Iz zbirke pjesama Aleksandra Hut Kona "Padajući izbornik"

 

Prašina

Prašina je dokaz da i predmeti dišu.

 

 

Život na smetlištu

O svijetu ne znam mnogo, a ono malo što znam, trudim se znati što
površnije — na taj način poštujem sebe. Pa ipak, znam ovo: pisati
pjesmu — to je kao kad se čovjek penje uz stepenice. To je kao kad se
čovjek penje u stalno istom ritmu čak i kad stopalom zahvaća već
dvjestotu stepenicu! Kada čovjek piše pjesmu, jedva čeka da završi
premda se u isti mah nada da će se od sada jedino penjati i penjati.
Kada čovjek piše pjesmu, i ako pritom ima makar malo sreće, na
kraju će izbiti na vrh kule. Penjući se uskim zavojitim stepeništem,
izaći će na terasu osjećajući olakšanje rijeke koja se napokon
predaje u naručje toliko većeg oceana. Kakav čudovišni pogled puca
s vrha tek napisane pjesme! Vidi se svih četiri milijarde galaksija.
Vide se ljudi na Zemlji. Vide se blistavi demoni duboko u paklu gdje
se voze liftom, telefoniraju i gledaju televiziju. S vrha tek napisane
pjesme vidi se ne samo prostor već i vrijeme.
Na nekoj vrlo visokoj zgradi u New Yorku nedavno su počeli
naplaćivati za pogled s vrha. U odsustvu nebodera čovjek može
pribjeći narkoticima. Čovjek može — držati koga za ruku dok
u pozadini svira muzika. Poezija je, kad se sve uzme u obzir,
najnepotrebnija stvar na Zemlji: čitava su pokoljenja proživjela
respektabilno ispunjene živote, a da nikad nisu čula za pjesništvo.
Poezija je, mogli bismo reći, dirljivo zamjenjiva. Pa ipak, tren prije
nego umrem (sad već jasno vidim da ću jednog dana ipak
umrijeti)... e baš taj čas zažalit ću što sam, sve u svemu, samo
sedam dana u životu proveo pišući pjesme.

 

Nedjeljom

Moje nedjelje su prazne i bez kraja.

Zato ustajem i oblačim se:

Jurim — nikuda!

Pučina pustog poslijepodneva.

Zato kopčam remenje.

Vežem cipele.

Moja soba je najpraznije mjesto na svijetu!

U tri sata poslijepodne
doručkujem s nogu
i jurim u grad.

Hitam u zagrljaj ničemu.

Kada život nema smisla
dovoljno je svečano se obući.

Dovoljno je pustiti muziku
i voziti se vlakom.

Zato nedjeljom žurim
a zgrade od cigle kreću mi u susret.

Pored pruge
mašu mi parkirališta lokomotiva
i s crkava se čuju zvona
          koja štopaju
                  moje prolazno vrijeme.

U daljini
uplakani neboderi nadgrobni su spomenici svemu što se ne miče.

Ulazim u muzeje.

Ulazim u knjižare.

Veseli me nerazumljivi šapat tisuću stvari
i odmah pomišljam:

bilo bi lijepo nekoga sresti.

Bilo bi lijepo
da se tko predstavi kao inokorespondent.

No, čim nekog sretnem
odmah jedva čekam da ostanem nasamo s gradom
i da se napokon pitam što ustvari hoću
pa da mjesto odgovora stanem
i promatram perzijske tepihe.

Nasamo s nedjeljom
uskoro vičem:

halo policija!

Ulični svirač je umjesto fis odsvirao ge.

Halo Ministarstvo ćudoređa!

Halo japansko veleposlanstvo:

u muzeju kažu da Honšu tone u Pacifik
tempom od 0 centimetara godišnje.

Halo kozmodrom u Bajkonuru:

za točno 5 trilijuna godina Sunce će eksplodirati —
mičite me s ove planete!

U panici trčim niz stepenice i rušim se.

Slijećem pod noge sekvoje koja raste kao da je posjednuta na tron.

Na poličici pokraj drveta
piše jedino ovo:

Sequioadendron giganteum

ovo je drvo

starije od islama.