Ivana Šojat: Štajga ili put u maglu

Preludij

"Što želiš?"

"Ništa," lažem.

Laž je polovična. Nije gnjusna.

Ne znam što želim.

"Ne znam ni što sam želio," sliježem ramenima, smijem se. "Ne znam više."

Hinim nezainteresiranost. Posežem za šalicom kave koja se nikako ne hladi na ovoj jari, pušem u smeđu pjenu, njušim miris kave koji me u hipu vraća baki Ani, u njezinu kuhinju, njezinu mlincu za kavu koji me je onako mjeden i rezbarijama urešen podsjećao na minaret džamije. Mislim da je čujem kako nekako gnjevno melje zrnjevlje kave koju je sama pržila, a zapravo čujem vrapce koji urlaju u krošnji trešnje koja se iznad nas već sparušila od sušnog, pretoplog ljeta. Želim svojoj Kati reći kako je varavo to sa željama, kako se lako zajebemo. Želim joj početi nabrajati što sam sve htio, želio.

Htio sam sakupljati staro željezo, imati štropotava kola i u njih upregnuto kljuse, vikati ulicom, htio sam biti pilot Formule 1, vozač kola Hitne pomoći, smetlar, lugar, policajac, slikar, pjesnik, gitarist, vojnik, naposljetku miš. Kako odrastamo, uvijek se divimo drukčijim stvarima.

"Želim biti miš i zavući se u neku rupu," izjavljujem naposljetku, olizujem si gornju usnu sprženu kavom. Pokušavam se smijati dok pogledom opipavam grane trešnje želeći u njima uhvatiti vjetar, nešto što ću konačno udahnuti punim plućima.

Andrija, dosadan si kad si takav, kažem samome sebi. Mislim čak da mi se usne pomiču. Ili samo opipavam filtar cigarete koja mi ni nije u ustima. Želim Kati reći kako je glupa ta naša odluka da prestanemo pušiti, jer pušenje nam je jedini porok, jedino čime se još možemo ubiti. Želim je pitati nije li glupo umrijeti zdrav, samo od starosti

Kata me gleda onim pogledom koji me izluđuje zato što ga ne znam protumačiti. Očekujem njezin monolog o tome kako je oduvijek htjela biti učiteljica, nositi cvjetaste haljine, imati kućicu na osami, na nekom proplanku s jelenima, na nekom zabačenom mjestu gdje pijetlovi donose poštu, imati čopor rumene djece. Očekujem da ću se ponovno morati nasmijati kako bih je uzrujao i reći joj da je pobjedonosna jer joj se želja ostvarila: učiteljica je i živi u šupku svemira. Ali, Kata šuti i stišće usnice.

"Želiš se svađati?" Pitam je. Šuti.

Želim joj pričati o znoju koji se niz mene cijedi premda sjedimo, premda je sunce već u potonuću. Želim je pitati zašto uopće pijemo kavu ovako kasno. Probdjet ću noć, bombardirat ću se rečenicama koje sam tijekom dana trebao izgovoriti, ali nisam htio. Ili mogao. Ili smio.

Šutimo.

Katarina ustaje. Ne gledam je. Zurim u trešnju, u glasove ptica koje pogledom ne mogu pronaći. Čujem Katarinu kako uzima naše šalice sa stola, unosi ih u kuhinju, čujem šljapkanje njezinih japanki na kuhinjskim pločicama. Ne čujem zatim ništa, samo udaljeni šum vode iz kupaonice. Kroz glavu mi, kao pohabana svilena vrpca za kosu kroz prste, prolazi misao o pokojnicima koji se više ne znaju vratiti u svoje stare, sad renovirane kuće. Gdje borave kad ustuknu pred nepoznatim predsobljem, pred mirisom koji im više ne pripada? Pitam se.

Misli su putnici u prebrzim vlakovima, pomišljam dok slušam Katarinu kako se vraća.

"Hoćeš soka? Od bazge?" S leđa me zapljuskuje svojim glasom i mirisom kokosova oraha.

I da ne znam koje je doba u godini, po toj bih tvojoj pjeni za tuširanje namirisanoj kokosom znao da je ljeto, želim joj reći. Želim joj reći i da zimu prepoznajem po njezinoj vaniliji. Ja uvijek zaudaram na šine, koliko god se trljao i prao, koliko god daleko od njih bježao u čardak svog ureda.

Kata zna da ću bazgu, pa mi iz kuhinje donosi kriglu koja se znoji mrzlim znojem i miriše na grmlje u cvatu koje češu vlakovi. Polako ispijam, mislima svaki gutljaj ispraćam niz jednjak. U ispraćanju tih gutljaja kao vlakova na pamet mi pada koliko se i poznajemo i ne poznajemo nakon tolikih godina braka i svega. Znamo unaprijed neke stvari koje će drugi učiniti. Ne znamo zapravo ništa. Ni sebe. Dovoljno je među ljude baciti bombu ili bolest da vidiš koliko nitko nikog ne poznaje. Koliko smo u zabludi.

Trepćem od mrzlog soka koji mi anestezira jednjak. Ponovno mi se u misli vraćaju izmijenjene kuće. I mrtvi.

"Jesi li ikad dozivala mrtve?" Pitam je gonjen valjda onom mišlju na baku Anu i didu Jozu koja me navodi da ih zamišljam kako u čudu stoje na dvorištu, pred vratima nekoć njihove, a sad naše kuće iz koje smo istjerali svaki opipljivi spomen na njih, a ugurali sebe. Ne posjedujemo zapravo ništa, pada mi na pamet. Smiješim se, premda mi se srce zbog nečega steže i bazga mi se iz želuca uz grlo vraća zakiseljena i gorka.

"Otkuda ti sad to?" Gledam je kako sjeda, kako si dlanovima gladi bijelu spavaćicu i zateže je preko bedara.

Ne želim joj reći otkuda mi to, nego je pitam zna li Bernarda. Premda znam da ga ne može znati. Bernard je na Maslenici poginuo prije našeg susreta. Ne dopuštam joj da me prekine. Kao vergl pričam o ljetu koje mi je u sjećanju ostalo krcato žutom prašinom, koprivama i vrapcima, šašem čiji su nas vrhovi podsjećali na kubanske cigarete, šašem što smo ga palili i njime u trku dimili ulicu, Splitsku ulicu. Zbog tog šaša sad znam da je bio kolovoz koji će započeti i sutra. Pričam joj kako je Bernardu tog ljeta umrla baba na Lenijama. Bilo nam je desetak godina i bili smo opsjednuti duhovima.

"Bernard je nekoliko dana nakon sahrane starcima drpio ključ prazne babine kuće," plačem od smijeha i frenetično kimam glavom. U djeliću sekunde se pitam plačem li doista od smijeha ili plačem za Bernijem, ili plačem zbog našeg Krune kojemu su sad dvadeset tri, koliko je bilo i Berniju kad je skončao. Trudim se smijati. Pričam Kati kako sam pribavio crveni konac. Za ključ. Velim kako trebaš imati stari ključ, objesiti ga o crveni konac. Za dozivanje duhova. Napominjem kako je Joka nabavio bijeli papir na kojemu smo napisali abecedu. Crno kao stari ključ na crvenom kao konac, čujem glas koji mi šapuće.

"Pili smo sok od bazge. U toj kući," uzimam onu kriglu, ispijam gutljaj premda mi se bazga i dalje kisela i gorka vraća u usta, premda imam dojam da ću povraćati. Prešućujem da je Joka sad bez dijela noge, lijeve noge, da je debeo kao svinja i lud kao puška. Umjesto o njemu, govorim o Crnom koji je donio bocu ledene bazge koju zapravo nismo ni stigli popiti. Predugo šutim, grozničavo razmišljam o Crnom. Gdje je on?

"A tko je nabavio stari ključ?" Katin glas se smije dok me pita za ključ. Osjećam taj njezin smijeh koji poskakuje kao djevojčica koja skakuće dok igra igru školice. Ne gledam je, nego si zurim u ruke i kriglu koja je sad sva orošena, koja se cijedi po bijelom, plastičnom stolu i mojim prstima. Kao iz tuge joj velim kako su stare kuće pune starih ključeva, ključeva koji su nadživjeli vrata, pa više ništa ne mogu otključati, nego beskorisno čame kao spomen na nešto kroza što se više ne može.

Ne smijem razmišljati tako, velim samome sebi, no misli su kurvinjski stvorovi koji te namame u slijepe ulice i mrak.

"Nismo mogli čekati mrak. Kućama smo svi morali čim se popali ulična rasvjeta," uzdišem, pokušavam se nasmiješiti bez tugaljivosti ili gorčine, sjetiti se kako nam je bilo u tim godinama, premda znam da je to nemoguće. Sjećanja su porozna, prokišnjavaju, uvijek u njih anakrono uguramo ono što tad nismo bili, a sad jesmo. Jedino što mi na pamet pada je da me prašina najviše podsjeća na djetinjstvo, sva ona prašina polijepljena po našim bosim nogama i kosi, prašina ispod noktiju, po trepavicama, na odjeći. Objašnjavam Kati kako smo morali spustiti sve drvene rolete po kući pokojne Bernardove bake. Da stvorimo mrak. Mrak prije mraka pred kojim smo morali bježati kući.

U kuhinjskom kredencu smo pronašli ogroman, stari, već zahrđao ključ. Dok je vani susjed za kojeg je Bernard rekao da se zove Pavo dozivao kokoši u kokošinjac, ja sam spuštao rolete, Joka je onaj ključ vezivao koncem, a Bernard, koji je pisao najljepše, u hitnji je po papiru ispisivao slova. Odnekud se stvorila i štampla koju je Berni naopako okrenutu položio na papir.

"Posjedali smo oko stola u blagovaonici, a Joka je iznad stolnjaka od voštanog platna podigao ključ u ruci koja je drhturila. Promijenio je glas," iskreno se smijem, pa nakašljvam kako bih proizveo glas koji će zvučati avetinjski: "O, duše, s onoga svijeta, razotkrij nam se tko si."

Ništa se nije dogodilo. Samo su vani potkresanim krilima lepetale kokoši kojima je Pavo mrmorio kao ženi koju želi svući i odvući u krevet.

"I je li vam došao duh?" Smije se Kata grleno, djevojački, dlanovima plješće po bedrima, pa poseže za čašom i naiskap ispija sok. Okrećem se prema njoj i gledam je. I dalje na njoj vidim sve u što sam se davno zaljubio.

Ona kuća, babina kuća, i dalje je mirisala na babu, želim joj reći.

"Došao je," kažem, pa šutimo. Jezikom prelazim preko nepca, kušam sluzavi okus koji je preostao od glasa kojim sam joj ušutkao smijeh. Šutim premda mi u glavi odzvanja glas bake Ane koja je znala reći: "Zagriz'o si govno, sad ga pojedi do kraja," kad bi netko započeo neku neugodnu priču, pa naprasno ušutio.

Dugo šutim, kratko se pitam kako nekromanti komuniciraju s duhovima nepismenih ljudi, naposljetku pričam kako su se negdje u kući zalupila neka vrata i nešto se u kuhinji stropoštalo na pod. Čak i ako to poslije nismo htjeli priznati, oči su nam se razjapile od straha kad je u sobu zašlo nešto mračnije od umjetno stvorenog mraka, prošetalo uza zid na kojemu je pokojna baba držala goblene s prizorima godišnjih doba i životinja na pojilima, za sobom povuklo nešto poput propuha, pa nestalo. U trenu, kuća je zavonjala na vlagu temeljne betonske deke, na sve stvari koje ljudi ne žele baciti, no prepuštaju ih plijesni, na promočenu ugljenu prašinu i dah starih ljudi koje je smrt već počela jesti iznutra.

"Pojeli smo govno," kažem i konačno nekom, njoj priznajem da mjesecima nisam mogao spavati, nego sam se noću u znoju budio i zurio u mrak tražeći u njemu nešto tamnije od njega.

Kata se više ne smije, polako ustaje, otire sa spavaćice ništa kao mrvice.

"Idem spavati," kaže. Znam da ide čitati. Znam i da ću ja ponovno vilovati. U hipu, kao šamar, na pamet mi pada njezina mater koja je štrikom odlučila pobjeći od svega: od tuge, sebe same i nje, Katarine, pridružiti se Đuri u onostranome. Majmune, velim si. Velim si i kako su ljudi kreteni koji ne razmišljaju kad se raspričaju, pa riječima kao noževima iz zasjede izbodu sugovornika.

Želim joj reći kako Aboridžini, kad netko umre, više ne izgovaraju njegovo ime. Kako ne bi miješali svjetove, ispremetali stvari koje ne idu zajedno. Želim joj reći kako se i dan-danas ponekad pitam gdje je sad to, taj što smo ga dozvali, jer sigurno se nije vratio tamo otkuda smo ga dovukli, ali šutim i samo joj, kad je već zašla u kuhinju velim: "Laku noć."

Tiho je, samo se ovlaš čuje televizor nagluhog susjeda Miće koji se opet živcira politikom. Cvrčci cvrče kao mahniti, krešte neke noćne ptice. Biljke vonjaju resko, kao cestari nakon asfaltiranja. Polako ustajem i odlazim do šupe po skrivenu kutiju cigareta. Pušim i zurim ni u što. Dozivam san koji od mene bježi kao da je pas što sam ga istukao.

Naposljetku ustajem, odlazim van.

Ponekad se stvarno potrudim zaspati. Sa zuba isperem izdajnički vonj cigareta, pa legnem pokraj Kate koja već spava. U toj grčevitoj potrebi za snom sklopim oči kao da podižem ruke u znak predaje. Ponekad pristanem na sve za samo jedan neprekinuti izlet u spokoj sna.

Sjećanja mi uvijek nagrnu. Nepovezana, a povezana. Kao teška i glomazna kompozicija natovarena ugljenom ili ljudima. Jedini način da je prekinem jest da otvorim oči. Jer to nije ni spavanje, ni sanjanje. To je hodanje kroz crnu vodu i mrak, koritom rijeke iz koje su pjeskari čupali pijesak i ostavili ponore u koje upadnem ako na vrijeme ne otvorim oči.

Onda zurim u strop i brojim si prste, slušam Katu kako diše dok spava kao puh. Smiješim se njezinu snu, no naposljetku uvijek ustajem, izađem na dvorište, odem po cigarete koje skrivam u šupi i pripalim jednu. Ili odem do kolodvora. Uvijek naposljetku odem do kolodvora.

 


1.

Hodam polako, polako dišem. Na pamet mi pada da sam onim pokušajem spavanja kao spiritističkom seansom otvorio vrata svemu što ne želim. Iz mraka mi se tako u misli zabija onaj nesretni vrabac, valjda vrabac, ili piljak, koji je jednog ljeta uletio u naš dimnjak, iz njega čađav uletio u kuhinju, zidove kuhinje umrljao čađi prije no što će izbezumljen i izudaran umrijeti na kuhinjskom stolu. Baka je zbog njega više od mjesec dana čekala da netko umre, ponavljala kako je ptica u dimnjaku znak nečije skore smrti.

Na pamet mi pada i ćuk, pa si velim koliko smo toga proglasili pretkazanjem smrti, koliko je malo vjesnika sreće.

Koliko god si govorio kako ne idem nikamo, nego samo besciljno šetam, uvijek nekako dođem do kolodvora, provučem se s lijevog boka zgrade, zabacim ruke iza leđa i zurim ni u što. Ponekad promatram Matu koji besposlen vrhom cipele odljepljuje žvake s asfalta, podiže papiriće s poda ili samo stoji i tupo zuri tračnice.

Kad me spazi, a uvijek me spazi, Mato mi prilazi, kimne glavom, stane pokraj mene, pa zajedno zurimo ni u što, jer nema se što vidjeti.

"Ne možete spavati?" ponekad me pita kao da nije očigledno da su svi koji mogu spavati oko ponoći u svojim posteljama.

"Ne možete spavati?" Pita me. Iz nekog opskurnog razloga, uvijek me persira kad sam u civilu. Kao da prema meni osjeća nešto bratsko kad na posao dođem služben, u odori šefa kolodvora.

"Ne mogu. Vruće je," odgovaram kao da nije jasno da je vruće. Njušim Matu na dva metra. Postojano zaudara na konjake što ih uporno ispija već barem trideset godina. Smiješim se. Čudno je kako se s odmakom smiješimo starim kalvarijama. Na pamet mi pada baka Ana koja je didi Jozi znala reći da njoj više ne može lagati da nije pio, jer čak i kad bi popio bočicu kolonjske vode, ta bi mu prokleta cuga van izašla na kožu. Sjećam se i Jozine reakcije kad je ugledao fotografiju Tutankamonova lica koja se iz nekog razloga, valjda zato što se neki novinar u sezoni kiselih krastavaca dosjetio faraonova prokletstva kako bi nafilovao prazan prostor, pojavila u novinama. Odmaknuo je novine od sebe, pa ih opet primakao tik do nosa, povikao prema baki koja je u sudoperu zveckala posuđem: "Jebem ti, Ano, pa ovaj izgleda kao ja! I ja se muminficiram!" Grleno se od srca nasmijao. Pokušavam lice sabrati u osmijeh, pa Mati guknuti nešto u tom stilu, na šaljiv ga način izvijestiti da se na očigled muminficira tim alkoholom što ga guta kao vodu, no nemam volje.

Mato i ja stojimo i šutimo, u perone zurimo kao u akvarij u kojem su pomrle sve ribe iza kojih je preostala samo mutna, sluzava voda i dekoracije obasjane narančastim svjetlom. Pitam ga ima li cigaretu. Bez riječi mi pruža tabakeru s motanim cigaretama u kojima je jeftini duhan prošvercan iz Bosne.

Predugo šutimo, pa mu naposljetku počinjem pričati o onom čađavom vrapcu ili piljku iz dimnjaka. Pitam ga zna li i on za tu priču da ptica koja uleti u dimnjak donosi smrt.

"Nisam čuo za 'ticu," uzdiše naposljetku, opipava džep na košulji, ponovno izvlači tabakeru, otvara je, nudi mi neka uzmem još jednu cigaretu. Odbijam. Lažem da zbog zdravlja moram manje pušiti. Ne želim mu priznati da mu taj duhan smrdi kao da su ga pomiješali sa stajskim gnojivom. "Kod nas ide ona priča s kristalom," Mato pripaljuje cigaretu, otpuhuje dim i gleda me iskosa.

"Kakvim kristalom?"

"Pa znate, one vel'ke pepeljare, vaze. Od kristala," rukama u zraku iscrtava oblik koji podsjeća na vazu, ali i bujnu ženu. "To kad pukne samo od sebe, e to vam znači da će ne'ko umrijet uskoro." Kima glavom. Priča mi zatim kako je njegova baba umrla tri dana nakon što se na Antunovo nasred stola u kuhinji napola rascijepila ogromna kristalna vaza puna posvećenih ljiljana. Kratko spominje i ćukove, smrt koja nakon pjeva ćuka u ulici uvijek pokosi troje zaredom. Šuti zatim. Pitam ga je li već došao vlak iz Zagreba. Mato šuti i otpuhuje dim. Doima se nervozno, tek sad zamjećujem.

Brzo mi veli kako Zagreb po običaju kasni, pa duboko uzdiše, hvata zalet.

"Jozo kaže da ju je opet vidio. Ovaj put kod Jarmine," izgovara naposljetku prometnik sav nekako uspuhan. Pogledava žar cigarete u ruci koja primjetno podrhtava, pa nebo koje se zapravo ni ne vidi od narančastih kolodvorskih svjetala. Čudno je to kako od svjetla ponekad ne vidiš ono što bi htio. Svjetlo je ponekad kao i mrak. Pomišljam kako bih to trebao negdje zapisati. No, onda se pitam za koga, kome to može koristiti? Odbacujem tu pomisao od sebe i smiješim se.

"Jozi bi bilo dobro da smanji travaricu!" Smijeh mi na nos izlazi poput podsmijevanja. Mato šuti. "Pregazili smo ponoć," zaključujem premda znam da me Mato ne sluša i ne zna da mi je na pameti zagrebački vlak koji više ne zna stizati na vrijeme. Gaženja su krvoprolića za ljude, ne za vrijeme. I to mi pada na pamet.

"Znate da ljeti ne pije travaricu," širi Mate ruke i glavu uvlači među ramena kao da pravda vlastiti dah.

"Da, da, nije govno, nego se pas posr'o," kratko ga pogledavam i iskreno se sad smijem. "Ljeti pije gemišt.".

"Ma, plaši mineralnu vinom!" Buni se on kao da ima neke razlike u tolikim hektolitrima maligana.

"Obratno – plaši vino vodom," glas mi frca kroza smijeh.

"Hodala je prugom, po pragovima," uzdiše Mato, valjda zaboravivši koliko mu dah zaudara na konjak koji mu od kolovoške jare već prokapava kroz pore i miješa se s kiselim znojem i stajskim gnojivom njegova duhana. Alkoholičarima je tijelo naštelovano prema alkoholu, on je dio njih, prolijeće mi kroz glavu. "Trubio je, veli, kao manijak i kočnicu potegnuo, iskre su bočno frcale kao krijesnice. Gulio je šine. A ona je samo hodala po pragovima, polako. Polako i tvrdoglavo. K'o mazga."

Ponovno zatim šutimo. Ne želim ništa pitati. Znam na koga misli i znam da nam je obojici nelagodno. Šutimo sve do vlaka koji iz Zagreba dolazi s trideset pet minuta zakašnjenja. Na drugi peron. A mogao je doći na bilo koji. Smiješno je to pridržavanje prostornog rasporeda u pustoši.

Pluća mi podrhtavaju od brujanja motora električne lokomotive koja je promjenom države promijenila i broj modela. Nekad model JŽ 442 sad je HŽ1142. Ponovno razmišljam o govnetu i psu, ali i Romeu i Juliji, o imenu ruže ili bilo čega drugoga. Što time mijenjamo? Kratko pogledavam Matu koji će uskoro do svoje "bukse" kako bi upisao stvarno vrijeme dospijeća vlaka. Želim mu reći da su nesretni strojovođe na našim prugama poput kočijaša kojima je netko zlurad u kočije u raspadu upregnuo najbjesnije pastuhe. Treba znati i moći Brenu ili Tristorku, kako željezničari zovu ovu lokomotivu za vuču putničkih vlakova, lokomotivu koja bi na otvorenoj pruzi mogla potegnuti i 160 kilometara na sat, obuzdavati i održavati na brzinu koju naše, slavonske pruge mogu podnijeti. Ne izgovaram, međutim, ništa od svega toga.

"Tko uopće putuje u ovo vrijeme?" mrmljam sam sebi u bradu, prekidam tišinu koja se doima svečano. Pomišljam na one koje je posao razapeo između metropole i doma zbog čega se jalovo trude i ostati i otići. "Siročad," nisam siguran izgovaram li to naglas ili valjam po mozgu dok pogledom pratim osmero putnika koji tromo izlaze iz vagona. Sve zaudara na ustajalu mokraću i strojno ulje koje kao da pršti iz prastarih motora vlakova prepuštenih Slavoniji.

"Kao da živimo u nekoj drugoj državi," počinjem drobiti Mati pokušavajući dokučiti dob ljudi koji se kreću prema pothodniku i zgradi kolodvora. Samo jedna žena je među njima. Zapravo napola djevojka, napola žena u cvjetastoj majici i trapericama, u natikačama koje po peronu ritmički tuku kao igla Singerice. "Vlakovi nam smrde kao svinjci, kao zapuštene kuće prljave čeljadi," ne posustajem čak ni dok gledam tupi Matin pogled koji ponovno zuri ni u što, u mrak koji se zgušnjava onkraj dosega narančastih svjetala. Ne posustajem premda savršeno znam da bih ga zapravo htio pitati razmišlja li i on ponekad o tome kolike su duše vlakovi po prugama razasuli dok su gazili samoubojice, dok su nepoželjne u stočnim vagonima prevozili u logore ili na gubilišta, dok su mladost odvozili u ratove bez pobjednika ili daleko od nas, u bolje sutra. Čudan je taj kukavičluk koji nas tjera daleko od onog što nas najviše boli ili zabrinjava.

"Jozo veli da je bila u vjenčanici, čipkastoj vjenčanici. Šlep joj se vukao po pragovima i kamenju. U rukama nosila buket nekakva bijelog cvijeća koji je bio sav razbucan, kao da su joj ga otimali iz ruku, a ona ga nije htjela dati," uzdiše opet Mato i opet zrak između nas vonja na konjak dok on ruke ispred sebe sklapa i podiže ih kao da drži buket ili preklinje Boga pred smaknuće.

"Kako je smeđ taj miris," pomišljam, "kao onaj dugoljasti jantar u prstenu moje Kate. I kako se dobro miješa s metalnim mirisom šina koje su očešali kotači vlaka."

"I šlajer je imala. Napola počupan s njene raščupane, tamne kose," zastaje da me pogleda prije no što će kratko pogledati svoj ručni sat, zamahuje rukama kao da dočarava tu tamnu kosu koja nije htjela stajati u punđi. Širi prste, sve osim kažiprsta i srednjaka desne ruke između kojih stišće cigaretu. "Ne znam kako je sve to vidio iz vlaka koji je samo malo, samo kratko usporio."

"Ljudi u strahu svašta vide," odmahujem rukom, na trenutak imam dojam da razgrćem tromu vodu Bosuta koji je ljeti na nekim mjestima topao kao pišalo.

"U strahu ljudi vide sve!" Buni se Mato kao da je sve shvatio jer mu je odjednom sinulo.

Smijem se smijehom kojim ni samoga sebe ne mogu uvjeriti da mi je svejedno.

Nastavlja Mato zatim pričati o užasu svih strojovođa koji im kroz kosti, baš kroz kosti prođe poput struje kad shvate da im je netko na pruzi, da više ne mogu stati, jer znaju da se vlak ne može ničim na mjestu zaustaviti. Želim ga pitati kako to znade, jer nikad nije upravljao vlakom, nego je valjda oduvijek, kao prometnik, vlakove samo dočekivao i ispraćao s kolodvora. A onda mi na pamet pada da je davno, prije trideset i nešto godina u ovaj svijet kao osamnaestogodišnjak zašao kao kondukter i da je sigurno barem jednom karte bušio i poništavao u vlaku koji je nekog sasjekao. Jeza me obuzima kao zapuh vijavice kroz odškrinuta vrata pregrijane prostorije, pa si nervozno dlanovima trljam nadlaktice. Premda to nisam nikad osjetio. Taj trenutak kad kotači vlaka preko nekog prijeđu poput sječiva onog stroja koji u samoposlugama siječe salame.

"Osjeti se, kunem ti se," rekao mi je još davno otac uz, koliko se sjećam, brlju i slaninu koju je onako supijan sjekao na predebele komade i žvakao kao da je nikad neće progutati. I suza se sjećam u njegovim okrvavljenim očima. Ili si umišljam te suze, no riječi si ne umišljam: "Točno znaš da je ispod tebe u nebo prhnula jedna duša. I srce ti se stisne kao da više nikad neće kucati."

Zurim Mati u usta, lovim riječi što ih izgovara kao miševe koji kuljaju iz silosa pod mišjom opsadom. Gubim se u hvatanju, ne čujem i ne razabirem barem polovicu onog što izgovara. Gotovo nesvjesno mu povremeno pogledavam oči. Riblje su to, mutne oči ribe koja odavno nije svježa i ne bi je trebalo jesti. Volio bih ga pitati koliko će infarkta njemu biti potrebno da se otrijezni. Ili umre.

"Očajan, Jozo je otvorio prozorčić da joj dovikne nek' se makne. Znao je da ga od mašine ne može čuti," nastavlja Mato nepokolebljivo. Baca dogorjelu cigaretu daleko od nas kao ručnu bombu, odmah opipava džep, vadi tabakeru, pripaljuje novu. "U zadnji tren se okrenula, kao da se čudi ili čuje da je netko doziva iz daljine, pa škilji da bolje vidi. A bila je, veli Jozo, sva u svjetlu prednjih svjetala vlaka. No, kao da nije vidjela svjetlo."

Ušutjeli smo. Šuti i cijeli kolodvor na kojem više nema ni žive duše. Šute i golubovi koji spavaju i seru po krovu.

"I onda je nestala…." Pokušao sam ga ubrzati, dovesti tu njegovu priču od koje sam se sve više ježio svršetku. A on me pogledava kao budalu. Ili nerazumno dijete kojem se pripišalo u trgovini.

"Ne. Kaže Jozo da se polako spustila na koljena, raširila ruke i samo čekala. Buket joj je ispao iz ruke," cigareta mu se gasi, psuje vlažan duhan, ponovno je pripaljuje i žestoko uvlači dim, nakašljava se zatim kao da će mu pluća u grumenčićima na usta. Grčevito sklapa oči i tapša se po grudima. "Vlak je zatim samo prošao kroz nju. Jozo veli da nije ništa osjetio. Priznao mi je tek kasnije da je dobrih desetak kilometara do Šida plakao kao malo dijete."

To s Jozinim suzama je izmislio, kažem si. Željezničarski sinovi brzo nauče suze upakirati u bijes, prešutjeti ih kao izlet u krevet udane žene. Muškarci koji viču uvijek su muškarci koji plaču. Ili obratno.

Duboko udišem zrak koji vonja na pokošene, kišom raskvašene, pa suncem sasušene, napola trule koprive. Sklapam oči. Imam dojam da se njišem, lelujam od umora. Imam dojam da su mi se kapci slijepili i da više neću moći otvoriti oči. Kad ih konačno otvaram, Mate više nema ispred mene. Vidim da je odlutao do prvog perona, da ondje s rukama na leđima, pognut kao starac traži žvake i opuške. Gledam ga i očinski mu se smiješim kao djetetu.

Mato pripaljuje novu cigaretu, pljucka duhan koji mu se lijepi za donju usnu. U mah mi se čini da u sveopćoj tišini čujem kao ovlaš dotaknuto zvono crkve Silaska Duha Svetoga, pa se smiješim. Prisjećam se bake Ane koja je u ovakvim gluhim noćima, kad bi mi se također učinilo da u vrijeme između punog sata čujem zvono znala reći: "To ti sinko Bog znade puhnuti kroz šalukatre na tornju, pa zvono zadrhti i ispusti tihi zvuk." Bakin dah uvijek je vonjao na kavu, a ruke na jabuke. Čudno je kako se toga baš sad sjećam. I to bih htio reći Mati, no nemam više ni snage, ni volje.

Kao da se naprasno sjetio da sam ovdje, Mato mi polako prilazi i kao da me tek sad spazio pita:

"Nego, što vi uopće ovdje tražite u ovo vrijeme?" Otpuhuje dim i kesi se. Na pamet mi pada kako je pijanstvo poput pokvarene ploče koja ni ne zna da joj igla neprestano dere istu brazdu i ponavlja isti krnji okrajak iste pjesme. Gledam mu žute zube koji su još žući pod ovom narančastom svjetlošću. Na donjoj usnici mu se klati nit predebelo odrezanog duhana koju nije uspio ispljunuti. Gledam je i razmišljam trebam li mu reći da je pijan ili to već zna. "Što će šef stanice u," podigao je ruku i ošacovao sat, "u dvadeset do jedan na stanici?"

"Ne mogu spavati," umjesto svega, samo kažem, ponavljam mu svoju nesanicu.

"Da, ne može se spavati po ovoj omari," junački kima glavom, pa se šeretski smije i gleda me u oči: "A ne da se čovjeku po ovoj žegi ni jebati!"

Ne želim mu reći da mi se nekako više ništa ne da. Osobito ne ljeti, osobito ne u kolovozu koji iz ravnice otjera sve vjetrove, u zrak povuče znoj svih rijeka i močvara, dovuče do nas i ustajali dah Spačve, pa se ne moraš ni pomaknuti da se oznojiš. Samo uzdišem i iz nekog razloga kimam glavom.

"Idem sad, mora se i spavati," kažem naposljetku Mati koji iz džepa hlača vadi vrećicu s duhanom i rizle. Tapšam ga po ramenu. On kima glavom i smiješi se.

"Ajde, ajde."

"Ajde, ajde," u glavi mi ponavljaju i glasovi koji mi već mjesecima ne daju spavati. Na pamet mi pada kako bih možda ipak trebao u kredencu potražiti onu rakiju, kruškovaču koju Kata čuva za goste. Možda predugo nisam pio, pa su se glasovi raspojasali. Ili nakon svega još jedno vrijeme moram plaćati danak u razumu. Tko će ga znati.

Štajga ili put u maglu