Na naslovnoj fotografiji: Hila Blum (autor: Omer Armoni); naslovnica (izvor: Fraktura)
Članak izvorno objavljen na stranici Jutarnjeg lista
Napisala Karmela Devčić
Izraelska književnica Hila Blum u svom romanu kojeg je kod nas izdala Fraktura pripovijeda ‘o malim pogreškama koje je lako počiniti i koje usprkos tome nitko ne može oprostiti‘
Kad je prvi put, kriomice, vidjela svoje unuke, gledala je u
njih poput voajerke, s ceste, kroz prozor nepoznate joj kuće bez zavjesa, vireći u stan u stranoj zemlji u kojem te djevojčice
žive sa svojom majkom, a njezinom kćeri. Žena iz ove priče nije se usudila prići bliže prozorima kroz koje ih je promatrala. Plašljiv pogled uprla je u njihov dom, ćutila je toplinu koja
vlada unutra. "Postojao je dom... Bio je to stan dobrog srca."
Gledala je te djevojčice svijetle kose, "sipke poput brašna među prstima", gledala je i svoju kćer, tu ženu koju godinama nije vidjela i čiju je adresu pronašla, kćer koja je s njom prekinula kontakt, a u čiji je odgoj ugradila svu svoju majčinsku pažnju, brigu, kojoj je željela najbolje na svijetu.
Izraelska književnica Hila Blum u svom romanu Kako voljeti svoju kćer (prijevod Andrea Weiss Sadeh, izdavač Fraktura) pripovijeda "o malim pogreškama koje je lako počiniti i koje nitko ne može oprostiti". Točno tako kaže njezina junakinja, nesretna majka na početku romana punog referenci na knjige i filmove, uglavnom one koji pričaju o, na prvi pogled nevidljivu, tankom ledu koji lako pukne i potopi odnose među najbližima.
Susjedi se ne bi bunili
Roman govori o ženi koja traga za odgovorima kako je odnos koji je započela i gradila u ljubavi i roditeljskoj nježnosti, jer bila je majka "zaljubljena u svoju kćer, luda za svime u njoj", stigao do točke da su ona i kći izgubile kontakt, da je kći emigrirala, ne javivši ni novu adresu.
Pripovijedajući o njezinom odrastanju i odgoju reda slike iz prošlosti, sjećanja i dugo zataškavane emocije, vraća se scenama roditeljske brige, podizanju djevojčice, čitatelj prati kako je i gdje moguće prijeći granicu između roditeljskog vodstva, zaštitničkog ponašanja i posjedovanja.
"Stvarajući lik te majke opisivala sam ponašanje, odgoj, život za koji bi većina ljudi rekla da su normalni. To nije neko patološko ponašanje roditelja. Da ste susjeda te obitelji, da promatrate tu majku i kćer, nema ničeg što bi vas alarmiralo da pomislite da majka ugrožava dijete ili da mu na bilo koji način škodi. To je roditeljstvo kakvo je posvuda kod nas", govori u razgovoru za Jutarnji Hila Blum. Nekadašnja je izraelska novinarka, književna urednica, među ostalim, uređuje i knjige u nas vrlo čitanog Etgara Kereta.
"Stvarajući lik te majke opisivala sam ponašanje, odgoj, život za koji bi većina ljudi rekla da su normalni. To nije neko patološko ponašanje roditelja. Da ste susjeda te obitelji, da promatrate tu majku i kćer, nema ničeg što bi vas alarmiralo da pomislite da majka ugrožava dijete ili da mu na bilo koji način škodi. To je roditeljstvo kakvo je posvuda kod nas", govori u razgovoru za Jutarnji Hila Blum.
Žene u vojsci
Govoreći kako je nastao roman ističe da nije krenula ni od radnje ni od likova. "Zanimalo me je pisati o roditeljima koji, vođeni onim što osjećaju kao ljubav, ponekad mogu napraviti krive stvari. Zanimala me šteta koja može biti napravljena dok se ljudi zapravo trude svom djetetu dati najbolje od sebe. Moja je kći u to doba bila sedmogodišnjakinja, hrvala sam se i s nekim svojim strahovima, krenula sam od tih emocija. Pišući skice taj sam dokument u kompjutoru nazvala "Kako voljeti svoju kćer" i tako je krenulo.
Knjiga je, ističe više puta, posve fikcijska.
Možemo li vlastitu djecu voljeti - previše?
"Roditelji dnevno donose stotine odluka. Ne mislim da su odnosi majki i kćeri nužno komplicirani, dapače. No kći, samim tim što s majkom dijeli isti rod, možda u životu prolazi slične faze kao majka. Možda. I zato je taj odnos možda ponekad više opterećen emocijama. Majke u kćeri ponekad ugrade svoja vlastita iskustva, trenutke života... Možda ima nešto i u tome."
Autorica u romanu ne pripovijeda linearno i ne donosi odgovore na neka od ključnih pitanja. Namjerno ne nudi mapu za snalaženje u tom odnosu koji opisuje. Čitateljima pušta da zaključuju.
I nakon nemila događaja kći i majka iz romana "Kako voljeti svoju kćer" možda se ne razumiju, ali se i dalje doimaju bliskima.
"Mislim da je tragedija ove majke i kćeri u tome što se kći nije mogla usprotiviti majci, da joj se kći mogla malo više usprotiviti, ova bi majka imala bolju sudbinu. Jer, kad se ne možete oduprijeti, usprotiviti nekome, to nije stoga što ste se odvojili od te osobe, već stoga što ste i dalje jako povezani na mnogo različitih načina. Da se mogla odvojiti od majke, mislim da bi tada mogla i fizički ostati blizu majke, da ne bi morala otići tako daleko", razmišlja Hila Blum.
Majka je osamnaestogodišnjakinje. Je li kći, pitam, pročitala ovaj roman.
"Počela sam ga pisati kad je njoj bilo sedam, a objavila prije dvije godine. Dala sam joj ga na čitanje kad je rukopis bio gotov. Taj je roman fikcija, nema veze s mojim životom, ali naravno da se dok pišemo oslanjamo na naše znanje, ono što smo u životu čuli, zaključili, naučili. Nije to moja priča, ali i dalje mi je bilo bitno da je moja kći pročita prije nego što je objavim, da provjerim kako će se ona osjećati u vezi s tim. Zamolila sam da mi kaže sve što će je u toj priči na bilo koji način uznemiriti. Uzela je isprintane stranice i otišla u sobu. Pročitala je to odjedanput. Izašla je iz sobe nakon dva i pol ili tri sata. Prvo što je rekla bilo je: 'O čemu si ti razmišljala dok si izmišljala ovakav zaplet? Kako ti je ovakvo nešto uopće palo na pamet?' Meni su takvi njeni komentari bili veliko olakšanje. Pričale smo o puno aspekata tog romana."
"Roditelji dnevno donose stotine odluka. Ne mislim da su odnosi majki i kćeri nužno komplicirani, dapače. No kći, samim tim što s majkom dijeli isti rod, možda u životu prolazi slične faze kao majka. Možda. I zato je taj odnos možda ponekad više opterećen emocijama. Majke u kćeri ponekad ugrade svoja vlastita iskustva, trenutke života... Možda ima nešto i u tome."
Kao i sve izraelske djevojke i momci, po završetku srednje škole, za dva mjeseca, kći odlazi u vojsku. Hilu Blum pitam kako se osjeća u vezi toga.
"U Izraelu je u tom smislu, mislim, vjerojatno lakše biti majka kćeri negoli sina. Jer, sinovi su u vojsci puno više istureniji, opasnije je za njih. Djevojke su u vojsci 24 mjeseca, dečki 36, ali ima puno raznih pravila, neki ostaju dulje, neki kraće, ovisno o raznim stvarima. Ja sam sretna što imam kći", govori Hila Blum.
Članak izvorno objavljen na stranici Jutarnjeg lista
Napisala Karmela Devčić
