladoled i Pez-bombone. A sada si erektiran muškarac koji će uskoro objaviti svoj premijerni roman! Uručujem ti divovske čestitke! Ah, kako vrijeme brzo leti kad je čovjek na zabavi, zar ne?
Tvoja izdavačka kuća korespondirala mi je tvoju električnu poštu i stoga ti pišem da se raspitam jesi li se usrećio nekim novostima o tvom ocu? Znaš li gdje se trenutno lokalizira? Ili je odnos tragično tih, kao što je to bio zadnjih osam godina? Tvoj otac i ja bili smo u neprestanom prijateljstvu sve do prije mjesec dana, kad mi je naglo prestao odgovarati na električna pisma. Sada mi grudi nagriza tvrdoglavi nemir. Je li ga kidnapirala CIA i odvela u Guantanamo Bay u narančastom kombinezonu? Je li predan Mossadu? Jesu li ga zarobili Nestlé u osvetu zbog razotkrivajućih fotografija njihovih robovlasničkih tvornica u Paragvaju? Sve su te alternative sasvim moguće s obzirom da je tvoj otac narastao u vrlo jaku političku prominenciju. Otkako se odlokalizirao iz Švedske, njegova fotografska karijera doživjela je vrtoglavni uspjeh.
Zadnjih je godina bio na turneji po svijetu sa svojim fotoaparatom kao političkim oružjem. Lokaliziran je u luksuznom ispodkrovnom stanu u New Yorku, gdje su police okupirane suvremenom književnošću i gdje vrijeme provodi s globalnim dobročiniteljima kao što su to Dalai Lama i Bruce Geldoff. Kad ima slobodnog vremena, sudjeluje u mirovnim konferencijama ili galopira avenijama u svom malenom Mercedesu 500 SL presvučenom kožom i s interaktivnim brisačima kiše.
Napiši mi… Je li tvoj uspjeh ekvivalentan očevom? Je li te tvoj književni ugovor transformirao u milijunera ili milijardera ili ti samo na nekoliko godina osigurao dobar život? Jesu ti književni divovi poput Stephena Kinga i Dana Browna sada bliski prijatelji ili samo formalni poznanici i kolege? Jesi sad, kao uskoro objavljeni pisac, zatrpan ponudama za seksi odnose? Dobivaš li svaki dan naparfemirane gaćice poštom? Odgovori mi kad god budeš imao vremena.
I ja sam sanjao o tome da budem pisac. Dugo sam projektirao biografiju posvećenu tvom ocu. Nažalost, moja je ambicija hendikepirana nedostatkom znanja i blaziranim stavom izdavačke kuće. Dok ti pišem ovo pismo, u mozgu mi se porodila genijalna ideja: što kažeš na to da se tvoja sekundarna knjiga bavi magičnim životom tvog oca?
Spojimo naše mudre glave u ambiciji da kreiramo biografiju dostojnu tvog prominentnog oca! Možemo kolaborirati u stvaranju tog majstorskog književnog opusa koji će privući globalnu publiku, brojne Nobelove nagrade, a možda čak i poziv u studio Opre Winfrey!
Odmah mi korespondiraj svoj pozitivni odgovor. NEĆEŠ žalovati!
Tvoj novopronađeni prijatelj,
Kadir
PS: Da ti još malo zašećerim svoju propoziciju, prilažem dva Word-dokumenta. Jedan je adekvatan kao prolog za našu knjigu, a sekundarni opisuje djetinjstvo tvog oca. Dobro mi je znana njegova antikna nevoljkost da ti ispriča tu priču u detalje. Ali vjeruj mi kad ti pišem: da je samo mogao, sigurno bi to učinio. I da je samo znao za tvoj budući roman, hodao bi avenijama visoko uzdignuta nosa.
Bilo jednom jedno selo u zapadnom Tunisu zvano Saqiyat Sidi Yusuf. Tu se ujesen 1949. godine odvilo moje rođenje. Tu sam živio u obiteljskoj idili sve do 1958. kad je tragična nesreća terminirala živote mog oca, moje majke i moje četvero mlađe braće. Nesretno lokalizirane bombe kolonijalnih francuskih snaga u Alžiru popadale su na naše selo u lovu na simpatizere Fronte narodnog oslobođenja. Šezdeset osam ljudi je poginulo, a ja sam, posljedično, ostao bez obitelji. Jedan prijatelj obitelji transportirao me do grada Jendoube i kuće gdje su velikodušna Cherifa i dragi Faizal prihvatili moje primanje u njihov neslužbeni dječji dom za žrtve antikolonijalizma.
Je li ti otac opisao što je ostalo od kostura te kuće? Lokalizirana je u istočnim kvartovima Jendoube, nedaleko parka s kipovima i sada zatvorenog kina. Bile su tu dvije spavaonice s tirkiznim prozorima i crnim dekorativnim rešetkama. Bile su tu kuhinja i blagovaonica, školska učionica s hrapavim stolovima za dvoje i izgrebana ploča po kojoj se pisalo kredom, te brojne kolonije žohara koji su klikali po cijele noći.
U to povijesno doba, Cherifino je srce bilo veliko koliko joj je guzica bila široka. Njenoj divovskoj vjeri u potencijale mogla je konkurirati jedino njena žestoka mržnja prema francuskoj namjeri širenja civilizacije. Faizal, Cherifin muž, bio je skroman seoski učitelj koji je u zamjenu za svoju nemogućnost seksualne reprodukcije odobrio ženinu brigu za usamljenu djecu žrtava. Sobu sam podijelio s velikomišićavom braćom Dhibom i Sofianeom čiji su roditelji ubijeni metodom napada protiv FNO terorista koju su Francuzi komično zvali "des ratonnades" (lov na štakore). U sobi pored moje stanovala je Zmorda i njena sestra Olfa čiji su roditelji pronađeni mrtvi sabotiranih noktiju i kože flambirane od elektrošokova. Tu je još bio i Amine koji je oglušio, Nader koji je imao jednu nogu kraću od druge, te Omar s osjetljivim trbuhom koji je ispuštao noćne plinove. Svi su njihovi roditelji i braća i sestre izbrisani kao posljedica efektnog lova francuskih trupa na sumnjive teroriste. (Samo da kažem: nemoj se pretjerano fokusirati na tragične priče te djece u knjizi. Radije se fokusiraj na mitski dolazak tvog oca, nego na te milijune mrtvih koje je donijelo francusko širenje civilizacije. (Jer neka jaja moraš dekapitirati kako bi pripremio ukusan omlet.))
Moj premijerni rendezvous s tvojim ocem dogodio se krajem 1962. godine. To je jutro, po mnogo čemu, bilo sasvim obično. Ležao sam budan na svom madracu dok je Sofiane blejao u snu, a Omar ispuštao oblake plina. Čuo sam Cherifino jutarnje tijelo kako se vuče prema dvorištu do pumpe za vodu. A onda odjednom… usred melodija dva promukla pijetla… lupanje na vratima. Isprva tiho, neujednačeno. Zatim sve jače.
Cherifa je mrmljajući krenula prema vratima, ja sam levitirao iz kreveta i slijedio njene korake. Vrata su se otvorila prema sunčevoj svjetlosti zore, a kad tamo…
Tvoj otac.
Kržljavi dvanaestogodišnjak, ruku poput tankih grančica, kose poput crnog busena. Potkošulja mu bijaše ukrašena crvenkastim tragovima trbušne mučnine, a tijelo mu vibriraše na suncu. Cherifa se zanimala zašto je došao. Suhe se usnice tvog oca razdvojiše, a ruke mu gestikuliraše poput očajne ptice. Počistio je grlo koje je promuklo zahripalo. Ali nijedna mu riječ nije preskočila preko usnica. Prisjećam se da je izgledao kao da je i njega iznenadilo to što je nijem.
Tu je već odavno prešao granicu Cherifinog suosjećanja. Kuća je bila duboko puna, a ona je garantirala Faizalu da više neće spašavati djecu žrtava na njegov račun. Ali što da učini? Zar da povrati ovo jadno, nijemo stvorenje natrag na ulicu? Dok je razmišljala što da učini, tvoj joj je otac uručio puno puta presavijenu kuvertu. Zavirila je unutra i ispustila zrak iz pluća, kao kad voda za tuširanje naglo postane ledeno hladna. Odmah je mahnula tvom ocu da uđe u prohladnu sjenu hodnika. Što je to tvoj otac dao Cherifi? Ako ću pogađati, rekao bih pismo objašnjenja. Ili velikodušnu sumu financija.
Dok je Cherifa provjeravala sadržaj kuverte kako bi dobila garanciju da nije krivo vidjela, oči tvog oca zrcalile su se u mojima. Uzdignuo sam svoju sigurnu ruku i uhvatio njegovu spužvastu i smirio njegov nervozni pogled blještavo bijelim osmijehom dobrodošlice.
"Moje ime je Kadir", ponudio sam mu. "Dobrodošao u tvoj novi dom!"
"…" odgovorio je tvoj otac.
"Em… ha?"
"…".
Tvoj me otac promatrao upitnim očima. Neka crna magija blokirala mu je govor. Ustvari, bila je to prirodna posljedica šoka nakon noćne eksplozije, majčine smrti, zbunjenog bijega i emocije da si najsamiji na svijetu. Potapšao sam ga po ramenu i šapnuo:
"Ne brini, ovo je sad tvoj dom."
U knjizi tu scenu treba napumpati velikim dramatskim barutom i simfonijskim bas-tubama.
Napiši ovako:
"Dakle, evo ih. Moj otac i Kadir. Heroj i njegov eskort. Kadir koji će pratiti sudbinu mog oca za cijelu budućnost, kao što Robin prati Batmana, ili onaj crnac u Smrtonosnom oružju koji prati Mela Gibsona. Dvojica novih najboljih prijatelja koji nikada neće iznevjeriti što su obećali jedan drugome."
(Možda bi to mogao opisati kao susret dviju ptica na nebu zore koje ukrste kljunove, a onda odlete dalje prema planinama Kroumirie. (Kao simbol za naše inicirano prijateljstvo.))
Tvoj otac i ja brzo smo zavezali naše prijateljstvo u lijepu mašnu bez riječi. Već prvog dana naša su se tijela parkirala u istoj klupi za Faizalove lekcije. Za vrijeme ručka pokazao sam mu kako sakriti slatkiše pod majicom tako da stariji dečki ne budu ljubomorni. Za vrijeme sijeste postavio sam mu brojna pitanja o njegovom porijeklu na koja mi je pokušao odgovoriti, ali… jezik mu još uvijek nije radio. Mahao je rukama. Prezentirao mi crno-bijelu fotografiju muškarca u odijelu okruženog s dva Europljana. Dao mi je u ruku grbavi kesten. Ali nijedna mu riječ nije preskočila preko usnica. I zato su ga uskoro ironično počeli zvati jednom riječi koja je arapski ekvivalent za "onaj što priča ko da je proguto radio".
Nijemost tvog oca brinula je Cherifu. On joj je bio novi favorit i često joj asistirao u kućnim poslovima. Pokušavala je izliječiti njegovu nijemost time što mu je neprestano pričala. Komentirala je sve između neba i zemlje, vrijeme i vjetar, seoske priče i druženja, bezobrazne cijene paprika i erotske navade susjeda.
Zavidan na aktivnu pažnju koju je tvoj otac dobivao od Cherife, Faizal mu je počeo častiti dlanove jakim udarcima štapa. Očekivao je cviljenje, ali sve što se dogodilo bilo je da su mu dlanovi postali crveni, pa krvavi, pa konačno krastavi. Nijemost tvog oca ostala je netaknuta. (Ne čini li ti se bizarno da si naslijedio njegove probleme s govorom? Jer sigurno memoriraš kakvih si u djetinjstvu problema imao s jednostavnim slovima poput primjerice "r" i "s"?)
No, neka datum sada napusti proljeće i bude jesen, pa sljedeća zima. Neka mraz zagrli dvorište, neka zrikavci utihnu. Ja i tvoj otac igrali smo se igre bez riječi, jeli sjemenke suncokreta, špijunirali cure iz kvarta dok su išle po vodu. Razvili smo napredni znakovni jezik koji smo samo mi razumjeli.
Tvoj je otac noći još uvijek provodio budan, sa sjećanjima na majčin krik, iskre i urlik vatre i noćna prelaženja granica. Frekventno su mu suze nadirale na oči kad bi ga opsjele te nejasne slike iz sjećanja. Pokušao sam mu utješiti suze, ali samo su neke tuge utješljive. Druge nisu. To je tragična istina naših života.
Moj je prijedlog da ovdje injektiraš neka sjećanja iz vaših odmora u Tunisu. Ako se bojiš da nisi sposoban doseći moje veličanstvene metafore, možeš promijeniti format svojih slova. Memoriraš li išta iz Jendoube?
Prijevod: Željka Černok
