Immanuel Mifsud: Naše je katoličanstvo lažno. Siguran sam da je Isus razočaran nama.

Prenosimo razgovor koji je s malteškim piscem Immanuelom Mifsudom za magazin Best Book vodila Gea Vlahović.

Na policama knjižara odnedavno se nalazi jedna izgledom tanka, ali za hrvatsku prevodilačku književnost bitna knjiga: “U ime oca (i sina)” malteškoga književnika Immanuela Mifsuda, kratko I intenzivno, emocionalno zgusnuto štivo, piščeva posveta vlastitom ocu i hrabar autorski obračun s rodnim stereotipima, za koji je Mifsud 2011. dobio Nagradu Europske unije za književnost. Zašto je roman od niti stotinjak stranica bitan za hrvatskoga čitatelja? Osim što Hrvati rijetko imaju prilike čitati djela marginalnih književnosti - što književnost minijaturnog otoka koji se nalazi nedaleko od afričke obale svakako jest - Mifsudov roman dokaz je da dobar tekst ima univerzalnu privlačnost i da funkcionira među čitateljima različitih svjetonazora i porijekla, dok istodobno Hrvatima i Maltežanima nudi kodove prepoznavanja na liniji zajedničkog mediteranskog iskustva. Immanuel Mifsud (1967.) nagrađivani je autor nekoliko zbirki priča i pjesama, a objavljuje i priče za djecu. Predaje maltešku suvremenu književnost i kazalište na Sveučilištu u Malti. Njegova knjiga U ime oca (i sina) (2010.), u prijevodu (s engleskog) Marka Kovačića i izdanju Frakture, roman je koji prkosi običajima, koji razotkriva muškarca kao ranjivo biće koje pati i plače; roman o očevima i sinovima i o tome kako je moguće prekinuti negativnu spiralu emocionalnog potiskivanja koja se stoljećima prenosi po muškoj liniji; roman koji pokazuje da nikada nije kasno, čak i ako smo nekim ljudima zakasnili pokazati koliko su nam bili važni, jer dokle god ih nosimo u sebi, oni postoje i možemo s njima razgovarati.

Vaša knjiga U ime oca (i sina), upravo prevedena na hrvatski, jedinstvena je prilika za susret hrvatskih čitatelja s malteškom književnošću. Stoga je moje prvo pitanje, kao neka vrsta uvoda, prirodno: Što čini maltešku književnost? Koje su njezine ključne teme, utjecaji?

Malteška je književnost relativno mlada – najstarije književno djelo je pjesma datirana u drugu polovicu 15. stoljeća. Tek koncem 19. i početkom 20. stoljeća počelo se razvijati ono što se danas naziva malteškom književnošću, tako da doista govorimo o književnosti staroj jedva nešto preko stotinjak godina. To prvo razdoblje obilježeno je utjecajima talijanskog romantizma, budući da je neposredno prije Malta prihvatila zajednicu izbjeglica iz Italije. Romantizam se, osobito u poeziji, zadržao sve do nakon Drugog svjetskog rata, tako da su naši pisci, dok je James Joyce pisao Uliksa, još pisali pjesme i romane posvećene Velikoj opsadi Malte iz 1565., a dok je europski modernizam već u književnosti izrodio antiheroja, kod nas su se tek polako počeli rađati heroji. Međutim, istodobno se u prvoj polovici 20. stoljeća ipak pojavila mala jezgra pisaca ljevičara koji su pisali o jednoj sasvim drugačijoj Malti, Malti siromašnoga proletarijata i neobrazovanoga puka, stvarajući prozna djela u potpunoj suprotnosti s romantičnim idealom. Ti su pisci bili politički aktivisti koji su svojim pisanjem ustajali protiv neznanja, koje je odgovaralo tada jako utjecajnoj Katoličkoj crkvi. Sljedeća su prekretnica 1960-e i pojava novog vala labavo povezanih autora koji su bili uvelike pod utjecajem angloameričke književnosti i željeli su promjenu. Gledajući unatrag, oni jesu posredovali određene promjene, ali nisu bili osobito skloni eksperimentiranju, koje je bilo više vidljivo u poeziji nego u prozi. Nakon njih stigla je moja generacija, koja, za razliku od prethodne, nema nikakvih ideoloških pretenzija - doba književnih pokreta je završilo. Stigli su pisci koji izražavaju nepovjerenje prema politici i ideologiji, pisci skeptični prema konceptima kao što su nacija, nacionalnost i nacionalni identitet.

Smatraju vas jednim od vodećih pisaca malteške Generacije X, a bavite se i eksperimentalnim kazalištem. U čemu se sastoji vaša avangardnost – zbog čega vam je potrebna? Vjerujete li da književnost, umjetnost, može posredovati društvene promjene?

Ne mislim da umjetnost, a još manje književnost, može išta promijeniti. Jedino što doista može izazvati promjene u društvu je moć, a književnost nema nikakvu moć osim da pruži užitak onome tko ju konzumira. Promjene koje su se dogodile u zapadnoj kulturi od 1960-ih naovamo nisu posredovali umjetnici; ako išta, oni su samo slijedili trendove svoga doba, s tužnom posljedicom da su isti oni koji su zagovarali promjene postali establišment čim su okusili moć. Umjetnici izazivaju promjene u umjetnosti, ali ne i u društvu. Da li se društvo mijenja? Da, naravno: za to postoje gospodarski, politički razlozi, a na promjene utječu i aktualne okolnosti. Ali ne mislim da umjetnost ima ikakvu ulogu u tome. Ja sam prvi pisao o nekim stvarima o kojima se prije nije pisalo: o rasizmu, o političkom nasilju 80-ih na Malti, o gubitku iluzija političkim neoliberalnim oportunizmom u 90-ima. O svemu sam tome govorio otvorenošću kakva nije do tada bila uobičajena u malteškoj književnosti. Ali od toga da su me proglasili vodećim piscem generacije daleko mi je važnije to što su s vremenom i drugi pisci počeli otvorenije pisati.

Ne mislim da umjetnost, a još manje književnost, može išta promijeniti. Jedino što doista može izazvati promjene u društvu je moć, a književnost nema nikakvu moć osim da pruži užitak onome tko ju konzumira.

Pišete i poeziju te knjige za djecu. Čitaju li Maltežani? Je li moguće na Malti živjeti samo od pisanja?

Ne, to na Malti nije moguće. Ovo je otok s manje od milijun stanovnika, koji prema statistikama čitaju najmanje u Europskoj uniji, ili su možda na pretposljednjem mjestu. To je jedna neugodna istina o Malti: mi nemamo nikakvu čitalačku kulturu. Imamo samo jedan književni festival, nema književnih časopisa, ni novinara koji se bave književnošću. Imamo puno dobrih pisaca, izdavači objavljuju njihove knjige, koje nitko ne čita. Roditelji djeci kupuju knjige dok su još mala, ali čim malo narastu, prestaju čitati. Ne znam zašto je to tako. Pretpostavljam da vjerojatno ima veze s obrazovnim sustavom koji ne potiče čitanje.

U ime oca (i sina) je kratka, ali vrlo zgusnuta, intenzivna knjiga, puna emocija garniranih snažnom sviješću nemilosrdne, nezaustavljive prolaznosti života. Život i smrt se neprekidno preklapaju. Što vam ta knjiga znači, zašto ste ju napisali?

Ta mi je knjiga na neki način trebala, jer sam se već bio počeo ponavljati: činilo mi se da je moja proza postala toliko tipična da su moji čitatelji unaprijed mogli znati što mogu očekivati. Isto tako, zamorio sam se već bio od pisanja o džankijima, usamljenicima, gay ljubavi, a i kontroverza mi je već polako postajala prejednostavna i prekomotna. Odlučio sam da je krajnje vrijeme za drastičnu promjenu, iako ni sam nisam imao pojma kakvu. Kad sam napisao ovu knjigu bilo me je jako strah da se nikome neće svidjeti – toliko je bila drugačija od svega što sam do tada napisao. Ispalo je da je knjiga totalni uspjeh, i na Malti i u svijetu. Naravno da sam je pisao i iz osobnih razloga - nadam se da se to i vidi. Ali, da vam budem iskren, meni je već pomalo dosadila. U međuvremenu sam napisao druge knjige, koje osobno smatram daleko boljima. Da, ta je knjiga za mene doista jedan intenzivni emocionalni rollercoaster a, čini se, isto tako i za moje čitatelje, osobito muške: čini se da je u doba kada govorimo o krizi muškosti, ova knjiga doista pogodila žicu – dala je glas, ne muškarcima, jer oni već imaju glas, nego muškim emocijama, koje nas uče skrivati kako bismo bolje odgovarali društveno prihvaćenom mačo stereotipu.

Riječ je o autofikcijskoj prozi, ali ipak ne i autobiografskoj. Otponac za priču je otkriće očeva dnevnika...

Ideju za knjigu dobio sam nakon što sam slučajno našao očev dnevnik. On je bio odlikovani veteran Drugog svjetskog rata koji se borio protiv nacista. Moj je otac bio polupismen čovjek, ali bio je opsjednut pisanjem. Pisao je ratni dnevnik, kao i druge zapise koje sam pronašao. Fasciniralo me to kako netko tko jedva da zna pisati toliko drži do pisanja: zapisivao je doista svašta, kratke opise na poleđinama fotografija, ali I detaljne upute što mi, njegova djeca, trebamo učiniti nakon što umre. Jer moj je otac bio opsjednut i smrću; volio je odlaziti na groblje, tamo je nalazio mir, mjesto gdje je mogao razmišljati o smrti. Često me vodio sa sobom – ne trebam ni reći da nisam osobito uživao u tim izletima, budući da kao dječak nisam baš volio razmišljati o smrti, što je opsesija koju sam u međuvremenu naslijedio. Tako da je to, naravno, jedna izuzetno osobna knjiga, u kojoj promišljam o svojem odnosu s ocem, ali i sa svojim sinom, koji se rodio samo nekoliko mjeseci nakon njegove smrti.

Pretpostavljam da je religijska konotacija naslova ‘nenamjerna’ igra riječi?

Naslov nema veze s kršćanstvom; posudio sam ga dijelom od Jacquesa Lacana – knjiga obiluje snažnim freudovskim i lakanovskim elementima. U nekim prijevodima, primjerice francuskome, nakladnik Gallimard je tražio da se promijeni naslov, iz straha da bi izvorni naslov mogao biti interpretiran religijski umjesto psihoanalitički.

Čini se da je u doba kada govorimo o krizi muškosti, ova knjiga doista pogodila žicu – dala je glas, ne muškarcima, jer oni već imaju glas, nego muškim emocijama, koje nas uče skrivati.

Knjiga obiluje referencama na filozofe koje vas, zajedno s ostalim brojnim referencama, predstavljaju kao pisca intenzivno zagledanog u vlastitu biblioteku...

Doista posjedujem golemu knjižnicu. Za mene je ona najsvetije mjesto na svijetu. Čvrsto sam uvjeren da ne možete postati pisac, ako prije toga niste bili čitatelj. Kad sam shvatio da bih se mogao baviti pisanjem, odlučio sam čitati - kako bih mogao pisati. Ponekad strahujem da ću, ako jednoga dana shvatim da sam potrošio svu svoju kreativnu energiju za pisanje, prestati i čitati.

Fascinira vas tijelo, taj divni alat prokreacije, Vladar života. Tema tijela i čina rađanja automatski asocira na ženu. U knjizi se referirate na djela feministkinja Susan Bordo i Helene Cixous; recite mi nešto o poziciji žena na Malti, koja je 98 posto katolička zemlja; kome pripada tijelo Maltežanke?

Taj podatak je mit kojemu vjerojatno pridonose na stotine crkvi i kapela kojih je otok pun. Ali prema nedavnom ispitivanju koje je provela Katolička crkva, vjeru prakticira manje od 60 posto krštenih Maltežana. Naše je katoličanstvo lažno; ono je možda najveća malteška laž među tolikim lažima. Sve je to samo fasada, ceremonijalnost i idolatrija. Siguran sam da je Isus jako razočaran nama. Ne možete se nazivati kršćaninom i istodobno mrziti afričke izbjeglice jer imaju crnu kožu, ili ne prihvaćati Arape jer su muslimani. Malteško se katoličanstvo svodi na lokalne svetkovine i ritualno oblokavanje. Ali da, spomenuli ste tijelo. Točno, jako me zanima tijelo, oduvijek; doktorirao sam na temi tijela u malteškoj književnosti. Također me izuzetno zanima drugi val feminizma, s naglaskom na francuski feminizam. Doduše, ne razumije zašto u svojem pitanju spajat katoličanstvo i žene. Pa nije katolička vjera jedina koja ne poštuje žene! To je još jedan mit. Žene su stoljećima omalovažavane, diljem svijeta, bez obzira na vjeru. Na Malti je dopušten istospolni brak, a istospolni parovi mogu posvaja ti djecu, što je u drugim kršćanskim zemljama još uvijek zabranjeno i smatrano grijehom. Ne i na Malti. Ono za što se žene sada bore - naravno, ne sve - je pravo na pobačaj, koji je još zabranjen. Ali tu problem nije samo Crkva. Što se tiče svih ostalih ‘ženskih’ pitanja, na našim sveučilištima više je žena nego muškaraca, a i u književnosti se danas objavljuje više žena nego ikad do sad. Međutim, kad već govorimo o rodnim pitanjima, podsjetit ću vas da se knjiga ‘U ime oca (i sina)’ bavi ranjivošću muškarca! Budući da se volim hvaliti, dodat ću da je to u tom smislu pionirska knjiga, koja je prvi put u malteškoj književnosti prikazala muškarca u krizi, ranjene muškosti. Netko je čak rekao, ženstvene muškosti.

Ne možete se nazivati kršćaninom i istodobno mrziti afričke izbjeglice jer imaju crnu kožu, ili ne prihvaćati Arape jer su muslimani.

Kako u praksi funkcionira imati državu na jednom malom otoku? Imate li problem prenapučenosti, što je sa zaštitom okoliša – jesu li ljudi već počeli istiskivati prirodu?

Strašno sam frustriran i gušim se I nikako mi nije jasno što me drži da ne odem. Istiskuju li ljudi prirodu? Možete se kladiti u to! Imamo vladu koja ruši na stotine stabala kako bi proširila ceste da možemo brže voziti! Građevinski lobi – koji je vrlo jak i ima dobre političke veze – dovoljno je moćan da može iskorijeniti čitava zelena područja radi gradnje apartmanskih blokova koji sumnjam da će ikada biti stavljeni u funkciju. Sad su, nakon što su zauzeli čitavu zemlju, krenuli u osvajanje neba gradnjom nebodera, a bacili su oko i na more, s projektima širenja kopna. Ta me tema kao što vidite doista strašno ljuti!

Što je s jezikom; službeni su jezici malteški i engleski - znači, svi ste bilingvalni. Pišu li neki pisci samo na malteškome, postoji li pokret za ‘maltešku’ jezičnu tradiciju, ako takve ima? Na kojem ste jeziku vi odabrali pisati? Utječe li to na vašu književnu karijeru?

Većina pisaca piše na malteškom. Samo mala manjina ljudi piše i govori na engleskom jeziku, što je povezano s pitanjem klase – riječ je o dijelu tzv. malteške buržoazije, potomcima onih koji su u vrijeme britanske vlasti tako nastojali biti što bliži kolonizatoru i koji povijesno s prezirom gledaju na malteški jezik kao na jezik nižih slojeva, smatrajući ga vulgarnim. Ne bih baš rekao da smo svi bilingvalni – službeno možda da, ali u stvarnosti nisam baš tako siguran. Ja pišem isključivo na malteškom. I to se nikada neće promijeniti. Razlozi nemaju veze s patriotizmom; mislim da vam je već sasvim jasno da nisam neki patriot. Kod nas je ono što nazivamo ‘pitanjem jezika’ jedan vrlo kompleksan fenomen, za koji bi nam bio potreban još jedan poseban intervju da bih ga objasnio. Ukratko, Maltežani pišu na malteškom. A je li to utjecalo na moju književnu karijeru? Naravno. Moje čitateljstvo, za razliku od nekog tko piše na recimo njemačkom, ne doseže milijunske brojke. Da bi me čitali hrvatski čitatelji, moja je knjige prvo morala biti prevedena na engleski, jer ne postoje književni prevoditelji koji znaju i malteški i hrvatski. E sad, mogli biste me pitati zašto onda naprosto ne pišem na engleskom, kad mi je to već službeni jezik? Iskreno, bilo bi to za mene potpuno apsurdno.

Jedini euroskeptici koje sada imamo su desničari i prikriveni fašisti koji krive Europu za to što nam dolaze afrički izbjeglice tražiti azil.

Da li se položaj malteške književnosti promijenio od ulaska Malte 2004. u EU? Jeste li vi bili ‘za’ ili ‘protiv’ i da li ste zadovoljni onime što je članstvo donijelo Malti? Kako ste zadovoljni današnjom Europskom unijom i vjerujete li u dugoročnu održivost toga projekta?

Bio sam, i još sam, za članstvo u Europskoj uniji. Čak su i socijalisti, koji su se rukama i nogama borili protiv članstva, promijenili mišljenje. Jedini euroskeptici koje sada imamo su desničari i prikriveni fašisti koji krive Europu za to što nam dolaze afrički izbjeglice tražiti azil. Samo sam djelomično zadovoljan utjecajem Unije na Maltu. Očekivao sam da će članstvo automatski značiti slabljenje moći političkih stranaka i, posljedično, slobodniji mentalitet. Nažalost, to se nije dogodilo. Također, ne sviđa mi se odgovor Unije na izbjegličku krizu. Očite su razlike između europskog Sjevera i europskog Juga, i to šteti europskome projektu. Kako će izgledati njegova budućnost ne znam, ali ono što me brine i nije EU kao takva, već obnova popularnosti desnice i fašizma u svim europskim zemljama, uključujući one koje nisu u Uniji. To je izuzetno zabrinjavajuće i, da, mislim da bismo se toga trebali plašiti. Nacionalizam je opasan biznis.

Da li se i Malta priključila tome valu? Jesu li Maltežani konzervativni ili liberalni? Prihvaćaju li ‘druge’ i ‘drugačije’?

O ne, nema ovdje nikakve ‘drugačijosti’. Do prije par godina mrzili smo sve što je afričko i arapsko, dok su ostali stranci bili prihvatljivi, osobito ako se radilo o plavušama sa sjevera Europe. Sad se retorika, međutim, promijenila, pa nam neprijatelji više nisu Afrikanci ili muslimani nego – Stranci, s velikim 's’. Naravno, ako ste Afrikanac ili musliman, ne znači da imate neku prednost, ali sve veći broj Maltežana naprosto ne podnosi sve strance. Ironično je da je naše gospodarstvo proteklih godina snažno raslo baš zbog velikog broja inozemnih radnika. Da, kao što sam već rekao, prije nekoliko smo godina legalizirali istospolni brak i dopustili istospolnim parovima usvajanje djece, ali to ne znači da smo liberalni. Pisani je zakon jedno, a narodni drugo.

Je li aktualna pandemija iole utjecala na to kako ljudi razmišljaju; jesu li možda postali bolji? Hoće li ova kriza imati i neke pozitivne posljedice na svijet? Jeste li u tom smislu optimist?

Mene uglavnom smatraju pesimistom. To mi ne smeta. Danas čim kritiziraš vladu, optuže te da ‘nisi pozitivan’. Mrzim tu riječ, pozitivan. Baš mrzim! ‘Biti negativan’ nije moderno. Zato namjerno nastojim na sav glas biti jako negativan. Pandemija, naravno, nije ni trunčicu promijenila način na koji ljudi na Malti razmišljaju. Naš premijer se još u svibnju hvalio da smo pobijedili virus. Možete li zamisliti? Tri tjedna kasnije, broj zaraženih je eksplodirao. Moram vas upozoriti da bih, kad bi neki Maltežani pročitali ovaj naš intervju, bio proglašen izdajicom jer kritiziram svoju vladu i narod pred stranom novinarkom. Takvo je razmišljanje zastrašujuće, a pandemija ga je dodatno pogoršala. Zašto? Jer se politička retorika od ožujkasvodi na pozivanje naroda da ‘ima vjere u naciju’ pred zajedničkim neprijateljem Covid-19; probudio se stari mentalitet opsadnog stanja koji ljude tjera da se virusu obraćaju mašući državnom zastavom sa svojih balkona i krovova. Dakle, iskrivljeni osjećaj za nacionalno jedinstvo dodatno je ojačao. A nakon što je ukinuta karantena, život se nastavio kao da je nikada nije ni bilo.