Goran Vojnović: Đorđić se vraća

Još uvijek nemam svoj fudbalski klub! Ali to me uopće ne jebe. Boli mene ona stvar za to što je lopta okrugla pa se nekima otkotrlja u gol, a drugima u gol-aut. Pa se onda neki grle kao pederčine, a drugi si jebu majke. Sve je to meni samo pičkin dim. Trčkaraju mladi zdravi momci po travici, sudija peder nešto pišti, ekipa šalje u pičku materinu njegovu širu obitelj, dvaput po tričetvrt sata, što bi rekli Slovenci, i gotovo. Domaći su upisali nova tri boda u borbi za opstanak, ljudi su izgurali još jednu nedjelju. Život ti je nedeljno popodne, kao što bi rekao Radovan. Dug je i dosadan i loše završava.

Samo što čovjek ne ide na sjevernu tribinu Marakane zbog fudbala. Na sjevernu tribinu ideš zato da se okupiš. Dolje na igralištu bi invalidi mogli igrati videoigrice, nama gore bi pucao kurac. Zato što mi gore igramo svoju igru.

"Najjači smo, najjači! Cigani smo, Cigani!"

Ajde, možda prvih nekoliko puta još gledaš tekmu pa te kao nervira linijski sudija, i lijevi bočni kojeg pokušavaju prodati u drugu mađarsku ligu pa zato mora igrati, iako ne bi trebao gledati nogomet ni na televiziji. Na samom početku su mi te četničke fore išle na sve žive organe, baš sam mrzio sve te bradonje na transparentima i na majicama i sve to, ali onda se opustiš. Okupljanje ti je kao droga, brale. Navučeš se. Prvi put ti je malo loše dok se dereš "Raaatko Mladić!" pa kao imaš lošu savjest, drugi put je više nemaš, treći put ti već paše. Zato što se ne dereš sam, nego se dereš zajedno s trideset tisuća drugih idiota. I to baš onakvih idiota kakav si ti sam. To je stvarno nešto. Stojiš na sjevernoj tribini Marakane, okružen s trideset tisuća manijaka i dereš se na sav glas.

"Srbija! Srbija! Srbija!"

Baš to osjećaš, kako ti rastu muda u gaćama. I nema veze šta se dereš, samo da se dereš. "Raaatko Mladić!" ili "Duuule Savić!", sve ti je to na sjevernoj tribini isti kurac.

To normalni ljudi ne shvaćaju. Ne shvaćaju oni da mene zaboli za Ratka Mladića i za četnike i za bodljikavu žicu Srebrenicu. Ne shvćaju oni da ja idem na Marakanu samo zato da se zagrlim. I da mene drugi zagrle. Jebiga, ti to ne možeš skontat ako nisi bio tamo. Ne možeš ukapirat da na sjevernoj tribini nije važno jesmo li moji rođaci i ja došetali na Marakanu s Kalemegdana ili smo prismrdili iz jebene Bijeljine. Zato što smo tu svi svoji. Ja tu imam trideset tisuća braće. Okupljeni da se malo ispraznimo.

Jebiga, jedni su na Facebooku, mi drugi idemo na Marakanu i tamo jebemo majku pederima, šiptarima, kaubojima, ustašama, balijama, majmunima i svima ostalima kojima treba jebati majku. I u biti svima koji te u životu nerviraju. Ženama, ljubavnicama, poštarima ili kretenčini koji te nabije u FIFI 17. U životu ti je to jednostavno tako. Ili ti jebeš majku kretenčinama ili je oni jebu tebi. I meni su se kojekakvi kretenčići najebali mamice i još koječega drugoga, a sad im ja na Marakani malo jebem njihove mamice.

"Srbija! Srbija! Raaatko Mladić! Mater vam jebeeeem!"

Nećete vi više mene jebati! Neću ja više biti vaš čefur! Neću ja više biti Janez, Bosanac, Srbin, izbjeglica, Slovenac, dotepenac, Južnjak! Neću više biti ni od dolje, ni od gore, ni kurac, ni palac. Ja neću biti više ništa.

"Raaatko Mlaadiić!!!"

Ja sam ti niko i ništa. Marko Đorđić. Dva đ i meko ć. I tačka. Jasno? Jel jasnooooo?!

"Srbija! Srbija!!!"

Ali džabe ja sve to pričam. Ja tu mogu nešto do sutra, ali nitko neće skontat da ja nisam Delija i da nisam četnik. I da se meni živo jebe za Crvenu zvezdu i za nogomet. Od nas pet koji idemo zajedno na Marakanu, zapravo se samo Branislavu ne jebe za nogomet. On to stvarno prati. On je trenirao nogomet i još uvijek po cijele vikende gleda englesku ili španjolsku ligu pa nam onda tumači zašto je Real u kurcu i zašto će Liverpool za sezonu ili dvije biti nenadjebiv. Mi ostali idemo zato da dođemo, kao što bi rekao moj fužinski komšija Senad. I zato što je nedjeljom na Marakani bolja atmosfera nego u Bijeljini. I zato što su u Beogradu bolje pičke. I zato što Nebojša guzi jednu Beograđanku.

Nebojša se samo vozi s nama do Beograda, on uopće ne ide na tekmu. A onda mi njemu na putu natrag pričamo o tekmi, a on nama o guženju. Pa ga onda Rile svaki put prca da će sljedeći put on sam ići na tekmu, a Branislav, Zeko, ja i on ćemo ići guziti njegovu studenticu. Da mi vidimo jel to stvarno bolje od Marakane i nogometa i ludila. A pederčina Branimir svaki put kaže da mi možemo guziti koga god hoćemo, a on će lijepo guziti svoju Jelenu i fertig.

A onda do Bijeljine svi prcamo Branislava zato što je toliko glup da u najboljim godinama guzi samo jednu curu, a on nam smrtno ozbiljno tumači da je bolje guziti jednu žensku svaki dan, nego različite ženske svakih pola godine. Uvijek ga malo pustimo da on iznese te svoje gluposti, a onda ga pitamo jel bolje ić jednom u pola godine na Marakanu gledati Zvezdu i Partizan ili svaki dan kod kuće na teveu gledati reprizu tekme Čukarički – Borac iz sezone 2014./2015.

"Srbija! Srbija!"

Tu se već valjamo od smijeha dok Branislav uvrijeđen tumači da Čukarički i Borac uopće ne igraju u istoj ligi, samo mu onda Nebojša zabiberi da on i Jelena isto nisu ista liga, jer je ona druga španjolska liga te se ponekad, kad joj uspije ne pretjerati sa šminkom, čak probije u prvu ligu, a on je treća rekreativna liga Republike Srpske.

I tako dalje, prcamo ga sve do Bijeljine. Sve do ponedeljka.

* * *

Samo, ako hoću biti pošten, i ja bih svaki dan htio karat jednu te istu žensku. Da ta ženska nije otišla u Singapur i da smo nas dvoje još uvijek zajedno i ono, i da smo se skupa preselili u Njemačku ili Švedsku i bog nas veseli. Samo što su njoj Njemačka i Švedska bile previše blizu Bosne pa je počela sanjat o jebenom Singapuru. Da, tako ti je to, burazeru. Nekad je Slovenija Bosancima bila daleko, danas im je Švedska preblizu.

"Tamo bar neće biti Bosanka", rekla je Ranka kad je čula da je otišla u Singapur. Jer šta Singapurci znaju šta je to Bosna, šta ne, Ranka? Zna Ranka te Singapure i to.

"Biće nešto drugo ako neće bit Bosanka. Uvijek si nešto. Kud god da odeš. Samo si za rođenu mater Marko i ništa više", odgovorio joj je Radovan, koji se pod stare dane pravi pametan da boli glava.

Ionako nema veze to što je ona u Singapuru. I ako je tamo najsmrdljivija čefurka, neće se vratiti. Pa čak i kad bi se vratila, šta bi ona radila sa mnom? Sa seljakom koji se svake nedjelje dere "Raaatko Mladić!"? Jebiga, to ti ne možeš objasnit ženskoj glavi. Ženska glava ne može skontat kakav ti je to filing kad se trideset tisuća ljudi dere skupa s tobom. On ne može skontat da je onda svejedno šta se dereš, zato što je fora samo u tome da atmosfera bude paklena do jaja. Ženska glava ne može skontat da je to isto kao kod trubača, gdje nije fora u glazbi i u melodiji, nego je fora u limenom zvuku koji ti spali tintaru. Ženska glava ne može skontat da trubači mogu svirati sve živo, i narodnjake ako baš hoćeš, a ti ćeš svejedno odvalit na to. To ženska glavane može skopčat. Ženska glava samo kaže kako ga nije briga za druge, nego ga je briga samo za tebe. Ženska glava kaže kako ne želi imati muškarca koji bi skočio kroz prozor kad bi svi drugi skočili kroz prozor. Ženska glava kaže kako ne želi imati muškarca koji se dere "Raaatko Mladić!".

I zato je bolje da ženska glava ode u Singapur, zato što su u Bijeljini svi muškarci isti ovakvi idioti kakav sam i ja. Ma nemaš ti u cijeloj Bosni drugačijeg muškarca, nemaš ga na cijelom Balkanu. Nemaš ga nigdje. Možda su dvojica negdje u Švicarskoj, onda još jedan na Islandu, a svi mi drugi smo ista bagra. Zato ja sam sebi kažem "Ko je jebe, burazeru!". Ionako si je već odavno našla nekog singapurskog Janeza koji se pravi da ima žensku glavu i da ne svršava kad se trideset tisuća ljudi oko njega dere "Raaatko Mlaadić!". Ja se ne znam pretvarati. Ja sam ono što jesam. Ja sam Marko Đorđić. Budala.

Svojim jaranima sam rekao da je otišla u Salzburg i da će možda doletjet natrag. Zato što oni nemaju pojma gdje je Singapur. A i zato da lakše skontaju da je ne mogu zaboravit. Nebojša mi je rekao da Salzburg nije nakraj svijeta i da ćemo, kad Zvezda bude igrala u Salzburgu, svi zajedno ić na tekmu pa da je mogu usput kresnut. Dvije muhe jednim udarcem, što bi rekli Slovenci. Fudbal i karanje. Kuš bolje, rekla bi moja tetka.

Samo što je meni iz Bijeljine i taj jebeni Salzburg nakraj svijeta. Kao samo tri sata vožnje od Ljubljane i to, ali meni je trenutno i Ljubljana daleko. Meni ti je Ljubljana kraj svijeta, jer se ja stvarno teško odvučem donde. To treba otić, pa se vratit, kao što bi rekao Radovan.

Zato sad idem na Fužine prvi put poslije tri godine. I prvi put zato što moram. Što se mora, nije teško, rekao je netko kojem ja jebem mater zato što nema pojma. Zato što je teško za popizdit. Zato što prvi put idem na Fužine na dulje i to me stvarno ždere. Zapravo se vraćam. Ili se ne vraćam. Ne znam još.

Ma vraćam se, šta, koji kurac palamudim. Mislim, ne vraćam se za stalno, samo na neko vrijeme. Zapravo ću još vidjet što ću i kako. Ali se vraćam.

Eto, sad znaš. Đorđić se vraća.

“Đorđić se vraća", naslovnica; izvor: Fraktura

Knjigu je sa slovenskog jezika prevela Anita Peti-Stantić.