Kada smo izašle iz hotela, kišilo je, sipilo laganim, sitnim kapima, kao što se ponekad zna dogoditi u Tokiju u listopadu. Rekla sam da naše odredište nije daleko – morat ćemo samo stići do željezničke postaje, one na koju smo doputovale jučer, a onda još dvaput presjesti na vlak i još malo hodati nekim uličicama dok ne stignemo do muzeja. Izvadila sam kišobran i otvorila ga pa povukla uvis patentni zatvarač na svome kaputu. Bilo je rano jutro i ulica je bila puna ljudi; većina je odlazila s postaje, nije hodala prema njoj kao nas dvije. Moja se majka cijelo vrijeme držala blizu mene, kao da osjeća kako je ta rijeka ljudi struja i da se, ako se razdvojimo, nećemo moći vratiti jedna drugoj, već da ćemo se sve više međusobno udaljavati. Kiša je bila nježna i uporna. Ostavljala je tanki sloj vode na tlu, koje nije bilo pokriveno asfaltom, već nizom malih, četvrtastih pločica, ako vam je bilo dovoljno stalo da to primijetite.
Doputovale smo večer prije. Moj je zrakoplov sletio sat vremena prije majčina i čekala sam je u zračnoj luci. Bila sam preumorna da bih čitala, pa sam pokupila svoje torbe, kupila nam bocu vode i dvije karte za jedan od onih brzih vlakova te podignula nešto gotovine s bankomata. Pitala sam se bih li trebala kupiti još nešto – možda malo čaja, ili nešto za jelo, ali nisam znala kako će se osjećati kada sleti. Kada je izašla iz aerodromske zgrade, odmah sam je prepoznala, čak iz daljine, nekako po načinu na koji se držala ili kako je hodala, iako joj lice još nisam mogla jasno vidjeti. Izbliza sam primijetila da se i dalje odijeva s marom: smeđa košulja bisernih puceta, po mjeri šivane hlače i mali ukrasi od žada. Oduvijek je tako. Odjeća joj nije bila skupocjena, ali odabirala ju je pridajući pozornost kroju i načinu na koji će joj pristajati, profinjenoj kombinaciji tkanja. Izgledala je poput dobro odjevene žene iz nekoga filma otprije dvadesetak ili tridesetak godina, ujedno vremešna i elegantna. Vidjela sam i to da uza se ima veliki kofer, isti onaj kojega se sjećam iz našega djetinjstva. Bila ga je držala na vrhu ormara u svojoj sobi odakle se nadvijao nad nas, većinom nekorišten, a skidala bi ga odozgo samo kada bi se nakratko vraćala u Hong Kong, kao na primjer kada je umro njezin otac i nakon toga njezin brat. Na koferu jedva da je bilo znakova korištenja pa se čak i sada doimao gotovo novim.
Ranije te godine bila sam je zamolila da sa mnom ode na put u Japan. Više nismo živjele u istome gradu i otkako sam odrasla, zapravo, nikamo nismo išle zajedno, ali počela sam osjećati da je to važno, zbog razloga koje tada još nisam mogla imenovati. Isprva se nećkala, ali ja sam navaljivala i naposljetku je pristala, bez mnogo riječi, ali protiveći se nešto manje, ili nešto manje oklijevajući, kad sam je zamolila preko telefona, te sam već i po tome znala kako mi konačno daje do znanja da će poći. Bila sam odabrala Japan zato što sam već bila tamo i, premda moja majka nije, mislila sam da će biti opuštenija istražujući još neki dio Azije. A možda sam osjetila i da će nas to postaviti u ravnopravni položaj, obje nas učiniti strankinjama. Odlučila sam se za jesen, jer to nam je oduvijek bilo omiljeno godišnje doba. Vrtovi i parkovi pokazat će se tada u svom najljepšem izdanju; bit će to zapravo kraj sezone, kada je gotovo sve već prošlo. Nisam bila predvidjela da bi to još uvijek moglo biti doba tajfuna. Vremenska izvješća odjednom su ih bila puna, a kišilo je uporno otkako smo doputovale.
Na postaji sam svojoj majci dala njezinu kartu za metro pa smo prošle kroz automatsku naplatnu križnu rampu od metalnih šipki. Unutra sam tražila pravu liniju i peron pokušavajući nazive postaja i boje spariti s onime što sam večer prije bila označila na karti. Naposljetku sam pronašla pravu vezu. Znakovi na tlu perona pokazivali su gdje treba stati u red kako biste se ukrcali u vlak. Poslušno smo zauzele svoje mjesto i vlak je stigao nakon nekoliko minuta. Pored vrata slobodno je bilo samo jedno sjedalo pa sam pokazala da bi ga trebala zauzeti ona dok sam ja stajala pored nje i promatrala postaje koje su promicale pored nas. Grad je bio siv i betonski, tmuran na kiši i ne sasvim nepoznat. Prepoznavala sam oblike svega – zgrada, nadvožnjaka, željezničkih križanja – ali zbog detalja i materijala sve je to bilo pomalo drukčije i te su me malene, ali značajne razlike neprestano zaokupljale. Nakon dvadesetak minuta presjele smo na manje prometnu liniju, ušle u vlak u kojemu je bilo manje gužve i taj sam put mogla sjesti pored nje, promatrajući kako zgrade postaju sve niže dok se nismo našle u predgrađu i dok se nisu pretvorile u privatne kuće bijelih zidova i ravnih krovova na čijim su kolnim prilazima bili parkirani mali obiteljski automobili. Palo mi je na pamet da sam posljednji put ovdje bila s Lauriejem, i da sam povremeno razmišljala o svojoj majci. A sada sam ovdje bila s njom, povremeno razmišljajući o njemu, o tome kako smo od jutra do kasne večeri jurcali gradom, sve promatrajući, sve upijajući. Tijekom toga putovanja osjećala sam se kao da smo ponovno djeca, luda djeca koju sve može uzbuditi, djeca koja razgovaraju do u beskraj, koja se neprestano smiju, uvijek gladna novih iskustava. Sjećam se kako sam razmišljala o tome da želim nešto od toga podijeliti sa svojom majkom, barem mali dio. Nakon toga sam putovanja počela učiti japanski, kao da sam podsvjesno planirala sadašnje.
Ovaj put izronile smo u tihoj ulici u četvrti punoj zelenila. Mnoge su kuće bile izgrađene tik pored ceste, ali ljudi su na to malo slobodnog prostora postavili male žardinijere s božurima ili bonsaijima. I mi smo imali bonsai dok sam odrastala, u bijeloj četvrtastoj posudi na sićušnom podnožju. Nije bilo vjerojatno da ga je kupila moja majka, pa je sigurno bio nečiji dar koji smo jako dugo čuvali i njegovali. Sjećam se da ga zbog nekog razloga nisam voljela dok sam bila dijete. Možda zato što sam mislila da izgleda neprirodno, ili usamljeno, to vrlo detaljno, sićušno stablo, gotovo nalik na nekakav crtež, koje je raslo osamljeno, a činilo se da bi trebalo biti u šumi.
Hodajući, prošle smo pored zgrade čiji se zid sastojao od prozirnih staklenih cigli i još jedne čija je površina bila boje gljive. Ispred nas žena je mela lišće s ceste i spremala ga u vreću. Neko smo vrijeme razgovarale o novome stanu moje majke koji još nisam bila vidjela. Nedavno je napustila dom u kojem sam odrasla i preselila se u malu zgradu u jednom od rubnih predgrađa, bliže mjestu na kojem je živjela moja sestra i bliže unucima. Pitala sam sviđa li joj se tamo, ima li baš onih prodavaonica u kojima može kupovati hranu koju voli, jesu li joj prijatelji blizu. Rekla je da su ptice jutrom vrlo glasne. Isprva je mislila da to vrište djeca, pa bi otišla van ne bi li bolje čula, provjeriti je li sve u redu. Tada je shvatila da te zvukove ispuštaju ptice, ali kada bi ih pogledom potražila u drveću, ne bi ih ugledala. Bilo je tamo velikih parcela, autocesta. Mogli ste hodati i hodati i ne vidjeti nikoga, usprkos svim tim kućama oko vas.
Ispred nas sam ugledala park pa pogledala kartu na zaslonu svog mobitela. Rekla sam majci da bismo trebale proći kroz njega; udaljenost bi do muzeja bila otprilike ista. Usput je prestalo kišiti, pa smo sklopile kišobrane. Park je bio golem, pun mračnih krošnji i vijugavih staza. Bio je to park nalik na onakve kakve sam zamišljala u svome djetinjstvu, šumovit i sumračan i vlažan; svijet za sebe. Prošle smo pored praznog dječjeg igrališta u kojem se nalazio metalni tobogan plavih metalnih rubova na čijoj su površini još počivale krupne kapi kiše. Nizovi su potočića vijugali niz stabla i križali se i razdvajali i ponovno se preplitali. Plosnato kamenje izranjalo je iz vode, poput malih tjesnaca ili planina, a tu su i tamo bili mali, uski mostovi kakve biste često ugledali na nekoj razglednici ili turističkoj fotografiji s prizorima Dalekog istoka.
Prije odlaska bila sam kupila novi fotoaparat, Nikon. Iako digitalni, na objektivu je imao tri mala prstena za izoštravanje i stakleno tražilo te kratku leću koju si mogao okrenuti prstima da podesiš otvor blende. Podsjećao me na fotoaparat kojim je moj ujak snimao obiteljske fotografije tijekom njihove mladosti u Hong Kongu. Majka još ima neke od tih slika. Kao dijete gledala sam ih često, slušala priče o njima, očarana mrljama boje koje su na površini progorijevale blistavu rupu, poput kaplje ulja uhvaćene u vodi. Za mene te fotografije kao da su posjedovale eleganciju iz nekih davno prošlih vremena; moja majka i ujak na njima su pozirali gotovo kao da su tradicionalni bračni par; ona je sjedila, a on stajao iza njezina ramena; kosa im je bila počešljana na karakterističan način; ona je na sebi imala haljinu s uzorkom, a on izglačanu bijelu košulju dok su se ulice i nebo Hong Konga iza njih doimali sparnima i vlažnima. Nakon nekoga vremena potpuno sam zaboravila na te fotografije i otkrila ih opet tek godinama poslije, kada smo moja sestra i ja raščišćavale sve iz stana moje majke, u jednoj kutiji za cipele punoj žutih kuverti i malih fotoalbuma.
Sada sam izvadila fotoaparat, podesila ekspoziciju i zabacila glavu, okom na tražilu. Osjetivši promjenu u razmaku među nama, moja se majka okrenula i vidjela što radim. Odmah je zauzela uobičajenu pozu: stopala jedno uz drugo, leđa uspravna, ruke sklopljene. Je li ovako dobro, upitala me, ili bih trebala stati tamo, bliže onome drvetu? Zapravo, željela sam uslikati nešto drukčije, vidjeti njezino lice kakvo je inače, kada je sama sa svojim mislima, ali rekla sam da izgleda dobro i svejedno snimila fotografiju. Upitala je bi li sada ona trebala uslikati mene, ali rekla sam da ne, da je bolje da nastavimo hodati.
Knjigu je s engleskog jezika prevela Sanja Ščibajlo.
