Mnogo vremena nakon svega, gledajući Júlijine crne oči i njezinu savršenu put, zapitao sam se u kojem mi se točnom trenutku život počeo raspadati. Zateklo me to pitanje i odmah sam pomislio o čemu li razmišlja ona. Pogledao sam je krajičkom oka: pažljivo je proučavala jelovnik jer se još dvoumila između bifteka i filea. Meni je bio dovoljan jedan pogled oko sebe da shvatim kako je interijer restorana posebno grozan. U kojem li je trenutku sve pošlo naopako? Možda je sve počelo onoga kišnog jesenjeg petka prije mnogo godina kada je poslije ručka, nakon što sam se ja već vratio u stvarnost, netko pozvonio na vrata, a otac ustao od stola da ih otvori, premda to nikada nije činio. Kao da je samo to čekao. Poslije smo svi zajedno analizirali taj trenutak: na stubama je mirno razgovarao s nekim, ali nismo znali s kim. Rekao nam je da će izaći nakratko, možda je govorio u vjetar, no mi ga više nikada nismo vidjeli. Padala je kiša kada je izašao na ulicu u papučama i majici kratkih rukava. Poslije sam bio ljut na sebe zato što tada nisam shvatio koliko je važan bio taj posjet; jer oni malobrojni važni trenuci u životu prolete neprimjetno pored nas, a poslije ih do kraja života očajnički i uzaludno pokušavamo ponovo proživjeti. Živio sam kod roditelja jer sam se netom prije bio rastao s Gemmom.
Moj je život pun važnih trenutaka koji mi poput pijeska cure kroz prste dok buljim u televizor ili rješavam križaljku. Koliko li sam puta očajnički pokušao izbrisati iz sjećanja Teresin osmijeh ispred Ritza. Ne mogu zaboraviti tu uspomenu zbog koje još zaplačem i koja me trese poput groznice. Teresa mi se nasmiješila ispred jarko osvijetljenog pročelja hotela dok sam stajao nekoliko koraka dalje u mraku i teško disao. Ne skinuvši osmijeh s lica, okrenula mi je leđa, jer sam šutio kao zaliven. Ne, nisam želio razmišljati o tome. Morao sam se usredotočiti na jelovnik i na Júlijinu konačnu odluku: meso da, ali koji odrezak, odluči brzo, gladan sam. Teresa se nije prestala smiješiti ispred Ritza na Piccadillyju. Napokon sam pogledao jelovnik, jedan od onih pretjerano kićenih, usiljeno sročenih koji jela gotovo kanoniziraju umjesto da ih jednostavno opišu. I Júlia i njezin baršunasti glas i njezine crne oči u kojima se gubim kao u bunaru bez dna, ali koju nisam u stanju voljeti jer sam silno umoran.
Sve je zapravo počelo nekoliko sati prije, kada me Júlia pozvala na večeru jer sam joj, rekla je, samo ja mogao pomoći. Ili nije, sve je ipak naprasno počelo ujutro, na groblju tijekom sprovoda. Odonda razmišljam o životu. Stajao sam malo dalje od rodbine zatečene tom neočekivanom smrti i skrivao se iza sunčanih naočala. Rovira me usprkos tome prepoznao i prilijepio se za mene. Pa pola kutije Camela za utjehu. Tamo, na groblju, prije nego što mi se pridružio Rovira, shvatio sam gotovo božanski providno kako nikada neću skupiti hrabrosti da opovrgnem službenu verziju o Bolósovoj smrti kao nesretnoj i neobjašnjivoj prometnoj nesreći. Samo sam ja znao da je na sekretarici kućnog telefona bila zagonetna poruka snimljena u srijedu navečer, "Šimune, ja sam, Franklin, netko nas prati." Potom je došao četvrtak i vijest se proširila, a u petak po povratku s groblja primio sam Júlijin telefonski poziv: pozvala me na večeru.
Ugodan vjetrić na groblju podsjetio me na planinu Qurnat al-Sawdā i tamošnji topliji, premda strahom prožet povjetarac. Stoga sam gotovo bez opiranja prihvatio da se usprkos svojoj navodnoj junačkoj fazi moram sakriti iza sunčanih naočala, praviti se lud i reći da, doista, glupe li i nepojmljive nesreće. I otići prije nego što me razoruža Marijin prodoran pogled. Zatim me nazvala Júlia
"Dobro, pod kojim uvjetom?"
"Da mi dopustiš odabrati mjesto", odgovorila je Júlia.
Pomislio sam, svejedno mi je; i ja sam sâm, bezvoljan, izgubljen, s Bolósom u mislima i prestrašen. Koja li sam ja kukavica; na groblju nisam mogao otrpjeti čak ni Marijin pogled.
"Odlično, dogovoreno. Kamo me vodiš?"
"To je iznenađenje... U vrlo ugodan restoran, nedavno je otvoren. Moramo o mnogo čemu razgovarati, Miquele."
"O čemu?"
"O svemu. O Bolósu. Moram napisati članak o Bolósu."
"Članak?"
"Nije li ti Duran rekao? Prilog in memoriam."
"Pustite Bolósa na miru."
"Što ti je? Ne odobravaš taj prijedlog?"
"Sjajan je." Zatim usiljeno: "Zaista."
Nikada nisam znao lagati, a Júlia je to odmah primijetila:
"Ne odobravaš."
"Ma odobravam, ženo božja. Ali što ti uopće znaš o Bolósu?"
Tada je utihnula Júlia, a ja sam pomislio da je njezina šutnja sumnjiva; ni ona nije znala osobito dobro lagati.
"Ništa, ali istražujem novinske arhive i slično. Dobro?" Potom neugodna stanka za oboje. "Ali nedostaju mi podaci iz njegovih mladih dana, a ti..." Nakašljala se i rekla: "Dakle?" Zatim kako bi me prisili da se napokon odlučim: "Restoran je vrlo lijep, meso im je izvrsno, a ti se moraš opustiti."
Činjenice su bile neoborive, pa sam odgovorio, odlično, imaš pravo. To mi je mogao biti povod da ne ostanem ležati na kauču, razmišljati o Teresi, o Bolósu, o sebi, o Teresi i o strahu od onog hrapavog glasa preko telefona koji mi je zaprijetio strašnom kaznom, kao da ne zna da je meni najteža kazna sjećanje za cijeli život na ručnik natopljen krvlju i žarulju od dvadeset pet vata. I na Teresu.
Júlia je došla po mene u osam, ali umjesto da sjedne u moj automobil, zagonetno se nasmiješila i uzela me za ruku: željela je da joj dam ključeve. Željela je dokraja igrati igru iznenađenja. A budući da me ženski osmijeh uvijek razoruža, predao sam joj u ruke i ključeve i svoj život; također s osmijehom, premda nepovjerljivo jer sam zaista užasan suvozač. Osim toga, znam da je Júlia staromodna i žustra vozačica koja tijekom vožnje govori, maše rukama, pušta volan iz ruku, naglo mijenja brzine, uzdiše i obraća pažnju na promet tek povremeno, gotovo bezvoljno. Shvatio sam, dakle, da ću dugo biti napet jer taj toliko ugodni restoran očito nije bio u Barceloni. Kad smo se isključili s Avenije Meridiana, promet je bio prihvatljivo protočan, ali grčilo mi se u želucu od naglih i nepromišljenih, gotovo luđačkih prelazaka iz traka u trak kojima je Júlia inače sklona. No ta mi je djevojka barem odagnala crne misli.
"Ne želiš mi reći kamo idemo?"
"Ne želim. Ti se samo pobrini za plaćanje računa."
"Ako je vezano uz posao, platit će ga Duran."
"Neće htjeti ni čuti za to."
"Razgovarat ćemo."
Stavila je ruku na moje koljeno i nije ju više maknula. Ja s Júlijom?
Vozili smo autocestom prema Feixesu i probijali se kroz gust promet na izlazu iz Barcelone. Pretpostavljam da sam izgledao kao budala dok sam onako raznježen Júlijinim toplim dodirom buljio u isprekidanu crtu ispred sebe po kojoj je ona neprekidno vozila ne bi li se osjetila sigurnijom u vožnji.
"Bezvoljan sam."
"I ja."
"Koji smo mi par."
"Večera je u čast Josepa Marije."
"Kojeg Josepa Marije?"
"Bolósa." Zatim povišenim, već usiljenim glasom: "Ne mogu vjerovati kako ljudi voze! Vidiš li ti to?"
"Bolós mi je bio blizak prijatelj", rekao sam glasno. "A da se držiš svog traka?"
"Slušaj, Miquele... bolje ne počinji."
Ušutjeli smo, a ja sam se zagledao u obalu rijeke Ripoll i okolnu prirodu i poželio na trenutak zaboraviti da Júlia svako malo prelazi u suprotni trak.
"Znaš li da me voziš kući?" Rekao sam to tek da prekinem šutnju, koja je trajala već četiri i pol kilometra.
"Zbilja? Mislila sam da si iz Barcelone."
"Nisam. Tamo živim. Ali rodom sam iz Feixesa."
"Nevjerojatno."
Još osamsto metara šutnje.
"Eto."
Pomilovao sam je po obrazu, zbog čega je naglo prešla u drugi trak.
"Nije kraj svijeta ne biti iz Barcelone."
"Mogu misliti. Sigurno nije lako."
"Što se mora, nije teško."
Sabadell je bio desno, a mi smo nastavili ravno.
"Jesi li iz Feixesa po tatinoj ili po maminoj strani?"
"Po tatinoj, djedovoj i bakinoj, pradjedovoj i prabakinoj. Moja obitelj s tatine strane seže stoljećima u najdalju povijest Feixesa."
"Nevjerojatno."
"Molim?"
"Kažem, nevjerojatno."
"Da. Jednom ću ti pokazati rodoslovno stablo, ako si ga spremna proučiti. Imam ga, jako je dobro sastavljeno. Moja obitelj je imala slavnu prošlost i svijest o tome."
"Imala?"
"Da, imala."
"Tako je i s mojom obitelji. Jedva sam poznavala djeda."
"Ja sam imao djeda do prije nekoliko godina, zapravo djedovog brata. Strica Mauricija. Bio je vrlo poseban."
"Zbog čega?"
"Tako. Bio je star kao Biblija, imao je slonovsko pamćenje i bio je posve lucidan."
Pogledao sam je krajičkom oka da provjerim zanima li je to što joj govorim. "Stric je bio crna ovca u našoj obitelji."
"Živio je u Americi itd., pretpostavljam."
"Nije. Svi su ga mrzili."
"A ti?"
"Ne. Ja nisam."
Júlia me kriomice pogledala dok je vozila prema izlazu s autoceste, ne uključivši žmigavac.
"Hoćeš li me upoznati s njim?" upitala je ne primijetivši da automobil ispred koči.
"Umro je." Zakočili smo na vrijeme, upravo kad mi se srce spustilo u petu. "Nemoj tako brzo voziti."
"Molim?"
"Kažem da sve što znam o svojoj obitelji dugujem njemu jer je čuvao sve spise. Sve je znao."
"Sve?"
"Da, ženo božja. U svakoj je obitelj netko čuvar uspomena, zar ne?"
"U mojoj nije tako. Ne znam ni jesmo li obitelj." Vozila je uskom cestom i bez razmišljanja rekla: "Valjda se ovuda smije."
"Hm... Znak je zabrane vožnje, ali to tebi vjerojatno nije prepreka."
"Zbilja? Gdje je znak?"
"Sad je već iza nas." Rekao sam tiho prije nego što sam udahnuo: "Ne brini, ova je dvosmjerna."
"Znaš li da sam već gladna kao vuk?" Dvoumila se prilazeći crvenom na semaforu, ali ipak je zakočila, zbog čega sam glasno i oduševljeno zapljeskao u sebi. "Još malo i stigli smo, ako se ne izgubim."
Nisam iskoristio taj trenutak da joj kažem kako je stric Maurici posljednju godinu života proveo u umobolnici i da sam ga volio usprkos svemu što se dogodilo i da sam, osim mame, još samo s njim nadugačko i naširoko razgovarao. Nisam znao hoću li sve to ikada reći Júliji.
Kad sam shvatio gdje smo, Júlia je već naslijepo parkirala na parkiralištu restorana. Isplazila je jezik i silno se trudila da udarac u automobil ispred bude što lakši, te nije ni primijetila da sam ušutio.
"To je taj restoran?"
"Aha." Odahnula je. "Što kažeš?"
"Izuzetno dobro parkiraš. To je restoran?"
"Rekla sam ti da je."
Šutnja je zlato, zaključio sam. Noge su mi klecale kad sam izašao iz automobila. Tih je ljetnih dana sunce još dokasna sjalo. Nisam mogao odvojiti pogled od planike; veoma je narasla i lijepo su je orezali. Približio sam joj se, ali nisam mogao proniknuti u riječi koje mi je stric Maurici napisao u svom posljednjem, dugom pismu. Sunčani sat bio je na zidu s ružom penjačicom, beskoristan onako bez sunca, bez ruže, a breze su se lagano povijale na povjetarcu koji je nježno strujao oko njih. Naoko je sve bilo na svom mjestu.
"Kako ti se čini?" Júlia je ispružila ruku i pokazala zgradu kao kad ribar pokazuje netom upecanu ribu. Što sam joj trebao reći? Pa moja me draga Júlia dovela kući, u kuću Gensana, u kuću gdje sam se rodio, gdje sam se smijao i gdje sam plakao. U kuću iz koje sam utekao kada je tome kucnuo čas. Prije mnogo godina iznebuha su obavijestili moju mamu da mora otići iz te kuće, da više nije njezina, zbog čega smo svi pomalo poludjeli jer kao da nije bilo dovoljno što nas je otac, pobjegavši onako u papučama, ostavio u dugovima, s neplaćenim računima i gorčinom u srcu, nego smo se još morali odreći i uspomena. Tada se stric Maurici približio ruži. Kuća Gensana, tisuću sedamsto devedeset devete, tisuću devetsto devedeset pete. Gotovo dva puna stoljeća života u njoj. Osjećam se kao kralj Martin Aragonski. Ovdje počiva kuća Gensana, mojim propustom sada preobražena u nakazan restoran čije je, da stvar bude gora, ime Kod crvenog hrasta ispisano kičastim slovima.
"Izvoli ključeve, Miquele."
"Hm?" Uz napor sam se trgnuo iz dubokih misli i pošao za njom. Tri stube, odmorište pa još dvije stube. Zbog naljepnica Visa, MasterCard i American Express na staklu glavnih vrata sve je izgledalo mnogo, mnogo jadnije. Muškarac s osmijehom tipičnim za natkonobara pojavio se niotkuda i zaželio nam dobrodošlicu u moju kuću.
"Rezervirali smo stol", rekla je kao da je jedna od njih.
"Nismo!..." uplašeno sam je ispravio.
"Jesmo..." odvratila je strpljivo i odmjereno uz zavodljiv osmijeh. Potom konobaru: "Na ime Miquel Gensana."
Namignula mi je kao da želi reći, znaš da uvijek pazim na praktične detalje. A premda smo bili gdje smo bili, ja sam na trenutak pomislio, ma zašto se jednostavno ne zaljubiš u nju i amen? Ali to je tako teško kad te pritišću crne misli; prvenstveno o Teresi, naravno, ali i kukavičluk i strah koje je onaj hrapavi glas nedavno preko telefona oživio i ponovo pokrenuo.
"Što ti je? Ne sviđa ti se ovo mjesto?"
Preskočio sam odgovor jer nam je natkonobar žustro mahnuo i pozvao nas prema stolu. Slijedeći ga kao da vozimo slalom između još praznih stolova koje su postavili u moj dnevni boravak, u moju blagovaonicu i, pobogu, u moju biblioteku, sve ih besramno spojivši u jednu prostoriju, osjetio sam Júlijin topao dah dok mi je šaptala na uho da je kutak koji je zatražila čaroban, Miquele, pored česme iz koje voda prekrasno žubori.
Nabiti tu glupu česmu u kut biblioteke gdje je oduvijek bio klavir strica Mauricija, tik uz stare knjige Maura, pradjeda pjesnika, bila je neoprostiva uvreda. Namjeravao sam se nemilosrdno obrušiti na natkonobara, ali odustao sam kad sam vidio da Júliji kulturno odmiče stolicu, da joj se blago naklanja, a da mene ne šljivi ni pola posto. Potom je otišao, vjerojatno po pojačanje. Zakasnio sam.
"Ne sviđa ti se ovo mjesto, Miquele?"
"Jako mi se sviđa."
"Ne bi se reklo... Meso im je božanstveno."
"Onda ga moramo naručiti."
Odmah smo se zadubili u jelovnik. Ona ga je proučavala za oboje jer je meni pogled istog časa odlutao na razgranati hrast na logu restorana koji je trebao glumatati nekakav stari grb. Podsjetio me na veliko rodoslovno stablo obitelji Gensana koje je baka Amèlia držala na koljenima, u kući, a stric Maurici u umobolnici, kada mi je još sigurnom rukom pokazao gdje je upisana teta Carlota, njegova prava majka, koja je doživjela onu romansu; i djed Maur, pjesnik. I praprabaka Josefina... I na obećanje da će izraditi Istinito i Nepoznato Rodoslovno Stablo Naše Obitelji.
"Jelovnik je dobar, zar ne?"
"Da..." Bacio sam oko na jela. "Vidim da ima od svega pomalo."
"Meso."
"Molim?"
"Ovdje se obavezno mora jesti meso."
Pomislio sam da se u našoj kući ništa nije obavezno moralo jesti, kao da smo bili Židovi ili da je Veliki petak prije korizmene nedjelje. Zato mi se omaknuo smiješak koji nisam mogao objasniti. Ona ga je protumačila kao oklijevanje gurmanskog neznalice i zapovjedno uperila prst u mene:
"Meso."
"U redu, meso."
Prema onome što je pisalo u jelovniku, budale su željele pretvoriti taj restoran u mondeno mjesto za pomodne ljude, poput Júlije i njezinih nesnosnih prijatelja. Tom glupom imenu usprkos.
Ja sam pak ispao žrtva: preplavile su me uspomene, ali što sam drugo mogao? Što sam mogao nego pomisliti, ah, da je život drugačiji, da barem možemo predvidjeti svoja djela i odluke... da barem možemo ponoviti igru, usporeno premotati unazad snimku da shvatimo gdje smo pogriješili, gdje je sve napuklo... Možda bi savršena bistrina uma bila nepodnošljivo mučenje. Ili poletna staza prema cinizmu.
"Možda je najbolje ne vidjeti dalje od svog nosa."
"Molim?" Júlia me pogledala kao da sam poludio.
"Oprosti... Samo sam..."
"Hm..." Spustila je pogled; ponovo me pogledala. Júlia ima vrlo lijepe oči. "Jesi li dobro?"
"Savršeno dobro", lagao sam i teškom mukom razvukao usta u bezbrižan osmijeh. Júlia me zabrinuto gledala. Mislio sam da će nešto reći, ali predomislila se. Meni je to odgovaralo jer su mi u tom trenutku misli odletjele prema Bolósovoj pogibiji i nisam mogao dokučiti u kojem li sam trenutku trebao drugačije reagirati da sada ne bih razmišljao o smrti, a mučile su me iste one misli s groblja i bol na licu Bolósove udovice Marije i gađenje prema samome sebi sve dok mi se nije približio Rovira i dok nismo načeli bezbroj drugih tema. Ali mene je pekla savjest zbog kukavičluka, jer sam znao sve, ja znam zašto je umro Bolós. Možda to znamo samo ubojica i ja. A možda to pretpostavlja i Plavooki. I ja, onako sakriven iza sunčanih naočala sve dok nije došao Rovira i počeo mi govoriti o ženama, jedinoj temi koja ga je zanimala otkad je skinuo svećeničku halju, prije sto godina.
"Uzet ću filet mignon", odlučila je Júlia, a mene stavila pred nemoguću odluku. Izgledala je zadovoljna tim izborom. "A ti?"
A ja sam točno u tom trenutku shvatio da se u svojih četrdeset osam godina nisam ni za trunku uspio osloboditi svojevrsne institucionalne i kronične grižnje savjesti. Riješiti se onog ručnika natopljenoga krvlju i žarulje od dvadeset pet vata. Cijeli život otvaram i zatvaram poglavlja, a duša mi je uvijek u minusu. Osim toga, već čitavu vječnost ne vjerujem u Boga.
"Sada želiš da ti govorim o Bolósu?"
"Da, ali prvo jelovnik."
"Žuriš nekamo?"
"Ne, uopće."
"Jer govoriti o Bolósu znači da ti moram govoriti o sebi."
"Dobro. O vremenu kada ste se intenzivno družili?"
Bezvoljno sam pogledao jelovnik. Jesam li o svemu tome mogao razgovarati s Júlijom?
"Tužan sam."
Júlia me tada pogledala kao da će me izgrditi. Prepao sam se jer se ničega tako ne bojim kao srdite žene.
"Uzmi neko dobro mesno jelo, može?" Zatim jako uvrijeđeno: "I ja sam tužna, ali trudim se."
"Ti nisi bila Bolósova prijateljica."
Odložila je jelovnik na stol i prostrijelila me onim svojim crnim očima.
"Jesi li u stanju večerati sa mnom? Jesi li u stanju pomoći mi napisati članak o svom prijatelju?"
"Naravno. Ja sam..."
"Naravno. Jesi." Sada je to bila ona Júlia s posla, rođena da bi zapovijedala, ali silom prilika meni podređena. "Namučila sam se kao pas da pronađem ovako krasno mjesto, rezervirala stol, ugurala te u svoj raspored..."
Nisam ni slutio da je situacija toliko ozbiljna. Stoga sam se zadubio u jelovnik, kao školarac koji zna da će ga strogi učitelj svakog časa prostrijeliti pogledom. Júlia je šutjela, mislim da se naljutila, a sve zbog moje bezvoljnosti.
"Uzet ću bakalar."
"Ali..." Sada je negodovala iz bijesa. Podsjetila me na Ivanu Orleansku: "Ali upravo sam ti rekla da je ovdje od svega najbolje meso!"
"Onda meso. Da, meso!" ponovio sam i nasmiješio se natkonobaru, koji se netom prije iznebuha pojavio s blokom u ruci i nepovjerljivo gledao samo mene.
"Koje meso, gospodine?"
"Ne znam..." Nasumce sam odabrao: "Ovo s dva umaka. Je li gospođica već odabrala?"
"Je, gospodine. Odavno."
Pomislio sam da je njegov odgovor drzak.
Pregovori su bili naporni. No uspjeli smo odabrati smislen jelovnik koji je prvenstveno bio po Júlijinu ukusu. Nakon što je zapisao upute (polupečeno, neposoljeno, salatu Montpensier bez luka), konobar je otišao s blokom koji me, ne znam zašto, podsjetio na blok za ispisivanje prometnih kazni, a Júlia me prostrijelila pogledom:
"Hajde, kamo si odlutao? Hoćeš li mi reći?"
"Ugurala si me u raspored! Svaka čast!"
"Daj ne muljaj. O čemu razmišljaš?"
Došlo mi je da se rasplačem, ali nasmijao sam se. Ispružio sam ruku preko praznoga stola i štipnuo Júliju za obraz. Júlia je bila pametna, jaka, njezine su oči i kosa bile crne kao ugljen, njezina put nježna, a ona mlada, tako drsko mlada; nisam je uopće poznavao jer nikada ni o čemu nismo ozbiljno razgovarali, vjerojatno zato što ona ne bi mogla razumjeti moju neodlučnost kao potku mog života, što sam od nje dvadeset godina stariji, a zapravo neusporedivo stariji jer su me već nagrizli sjeta i kajanje i jer su mi misli o umiranju već zarobile mozak poput tanke paučine. A to je značilo da više nisam bio mlad. Sve to je bilo vrlo teško objasniti djevojci poput nje. Kao što je bilo nemoguće reći joj, vidiš li, Júlia, ovaj restoran? To je bila moja kuća. Ovdje gdje sjedimo, bile su stare knjige mog pradjeda pjesnika. Maur Gensana, jesi li čula za njega? Zbilja nisi? A jesi li znala da nas je tvoj dragi natkonobar doveo u kućnu biblioteku? Čarobni kutak u kući bila je biblioteka. A ova neprispodobiva česma na mjestu gdje je bio stričev klavir drska je uvreda ono malo dobrog ukusa moje obitelji. Ne, nisam joj to mogao reći jer se nisam želio crvenjeti od srama pred njom. Stoga sam se morao othrvati Júlijinu pogledu kako sam znao i umio:
"Jednoga dana sam se zaljubio", rekao sam zagonetno.
"Ah." Iznenađeno je podigla glavu.
"Da. U robnoj kući. Penjao sam se pokretnim stepenicama. Ona je silazila drugim stepenicama. Zračila je ljepotom, razumiješ li me?"
"Da."
"Pogledali smo se. Gutala me pogledom, a ja sam je netremice gledao. Sve dok se nismo mimoišli."
"Što je bilo poslije?"
"Oboje smo se okrenuli. Njezin parfem me omamio. I dalje me gutala pogledom."
"Tko je ona? Poznajem li je?"
Otkinuo sam komadić kruha. Mislim da joj je pogled već bio pomalo sanjiv.
"Više je nikada nisam vidio. Bila je to kratkotrajna ljubav u prolazu."
"Zašto mi to govoriš, Miquele?"
Zašto? Zato što sam bio ljut. Zato što sam došao na večeru s djevojkom na koju sam bacio oko, premda sam savršeno dobro znao da se ona povremeno poigrava s muškarcima, a ja s njom nikada nisam ni pokušao povesti povjerljiv razgovor. Ona i ja u krevetu, zbilja nezamislivo. Ispričao sam joj tu ljubavnu zgodu da se malo zagrijem za igru, jer sam jako sramežljiv, jer smo upravo bili sahranili Bolósa i jer je česma nasred biblioteke bila čista glupost i jer je bila postavljena gdje je, dobro se sjećam, stric Maurici, prije nego što su ga zatvorili u umobolnicu, čitao tijekom dugih i lijenih poslijepodneva, proučavao obiteljske spise i gledao slike u oslikanim knjigama i svirao Mompoua ili Bacha. Ili pravio figurice od papira. Jer sam se uzrujao zato što sam upravo trebao večerati kao potpuni stranac u vlastitoj kući koja je tijekom sedam naraštaja bila rodna kuća obitelji Gensana, gdje su se rodili i gdje su umrli djed Ton i djed Maur i sve prabake, gdje se rodio moj tata, gdje sam se i ja rodio i odrastao; u kući iz koje sam oba puta pobjegao... Jer sam bio okružen zidovima koji su bili dio mog najosobnijeg i najskrivenijeg života i koji su me preplavili uspomenama.
"Sviđa li ti se ovo mjesto, Júlia?"
"Sviđa, jako." Već se bila umirila. "Divno je."
Moja kuća je, znači, divna. Dvjesto godina obiteljskog života, život Antonija Gensane i Pujadesa, prema rodoslovnom stablu službenog utemeljitelja obiteljske loze, život Antonija I. Gensane, život Utemeljitelja i moj život, proživljene godine od konca osamnaestog stoljeća do konca dvadesetog, sedam naraštaja Gensana koji su obogatili ovu kuću i obiteljsku povijest i očuvali ove zidove, svi smo nakon toliko muke i napora dobili kvalifikaciju divno. Svaka čast.
"Da, i meni je divna. Je li ovo bila nečija obiteljska kuća?"
"Sumnjam... Ne vidiš li da je nemoguće živjeti u ovakvoj kući?"
"Zbilja?"
"Pa naravno! Kad te ne plaše duhovi, pritišću te zidovi. A i sigurno je bilo užasno hladno."
U vezi s tim imala je pravo. Zatim je rekla:
"Ako je ovdje netko doista živio, sigurno je bio dekadentan čudak."
I u vezi s tim imala je pravo. Nastavio sam slušati njezinu izjavu o načelima.
"Znaš li da poznajem vlasnike?"
"Zaista?" oprezno sam rekao. "Koje vlasnike?"
"Pa restorana. Maite Segarru, udana je, to jest bila je udana za Manola Seténa."
"Ništa ne razumijem."
"Da, za onog dekoratera. Nemoj mi reći da ne..."
Zapalio sam cigaretu dok sam pokušavao shvatiti o kome govori. Júlia se nadvila poput čaplje i uzela upaljač Isaaca Sterna.
"Lijep je."
"Jako je star."
"Ali jako je lijep. Odakle ti?"
"Ah, misliš na dekoratera Seténa!"
"Vidiš da ga poznaješ!" rekla je zamišljeno.
"Otkud on u restoranskom poslu?"
"A valjda se dosađivao u životu. Vjerojatno razmišlja dugoročno. Ha-ha!"
Provjerio sam je li Júlia odložila upaljač pored kutije cigareta.
"Kako sada stvari stoje, poprilično je prazno", rekao sam da popunim tišinu.
"Da, došli smo rano. Ako želiš, poslije ću te upoznati s Maite."
Gledao sam Júliju kako žvače komadić kruha. Sitne bijele zube koje sam toliko puta poželio poljubiti. Zašto u životu ne postoje takva čuda?
Već sam odavna znao da čuda ne postoje. O životu i smrti donosio sam različite, uvijek privremene zaključke. Da se, na primjer, ljudi razlikuju od životinja po želji za besmrtnošću, tom prapovijesnom težnjom čovječanstva za nedokučivom vječnošću. Na više načina, od postavljanja ljudskoga lika u središte pozornosti do ponešto sofisticiranijeg izuma religija preko opsesivne potrebe za produžetkom vrste i trajanja vlastitog djela. Osobno smatram da smo tijekom povijesti posezali za trima sustavima osiguranja vječnosti: za djecom, što je ujedno najčešći način; za religijom, najštovaniji; za umjetnošću, najprofinjeniji. No što ako je čovjek agnostik i jalov poput mene? Sigurno me zato toliko živo zanima glazba koju jedni skladaju, a drugi izvode; poezija koju piše meni nepoznata osoba, ali koja me ipak dirne u srce; slikarstvo, kojim se ne usudim baviti, pa čak ni pokušati. Možda zato plačem dok slušam Mendelssohna pa potrčim u zagrljaj ženi da mi obriše suze. A kada pak slušam svog Albana Berga, tu mi bol nitko na svijetu ne može ublažiti. Malo je onih koji to razumiju. Moja najveća nevolja jest to što nisam ni glazbenik ni slikar ni pjesnik, nego najobičniji nesposobni neznalica, izrazito tankoćutan, to je činjenica, ali potpuno nesposoban za stvaranje. Kao dijete nisam bio dobar učenik. Bratić Ramon mahao bi mi pred nosom svojim uvijek odličnim ocjenama, a kad je navršio dvadeset četiri godine, postao je tekstilni inženjer i već pune dvije godine pomagao ocu upropastiti tvornicu. Za razliku od njega ja sam se okrenuo prirodnim znanostima, gimnaziju sam završio s mršavom dvojkom, pa sam se ipak predomislio i upisao književnost, gdje se nisam zanosio ni jezičnim bravurama ni tlocrtima crkava, nego studentskim skupštinama i svibnjem šezdeset osme i još mnogočime, a na koncu sam zapeo na pola studija jer revolucija je bila važnija, a Berta prelijepa. A kada je rat završio i Franco umro u svojoj postelji, opet sam se zaljubio. Brak s Gemmom potrajao je dvije godine, dva mjeseca, dvadeset jedan dan i trinaest sati. Kad sam se vratio kući, ožalošćenoj mami, koja je samo šutjela, i kada sam se zapitao što ću raditi i trebam li uopće nešto opet raditi, shvatio sam da imam već dvadeset sedam godina i da ne razgovaram s tatom. Juan Crisóstomo Arriaga umro je kad je imao dvadeset godina. Osjećao sam se jako staro i nimalo poletno. Umjesto da si kupim avionsku kartu za Indiju i ondje pokupim neku čudnu bolest, umjesto da trčim za svime što hoda u suknji, samo sam kupio godišnju pretplatu za koncertnu dvoranu Palau de la Música, a život prepustio drugima, možda će se oni bolje snaći. Pedeseti red u parteru, u sredini. I tako sam počeo revno učiti i još revnije čitati i klanjati se ljepoti. Danas, nakon toliko godina, neki smatraju da sam intelektualac. Smiješno, ali istinito.
"Što te zanima o Bolósu?"
"Sve i svašta. Kakav je bio osobno. Kad je bio mlad."
"Nisi ga poznavala, zar ne?"
"Naravno da jesam. Ti si nas upoznao." Osvrnula se oko sebe kao da ne želi da je itko čuje, pogledala me ravno u oči i dodala: "Kako se osjeća čovjek kojem je umro tako blizak prijatelj?"
"Zašto misliš da mi je Bolós bio tako blizak prijatelj?"
"Kakav je osjećaj?"
"Ne znaš kakav je to osjećaj?" Pogledao sam je ispod obrva, izgledala mi je jako mlado. "Tebi nitko takav nije umro."
"Nije. Zato što nemam prijatelja."
"O Bože."
"Da. Samo vrlo bliske suradnike." Potom tiho: "Ili ljubavnike. Kakav je osjećaj?"
Morao sam dobro razmisliti. Jako dobro. Odgovarajući joj, nisam je pogledao u oči jer sam u njima vidio Teresu.
"Nikakav, Júlia. Samo ti se plače."
Knjiga Eunuhova sjena objavljena je u sklopu projekta Facing Insecurities in Contemporary Europe sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.
Prijevod: Boris Dumančić
