U tom snu u kojem je bio posve lak i neživ, u kojem je bio sveprožimljuća izmaglica svijesti što se nadima i drhturi u nepreglednu, mračnom prostranstvu, isprva nije bilo nikakvih osjećaja, tek nekakav nejasan opažaj, bez očiju, bez mozga, dalek, s jednom jedinom sposobnošću: razlikovati sebe od mrkline.
Zatim je u njemu počela rasti pozitivnija spoznaja, neka vrsta zahvalnosti na tome što je u snu takav nesvjestan stvor. Bez riječi i misli, toliko je uživao u tome da bi, da je imao izbora, odabrao zauvijek ostati slijep u toj maternici ništavila.
No u snovima vladaju osobite okolnosti: spavači su lišeni moći. Premda se često čini da su obdareni čudesnim sposobnostima, umješnošću nezamislivom na javi, kad bi mogli proučiti svoj um dok sniva, istražiti svijet svojih snova, shvatili bi da je jedina moć koju posjeduju ona primjerena snu, stanju u kojem prebivaju. Oni su alatka mračna šaljivdžije, turobna lakrdijaša koji stvara svjetove unutar svijeta, živote unutar života, mozgove unutar mozga. Sva njihova prividna moć potječe od tog ushićenog scenarista koji dodjeljuje i uskraćuje prema vlastitu hiru.
Stoga je u tom bestežinskom stanju počeo donekle gubiti sigurnost; i kako je svjesnost rasla, njegova se zahvalnost smanjivala i osjećaj je smjelo nasrnuo na njega te je iznenada, u nelogičnu prijelazu, shvatio da više nije savršen u mračnom prostranstvu, nego da je postao nešto, nekakva osobnost, nesavršena i živa, u otrovnom svijetu svjetlosti što se uzdiže iz praznine.
U prvom trenu nije prepoznao mjesto na kojem se našao lebdeći nevidljiv po prostoriji, i dalje plutajući na valu nezemaljske odijeljenosti. Bila je to velika, prigušeno osvijetljena soba, puna ljudskog žamora, vrlo zagrijana. Zidovi oko njega protezali su se u beskraj. Bili su svjetlobež, s ukusnom smeđom drvenarijom, prekriveni stotinama drečavih, besmislenih slika. Ozračje koje je vladalo u sobi, neka vrsta aure, bilo mu je dobro poznato, ali nije ga znao imenovati. Da je znao, možda bi se družio s tim ljudima raštrkanima uokolo, možda bi razgovarao s njima i zapitkivao ih. No znao je da ne može postupati po vlastitoj volji. I dalje je bio prepušten na milost i nemilost inteligenciji što upravlja snom i ništa se nije moglo dogoditi dok ta inteligencija to ne odluči.
No iz te odvojene dimenzije smio je promatrati okupljeno društvo; vidio ih je kao da se migolje i zauzimaju položaje na stakalcu ispod golema mikroskopa. Vidio je krabulju zabave, taj lažni, suvišni osmijeh koji je nakratko otkrio usnu šupljinu pokazujući vlažne, ružičaste, svježe izribane desni, plavkastu caklinu zuba premazanih pastom – turobno povlačenje mišića zbog kojeg se lice izobličilo u mrežu grimasa i bora, anatomski pokus osmišljen da bi očarao.
I vidio je otmjenu gospodu, krupnih tijela utrpanih u izbočine i neuzbudljive nabrekline smokinga, kako ispuhuju riječi kroz oblake dima cigara i finu aromu džina i vermuta; i beskrajan niz sličnih žena, u pripijenim opravama koje monotono otkrivaju dio grudi i bedara, neraspoznatljivih lica, visokih, šupljih glasova.
I spavač se iznenada sjetio gdje je. Spoznaja mu je sinula bez najave i on ju je bez iznenađenja prihvatio. Bio je to dom Maxa Evartza. Dobro ga je poznavao. Prekinuo je ležerno proučavanje uzvanikā i osvrnuo se po prostoriji tražeći Maxa, osvrnuo se, ali je i prije osvrtanja znao da ga neće naći. Maxa se nikad nije viđalo na zabavama koje je priređivao. Njegova krupna figura uljudno bi se izgubila čim bi zabava počela i poslije ga nitko ne bi vidio. Bio je mudar, uspješan domaćin.
Kad je naposljetku prepoznao okružje, u orbitu njegova sjećanja doplovilo je i ostalo. Poznavao je te ljude, sve njih. Njegovu je umu dopušteno da razvrsta i razmotri sva ta brojna lica, da ih se prisjeti i da ih smjesti. I dok je pamćenje nadiralo, njegovo apstraktno stanje skliznulo je s njega poput prevelika plašta te je osjetio kako ga neodoljivo uvlači vrtlog, bujica zbilje, kako postaje jedva primjetan djelić te gomile.
Potom je ugledao mladića; i dok se dio njegova uma čudio, pritisnut osjećajem da poznaje to lice, drugi je dio bio natopljen i prožet teškom spoznajom, neizbježnom i neizgovorivom, o tome zašto je postavljen onamo, zašto sad stoji na tom mjestu i gleda, i o tome što će se uskoro dogoditi.
Mladić je sjedio sam u veliku naslonjaču u kutu sobe. Tanko, svijetlo pramenje kose visjelo mu je oko glave i vitka bi se ruka povremeno odsutno podignula pokušavajući ih namjestiti neučinkovitim pokretima. Bio je nježne građe a držanje mu je naglašavala blaga pogrbljenost, vidljiva čak i dok je sjedio. Bio je blijed, no njegovo je bljedilo nagovještavalo nešto više od obična nedostatka sunca. Činilo se da mu je pod kožom jastuk od tijesta; odavao je dojam da bi mu lice, kad bi ga dotaknuo znatiželjan prst, ostalo udubljeno, kao da mu nedostaje uobičajena elastičnost zdrave kože i mišića. U suprotnosti s tim neobičnim bljedilom isticale su se iznenađujuće krvavocrvene usne. Nije to bila sasvim putena, a ni nezdrava crvena. Naprotiv, činilo se da je to jedino zdravo obilježje na inače boležljivoj pojavi.
Često ga se viđalo na Maxovim zabavama, ali čak bi i promatraču neobdarenom uzvišenom pronicavošću spavača bilo očito da ne pripada onamo. Izgledao je upleten u unutarnji nespokoj koji mu ne dopušta da se opusti ni pred sobom ni pred drugima. Sjedio je blizu ruba naslonjača, napeto, kao da bi svakog trena mogao skočiti na noge i od čiste panike pobjeći. Ipak ga se često viđalo i kod Maxa i na drugim sličnim okupljanjima i uvijek je bio smeteni stranac, neprilagođeni stvor. Uvijek, bez iznimke, svaka je od tih uloga na njemu visjela poput loše skrojena odijela.
I spavač se upitao: tko poznaje tog čovjeka? Komu je poznat njegov pravi identitet? Tko zna odakle dolazi, tko zna koje mu je odredište? E to je pravi neznanac, pomislio je spavač: ne čovjek kojeg nikad nisi vidio, ne čovjek kojeg nikad nisi upoznao, ne lice koje si letimično ugledao u uličnoj vrevi, ne mračni glas koji si jednom čuo, ne strano lice o kojem si čitao; nitko od njih. Nego ovdje… ovaj ovdje muškarac kojeg poznaješ predobro da bi ga poznavao, kojeg viđaš toliko često da ga nikad nisi vidio. To ti je tvoj pravi neznanac na ulici: ovaj pogrbljeni, plavokosi, napeti lik koji sjedi u naslonjaču u kutu sobe, neopažen i sam.
Jer doista je bio neopažen i sam i nitko ga nije poznavao. Nekolicina njih znala mu je ime… i to je bilo sve. Osnovne, ključne činjenice njegova života nisu bile poznate nikom u prostoriji. Nisu ih smatrali dovoljno važnima da bi o njima razmišljali, a kamoli da bi ih istraživali.
Tim je ljudima on bio buka bez značenja, prasak bez razdora.
Knjigu je s engleskog jezika prevela Patricija Horvat.
