Melchor je još uvijek u uredu, prži se na laganoj vatrici vlastite nestrpljivosti da noćno dežurstvo što prije završi, kadli zazvoni telefon. To je dežurni kolega s porte policijske postaje: imaju dvoje mrtvih na posjedu obitelji Adell, javlja.
"To su oni iz Gráficas Adella?" pita Melchor.
"Baš ti", odgovara policajac. "Znaš gdje žive?"
"Uz cestu za Vilalba dels Arcs, ha?"
"Upravo tako."
"Imamo li koga ondje?"
"Ruiza i Mayola. Upravo su se javili."
"Krećem."
Do toga časa noć je bila uobičajeno spokojna. U te jutarnje sate u policijskoj postaji nema više gotovo nikoga i dok Melchor gasi svjetla, zaključava ured i spušta se niz puste stube odijevajući jaknu, mir u postaji toliko je gust da mu u sjećanje priziva njegove prve dane ondje, u Terri Alti, dok je još bio ovisan o gradskoj buci i dok mu je tišina prirode remetila san osuđujući ga na besane noći, protiv kojih se borio čitanjem romana i sredstvima za spavanje. Ta mu uspomena u sjećanje priziva zaboravljenu sliku: sliku čovjeka kakav je bio prije četiri godine, kad je netom stigao u Terru Altu; isto mu tako priziva nešto očito: ta osoba i on dvije su različite osobe, toliko suprotne kao što su to zločinac i ugledan čovjek od zakona, kao Jean Valjean i gospodin Madeleine, dvostruki i proturječni protagonist Jadnika, njegova omiljena romana.
Stigavši u prizemlje, Melchor iz oružarnice uzima svoj devetmilimetarski Walter P99 i kutiju streljiva i onako za sebe kaže da već dugo nije čitao Jadnike i da se mora pomiriti s time da toga jutra neće doručkovati sa ženom i kćeri.
U garaži sjeda u svoju Opel Corsu pa izlazeći iz postaje prema dječjem igralištu, koje se otvara ispred nje, telefonira naredniku Blaiju.
"Moli Boga da je to što mi moraš reći jako važno, Španjo", jamra narednik glasa prožeta snom. "Ako nije, objesit ću te za muda."
"Našli su dva trupla na posjedu obitelji Adell", kaže Melchor.
"Obitelji Adell? Kojih Adellā?"
"Onih iz Gráficas Adella."
"Nemoj me jebat."
"Evo, jebem", kaže Melchor. "Upravo su zvali iz ophodnje. Ruiz i Mayol već su ondje. Ja sam na putu."
Naprasno razbuđen, narednik Blai počinje mu davati upute.
"Ne trebaš mi govoriti što da činim", prekida ga Melchor. "Samo jedno: da li da zovem Saloma i forenzičare?"
"Ne, ja ću se pobrinuti za pozive", kaže narednik Blai. "Treba obavijestiti sve odreda. Ti se potrudi da zaštitite poprište, da trakom ogradite kuću…"
"Smiri se, naredniče", ponovno ga prekida Melchor. "Ondje sam za pet minuta."
"A meni daj pola sata", kaže narednik Blai i, kao da više ne razgovara s Melchorom, nego sam sa sobom, protisne: "Kud baš Adelli, jebem mu mater. Bit će cirkusa do jaja."
Ne uključujući sirenu i ne stavljajući rotirku na krov Opel Corse, Melchor juri ulicama Gandese, koje su u taj sat gotovo jednako puste kao stubišta ili hodnici u postaji. Ali samo gotovo jednako: povremeno susretne kojeg biciklista u biciklističkoj odjeći, džogera u džogerskoj odjeći, pokoji auto za koji ne zna vraća li se iz beskrajne subotnje noći ili započinje beskrajnu nedjelju. U Terri Alti sviće. Nebo boje pepela nagoviješta jutro bez sunca; u visini hotela Piqué, Melchor skreće ulijevo i izlazi iz Gandese cestom za Vilalbu dels Arcs. Ondje ubrzava i nakon nekoliko minuta odvaja se od asfaltirane ceste i kreće zemljanim putom koji nakon stotinu metra završava na posjedu. Okružuje ga visok kameni zid nakostriješen komadima stakla i takoreći u potpunosti prekriven bršljanom. Kapija posjeda, dugačka, izduljena i od smeđega metala, pritvorena je, a pred njome se nalazi patrolno vozilo čija plava svjetla trepere u zoru; tik uz automobil, Ruiz se doima kao da tješi domaćicu indijanskih crta lica koja plače sjedeći na kamenoj klupi.
Melchor izlazi iz auta i pita Ruiza što se dogodilo.
"Ne znam", odvraća policajac iz ophodnje pokazujući na ženu. "Gospođa je kuharica u kući. Ona je nazvala. Kaže da je unutra dvoje mrtvih."
Žena drhti od glave do pete i, okupana suzama, jeca gnječeći dlanove u krilu. Melchor je pokušava umiriti i postavlja joj isto pitanje koje je postavio Ruizu, ali kao odgovor dobije samo užasnut pogled i nerazgovijetno zamuckivanje.
"A gdje je Mayol?" pita Melchor.
"Unutra", odvraća Ruiz.
Melchor moli kolegu da vrpcom ogradi ulaz i da ostane ondje, da bude uz ženu i pričeka ostale. Potom uđe kroz vrata nadzirana dvjema sigurnosnim kamerama i žustro krene stazom koja zalazi u pomno njegovan vrt – na travnjaku rastu vrbe, dudovi i trešnje, ruže, digitalisi, ivančice, božuri, ljiljani, geraniji, ljubičice i jasmini – sve dok se nakon oštroga zavoja ne ukaže pročelje dotrajale trokatnice koja se vidi s raskrižja, s masivnim drvenim vratima, balkonima s rešetkama i potkrovljem s prozorima povezanim reljefnim vijencem. Naslonjen na jedan od dovrataka, Mayol ga taj čas ugleda te blago savijenih nogu i objema rukama držeći pištolj – tamnomodra boja uniforme ocrtava se ispred tamnooker boje pročelja – kao da mu pokretima pokazuje da priđe.
Melchor isuče pištolj i istovremeno razaznaje barokne šare automobilskih guma na putu koji se širi sve dok ne oblikuje zaravan ispred odškrinutih vrata.
"Jesi li bio unutra?" pita Mayola naslanjajući se na drugi dovratak.
"Ne", odgovara Mayol.
"Je li netko tamo?"
"Ne znam."
Melchor zamjećuje da brava nije obijena. Onda se zagleda u Mayola: znoji se kao vepar, a iz očiju mu izbija strah.
"Stani iza mene", kaže mu.
Melchor nogom gurne vrata i uđe u kuću. Poduzimajući sve mjere opreza i u Mayolovoj pratnji, pregledava polumračno prizemlje: predvorje s vješalicom, škrinja, vitrine s knjigama i naslonjači, dizalo, kupaonica, dvije spavaće sobe s ormarima, netaknuti kreveti i keramički umivaonici, dobro opskrbljena ostava. Potom se na prvi kat penje kamenim stubama koje vode u veliki salon osvijetljen samo lusterom obješenim sa stropa. Ono što ondje ugleda, uroni ga na nekoliko dugih sekunda u preplavljujući osjećaj nestvarnosti, iz kojega ga uspije izvući tek Mayolovo agonijsko cviljenje dok povraća po podu.
"Bože mili!" frflja policajac dok istovremeno izbacuje nekakvu odvratnu kašicu od žuči i ostataka hrane. "Što se ovdje dogodilo?"
To je prvi prizor ubojstva koji Melchor vidi otkad je došao u Terru Altu, ali prije ih je vidio mnogo i ne sjeća se ničega sličnog.
Dvije krvave hrpe crvena i ljubičasta mesa nalaze se jedna nasuprot drugoj, na kauču i na fotelji natopljenima zgrušanom tekućinom – mješavinom krvi, utrobe, hrskavice, kože – koja je poprskala zidove, pod, čak i gornji dio kamina. Zrakom lebdi težak vonj krvi, raskomadana mesa i mučenja, i neki čudni osjećaj, kao da su ta četiri zida upila vriskove kalvarije kojoj su svjedočili; istovremeno, Melchoru se čini da u atmosferi prostorije osjeća – a to ga možda i najviše mori – nekakav miris trijumfa ili euforije, nešto što se ne može opisati riječima i što bi, da takve riječi uopće postoje, možda opisao kao svečani spomenik jezovitu karnevalu, bezumnu obredu, radosti ljudskog žrtvovanja.
Opčinjen, Melchor hoda prema dvjema strahotnim hrpama, trudeći se ne gaziti po dokazima (na podu se nalaze dva komada razderane tkanine natopljene krvlju koja su zasigurno služila da nekomu začepe usta), i kad dođe do kauča, postaje mu jasno da su dvije krvave gomile dva trupla, temeljito izmučena i osakaćena, da pripadaju muškarcu i ženi. Oči su im iskopane, nokti, zubi i uši iščupani, bradavice su im odrezane, utroba im je razrezana, a onda su crijeva izvađena i razasuta uokolo. Samo je trebalo pogledati bjelinu kose i mršavost suhih udova (ili onoga što je ostalo od njih) da čovjek shvati kako je posrijedi dvoje staraca.
Melchor osjeća da bi satima mogao promatrati taj prizor pri slabunjavu svjetlu lustera.
"To su Adelli?" pita.
Mayol, udaljen nekoliko metara, prilazi i on mu ponavlja pitanje.
"Mislim da jesu", odgovara pozornik.
Melchor je nekoliko puta vidio Adelle na fotografijama u regionalnim novinama i oblasnim časopisima, ali nikad osobno ili nikako da ispod ovoga pokolja izbije to sjećanje.
"Ostani ovdje i neka nitko ništa ne dira", kaže Mayolu. "Narednik Blai samo što nije stigao. Idem okolo baciti pogled."
Kurija je golema, čini se kao da je puna sobā, a preuređena je tako da Melchoru izgleda kao da je izašla iz arhitektonskoga časopisa, izvorna je struktura očuvana, a ostatak je moderniziran. Između prvog i drugoga kata, u sobici koja je nekoć vjerojatno bila ostava, Melchor nalazi ploču s nekoliko ugašenih monitora; to je soba s alarmima, svi su ugašeni.
Penje se na drugi kat i ulazi u prostranu pravokutnu dvoranu sa šesterim vratima, dvoja su širom otvorena. Iza prvih nalazi se bračna spavaća soba, u kojoj vlada kaos kao nakon pljačke: plahte su strgnute s kreveta, jastuci, deke i madraci, koji leže u jednom kutu, rasporeni i nabacani jedni na druge; noćni ormarići, komode i ormari prekopani i neuredno ispražnjeni; stolice, naslonjači i fotelje razbacani uokolo, kao i posteljina, odjeća i rublje, komadi plastike, stakla i metala koji su – utvrđuje Melchor nakon pregledavanja – ostaci uništenih mobitela lišenih SIM kartica; bočice s lijekovima, kreme, napici, cipele, papuče, časopisi, novine, isprintani papiri, ostaci šalica i čaša, prazni kovčezi; predivno raspelo od drva i bjelokosti, ulje Svetoga Srca Isusova i nekoliko obiteljskih fotografija sa srebrnim okvirom strgnuti su sa zidova i bačeni na pod od starinskih pločica. Melchor zaključuje da je to spavaća soba staraca i, dok gleda taj nered, pita se jesu li ubojice obični lopovi ili su nešto tražili, što su možda našli; a možda i nisu.
Odmah potom kreće u drugu sobu s otvorenim vratima i otkriva još jedno truplo, ovo pripada ženi slamnate kose, veoma blijede puti i krupne građe, koja sjedi na podu kraj raskopana kreveta leđa naslonjenih na zid i glave naslonjene na jedno rame. Pokojnica nosi spavaćicu krem boje i plavi ogrtač, oči su joj razrogačene kao da je ugledala đavla, a na čelu ima rupu veličine novčića od deset centi iz koje joj se, prema nosu i ustima, spušta okomiti curak skorene krvi. Melchor pregledava preostale četiri prostorije – dnevni boravak i tri spavaće sobe – ali u njima ne nalazi ništa neobično. Zatim se penje na treći kat, gdje se nalazi tavan, počne ga pregledavati, uviđa da uljezi nisu došli donde i, provirivši kroz jedan od prozora i vidjevši pred vratima zgrade pet parkiranih vozila, odluči sići.
U trenutku kad narednik Blai i kaplar Salom promatraju trupla staraca, na prvome im se katu pridruži Melchor. U tišini, iza njihovih leđa, trojica kolega iz forenzične policije pripremaju opremu i instrumente za rad. Ugledavši Melchora, Blai ga upita:
"Ima li još žrtava?"
Narednik je navršio četrdeset pet godina, ali djeluje mlađe. Nosi uske traperice i prugastu košulju koja mu naglašava bicepse i prsne mišiće, a ispod ćelave glave plave oči, izravne i prozirne, proučavaju masakr s mješavinom nevjerice i gađenja.
"Jedna", odgovara Melchor. "Žena. Ubijena je jednim hicem, ali nisu je mučili."
"To je vjerojatno sluškinja Rumunjka", nagađa Blai. "Kuharica kaže da je spavala s njima."
"Soba staraca izvrnuta je naglavce", nastavlja Melchor. "Hoću reći, pretpostavljam da je to njihova soba. Po podu su razasuti ostaci mobitela, bili su toliko uviđavni da ih razbiju. Jeste li vidjeli tragove guma u vrtu?"
Narednik Blai kimne ne odvajajući pogled od Adellā.
"Samo mi je to čudno", kaže Melchor. "Sve ostalo zaudara na profesionalce."
"Ili na psihopate", predlaže Blai. "Da ne kažem na sotoniste. Komu bi drugom ovakvo što palo na pamet?"
"I meni je to odmah prošlo kroz glavu, čim sam ušao", priznao je Melchor. "Nekakav ritual. Ali više ne mislim tako."
"Zašto?" pita Blai.
Melchor slegne ramenima.
"Nisu obili vrata", odgovori. "Isključili su kamere i alarm. Razbili su mobitele i odnijeli SIM kartice kako ne bismo vidjeli koga su starci zvali. I namjerno su ih mučili. Posao stručnjaka. Možda je u pitanju pljačka, možda su sa sobom odnijeli nakit i novac, premda ja nisam vidio nikakav sef. Ali uklapa li se ovaj pokolj u krađu? Možda su nešto tražili i zato ih mučili."
"Možda", kaže narednik Blai. "U svakom slučaju, to što su profesionalci, ne znači da nisu psihopati. Ni da ovo nije nekakav obred. Što ti misliš, Salome?"
Kaplar djeluje kao da je hipnotiziran truplima dvoje staraca, kao da ne može vjerovati onomu što vide njegove oči. Šok mu je oduzeo uobičajeno spokojno držanje: bljedunjav je, pomalo izobličen i diše na usta; neznatan drhtaj zatitra mu na gornjoj usni. Ima bujnu bradu, punačko tijelo i demodirane naočale i zbog svega toga izgleda mnogo starije od Blaija premda ima tek koju godinu više.
"Ni ja na prvu ne bih rekao da su to učinili profesionalci", odgovara. "Možda imaš pravo, mogli bi biti neki degenerici."
"Poznavao si ih?" pita Blai.
"Starce?" pita Salom pokazujući neodređeno prema izmrcvarenim tijelima. "Naravno. Njihovi kći i zet moji su prijatelji. Od djetinjstva." Obraćajući se Melchoru, dodaje: "I tvoja ih žena poznaje."
Zavlada muk, u kojem Salom napokon uspije ovladati drhtanjem usne. Narednik Blai rezignirano udahne prije nego što objavi:
"Dobro, idem nazvati Tortosu. Mi sami ne možemo to riješiti."
Dok narednik razgovara s Teritorijalnom istražnom jedinicom u Tortosi, Melchor i Salom još malo proučavaju pokolj.
"Znaš o čemu razmišljam?" pita Melchor.
Salom malo-pomalo dolazi k sebi. Ili se barem tako čini.
"O čemu?" odgovara.
"O onome što si mi rekao onoga dana kad sam došao ovamo."
"Što sam ti rekao?"
"Da se u Terri Alti nikad ništa ne događa."
Uz pomoć dvojice kolega iz Istražnog odjela Melchor tek tad otkriva da su alarmi i nadzorne kamere u kući već dan i pol mahom izvan funkcije jer su iskopčani u petak navečer, u deset i četrdeset osam, kadli pozornik proviri kroz vrata bivše ostave, sad pretvorene u sobu za osiguranje.
"Došao je inspektor Gomà iz Tortose", kaže Melchoru. "Barrera i Blai žele da siđeš."
Devet je ujutro i u kuriji obitelji Adell kompletiran je Istražni odjel policije Terre Alte, kojom rukovodi narednik Blai, zapravo ondje je pola policijske postaje, uključujući i njihova šefa inspektora Barreru. Dotad su već prošla dva sata, koliko u trakom ograđenoj kući vlada frenetična tišina uniformiranih policajaca i onih u civilu koji hodaju amo-tamo, zagledaju se, razgovaraju, razmjenjuju informacije, vode bilješke, fotografiraju, snimaju, traže otiske prstiju ili stavljaju numerirane kartončiće na točke gdje nađu ili misle da su našli dokaz pokušavajući zadržati prizorište netaknutim i izolirati korisne tragove ili prodrijeti u njihove tajne kako bi rasvijetlili zločin. Na kapiji posjeda dva uniformirana policajca već neko vrijeme blokiraju ulazak znatiželjnicima i novinarima koji se ondje natiskuju u sve većem broju. Jutro najavljuje vruć i vlažan dan; na sivkastu nebu svitanja pojavilo se nekoliko trbušastih oblaka koji prijete kišom.
U salonu prvoga kata inspektor Barrera i narednik Blai razgovaraju s muškarcem koji, zaključuje Melchor, mora biti inspektor Gomà, novi šef Teritorijalne istražne jedinice u Tortosi. Kraj njega je mršava tridesetogodišnjakinja stroga izgleda i kratke crne kovrčave kose, koja ima iPad i na ključnoj kosti tetovirano crveno srce probodeno strelicom; to je narednica Pires. Melchor je poznaje s nekoga sastanka u Tortosi, ali tad nije zapazio njezinu tetovažu ili ju je možda tek nedavno dala napraviti. Četvero zapovjednika promatra izmučena tijela staraca dok nekoliko članova forenzične policije u bijelom skafanderu, s plavim rukavicama, nazuvcima i zelenom maskom na licu hoda oko njih, potpuno predani poslu, bez razgovora ili razgovarajući šaptom. Melchor se zaustavlja na nekoliko metara od njih, siguran da inspektor Barrera i narednik Blai tek pristiglima daju dovoljno vremena da procesuiraju taj jezoviti prizor i pita se bi li i oni mogli provesti sate promatrajući mrtvace. Narednik Blai potanko opisuje mučenje kojem su, čini se, bila podvrgnuta tijela Adellā, kao da to nije svima očito, sve dok iznenada ne ugleda Melchora. Blai ga upozna s inspektorom Gomàom, koji mu stegne ruku s mješavinom znatiželje i sumnjičavosti.
"Vi ste prvi stigli ovamo?"
"Jesam", kaže Melchor. "Bio sam dežuran kad su me obavijestili."
"Recite mi sve što znate."
Melchor govori dok obojica truplima okreću leđa i udaljavaju se u pratnji ostalih prema sredini salona. Tik uz njih, narednica Pires vodi bilješke na iPadu, a narednik Blai povremeno pažljivo bira izraze ili nadopunjava Melchorovu priču, ali ne proturječi mu. Kad Melchor završi, inspektor Gomà kratko razmišlja i traži od inspektora Barrere i narednika Blaija neka ostave dva čovjeka na ulazu u posjed i ostatak postrojbe okupe u prizemlju.
Nakon pet minuta u salonu u prizemlju stvori se oko inspektora Gomàa i inspektora Barrere kor policajaca te im se Gomà obrati. Govor upućuje svima, ali ponajviše pripadnicima forenzične policije. Inspektor obećava da će biti kratak. Kaže da je nemoguće prenaglasiti važnost slučaja i odjek koji će, posve očekivano, imati u medijima. Kaže da svi ulažu mnogo truda u slučaj. Kaže da ih u sljedećim danima čeka mnogo posla, da oni to neće moći razriješiti sami te da će čitavo jutro i dalje pristizati pojačanje iz Tortose. Kaže da je prijeko potrebno zaštititi poprište najbolje što mogu i da zato što manje ljudi, osim forenzičara, ide na gornje katove, to bolje. Kaže da forenzičari međusobno imaju podijeliti kuću po zonama i sve pregledati do zadnjega zakutka, milimetar po milimetar, tako da im ne promakne ni jedan jedini dokaz, ma koliko sićušan bio, ma koliko beznačajno djelovao. Pokazuje na narednicu Pires i kaže da će ona biti zadužena za vođenje istrage i sastavljanje zapisnika te da forenzičari iz Terre Alte neizostavno moraju centralizirati skupljanje dokaza i predati ih njoj. Gomà upitno pogleda narednika Blaija.
"Sirvent?" pita Blai upirući prstom u policajca koji promoli jajoliku glavu i pokaže vjeveričje oči kroz prorez na skafanderu. "Hoćeš ti preuzeti?"
Sirvent kaže da hoće. Zadovoljan, inspektor Gomà prijeđe pogledom oko sebe kao da želi skenirati sve svoje podređene. On je čovjek srednje visine, hladnih očiju i sijede kose, besprijekorno začešljane nalijevo od razdjeljka; nosi bež odijelo, bijelu košulju i smeđu kravatu, a naočale, malene, četvrtaste i bez okvira, daju mu blago akademski izgled.
"To je sve", završava inspektor. "Ponavljam, svaki je detalj važan. Ako imate nedoumica, pitajte. Je li jasno?" Svi kimnu. "Izvolite, onda."
Skupina se uz žamor rasprši kurijom, ali inspektor Gomà naređuje Melchoru da ostane.
"Recite mi nešto", moli ga Gomà kad su njih dvojica ostala sama s inspektorom Barrerom, narednicom Pires i narednikom Blaijem. "Zašto mislite da je ovo djelo profesionalaca?"
"Zato što nigdje nisu pogriješili", odgovara Melchor. "Bar ne na prvi pogled. Samo ono s automobilskim gumama."
"Continental", upada Blai. "Ali sumnjam da ćemo saznati koji je auto posrijedi."
"Možda to nije pogreška", predlaže Gomà. "Hoću reći," požuri se pojasniti, "to mi se čini kao preočita pogreška da bi uistinu bila pogreška. Možda su to namjerno učinili, da nas zavedu."
Inspektorovo razmišljanje potakne tišinu. Prekine je narednik Blai.
"Nisam tako siguran da je to djelo profesionalaca", ne slaže se.
"Ni ja", podupire ga inspektor Barrera. "Osim toga, tragovi su posvuda."
"Kladim se da većina pripada žrtvama", kaže Melchor. "Ili članovima obitelji."
"Kad smo već kod obitelji", upada inspektor Gomà. "Jesmo li ih obavijestili?"
"Još nismo", kaže Blai.
"A što čekamo?" pita Gomà. "Čim ih obavijestite, uzmite im otiske. A potom ih uzmite svima koji su boravili u kući u posljednja dva dana. Tako ćemo ih moći razlikovati od otisaka ubojica. Ako uopće nađemo ijedan."
Narednica Pires piše u svoj iPad inspektorove naredbe, a narednik Blai okreće se na jednu pa na drugu stranu tražeći nekoga pogledom; budući da ga ne nalazi, napušta salon. Bez riječi, inspektor Gomà otputi se na gornji kat i moli Melchora da pođe s njime; za njima se penju inspektor Barrera i narednica Pires. Kada dođu u salon u kojem se nalaze trupla, Gomà načas zastane da ih promotri i onda pokaže na lokvu pastozne tvari koja prlja pod.
"Može li mi tko objasniti što je ovo?" pita.
"Policajac koji je ušao sa mnom ispovraćao se", odgovara Melchor.
"Nije bio jedini", upozorava inspektor Barrera. "Samo smo mi drugi bili diskretniji."
Inspektor Gomà s dozom ironije promatra kolegu, koji nezadovoljno odvaja pogled.
"Trebali ste me obavijestiti", žali se Barrera gladeći si trbuh. "Upravo sam bio doručkovao, povratio sam čitavu utrobu."
Šef postaje u Terri Alti naređuje da očiste lokvu, ali onda povlači naredbu prije nego što ga Gomà podsjeti da u tom salonu ništa ne smiju taknuti dok forenzičari ne završe posao. Narednik Blai ponovno im se pridruži.
"Oformit ću istražni tim", obavještava ih inspektor Gomà. "Mi dajemo petoricu i narednicu. Vi mi posudite još dvoje."
"Koga god trebaš", kaže inspektor Barrera.
Gomà pokaže na Melchora.
"Jedan je ovaj momak", kaže. "I želim još nekoga tko dobro poznaje okrug. I tko živi ovdje."
"Imam čovjeka za vas", kaže narednik Blai. "Prijatelj obitelji."
"Obitelji Adell?"
"Da."
"Recite mu da dođe."
"Upravo sam mu naredio da im ode prenijeti vijest."
"Neka se vrati."
Blai se opet odvaja od skupine kako bi telefonirao i odmah se vraća. Ubrzo se ukaže Salom. Inspektor Gomà pruža mu ruku, pokaže na trupla staraca i pita ga poznaje li ih.
"Poznaju ih svi u Terri Alti", kaže Salom. "Ovo je maleno mjesto."
"Osobno, hoću reći."
"Da", kimne Salom. "Rođen sam u Gandesi i gotovo čitavo vrijeme živim ovdje, kao i oni. Mislim, kao on, ona je rođena drugdje, ali cijeli je život provela u Terri Alti. No dobro poznajem njihovu kćer i zeta. Osobito njihovog zeta. Dobri smo prijatelji."
"Nisu imali druge djece?"
"Ne. Ni bliže obitelji. Koliko ja znam."
Inspektor Gomà pita ga je li istina da su Adelli najimućnija obitelj u okrugu. Salom ponovno kimne.
"Stari je bio prvorazredni poduzetnik", kaže. "Pola Gandese je njegovo. I Gráficas Adell, naravno."
"Proizvode papirnatu konfekciju", priklopi inspektor Barrera. "Košuljice za madlene, pladnjiće za slastičarnice, kutije za bombonijere, plakate, kutije za jaja i za sladolede presvučene prženim bademima. Takve stvari. To je najjača tvrtka u Terri Alti."
"Glavna im je tvornica u industrijskoj zoni La Plana, u okolici Gandese", dodaje Salom. "Ima podružnice u zemljama Istočne Europe i Latinske Amerike."
"Tko je vodio sve to?" pita inspektor Gomà.
"Tko je zapovijedao?" pita nato Salom. Gomà kimne. "Stari", odgovara policajac. "Ima direktora koji je uvijek uz njega, silna je faca i sve kontrolira. Zet je savjetnik."
"Zet je vaš prijatelj", podsjeća Gomà.
"Da", kaže Salom. "Albert Ferrer se zove. Ali zadnju je imao stari. Sve važne odluke i dalje je donosio on."
"Koliko je imao godina?" pita Gomà.
"Ne znam", odvrati Salom. "Manje od devedeset sigurno nije."
Inspektor digne obrve, zakrivi usta i blago kimne impresioniran podatkom. Onda se okrene prema truplima staraca kao da se mora uvjeriti da su još uvijek ondje. I narednica Pires se okrene; prestala je unositi bilješke i puna iščekivanja promatra Gomàa. Udaljeni nekoliko koraka od ostatka, inspektor Barrera i narednik Blai razgovaraju. Melchor netremice gleda u tetovažu na naredničinoj ključnoj kosti i shvati da na njoj nešto piše, ali ne uspijeva pročitati što.
"Želim iscrpno izvješće o obiteljskim tvrtkama", zatraži naprasno inspektor Gomà: obraća se narednici, koja se opet vraća pisanju. "Za popodnevni sastanak. Kad si ga sazvala?"
"U pet", odgovara ona ne dižući pogled s iPada.
"Misliš da će biti dovoljno vremena?" pita Gomà. Pires potvrđuje da hoće i inspektor dodaje, pokazujući na Melchora i Saloma: "I vas dvojicu želim ondje. U postaji, hoću reći."
Melchor i Salom kimnu.
"Recite mi još nešto", nastavlja Gomà obraćajući se sad Salomu. "Adelli su sigurno imali hrpu neprijatelja, nisu li?" Pitanje kao da uznemiri kaplara; inspektor pojašnjava: "Ljudi koji su im željeli zlo. Ljudi koji su ih mrzili."
"Sumnjam da ih je bila hrpa", odgovara Salom. "Zašto to pitate?"
"Zato što ih bogati ljudi obično imaju", pojašnjava Gomà. "Što su bogatiji, to više neprijatelja imaju."
"Sumnjam da je to slučaj Adellā", kaže Salom skeptična izraza lica. "Barem ovdje, u Terri Alti. Imajte na umu da su zapošljavali mnogo ljudi, pola okruga radi za njih. Usto, bili su veoma religiozni. Pripadali su organizaciji Opus Dei, no bili su veoma diskretni u vezi s tim. I inače su bili takvi, diskretni. I jednostavni. Družili su se sa svima. I pomagali ljudima. Ne, prije bih rekao da su ih ovdje svi voljeli. I njihovu obitelj."
Inspektor Barrera i narednik Blai podupru kaplarov zaključak podacima i osobnim dojmovima, koje narednica Pires također zapisuje ili sažima u svoj iPad. Kad razmjena mišljenja utihne, Salom prokomentira:
"No, trebao bih otići obavijestiti obitelj."
"Idite, idite", potiče ga inspektor Gomà. "I ne zaboravite svima uzeti otiske. Blai, jeste li nazvali suca?"
"Neposredno nakon što sam nazvao vas", odgovara Blai. "Rekao mi je da ga obavijestim kad budemo gotovi."
"Možete to onda sad učiniti."
Narednik Blai hoda prema kutu koji su forenzičari već pregledali kako bi u miru mogao telefonirati i naleti na policajca koji traži inspektora Barreru, koji se, čuvši poruku, ispriča i izađe s njime iz salona. Inspektor Gomà pak daje upute narednici Pires, a Melchor koristi taj trenutak da se odmakne kako bi nastavio sa svojim poslom. Prije nego što u tome uspije, Gomà ga ponovno zadrži.
"Pričekajte", kaže. "Nisam još gotov s vama."
Melchor pričeka. U međuvremenu dva člana forenzičnoga tima iz Tortose upadnu u salon natovarena kovčežićima, zastaju paralizirani nekoliko sekunda pred truplima Adellā, a potom se obrate Sirventu i razgovaraju s njime dok navlače skafandere, rukavice, nazuvke za cipele i maske. Blizu Melchora kolegica iz forenzičnoga tima već nekoliko minuta kistom prelazi preko komode u potrazi za otiscima prstiju. Kad zazvoni telefon narednice Pires, inspektor Gomà daje joj znak da se javi.
"Minutu", ispričava se narednica dižući kažiprst. "López, iz tiska."
Inspektor Gomà prima Melchora za nadlakticu i odvodi ga do kuta salona, blizu stuba koje se uspinju prema drugome katu.
"Barrera i Blai su mi rekli tko si", kaže prelazeći na ti bez najave.
Gomà mu pusti ruku; iza stakala naočala njegove hladne oči postaju ledene, ispitivačke. Melchor pretpostavlja na što cilja inspektor, ali samo daje sve od sebe da izdrži njegov pogled.
"Mnogo sam slušao o tebi", priznaje mu Gomà. "Koliko je prošlo od napada? Četiri godine, pet?"
Melchor odgovara četiri.
"To je bilo dobro", nadovezuje se inspektor ponovno vrteći glavom. "Treba imati bikova muda da napraviš takvo što. Čestitam." Skine naočale, dahom ovlaži stakla i dok ih čisti vrhom maramice, pojašnjava: "Ali nije sve što kažu o tebi dobro. Znaš to, zar ne?"
Melchor zna, naravno, jer zna da, osobito nakon što je došao u Terru Altu, o njemu kruže mnoge legende, većinom lažne. Načas pomisli na one istinite i samo što ne odgovori Gomàu da zna, ali isključivo zato da može nadodati kako više nije ono što je bio, da se u te četiri godine promijenio, da sad ima ženu i kćer i drukčiji život. No upravo zato što zna da to neće uspjeti izreći inspektoru onako kako treba i zato što ne želi probleme, ipak odluči šutjeti.
Gomà pričeka nekoliko sekunda i natakne naočale.
"Samo hoću reći da paziš", objašnjava gledajući Melchora u oči. "Neki ljudi zaborave da je ovo timski rad. Ja ne. Meni je to uvijek na umu. Nadam se da je i tebi, barem dok si sa mnom. Vidio si da sam tebe izabrao da mi pomogneš s ovime. To znači da ti vjerujem. Rekli su mi da ti mogu vjerovati, nadam se da me nećeš iznevjeriti. Bilo kako bilo, želim da budeš samo još jedan član mojega tima. Samo to. Još jedan član. Jasan sam, nisam li?"
Melchor kimne.
"Važno mi je da shvatiš", navaljuje Gomà. "Ako ne shvaćaš, reci mi. Skinut ću te sa slučaja, i mir Božji. Tako će biti najbolje. Za tebe i za mene. I za slučaj."
Melchor opet kimne. Zadovoljan osmijeh otkrije inspektorove zube.
"Sjajno", kaže. "Drago mi je da se razumijemo."
Narednica Pires završila je telefonski razgovor prije nekoliko sekunda i otad na diskretnoj udaljenosti čeka svršetak njihova sastanka tajnoga sadržaja. Sad im prilazi, ali prije nego što dođe do njih, inspektor Gomà vraća se s "ti" na "vi", svjestan da ih narednica opet čuje.
"Ako ste sinoć bili dežurni, ima biti da niste spavali", kaže mu.
"Nisam", odvraća Melchor.
"Pričekajte da dođe sudac", zamoli ga inspektor. "Želim da mu kažete sve što ste meni rekli. Poslije odite nešto pojesti i malo se odmorite. Želim da popodne budete svježi."
Sudac sa svitom dolazi na posjed malo prije jedanaest ujutro. Nakon što ih pozornik obavijesti o njihovu dolasku, inspektori Gomà i Barrera, u pratnji narednika Blaija i narednice Pires, u vrtu dočekuju svitu. Melchor i Salom promatraju ih s udaljenosti, s vrata kuće. Svitu čine forenzičar, sudski tajnik i sudac, pretio muškarac bucmastih obraza i gotovo ćelav, koji nosi hlače s hozntregerima i koji, nakon što provede nekoliko minuta u razgovoru s Gomàom, povede skupinu prema poprištu. Gomà, prolazeći kraj Melchora i Saloma, pokretom ruke pokaže im da se priključe. Oni poslušaju, i tako, kad uđu u salon u kojem se nalaze dva trupla, promatraju neujednačenu reakciju tek pristiglih na užas koji ih ondje čeka: dok sudac – još uvijek dašćući uslijed napora od uspona stubama i brišući bijelim rupčićem znoj s lica – prizor promatra nepomično, iskolačenih očiju i ukočenih usta, manje-više onako kako prizor gleda i tajnik suda, forenzičar, utonuo u profesionalnu mirnoću, priprema se za rad temeljito proučavajući tu bestijalnost kao da je matematičar i kao da pred njim ne stoje dva masakrirana tijela, nego kvadratna jednadžba s dvostrukim rješenjem.
"Ti mater!" uzvikne napokon sudac. "Koji je ovo kurac?"
Ubrzo nakon toga, sudac i tajnik jedva da imaju vremena oporaviti se od šoka, pristupa se dizanju trupala. Zaštićen plavim rukavicama i sivom pregačom, forenzičar kreće pregledavati ostatke Adellā, a sudac, još uvijek otirući sljepoočnice rupčićem, moli inspektora Gomàa da mu do u tančine objasni sve što znaju.
"Radije bih da to učini on." Gomà pokazuje na Melchora. "On je prvi stigao."
Sudac se zagleda u Melchora. Muškarci se nerijetko susreću na sudu, ali Melchor nije siguran da ga sudac zna po imenu.
"Govori, sinko", kaže mu sudac. "Pretvorio sam se u uho."
Čim počne ključem čačkati po ključanici, Melchor začuje vrisak iz unutrašnjosti kuće. Nekoliko sekunda nakon toga kći mu je u naručju, obješena oko vrata, ljubi ga i sopće kao da je upravo pretrčala stotinu metara s preponama. I ne pozdravivši ga, Cosette mu pokušava objasniti nešto što Melchor ne shvaća; na kraju ipak shvati da ga pita smije li ići prijateljici.
"Pliz, tata!"
Uđu u kuhinju. Melchor pogledom ispituje ženu.
"Sreli smo na trgu Elisu Climent", odgovara Olga. "Ona i njezina majka pozvale su je k sebi na igranje."
Melchor glumi iznenađenost.
"Stvarno?" pita.
"Da!" kliče Cosette. "Smijem li ići, tatice?"
Sad Melchor glumi premišljanje.
"Ne znam što da ti kažem, mala", kaže.
"Pliz, tatice!" preklinje Cosette drmusajući se u njegovu naručju. "Pliz, pliz, pliz!"
Melchoru pobjegne osmijeh.
"U redu", kaže naposljetku i Cosette mu u naletu zahvalnosti utisne poljubac u obraz. "Ali pod jednim uvjetom."
Cosette malo odmakne lice od njegova i unezvijereno ga gleda.
"Kojim?" pita.
"Da me poljubiš."
Cosette se nasmiješi: blistavim osmijehom, onim od kojeg joj zasja lice.
"Ali već sam te poljubila!"
"Još jedanput."
Cosette ga poljubi.
"Jače", kaže Melchor.
Cosette svim silama zgnječi usne o očev obraz.
"Jače", ponovi Melchor.
Iznervirana se Cosette namršti.
"Mama, reci tati!" pobuni se.
Melchor spusti kćer na pod i pljesne je po guzi. Na kuhinjskome stolu dva su tanjura isprljana ostacima tjestenine, prazna čaša, dopola ispijena čaša crnoga vina i dopola puna boca vode.
"Već ste ručale?" pita Melchor.
"Naravno", odgovara Olga. "Nismo znale kad ćeš se vratiti, a Elisa i njezina mama samo što ne dođu. Ali ostavile smo ti nešto."
"I bolje bi vam bilo", kaže Melchor. "Ako nema hrane…" sagne se i zariče kao zvijer dok pokazuje čeljust, pruža prijeteće ruke prema Cosette i pretvara svoje prste u kandže, "pojest ću vas dvije."
Cosette krikne pa uplašena i drhtava, smijući se, trči da se sakrije iza majke. I Melchor se smije, oduševljen što je preplašio kćer, koja oprezno proviruje iza nogu njegove žene.
"Sigurno umireš od gladi i pospanosti", kaže Olga.
"Tako nekako", kaže Melchor uspravljajući se. "Hajde, dajte mi da se istuširam."
Dok se sapuna pod vodom, stanom odjekne zvono i kad se u pidžami vrati u kuhinju, Cosette je već otišla, a na stolu ga čeka tanjur pušećih makarona s umakom bolognese i ledena limenka Coca-Cole.
"Užasno je to s Adellima!" uzvikne Olga.
"Kako si saznala?" pita Melchor.
"Kako da ne saznam? Cijelo je mjesto kao košnica, vijest se proširila. Terra Alta nije se toliko spominjala još od Bitke na Ebru. Znate li tko je počinitelj?"
"Nemamo pojma."
"Nemate nikakav trag?"
"Nikakav. Ali ne brini se. Uhvatit ćemo ih."
Sjedeći u profilu pred njime, leđima naslonjena na zid i prekriženih nogu, Olga mu govori što je toga jutra čula na radiju dok pijucka, gutljaj po gutljaj, čašu vina. Nosi bijelu košulju i izlizane traperice, ima ravnu i tamnu kosu, ne predugu, kopčom skupljenu na zatiljku. Melchor je sluša povremeno pogurujući makarone velikim gutljajima Coca-Cole, uživajući u njezinu lijepom izražavanju, sretan što samo za sebe ima takvu ženu: lijepu, obrazovanu, dobrodušnu.
Sa svojih gotovo trideset godina Melchor često osjeća da, otkad je upoznao Olgu, ne živi život koji mu je suđen, da ga je majka začela za opor život kakav je vodio do dolaska u Terru Altu i da otad uzurpira nečiji tuđi život, blistav, beskonačno bolji od onoga koji mu pripada. Katkad ga muče košmari o tom drugom životu, probudi se znojan u gluho doba noći i nakon trenutka zaglušne panike s neizrecivim olakšanjem shvaća da je ondje, u svojoj kući u Gandesi, da njegova žena spava kraj njega, a kći malo dalje, s druge strane hodnika. Po povratku u stvarnost pomiluje Olgino tijelo, digne se iz kreveta, uđe u Cosetteinu sobu, gleda je nekoliko sekunda kako spava, zaputi se u blagovaonicu, zatvori vrata i hodajući amo-tamo i gestikulirajući poput maloumnika neko vrijeme nijemo viče sam sebi, u sveobuhvatnome miru ranojutarnjih sati, da je najsretniji čovjek na svijetu.
Melchor pušta Olgu da govori povremeno kimajući, povremeno pokušavajući uljepšati, umanjiti ili zamaskirati nesmiljenost onoga što se zbilo u kuriji ili onoga što neki izvjestitelji kazuju da se dogodilo, i u jednome času pita ju je li poznavala Adelle.
"Naravno", odvraća Olga. Drži čašu s vinom za stakleni stalak i usredotočeno je okreće oko njezine osi. "Osobito njihovu kćer, Rosa se zove, znatno je starija od tebe. Mojih je godina. Zajedno smo išle u školu, bile smo takoreći susjede. Poznajem i njezinog muža."
"On je Salomov prijatelj", kaže Melchor.
"Da, jako dobar prijatelj." Olga digne pogled kako bi potvrdila Melchoru i njezina se čaša prestane vrtjeti. "Oni su kao dan i noć, ali živjeli su skupa u Barceloni dok su studirali, tad su se sprijateljili. Ja sam se više družila s njom. Moj tata i njezin tata također su bili prijatelji. Mislim, bili su prijatelji jedno vrijeme, dok smo mi bile djeca, poslije su se prestali družiti. Moj je tata govorio da je Adell siroče, čini se da su mu u ratu ubili oca i morao se sâm snaći." Olga prinosi čašu usnama i otpija još jedan gutljaj. "Kao dječak za život je zarađivao skupljajući šrapnele po brdima, kao moj otac i kao mnogi u okrugu, nakon rata okolica je bila preplavljena šrapnelima. Onda je Adell postao skupljač staroga željeza, a u šezdesetima ili sedamdesetima budzašto je kupio nekakvu posrnulu tvrtku koja se bavila grafičkim dizajnom. Ondje se počeo bogatiti. Ali, dakako, ništa od toga nije se dogodilo preko noći, nije imao ludu sreću. Radio je kao luđak, danju i noću, i svetkom i petkom; bio je veoma nadobudan čovjek, želio je napredovati, postati netko, tako je govorio moj otac. Isto je tako govorio da je veoma pametan. Na taj je način Gráficas Adell pretvorio u najmoćniju tvrtku u okrugu. Nitko mu ništa nije darovao."
"Zašto su se on i tvoj otac prestali družiti?"
Olga sliježe ramenima.
"Ne znam, otac mi nikad nije objasnio. Samo znam da je bio osebujan lik. Sigurno si čuo da je bio veoma religiozan." Melchor kima dok vilicom probada makarone. "To je točno, ali tata mi je uvijek govorio da mu je, dok su bili prijatelji, Adell znao reći: 'Slušaj, Miquele, onoga dana kad nikoga ne sjebem, nisam sretan.'"
Olga se smiješi zbog Adellove rečenice ili zbog uspomene na oca, a tanašna mrežica bora izvire joj iz kutova usana. Dok žvače, Melchor se prisjeća kako je upoznao svoju ženu, došavši u Terru Altu, i tračak hladnoće poput uboda žudnje prođe mu leđima.
"Ali ovdašnji su ih ljudi voljeli, nisu li?" pita. "Adelle, mislim."
"Tko ti je to rekao?"
"Salom."
Olga nagne glavu ustranu i zamišljeno pritvori vjeđe.
"Bar mnogim ljudima daju posao", uporan je Melchor.
"Da, ali kakav posao?" pita se Olga, koja ispruži noge, pogleda ravno u Melchora i odmakne čašu kao da ne želi da išta stoji između njih. "Plaćaju crkavicu zato što se tako dogovore s drugim poduzetnicima u okrugu, a njihove tvornice uopće nemaju sindikat. Tko želi ostati u Terri Alti, mora se zadovoljiti bijedom koju im daju. To znaš bolje od mene. Koliko stranih radnika sad ima u Terri Alti na svakog ovdašnjega?"
"Tri ili četiri", odgovara Melchor. "Uglavnom Rumunja, od kojih su mnogi ilegalci."
"Drugim riječima," objašnjava Olga, "ti kukavni ljudi spremni su raditi za triput manje novca od lokalaca."
"I, svemu usprkos, lokalci ne odlaze."
"Naravno. Zato što smo mi u Terri Alti konzervativni, rekla sam ti tisuću puta. Mi koji smo se ovdje rodili ne želimo otići, želimo ostati ovdje. Čak i ako odemo, vratimo se, kao Salom ili kao ja. Ili kao Adelli, koji su mogli živjeti bilo gdje, ali ostali su ovdje. Naravno, Adelli su bogati. No svejedno, i mi smo poput njih. Ovo je siromašno mjesto, ne treba ti mnogo za kakav-takav život."
Olga ustane, natoči si još malo vina i, naslonjena na vrata frižidera, popije ga nadušak.
"Gle, Melchore", nastavlja. "Adelli su poput stabla koje daje veliku sjenu, ali ne da ničemu da raste u blizini. Sve kontroliraju. Imaju nekretnine po čitavoj Terri Alti, a pola je Gandese njihovo, tako da zapošljavaju ljude, prodaju im kuće u kojima onda žive, čak i namještaj kojim ih ispune, što misliš čija je tvrtka Muebles Terra Alta? Ukratko, činjenica je da je Adell bio izrabljivač. To ne znači da ga olajavam, nego da ga opisujem."
"Hoćeš reći da će se nerijetki razveseliti onomu što se dogodilo?"
"Ne, hoću reći to što govorim. A to što govorim je istina. Salom to zna koliko i ja. Razgovaraj s radnicima Gráficas Adella, i vidjet ćeš. Zacijelo ti neće reći da je bio živina ili da ih je osobno maltretirao, jer sigurno nije. Prije suprotno, svi odreda kažu da je bio jako simpatičan starčić. Ali kladim se da će na kraju priznati da ih je iskorištavao." Olga praznom čašom pokazuje na Melchorov prazan tanjur. "Hoćeš još tjestenine?"
Melchor vrti glavom i Olga ga pita hoće li mu skuhati kavu. Melchor opet odbije.
"Želim malo odspavati", kaže pokazujući na zidni sat u obliku jabuke koji pokazuje dva i pol. "U pet moram biti u postaji."
Zajedno pospreme stol i odlože tanjure, jedaći pribor i čašu od vina u perilicu. Olga se sagne da baci limenku Coca-Cole u vrećicu u kojoj su već jedan tetrapak i nekoliko plastičnih boca. Kad se uspravi, Melchor je obujmi oko struka, poljubi je u vrat, potraži njezine usne i nađe ih. Odmičući se, Olga kaže:
"Daj, ne budi dosadan i idi spavati."
Melchor se nasmije, uzme njezinu ruku i stavi je na svoje međunožje.
"Mnogo se bolje spava nakon dobroga fuka."
"Jebote, policajče", smije se Olga. "Ti si uvijek spreman ispaliti metak."
Prijevod: Silvana Roglić
