Danas nisam bio u školi. Zapravo, otišao jesam, no samo zato kako bih zamolio razrednika da me pusti kući. Predao sam mu i očevo pismo u kojemu on, pozivajući se na «obiteljske razloge», moli moje oslobođenje od današnje nastave. Razrednik me pitao koji bi to obiteljski razlog bio. Rekoh mu kako su mi oca pozvali na radnu obvezu pa nakon toga više nije zanovijetao.
Nisam hitao prema kući već u našu radnju. Otac je rekao da će me tamo čekati. Još je dometnuo neka se požurim, jer će me možda zatrebati. Uostalom, zbog toga me je i bio izvadio iz škole. Odnosno, kako bi me «toga posljednjega dana, prije nego što se otrgne od kuće, vidio uza se»; to je, istina, rekao u nekoj drugoj zgodi. Kazao je to mojoj majci, koliko se sjećam, kada ju je jutros zvao telefonom. Naime, danas je četvrtak, a kao što se zna, moje današnje, kao i nedjeljno popodne, strogo uzevši, pripadaju majci. Međutim, otac joj je bio dao do znanja da: – Danas nisam u mogućnosti Gyurku prepustiti tebi –, i tada je uslijedilo ono obrazloženje. No možda ipak i nije. Jutros sam, uslijed noćašnje zračne uzbune, bio nešto pospaniji pa se možda i ne sjećam najbolje. Međutim, posve sam siguran da je otac to bio rekao. Ako ne mami, onda nekome drugom.
Nekoliko sam riječi bio progovorio s mamom, no više se ne sjećam što. Vjerujem da se je bila i malo naljutila na mene jer sam bio prisiljen biti toliko kratak s njom. Zbog očeve nazočnosti, a uz to, danas se ipak moram trsiti da udovoljim njegovoj volji. Bio sam već napola na izlasku iz kuće kada mi je u predsoblju i maćeha bila uputila nekoliko povjerljivih riječi, onako u četiri oka. Nada se, rekla je, kako na ovaj, za sve nas toliko tužan dan «može računati i na moje odgovarajuće ponašanje». Nisam znao što bih joj na to rekao pa nisam rekao ništa. No ona je moju šutnju valjda bila pogrješno shvatila, jer je odmah nastavila otprilike s time kako svojom preporukom nije htjela dirati u moju osjetljivost, što bi, zna to ona, ionako bilo suvišno. Jer, ona to ne dvoji, tako se je bila izrazila, da sam ja ipak veliki dečko u petnaestoj godini, sposoban shvatiti težinu udarca koji nas je pogodio. Kimnuo sam. Očito, bila je i time zadovoljna. I rukom je krenula prema meni pa sam se već bio pobojao kako će me htjeti čak i zagrliti. No, ipak nije to učinila, tek je duboko uzdahnula dugim, titravim dahom. Opazih kako joj se oči navlažuju. Bilo je neugodno. Zatim krenuh.
Put od škole da našega dućana prošao sam pješice. Unatoč tek početku proljeća jutro je bilo bistro i mlačno. Mogao sam se čak i raskopčati, no ipak sam se predomislio: na lakome vjetru u prsa strana bi se kaputa mogla izokrenuti i prekriti moju žutu zvijezdu, što bi bilo nepropisno. U ponekim stvarima moram već postupati nešto obazrivije. Naš je drvarski podrum tu blizu, u sporednoj ulici. U polutamu vode strme stube. Oca sam i maćehu našao u kancelariji, uskoj, osvijetljenoj staklenoj krletci nalik akvariju, na dnu stuba. S njima je bio i gospodin Sütő kojega poznajem još od onda kada je bio knjigovođom u našoj službi, pa i upraviteljem onoga našeg skladišta pod vedrim nebom, koje je u međuvremenu i bio otkupio od nas. Barem to mi tako kažemo. Naime, kako su gospodinu Sütőu u rasnome pogledu sve ovce na broju i ne nosi žutu zvijezdu – a tu se, koliko ja znam, zapravo radi tek o nekoj poslovnoj varci ili dosjetci – on se za naša tamošnja dobra brine tako da se mi ipak ne moramo u cijelosti odreći prihoda.
Ipak sam ga ponešto drukčije pozdravljao nego bilo kada prije; uostalom, on je sada u nekom smislu dospio iznad nas, a i moji su postali pažljiviji prema njemu. A on je upravo sada, kao da se ništa nije bilo dogodilo, bio još ustrajniji u oslovljavanju mojega oca s «gospodine šefe», maćehe s «draga milostiva gospođo», a ni rukoljub joj nikada ne bi propustio. Pa i mene je dočekivao u starome, šaljivom tonu. Nije ni primjećivao moju žutu zvijezdu. Ostao sam tamo gdje sam se bio zatekao. Stajao sam uz vratnicu, a oni su nastavili tamo gdje su zbog mojega dolaska bili stali. Činilo mi se kao da sam ih prekinuo u nekim pregovorima. Isprva nisam ni shvaćao o čemu govore. Na tren sam bio sklopio oči, jer mi je od vanjskoga, jakog sunca još titralo pred očima. Tada je otac rekao nešto na što sam otvorio oči, – gospodine Sütő. A na njegovu su okruglome, smeđe toniranom licu, između tankih brčića i prednja dva malo razmaknuta široka, bijela zuba, skakali sunčevi krugovi poput rasprsnutih čireva. Sljedeću je rečenicu opet bio izgovorio moj otac, a u njoj je bilo riječi o nekoj «robi», za koju «bi bilo najbolje» da ju gospodin Sütő «odmah ponese sa sobom». Gospodin se Sütő nije protivio; tada je otac iz ladice pisaćega stola izvukao paketić zamotan u svilen papir i zavezan tankom uzicom. Tek sam sada shvatio o kojoj se zapravo robi radi, jer sam paket odmah prepoznao po njegovu pljosnatom obliku; u njemu je bila kutija. A u kutiji naš važniji nakit i tome slične stvari. Dapače, mislim da su ju upravo zbog mene, kako ju ja ne bih prepoznao, zvali «robom». A gospodin ju je Sütő odmah spustio u torbu sa spisima. Potom je među njima odmah zametnula mala prepirka: naime, gospodin Sütő je izvadio svoje nalivpero i na svaki je način mome ocu želio dati «potvrdu» o «robi». Dugo se tvrdoglavio, no otac mu je govorio neka ne bude «detinjast» te da «među njima za tavko što nema potrebe». Uočio sam kako je to gospodinu Sütőu bilo jako drago. – Znam ja, gospodine šefe, da imate u mene povjerenja, rekao je odmah, no u praktičnome životu sve ima svoj red i formu. Čak je i maćehu bio zvao u pomoć: – Zar ne, milostiva gospođo? No ona je s umornim osmijehom na usnama rekla nešto kao da bi ona odgovarajuće rješavanje toga pitanja prepustila muškarcima.
Stvar mi je pomalo dosađivala. A on je napokon odložio nalivpero, zatim su počeli prežvakavati pitanje našega ovdašnjeg skladišta: što učiniti s tolikom količinom dasaka u njoj. Čuo sam oca kako govori da se moraju požuriti prije nego što vlast «možda stavi ruku na dućan», te je još zamolio gospodina Sütőa neka sa svojim poslovnim iskustvom i stručnim znanjem u tim stvarima bude mojoj maćehi od pomoći. Obraćajući joj se gospodin je Sütő odmah izjavio: – Pa to se podrazumijeva, milostiva gospođo. Uostalom, bit ćemo stalno u vezi, radi obračuna. Mislim da je govorio o skladištu koje je on držao. Naposljetku se počeo i opraštati. Dugo je, potištena lica, tresao očevu ruku. Uz to, bio je mišljenja kako «u ovome trenutku nije ni umjesno mnogo govoriti» pa je zato ocu poželio uputiti tek kratak oproštaj: – Do što najskorijega viđenja, gospodine šefe. Otac mu je s malim, kosim osmijehom otpovrnuo: – Nadajmo se tome, gospodine Sütő. Uto je moja maćeha otvorila svoju torbicu, izvukla rupčić i dignula ga ravno do očiju. U grlu su joj mrmorili čudni zvuci. Nastala je tišina, situacija je bila jako mučna, već sam pomislio kako bih i ja trebao nešto učiniti. Sve mi se ovo naglo događalo, pa mi ništa pametno nije padalo na pamet. Stvar je vidljivo uznemirila i gospodina Sütőa: – No, milostiva gospođo, rekao je, to se ne smije. Zbilja ne. Doimao se pomalo uplašenim. Sagnuo se i usta su mu gotovo pala na maćehinu ruku u nastojanju da na njoj izvrše uobičajen rukoljub. Zatim je srnuo prema vratima, a meni je jedva preostalo toliko vremena da pred njim odskočim s puta. Od mene se zaboravio oprostiti. Nakon odlaska još se dugo čulo njegovo teško koračanje po daskama stubišta.
Roman je s mađarskog jezika prevela Xenia Detoni.
