1.
Hanna Duncker pratila je šljunčanu stazu sve do kovane ograde, koja je zacviljela u znak pobune dok ju je otvarala. Popis stvari koje je trebala popraviti postajao je sve duži. Prošlo je nešto više od mjesec dana otkada se doselila u bijelu drvenu kuću sa svjetloplavim rubovima. Nije imala više od pedeset kvadrata i nalazila se na rubu sela Kleva. Hanna je odrasla na drugoj strani Ölanda, istočnoj, ali vratiti se onamo nije bila opcija. Ondje bi zauvijek bila samo kći Larsa Dunckera.
Prošlu se jesen Lars naposljetku napio toliko da je umro od alkohola. Tada je, dok je sama čistila obiteljsku kuću, shvatila što želi. Prelazak preko mosta prvi put nakon svih tih godina probudio je silnu čežnju. Čežnju za svim onim stvarima koje su joj nedostajale u Stockholmu. Jedino mjesto kojem je pripadala bio je Öland.
Kupiti kuću toliko zahtjevnu za održavanje nije bilo baš promišljeno, ali bila je najbolja koja se nudila u njezinom cjenovnom razredu. Kada je donijela odluku, više nije imala strpljenja pričekati da se stvari slegnu. U samo tri tjedna uspjela je prodati svoj stan u Bagarmossenu, kupiti kuću i pronaći novi posao.
Tek je tada nazvala svog brata Kristoffera, koji živi u Londonu, i dobila reakciju kakvu je više-manje i očekivala.
Ti si totalno luda, vrištao je.
Otada nisu razgovarali. Istina, i ona je izrekla nekoliko teških riječi, bilo je mnogo nakupljenog bijesa među njima. Zato što nije došao na sprovod. Zato što je sve vezano za ostavinsku raspravu i pražnjenje kuće u kojoj su odrasli svalio na nju. Razlika među njima bila je samo godinu dana. Neko su vrijeme bili kao blizanci.
Već je prvog jutra u novoj kući Hanna stvorila novu naviku. Svakog je dana šetala sedamsto metara do plaže Kleva. Nakon pedesetak metara prošla bi pored Ingridine sive kuće, koja je, zasigurno, bila barem dvostruko veća od njezine.
Ovog je jutra Ingrid sjedila na ljuljački u dvorištu, zatvorenih očiju. Srebrnosive kose i kože ispunjene borama. S pokrivačem preko nogu. Sličnost s Hanninom bakom bila je zapanjujuća. Tako je i njezina baka provodila dane otkada ju je zaboravljivost preuzela.
Pokušala se odšuljati, a da je Ingrid ne primijeti. Trenutačno nije bila raspoložena za razgovor. Čak ni s njom.
Ingrid je otvorila oči i sva sličnost s bakom je nestala. Oči joj nisu bile zeleno-plave kao bakine, nego tamnosmeđe, a osjećaj prisebnosti u njima bio je potpuno jasan. Vjerojatno je i bila vani samo kako bi je dočekala. Pogled je bio bolji s druge strane kuće, gdje su se rasprostirale nepregledne ravnice – ovdje se nalazio samo neravan komad zemlje koji će, po svoj prilici, uskoro biti naseljen. Ali Ingrid su više zanimali susjedi nego priroda.
Deka je spuznula s njezinih nogu kada je ustala i zakoraknula.
"Bok", rekla je. "Važan dan."
Hanna je kimnula. Danas je bio njezin prvi radni dan kao istražiteljice u policiji u Kalmaru. Radit će na teškim zločinima u Kalmarskoj županiji, koja je obuhvaćala i istočni Småland i cijeli Öland. Kako bi joj početak rada bio što lakši, njezin novi šef Ove Hultmark smatrao je da je bolje da počne raditi u srijedu.
Zašto ju je uopće zaposlio, s obzirom na njihovu povijest? I dalje joj je to bilo teško razumljivo. A osjećala je i određenu nelagodu: kao da je postojalo nešto što još nije shvatila.
"Ne brini, vidjet ćeš da će se sve riješiti", rekla je Ingrid.
Po Ingridinom mišljenju, briga je bila najgore što je netko mogao napraviti.
Nekoliko dana nakon što se Hanna uselila Ingrid joj je pokucala na vrata s kutijom tek ispečenih kruščića u rukama. Hanna je pokušala razgovarati s vrata, ali Ingrid se sama pozvala unutra i zatražila čaj. Crni čaj, ništa previše biljno i s neobičnim dodacima. Kada je vidjela nered, frknula je: Znači to je to što nisi htjela da vidim?
Ta izravnost je srušila Hannine zidove. Baka je bila ista takva, a Hanna bez nje vjerojatno ne bi uspjela preživjeti.
U samo nekoliko minuta Ingrid joj je iznijela sažetak svog života. Da se preziva Mattsson, da je, nakon godina iščekivanja djeteta, kao tridesetšestogodišnjakinja rodila sina. Da on vodi farmu koju je naslijedila od oca. Da ima troje unučadi, dvoje starijih studira na sveučilištima Linköping i Umeå, a najmlađi, koji je puno kasnije stigao, jedanaestogodišnjak je s Downovim sindromom. Da ima problema s kukom. Nakon što ju je Ingrid izravno pitala, Hanna je rekla svoje prezime.
Jesi li ti Larsova kći? pitala je Ingrid.
Hanna je kimnula, a zatim o tome više nisu razgovarale. Ali na trenutak, Ingridine smeđe oči bile su pune suosjećanja. Možda se Hanna trebala ugledati na Kristoffera i promijeniti prezime. On se preziva Baxter, po ženi. Ali nije to željela napraviti. Nije bila njezina krivnja.
"Što ćete danas raditi?" pitala je Hanna.
"Srijeda je", odgovorila je Ingrid. "Srijedom uvijek odem busom u Mörbylångu da ispunim listić."
"Utrke konja", dodala je kada je vidjela Hannin tupi izraz lica. "Danas je V65 – oklada na pet ili šest pobjednika."
Hanna se ispričala i rekla Ingrid da ima sastanak na koji mora stići te krenula ulicom Kleva strandväg. Samo su se dvije kuće nalazile na tom malom komadu zemlje uz cestu, prije odvojka prema moru. U jednoj je živjela obitelj s djecom. Druga je djelovala napušteno. Možda se koristila kao ljetnikovac. Tijekom drugog posjeta Hanni, Ingrid se posvetila opisivanju stanovnika Kleve, kojih nije bilo više od tridesetak, ali o onima uz cestu nije imala mnogo što reći. Uglavnom je pričala o Jörgenu iz Stockholma koji se doselio sa ženom prije nekoliko godina i koji se žalio na sve. Od konjskog dreka na putu do onih koji su dopuštali da im kuće propadaju.
Vražja cvilidreta, rekla je Ingrid. Ne namjeravam mijenjati stvari koje sasvim dobro funkcioniraju zato što mi neki mrzovoljni kontinentalac tako kaže. Unatoč godinama koje je Hanna provela u glavnom gradu, Ingrid ju je svejedno smatrala otočankom. I prema Ingridinim riječima, bila je dobrodošla u selu. Bila je ipak policajka.
Za Hannu je put prema moru najbolje dočaravao Öland. Ravna šljunčana staza okružena poljima žita. Male, raštrkane stabljike krmnog kukuruza i još nekih biljaka koje nije prepoznala. Korov u jarku, koji je bio toliko visok da su niski kameni zidovi bili gotovo skriveni. Nekoliko stotina metara dalje naziralo se drveće kao obećanje nečega boljeg. A iza njih nalazio se Kalmarski prolaz.
Drveće se malo-pomalo približavalo, a miris gnojiva prepuštao je mjesto mirisu borova i morske trave. Zabacila je glavu i pustila vjetru da joj miluje lice. Nedostajalo joj je to. U Stockholmu je živjela skučeno, u peterokatnici, među ljudima o kojima nije znala baš ništa. Ovdje je mogla disati.
Nakon još nekoliko koraka ugledala je prolaz koji je izgledao kao plavi komadić među drvećem. Svakim je korakom postajao sve veći. Šljunčana staza proširila se u malo parkiralište. Odlučila je preskočiti šetnju plažom, pa je presjekla parkiralište i skrenula prema jugu. Sezona kupanja još nije počela i bilo je rano ujutro, ali svejedno nije željela nikoga sresti. Stariji gospodin i njegov labrador dolazili su joj u susret, pa je Hanna kimnula.
Možda bi trebala nabaviti psa. Bit će, doduše, odsutna tijekom dana, ali nagađala je da bi Ingrid rado pripazila na njega. Za jednu osamdesetjednogodišnjakinju bila je jako živahna. Problemi s kukom bili su jedva primjetni.
Ali ne. Hanna čak nije ni voljela pse. Osim toga, samoća je bila nekako manje očita ovdje na Ölandu, iako dosad nije ni s kim ni razgovarala, izuzev s Ingrid. U Stockholmu nije imala nikoga s kime bi održavala kontakt. Pogotovo ne s Fabianom.
Pratila je pješačku stazu još nekoliko metara, a zatim je zastala kako bi uživala u pogledu na Kalmarski prolaz. Upila miris morskih trava i soli. Vjetar je savijao borove prema unutrašnjosti. Pored nje ležao je preokrenut čamac. Bijela je boja bila oguljena cijelom dužinom kobilice. Hanna je, zapravo, više voljela pogled s druge strane otoka. More koje se pružalo uz horizont i činilo kao da nikada neće stati. Baltik, kako su na istočnoj strani skraćeno zvali Baltičko more. Odavde se naziralo kopno. Ingrid nije bila jedina koja je smatrala da većina problema dolazi s kopna i koja je koristila riječ kontinentalac kao uvredu. Hanni je ta riječ upala u oči kada je prvi put nakon povratka čitala novine Ölandski list. Na četvrtoj stranici nalazile su se dvije kratke vijesti o počinjenim zločinima i u oba su slučaja počinitelji bili opisani kao kontinentalci.
Iznenada ju je obavio osjećaj čežnje. Zakašnjela reakcija na ono što je osjetila kada je jesenas prešla most. Žudnja za životom koji je neće polako ugušiti.
Posljednji put kad je bila zaista sretna imala je dvanaest godina.
Posegnula je prstima ispod jakne u rukav džempera. Nije trebala vidjeti malu tetovažu da bi osjetila njezinu prisutnost. Svoj vlastiti puls poput treperavog srca ptice ispod crnih linija. Čak i samo dodirivanje tetovaže uvijek bi je nekako smirilo.
Ako je željela stići u policijsku postaju na vrijeme, znala je da sada treba krenuti, ali nije se još mogla natjerati. Najprije će se naći s Oveom Hultmarkom, a zatim će prisustvovati jutarnjem sastanku. Susret s Oveom činio ju je nervoznom. Posljednji put kada je sjedila nasuprot njega imala je devetnaest godina i ispitivao ju je o njezinom ocu. O onome što je Ove tvrdio da je tata učinio.
Ti si totalno luda.
Kristofferove riječi ponovno su bile tu, ubadale je i uznemiravale. Kao i sumnja da je možda bio u pravu. Ono što je procijedio trenutak prije nego što je spustio slušalicu:
Nemaš pojma u što se upuštaš.
Roman je sa švedskog jezika prevela Elizabeta Vrbančić.
