Prašina
Prašina je dokaz da i predmeti dišu.
Život na smetlištu
O svijetu ne znam mnogo, a ono malo što znam, trudim se znati što
površnije — na taj način poštujem sebe. Pa ipak, znam ovo: pisati
pjesmu — to je kao kad se čovjek penje uz stepenice. To je kao kad se
čovjek penje u stalno istom ritmu čak i kad stopalom zahvaća već
dvjestotu stepenicu! Kada čovjek piše pjesmu, jedva čeka da završi
premda se u isti mah nada da će se od sada jedino penjati i penjati.
Kada čovjek piše pjesmu, i ako pritom ima makar malo sreće, na
kraju će izbiti na vrh kule. Penjući se uskim zavojitim stepeništem,
izaći će na terasu osjećajući olakšanje rijeke koja se napokon
predaje u naručje toliko većeg oceana. Kakav čudovišni pogled puca
s vrha tek napisane pjesme! Vidi se svih četiri milijarde galaksija.
Vide se ljudi na Zemlji. Vide se blistavi demoni duboko u paklu gdje
se voze liftom, telefoniraju i gledaju televiziju. S vrha tek napisane
pjesme vidi se ne samo prostor već i vrijeme.
Na nekoj vrlo visokoj zgradi u New Yorku nedavno su počeli
naplaćivati za pogled s vrha. U odsustvu nebodera čovjek može
pribjeći narkoticima. Čovjek može — držati koga za ruku dok
u pozadini svira muzika. Poezija je, kad se sve uzme u obzir,
najnepotrebnija stvar na Zemlji: čitava su pokoljenja proživjela
respektabilno ispunjene živote, a da nikad nisu čula za pjesništvo.
Poezija je, mogli bismo reći, dirljivo zamjenjiva. Pa ipak, tren prije
nego umrem (sad već jasno vidim da ću jednog dana ipak
umrijeti)... e baš taj čas zažalit ću što sam, sve u svemu, samo
sedam dana u životu proveo pišući pjesme.
Nedjeljom
Moje nedjelje su prazne i bez kraja.
Zato ustajem i oblačim se:
Jurim — nikuda!
Pučina pustog poslijepodneva.
Zato kopčam remenje.
Vežem cipele.
Moja soba je najpraznije mjesto na svijetu!
U tri sata poslijepodne
doručkujem s nogu
i jurim u grad.
Hitam u zagrljaj ničemu.
Kada život nema smisla
dovoljno je svečano se obući.
Dovoljno je pustiti muziku
i voziti se vlakom.
Zato nedjeljom žurim
a zgrade od cigle kreću mi u susret.
Pored pruge
mašu mi parkirališta lokomotiva
i s crkava se čuju zvona
koja štopaju
moje prolazno vrijeme.
U daljini
uplakani neboderi nadgrobni su spomenici svemu što se ne miče.
Ulazim u muzeje.
Ulazim u knjižare.
Veseli me nerazumljivi šapat tisuću stvari
i odmah pomišljam:
bilo bi lijepo nekoga sresti.
Bilo bi lijepo
da se tko predstavi kao inokorespondent.
No, čim nekog sretnem
odmah jedva čekam da ostanem nasamo s gradom
i da se napokon pitam što ustvari hoću
pa da mjesto odgovora stanem
i promatram perzijske tepihe.
Nasamo s nedjeljom
uskoro vičem:
halo policija!
Ulični svirač je umjesto fis odsvirao ge.
Halo Ministarstvo ćudoređa!
Halo japansko veleposlanstvo:
u muzeju kažu da Honšu tone u Pacifik
tempom od 0 centimetara godišnje.
Halo kozmodrom u Bajkonuru:
za točno 5 trilijuna godina Sunce će eksplodirati —
mičite me s ove planete!
U panici trčim niz stepenice i rušim se.
Slijećem pod noge sekvoje koja raste kao da je posjednuta na tron.
Na poličici pokraj drveta
piše jedino ovo:
Sequioadendron giganteum
ovo je drvo
starije od islama.
