Hervé Le Tellier: Anomalija

Ubiti nekoga i nije neki kunst. Treba promatrati, uhoditi, razmišljati, i to mnogo i, u datom času, isprazniti glavu. Baš to. Isprazniti glavu. Nekako postići da se svijet usuče, usuče i svede na puščanu cijev ili oštricu noža. I to je sve. Bez preispitivanja, bez podlaganja srdžbi, samo protokol, metodičnost. Blake to zna raditi, i to već tako dugo da ni ne zna otkad zna. Poslije ostalo dođe samo od sebe.

Blake živi od tuđih smrti. Samo bez prodika, molim vas. Ako netko želi razglabati o etici, on je spreman uzvratiti statistikom. Jer – Blakeu je žao – kad ministar zdravstva skreše budžet, kad ukine ovdje CT, ondje liječnika, negdje drugdje odjel za reanimaciju, on itekako dobro zna da poprilično skraćuje život tisućama neznanaca. Odgovoran – da, kriv – ne; stara pjesma. S Blakeom je obrnuto. Uostalom, nema se on što pravdati, boli ga briga.

Ubijanje nije poziv, prije predispozicija. Stanje duha, ako nam je tako draže. Blakeu je jedanaest godina i ne zove se Blake. Sjedi pored majke, u peugeotu, na sporednoj cesti nedaleko od Bordeauxa. Automobil se ne kreće naročito brzo, cestu prelazi pas, udarac ih tek neznatno skrene s puta, majka viče, koči, prejako, automobil zatetura, motor se ugasi. Ostani u autu, dušo, Bože moj, ostani u autu. Blake ne sluša, slijedi majku. Riječ je o sivodlaku koliju, udarac mu je raznio grudište, krvari uz cestu, ali nije mrtav, cvili, cendra kao beba. Majka se rastrčala, u panici, rukama sinu prekriva oči, mrsi nepovezane riječi, želi pozvati hitnu. Ali, mama, pa to je džukac, to je samo običan džukac. Koli dašće na ispucanu asfaltu, njegovo slomljeno iskrivljeno tijelo savilo se pod čudnim kutom, prožimaju ga trzaji koji postupno jenjavaju, umire pred Blakeovim očima i Blake začuđeno promatra kako život napušta životinjino tijelo. Kraj. Kako ne bi zbunio majku, dječak malo glumi tugu, zapravo ono za što misli da je tuga, ali ne osjeća ništa. Majka stoji skamenjena pred malenim truplom, Blake postaje nestrpljiv, vuče je za rukav, ajmo, mama, nema smisla ovdje stajati, mrtav je, idemo, zakasnit ću na nogomet.

Ubijanje su i kompetencije. Blake otkriva da posjeduje sve što je za to potrebno onoga dana kad ga ujak Charles povede u lov. Tri hica, tri zeca, dečko ima dara. Nišani brzo i precizno, umije se prilagoditi i najgorim prastarim karabinkama, i najslabije ugođenim puškama. U lunaparku ga djevojke vuku za rukav, hej, pliz, bi mi nabavio ovu žirafu, slona, Game Boy, tooo, ajde opet! i Blake dijeli plišance, igraće konzole, postaje noćna mora štandova za pucanje, da bi se potom opredijelio za djelovanje u diskreciji. I Blakeu se sviđa ono čemu ga podučava ujak Charles, daviti srndaće, derati zečeve. Da se razumijemo: ubiti, dokrajčiti ranjenu životinju ne pruža mu nikakvo zadovoljstvo. On nije zlica. Ne, ono što mu se dopada jest tehnička izvedba, besprijekorna rutina što se uspostavlja uslijed ponavljanja.

Blakeu je dvadeset godina i pod svojim veoma francuskim prezimenom, Lipowski, Farsati ili Martin, upisao je ugostiteljsku školu u jednom gradiću u Alpama. I nije riječ o izboru jer drugoga nije bilo, ma kakvi, mogao se baviti i koječim drugim, volio je i elektroniku, programiranje, bio je nadaren za jezike, evo, za engleski mu je bio dovoljan tromjesečni tečaj na Lang’su u Londonu i već ga je govorio gotovo bez naglaska. Ali Blakeu je jednostavno najmilije kuhati, radi te nirvane koja nastupi dok osmišljava recepte, tog vremena što protječe bez žurbe čak i kad u kuhinji nastane strka, tih dugih spokojnih sekundi dok promatra maslac što se topi na dnu tave, luk što se dinsta, sufle što buja. Voli mirise i začine, voli aranžirati boje i okuse na tanjuru. Mogao je biti najbolji učenik u cijeloj školi, ali, jebemu miša, Lipowski (ili Farsati, ili Martin), stvarno ne bi škodilo da ste malo ljubazniji prema klijenteli. Ovo je uslužno zanimanje, uslužno, čujete li, Lipowski (ili Farsati, ili Martin)!

Jedne večeri u nekom kafiću neki pripit tip kaže mu da bi želio dati ubiti nekog drugog. Za to zasigurno ima dobar razlog, nešto u vezi s poslom, ženom, no Blakeu je to nebitno.

“Bi li ti to odradio, za lovu?”
“Ti si lud”, odgovori Blake. “Potpuno lud.”
“Platit ću ti, i to obilato.”

Svota koju nudi sadržava tri nule. Blake se smije.

“Ma daj, zezaš?”

Blake pijucka, ne žuri se. Tip se izvalio preko šanka, Blake ga protresa.

“Slušaj, znam tipa koji će ti to obaviti. Za duplu lovu. Nisam ga osobno upoznao. Sutra ću ti reći kako da dođeš do njega, ali poslije mi to više nikad ne spominji, okej?”

Te noći Blake izmišlja Blakea. Po Williamu Blakeu, kojeg je čitao nakon što je pogledao Crvenog zmaja, film s Anthonyjem Hopkinsom, i zato što mu se svidjela pjesma: “U opasnom kad svijetu tom / Nađoh se plačuć, nemoćan, nag, / Kao u oblak skriven vrag.” Osim toga, Blake, black i lake, crno i jezero, efektno zvuči.

Već sutradan jedan sjevernoamerički server zaprima e-mail adresu stanovitog blake.mick.22, otvorenu u nekom ženevskom cybercaféu, Blake od neznanca kupuje rabljeno prijenosno računalo za gotovinu, pribavlja staru Nokiju i prepaid bon, fotoaparat i teleobjektiv. Kad se tako opremio, kuharski pripravnik dostavlja tipu kontakt onog “Blakea”, ali ne može garantirati da je adresa još važeća, potom čeka. Tri dana poslije čovjek iz kafića šalje Blakeu izvještačen mail iz kojeg se nazire da je nepovjerljiv. Propituje. Traži falingu. Ponekad pušta da između dva maila protekne cijeli dan. Blake spominje metu, logistiku, rok isporuke, i te predostrožnosti tipa konačno umire. Ugovaraju posao, Blake traži pola svote unaprijed: i to je već broj s četiri nule. Kad mu čovjek napiše da želi da stvar izgleda kao “prirodna smrt”, Blake udvostručuje svotu i traži da mu dade mjesec dana. Sad već uvjeren da ima posla s profesionalcem, tip pristaje na sve uvjete.

Ovo mu je prvi put i Blake se snalazi kako zna i umije. Već je i sad krajnje pedantan, oprezan, dovitljiv. Pa barem se filmova nagledao. Čovjek ne može ni zamisliti koliko plaćeni ubojice duguju hollywoodskim scenaristima. Od samog početka karijere novac od narudžbe i informacije o ugovoru preuzimat će u plastičnoj vrećici ostavljenoj na mjestu koje sam odredi, u busu, fast foodu, na gradilištu, u kanti za smeće, u parku. Izbjegavat će suviše izolirane zone u kojima bi se vidjelo samo njega, pa i izrazito javna mjesta na kojima pak on nikoga ne bi mogao uočiti. Bit će ondje satima prije kako bi nadgledao lokaciju. Nosit će rukavice, kapuljaču, šešir, naočale, ofarbat će kosu, naučit će navući periku, uvući obraze, napuhati ih, posjedovat će na desetke registarskih tablica najrazličitijih zemalja. S vremenom će se Blake uputiti u bacanje noža, half-spin ili full-spin, ovisno o udaljenosti, u izradu bombe, u vađenje meduzina otrova, kojem je nemoguće ući u trag, znat će u par sekundi sastaviti i rastaviti devetmilimetarski Browning, Glock 43, naplaćivat će honorare i plaćati oružje u bitcoinima, kriptovaluti čijem je kretanju nemoguće ući u trag. Napravit će svoju web-stranicu na deep webu, a darknet će za njega postati dječja igra. Jer na internetu postoje upute za apsolutno sve. Dovoljno je potražiti.

Njegova je meta, dakle, muškarac, pedesetogodišnjak, Blake dobiva likovu fotografiju, prezime, ali odlučuje ga zvati Ken. Da, po Barbikinu mužu. Dobar izbor: uz takvo ime ni postojanje mu nije sasvim izvjesno.

Ken živi sam, ajde, barem to, misli si Blake, jer da je lik oženjen i da ima troje djece, stvarno ne zna kako bi stvar izveo. S druge strane, za metu te dobi ne preostaje mnogo opcija za prirodnu smrt: automobilska nesreća, curenje plina, srčani udar, koban pad. Točka. Za podmetanje kvara na kočnicama ili na volanu Blake još nema potrebno umijeće, baš kao što još ne zna ni pribaviti kalijev klorid, koji bi prouzročio srčani udar; ni trovanje plinom ne djeluje mu baš kao opcija. Neka to bude pad. Deset tisuća stradalih godišnje. Poglavito starci, ali što je tu je. Istina, Ken nije atlet, ali ni tučnjava ne dolazi u obzir.

Ken živi u trosobnom stanu u prizemlju kuće, blizu Annemassea. Tijekom tri tjedna Blake samo promatra i kuje planove. Od avansa si je kupio stari renaultov kombi, jednostavno ga opremio, stolac, madrac, priručne baterije za osvjetljavanje, i smjestio se na pusto parkiralište s pogledom na stambeni blok. Odande se stan vidi kao na dlanu. Svakoga dana Ken izlazi oko osam i trideset, prelazi švicarsku granicu, vraća se s posla oko sedam navečer. Vikendima mu se katkad pridruži neka žena, profesorica francuskog u deset kilometara udaljenom Bonnevilleu. Utorak je najritualiziraniji, najpredvidljiviji dan. Ken stiže kući ranije, odmah ponovo izlazi i odlazi u teretanu, vraća se dva sata poslije, ostaje u kupaonici dvadesetak minuta, zatim večera pred telkom, zadrži se neko vrijeme pred računalom i odlazi spavati. Neka to bude utorak navečer. Šalje poruku klijentu u skladu s dogovorenim kodom: “Ponedjeljak, osam navečer?” Dan manje, dva sata ranije. Naručitelj će se, dakle, pobrinuti da ima alibi za deset sati u utorak navečer.

Tjedan prije rečenog dana Blake na Kenovu adresu naručuje dostavu pizze. Dostavljač zvoni, Ken otvara vrata, bez oklijevanja, začuđeno razmijeni par rečenica s dostavljačem, koji potom odlazi odnoseći kutiju. Blakeu je to dovoljno.

Sljedećeg utorka i sam se pojavljuje s kutijom za dostavu pizza u haustoru, na časak promotri pustu ulicu, obuje navlake protiv klizanja, provjeri rukavice te pričeka da bi pozvonio na vrata u trenutku kad Ken izlazi iz tuš-kabine. Ken otvara u kućnom ogrtaču i uzdahne kad u dostavljačevim rukama ugleda kutiju za dostavu pizza. No prije nego što stigne išta izustiti, prazna kutija pada, a Blake mu na prsa utiskuje krajeve dvaju elektrošokera. Ken pada na koljena uslijed udara struje, Blake ga pridržava pri padu i nastavlja pritiskati još deset sekundi, sve dok se ovaj ne prestane micati. Proizvođač je najavio voltažu od osam milijuna, Blake ju je na sebi testirao sa samo jednim elektrošokerom i zamalo pao u nesvijest. Odvlači do kupaonice Kena, koji slini stenjući, još ga jednom strese strujom da ne bi bilo da škrtari i jednim jedinim pokretom, zapanjujuće nasilno – kretnjom koju je deset puta uvježbavao s kokosovim orasima – prima u ruke Kenovu glavu, podiže je pridržavajući je za sljepoočnice i svom snagom odbacuje prema rubu kade; lubanja se rasprskava, jedna pločica puca od siline udarca. Krv se počinje razlijevati, skrletna i ljepljiva poput laka za nokte, šireći onaj svoj fini miris tople hrđe, usta ostaju razjapljena, tupa, širom otvorene oči prazno bulje u strop. Blake razgrće kućni ogrtač: električni šokovi nisu ostavili nikakav trag. Namješta tijelo što bolje može, u skladu s hipotetetskom putanjom koju bi mu nametnula sila teža da je bila riječ o tragičnom poskliznuću.

I tada, u trenutku kad ustaje diveći se vlastitoj raboti, obuzme ga neopisiva želja za pišanjem. Blake se toga nikad ne bi sjetio. Treba reći da u filmovima ubojice ne pišaju. Potreba je tako snažna da čak pomišlja da se olakša u umivaonik, pa i po cijenu da poslije mora detaljno očistiti. No budu li murjaci imalo inteligentni ili jednostavno sustavni, krenu li metodično slijediti proceduru, pronaći će DNK. Neizbježno. U svakom slučaju, tako misli Blake, pa, usprkos preklinjanju mjehura, nastavlja sprovoditi svoj plan, dok mu se lice grči od muke. Dohvaća sapun, snažno ga pritišće o Kenovu petu, utiskuje trag na pod i baca ga u smjeru u kojem bi se, prema njegovoj pretpostavci, otklizao: sapun poskakuje i uglavljuje se iza WC školjke. Savršeno. Pronalazak sapuna zavest će istražitelja koji će biti presretan što je riješio enigmu. Blake podešava temperaturu tuša na najjače, otvara ga, usmjerava mlaz prema licu i prsima trupla izbjegavajući svaki dodir s vrelom vodom te izlazi iz kupaonice. 

Blake odjuri do prozora, navlači zastore, još jednom pregledava prostoriju. Ništa ne upućuje na to da je netko vukao tijelo nekoliko metara, ružičasta voda počinje plaviti parket. Računalo je upaljeno, na zaslonu prizori engleske trave i cvjetnih nasada. Ken je imao smisla za biljke. Blake izlazi iz zgrade, skida rukavice, zapućuje se bez žurbe do skutera parkiranog dvjesto metara dalje. Kreće, prelazi kilometar puta i konačno staje da bi se popišao. Bemti, i dalje su mu na nogama crne pamučne navlake. 

Dva dana poslije zabrinuti kolega obavijestit će policiju koja će otkriti nesretnu pogibiju Samuela Tadlera. Istoga dana Blake prima ostatak dogovorene svote.

Sve ovo dogodilo se vrlo davno. Odonda je Blake sebi izgradio dva života. U jednom je nevidljiv, iza dvadeset prezimena i isto toliko imena, te raspolaže odgovarajućim putovnicama raznih država, među kojima ima i pravih biometrijskih, da, jednostavnije je nego što mislimo. U drugom, pod imenom Jo, iz sjene vodi uspješnu parišku tvrtku za dostavu vegetarijanskih jela, s podružnicama u Bordeauxu, Lyonu, a sada i Berlinu i New Yorku. Njegova suradnica Flora, koja je ujedno i njegova žena, i njihovo dvoje djece žale se da je prečesto, a ponekad i predugo na putu. To je točno.

"Anomalija", naslovnica; izvor; Fraktura

Roman je s francuskog jezika prevela Ursula Burger.