1973. Tko iz kuće izlazi, a da u kuću ponovno ne uđe? Tko iz dvorišta ide, a da se u dvorište više ne vrati? Tko iz sela odlazi, a da u selo više ne dođe? Starija kći. U sebi ponavlja tihu zagonetku. Usne joj se miču kao da moli. Nikada se nije molila. Korača prema kapiji. Automobil je čeka pred kućom. Tri glave za njom se naginju, a šest očiju plače. Prate je u stopu. Govore, idi. Misle, ostani. Mislima je vuku nazad, riječima je guraju naprijed. Dvorište je rošavo od suše, mogla bi se spotaknuti. Pet koraka udaljena, još im je nadohvat. Stoji u mjestu iako broji korake. Do automobila parkiranog na makadamu nikako da stigne. Iz dvorišta nikako da izađe. Ako ne dovede u odnos kretanje i prostor, vlastite želje i roditeljsko očekivanje, sunce će rastopiti i makadam i automobil i sve zamišljene slike budućnosti prema kojoj je krenula. Makadam prolazi ispred kuće i ide sve do izvora na dnu sela, a onda se pretvara u šumu. Izvor se iz dvorišta ne vidi. Čuje se njegov šum. Ona zatvori oči. Zamisli da voda oko izvora počinje rasti, pretvara se u bujicu i poplavljuje plitki prizor njezina odlaska. Bujica ore makadam, otplavljuje i nju i oca i majku i sestru i automobil i one koji su došli povesti je u novi život. Nosi ih bujica i udara njima kao krpenim lutkama o tarabe avlije. Ona otvori oči da se spasi od utapanja. Kuća stoji na svome mjestu, automobil stoji, ljudi stoje. Kotrljaju se jedino obiteljske suze, manje biblijske od bujice, ali jednako gnjevne. Ostaju bez jedne plaće u kući. Ostaju s jednom plaćom u kući. Budućnost bi lako mogla zapeti na prvoj slici da joj nečija ruka ne dotakne leđa i natjera je u korak. Torba u ruci povuče tijelo naprijed. Napravi tri brza koraka i umakne ocu, majci, sestri i sebičnoj soli njihovih suza. Rukom otrese perut s ramena. Htjela bi znati kome pripada ta ruka čiji joj otisak ostaje utisnut između znojnih lopatica. Nije majčina. Mogla bi biti očeva. Možda sestrina. Ona zahvali nepoznatoj ruci jedva primjetnim kimanjem. Izađe iz dvorišta. Vozačeve ruke leže na krovu automobila poput naplavljenih mrtvih riba. Zovu je da priđe. Među prstima lijeve šake svjetluca ključ automobila kao udica zaglavljena u ribljim ustima. Među prstima desne gori cigareta. Ključ je nestrpljiv da cigareta konačno dogori, pa da bude utisnut u bravu i da se konačno krene. Dok ona prilazi automobilu, ruke-ribe podignu se s krova i nakratko polete, a zatim ih sila teža mlitavo baci uz vozačevo tijelo. Ključevi zazveckaju, cigareta zastenje. Vozačevo je tijelo tromo od prevelike mudrosti. Majčin brat. On jedini zna što je najbolje za nju. Ujak. On jedini zna put kojim se odlazi iz sela. Vujča. On jedini zna kakva budućnost treba biti. Vujec. On je jedini muž, otac i vlasnik onih koji sjede u automobilu i zagledani u jednu točku, čekaju. Ne žele svjedočiti sceni njezina odlaska. Znoje se čekajući da se ona oprosti. Ako otvore prozor i pogledaju, nikada neće otići odavde. Prave se da je ne vide dok prilazi. Ona ispruži ruku i dotakne vreo lim automobila. Netko iza njezinih leđa ispusti jedva čujan cvilež kroz stisnute usne. Ona podigne glavu prema nebu. Vozač se nasloni na vrata automobila. Ona spusti glavu. Vozač otvori vrata. Automobil je dočeka režanjem čim pokaže namjeru da uđe onako kako ulazi ona koja se plaši neizvjesnosti puta, kao filmska zvijezda, kao oteta djevojka, kao osuđenica na smrt, kao zaštićena svjedokinja. Sjela bi najelegantnije što zna, ali torba koju nosi ima svoju volju, otima se ruci, ne želi da je se unese na stražnje sjedalo. Ući u automobil može ili nasilu ili praznih ruku. Ona odustane od sile i priđe gepeku. Otvoren je i zijeva. Vrata gepeka zaklone je od pogleda. Prije nego što spusti torbu između boca rakije, sakrivena od pogleda, osjeti olakšanje i glad. Gladna je kao kurjak. Gladna je kao čopor kurjaka. U gepeku nema ničeg jestivog. Dvoumi se između automobilske dizalice i kompleta za prvu pomoć. Ne zna u što bi prije zagrizla. Kad apetitom krene prema kompletu rezervnih žaruljica, začuje svoje ime spareno s uskličnikom, svoje ime usoljeno u nervozi, svoje ime natopljeno slinom. Vozaču s ključevima u ruci nekamo se žuri. Cesti pred njima nekamo se žuri. Budućnosti koja dolazi nekamo se žuri. Suha trava oko makadama prekrivena je prašinom iz kamenoloma. Prašina je bijela. Ulazi u nosnice, u oči, lijepi se po oznojenom licu. Prašina vremena bez tekuće vode. Prašina vremena bez televizora. Prašina vremena nedotaknuta napretkom. Trebala je oprati noge i vrat prije puta. Stoji i čeka da je oznojeno lice vozača opet pozove. Nitko je ne vidi, ali svi znaju da oklijeva. Nijedan odlazak više neće biti tako velik i mokar. Sluti iza svojih leđa slane slapove tuge, bijesa i čemera koji niču u sinusima onih koji ostaju. Otac, majka i sestra gutaju ih u kanonu. Scena oplakivanja. Tri lika na plosnatom jesenjem suncu u inverznoj perspektivi pravoslavne ikone. Selo iza njihovih leđa širi se poput zaboravljenog moloha iz kojeg treba bježati prema napretku. Lica zamrznuta umornom melankolijom siromašnih seljaka. Odlazi im kći i sestra. Ona snažnim pritiskom zatvori gepek, a posljednja suza na živoj ikoni padne i pretvori se u kokošji drek. Nikoga ovdje ona više ne može nazvati dragim. Vrijeme je da ode. Vozač joj pridrži prednje sjedalo dok se ona provlači na stražnje. Izbjegne doticaj s nestrpljivošću njegova tijela. Vozač grubo vrati sjedalo na mjesto i sjedne. Ona osjeti težinu njegove sitosti na svojim koljenima. Automobil krene. Sila kretanja pritisne je uz sjedalo. Stopala se podignu od poda. Ona izgubi ravnotežu u odnosu na sve što ostaje iza nje i sve što nadolazi pred njom. Okrene se i pogleda kroz stražnje staklo prema kući, ali tamo više nikoga nema. Nitko ne plače i nitko ne maše na pozdrav. Posolili su suzama njezin odlazak i nestali. Vrata su zatvorena. Prozori su zatvoreni. Kapija je zatvorena. Naglo skretanje udesno prebaci joj pogled na krošnju nekog stabla. Stablo je orah. S oraha joj pogled prijeđe na nebo i ožiljak avionskog motora. Slika svijeta ponavlja se i iscrpljuje u nekoliko osnovnih motiva, pet, najviše deset. Ona prepoznaje te motive, ali ne razumije zašto se svijet ponavlja baš u njima. Tragovi mlažnjaka na nebu. Električne žice uz cestu. Mahovina na betonskoj ogradi. Promukli psi na lancu. Metalni okus odstajale vode. Miris hladnog mesa nedjeljom. Amišno dijete. Izgrizeni vrh olovke. Pogledom hoće ispratiti trag koji je za sobom ostavio mlažnjak, ali prejako sunce vrati joj pogled na cestu što se nazire između dviju glava. Automobil započne spuštanje sjevernom stranom brda koje je prije dva milijuna godina bilo otok. Ljulja se spreman postati amfibija kad dotakne rub suhog panonskog bazena. Ona diše na usta i zamišlja izlet na kojem nikada nije bila. Zatvara oči da bi prevarila mozak i uvjerila ga da se automobil ne kreće. Svaki umišljaj ipak je preslab za gospođu mučninu, koja se promeškolji u pleksusu i započne penjati prema jednjaku. Ona u sebi počne tepati gospođi mučnini. Moli je da ostane na dnu želučane vrećice, da se ne penje, da ne provocira napetu dijafragmu, da ne iritira jednjak, koji se već danima priprema za put u novi život i susret s gospođom mučninom i svim njezinim prijateljicama. Gospođom nervozom. Gospođom tremom. Gospođom neizvjesnosšću. Gospođom panikom. Jednjak, njezin jedini saveznik na tom prelasku s prašine na asfalt, popušta. Gospođa mučnina probudila se i namjerava ostati budna sljedećih dvadeset, trideset godina, ispratiti nekoliko mučnih felacija, puno loših gutanja i dvije gastroskopije. Upornost gospođe mučnine jednom će oslabjeti, a mišićna volja jednjaka u kombinaciji s osjećajem ravnodušnosti konačno će pobijediti. Nastupit će doba mirnog gutanja. Ovoga trenutka gospođa mučnina još je uvijek mlada i drčna. Ona bi radije progutala vlastiti jezik nego zamolila da već stanu, a još s prašine nisu prešli na asfalt. Nisu takoreći još ni krenuli, a amfibija, Zastava 101 Mediteran plave boje s odsjajem mora, već bi morala pristati. Ona pokuša zaigrati gospođu mučninu riječima, zaboravljajući da je gospođa mučnina u savezu i jezikom i s mozgom i sa svim svjetskim morima i cestama. Još su na prašnjavom putu, a gospođa mučnina već je odlučila da nema razloga biti milostiva i jednoj devetnaestogodišnjakinji odlazak učiniti manje mučnim, pa pleše rumbu, sambu, ča-ča-ča s donjim ezofagealnim sfinkterom. Zastava 101 Mediteran pleše u svom ritmu. Serijski model automobila s trojim vratima. Praktičan za otmice i prijevoz male djece, ali nespretan za bilo što drugo, pa i čišćenje bljuvotine kojom gospođa mučnina želi započeti ovo putovanje u novi život. Do početka asfalta dovoljno je vremena da se od svega odustane, da se automobil zaustavi, da se ugasi motor, otvore vrata, izađe iz automobila, uzme torba iz gepeka, zatvore vrata kapije, i da se vrati kući. Automobil je u prvoj, neodlučnoj brzini. Prva brzina daje mogućnost da se predomisli i da se nikamo ne ode, kako je i svojstveno prirodi ljudskoj. Prije nego što svima u automobilu objavi da odustaje i zamoli da je puste da izađe, ona pokuša još jednom stvoriti interes za svijet oko sebe. Upozorili su je na gospođu mučninu. Ako ti dođe, uhvati se za bijelu liniju posred ceste, rekli su joj. Ali bijele linije nema, jer nema ni ceste, već samo put od drobljenog amfibolita dobavljenog iz kamenoloma. Nema se za što uhvatiti. Bez bijele linije svijet se kreće prebrzo i u svim pravcima. Ona udahne s namjerom da progovori i izda gospođu mučninu kao slijepu putnicu, ali je muškarac vozač pretekne, upali radio i oslobodi glas sportskog komentatora, drugog slijepog putnika. Sportski komentator pravi se da ga interesira nevidljivi derbi. Gospođa mučnina i sportski komentator saveznici su u mučenju. Nitko od suputnika ne primjećuje ih. Svatko okrenut u svoju stranu, kroz svoj prozor kao kroz okno broda, gledaju svijet potopljen u plićak nedjeljne apatije. Ishod ovog susreta krajnje je neizvjestan, kaže komentator. Umoran od otimanja melankoliji radiovalova, komentatorov glas razvučenih vokala prenosi gospođi mučnini tajne kodove vlastite tjeskobe, poruke koje bi lako mogle postati ljubavne izjave kad gospođa mučnina ne bi bila toliko usredotočena na nju. Radijski udvarač priželjkuje gol da pusti glas i privuče pažnju na sebe, ali gola nema. Lijeno poslijepodne bez golova i bez izvjesnog ishoda. U panici da bi zbog nedostatka golova vozač mogao promijeniti stanicu i izbaciti ga iz automobila, komentator pokušava sačuvati pažnju putnika tako da se obraća svakome ponaosob, pretvarajući dodavanje lopte u odavanje tajne. Nitko ga ne sluša osim nje. Ona svaku njegovu riječ, svako dodavanje lopte poprati uvjerljivim kimanjem, daje mu znak, čula sam te, s tobom sam, pratim te, u nadi da bi komentator mogao privući pažnju gospođe mučnine koja joj sjedi na ramenima i vozi se kao da se na ovo putovanje krenulo zbog nje. Bit će još velikih dana, govori joj gospođa mučnina. Bit će dana mučnijih od ovog tristo puta. Bit će dana važnijih od ovog. Gospođa mučnina ponaša se kao treći roditelj i ne obraća pažnju na komentatorovo udvaranje u čijem se glasu nazire nedoumica treba li nastaviti govoriti ili da zauvijek umukne i prepusti derbi žamoru s tribina. Derbi i putovanje trajat će jednako i nitko neće dati pobjednika ili pobjednicu. Na kraju putovanja dočekat će ih razočaranje poput magle u nizini. Ali do nizine još treba stići. Put i neizvjesnost tek su pred njima. Sudac zviždaljkom razbija komentatorovu nedoumicu i ruga se njegovu udvaranju. Automobil mili svojim putem, ali ne i svojom voljom. Kad bi bilo drugačije, prijetila bi opasnost da se survaju u plitki kanal pored puta. U panici da bi mogao biti svjedokom udesa, komentator počne govoriti brže. Kamenje vapnenog dolomita iz razdoblja trijasa oštrih je rubova i gume se ozljeđuju u namjeri da izbjegnu nesreću. Kad bi gume bile slabije od kamenja, ništa ih ne bi spasilo na ovom pustom makadamu miniranom balegom. Ostali bi zauvijek zarobljeni u jarku, preokrenuti, tjemena usmjerenih prema Kini. Gazila je to kamenje najmanje dvanaest godina, najmanje tri hiljade puta. Do grada je pet kilometara. Na mjestima put je strm poput staze s planine. Da bi sišla iz sela u grad, morala je opustiti tijelo i raširiti ruke, kao da ulazi u vodu. Za kišnih dana vodila bi pregovore između koraka i kamenja. U gradu bi neke stvari već bile lakše, a neke bi ostale jednako teške. Put za koji joj je trebalo četrdeset minuta hoda automobil prijeđe za manje od deset. Već su kod groblja razasutog po najstrmijem dijelu padine. Mrtvi su položeni glava okrenutih k strmini, u vječnom nespokoju i opasnosti da za jakih kiša zajedno sa sandukom odskližu prema gradu. Na najisturenijoj točki groblja, iznad svih mrtvaca, kao orijentir živima i mrtvima stoji zvonik s četiri strane obijen crnim daskama na kojima odignut stoji četveroslivni krov od istih dasaka, samo manjih. Krov i zvono pod njim vide se iz svakog dvorišta u selu, a zvono se čuje i šire. Za zvonjavu je zadužen Mišo. Ona vidi Mišu kako stoji naslonjen na zvonik i puši, iako nedjeljom nema ni sahrana ni zvonjave. Na strani okrenutoj cesti u daske zvonika urezana su vrata. Imaju i kvaku i ključ. Ključ od zvonika čuva Mišo. Mišo dođe, otključa, uđe i zvoni. Nikad ne zatvori vrata za sobom. Od straha da bi mogao ostati zarobljen u zvoniku s reskom jekom zvona, podmetne pod vrata komad grubo tesanog vapnenca. Kamen čuva u tornju. Onome tko stoji u tornju, vide se samo gležnjevi. Nekome tko dolazi s juga mogao bi se toranj pogrešno pokazati kao kabina za presvlačenje uz jezero ili more. Pored zvonika stoji česma. Česma neprestano curi i nikad ne presušuje. Na česmi Mišo opere ruke nakon što potegne uže zvona i prekrsti se. Mokre ruke obriše o hlače, pa sjedne na betonski spomenik partizanima iz sela palim u narodnooslobodilačkoj borbi. U crnu granitnu ploču uklesani su debelim četvrtastim pismom tekst i imena. Tekst Mišo ne umije pročitati jer je nepismen. Od svih imena palih partizana i partizanki, dva zna napamet. Oca i majku pronađe brojenjem sedam imena unazad od zadnjeg uklesanog imena. Tako mu je netko pročitao. Iznad slova stoji uklesana zvijezda petokraka. Nepismeni Mišo ponekad zvijezdu otre maramicom kao da petokraci uklesanoj u granit treba njega. Prije toga maramicu navlaži pljuvačkom boje duhana. Mišo je ratno siroče. Mišo nosi cipele bez čarapa. Smije se bez zuba. Rado pomogne kad treba nešto preveliko pomaknuti nekamo predaleko. Treba mu reći što da napravi, ali ne pitati za savjet. Reći mu što da napravi i dati mu rakije iz loše bačve. On to sve popije kao da je rakija iz dobre bačve. Šakom može sakriti čašu iz koje pije, tako da izgleda kao da u šaci nema ničega. Tijelo je naučilo ruke da sakrivaju. Ona vidi Mišu, ali Mišo ne vidi nju, već samo automobil koji ide niz put. On ne može ni zamisliti da bi u automobilu mogao biti netko koga poznaje, zato i ne prepoznaje njezino umuklo lice. U panici da bi njezin odlazak mogao proći bez jedinog svjedoka kojem vjeruje, ona podigne ruku i počne mahati. Maše najprije vrhovima prstiju, zatim pokrene cijeli dlan i naposljetku počne mahati iz lakta. Kad prijetnja da će proći neopažena postane izvjesna, onda izvikne njegovo ime. Uzvik izazove najprije trzaj suputnika, a zatim i automobila, koji naglo prikoči i reskim cviležom guma izgužva ravnu liniju poslijepodneva. Mišo podigne glavu i pogleda prema automobilu zaklanjajući dlanom oči. To je dovoljno njegove pažnje da mu ona mahanjem pomogne da ju prepozna. To sam ja, to sam ja, kuca skvrčenim kažiprstom o staklo i konačno, trenutak prije nego što jedno drugome izađu iz vidokruga, Mišo ruku kojom oči štiti od sunca prebaci u pozdrav. Ruka prebačena iz geste zaštite u gestu pozdrava iznenadi gospođu mučninu i više nego onu kojoj je pozdrav upućen. Kratkotrajni osjećaj sreće zbaci gospođu mučninu iz njezina krila. Ona se okrene i pogleda kroz stražnje staklo automobila tragove koje ostavlja odlazak. Tamo gdje je stajao, Miše više nema. Automobil još jednom naglo zakrene, i svijet nestane u svemu pomalo, a ničemu potpuno. Onda se slika smiri. Sretno su prošli pored groblja. Sad prolaze pored škole. Škola jedina ima struju, fasadu i tekuću vodu. Ljepše je u školi nego kod kuće. Škola ima između deset i petnaest sretnih đaka. Škola čeka đake. Kukuruz je rodio. Treba spremiti. Šljive su rodile. Treba pokupiti. Kasno je ljeto, ima vremena za školu. Prozori na školi su otvoreni. Učionice se zrače. Kukuruz još nije za branje, šljive još nisu za kupljenje. Vrata škole još su zatvorena. Ona mahne školi kao da maše živom stvoru. Naglo usporavanje prekine njezino opraštanje i najavi novu situaciju na putu. Makadam se pretvori u asfalt. Ona čeka da netko potvrdi taj prelazak, ali nitko ne obrati pažnju, čak ni radijski komentator. Bez riječi su prešli granicu između onoga što će zasvagda ostati nepromjenjivo i onoga što će zauvijek imati samo jednu liniju mijene. Napustili su otok i zaronili u ispražnjeni bazen panonskog dna. Automobil ubrza. Ona zabaci glavu na topli rub sjedala pretvarajući se da je sasvim opuštena, da je ovako na putu u novi život, s osjećajem otmice u srcu, bila barem jednom svakog mjeseca. Uvjerava samu sebe da zna što može očekivati od ljudi s kojima je u automobilu. Oni su šira obitelj. Majčin brat. Žena majčina brata. Sin majčina brata. Kći majčina brata. Svojim tijelima i tišinom paze da u skučenom prostoru karoserije ne prevladaju putnička melankolija i strah od budućnosti. Došli su namjerom da je odvedu. Sve je dogovoreno ranije. Otkad je krenula u srednju trgovačku školu, znala je kada će ići. Njezin odlazak upisan je u kalendar u roditeljskim glavama tri ljeta unaprijed. Odmah nakon branja kukuruza. Za branje kukuruza još je trebaju. Tri ljeta ponavljali su s prijetnjom u glasu suhom kao zrno kukuruza, doći će po tebe u nedjelju nakon berbe onog ljeta kad završiš školu. Prijetili su joj budućnošću u novom gradu svaki put kad bi kiša put pretvorila u blato ili kad bi krava pobjegla u susjedov šljivik ili kad bi ona usred dana legla u zamračenu sobu. Pustili su je da ide i prije no što su kukuruzi dozreli. Nisu znali da će ljeto biti lijeno. Novi posao u gradu ne može čekati. Vozač se uspravi i trzne ramenima u trenutku kad započne prijenos drugog poluvremena nogometnog derbija. Suvozačica sveže sigurnosni pojas. Otvoreni prozor netko zatvori. Vožnja po morskom dnu može biti divlja. Sudac zviždaljkom najavi početak drugog poluvremena. Automobil krene lomeći sklonost nedjelje da se opire svakoj ambiciji. Ona bi rado rekla neku rečenicu kojom iskazuje zahvalnost, ali nije sigurna je li pravi trenutak za to. Tlak u ušima, kao posljedica silaska s brda, učini da više ne čuje ni motor automobila ni glas komentatora. Ulazi u grad nijema i nagluha. Grad je u kotlini. Suho korito rijeke presijeca ga na pola. Grad je pust. Dok bez zvuka automobil prolazi ulicama, pogled snova i slutnje zavede je i učini da vidi ono čega nema. Toranj eparhijske crkve pogođen je, otkinut i naopako zaboden u zemlju. Ikonostas strši kroz prozor crkve kao slomljena bedrena kost. Ona gleda budućnost ali je ne prepoznaje. Okrene se da pogleda još jedanput i upozori oko da pazi što vidi, ali automobil zakrene u ulicu koja vodi prema mostu i ostavi privid iza leđa. Otkinuti toranj može biti privid, ali i ne mora. Crkva može biti s tornjem ili bez njega. Nitko ne može biti ni u što siguran, nedjelja je. Automobil prilazi raskršću i usporava pred izlogom prodavaonice pozamanterije. U izlogu stoji zvijezda od kartona omotana u crveni papir. U krakove zvijezde zabodene su fotografije maturanata i maturantica trgovačke škole. U središte zvijezde zabodena je fotografija profesora. I njezina je fotografija u zvijezdi. Lijepa je i smije se, ali to se iz automobila niti vidi niti čuje. Automobil prolazi raskršćem i nastavlja prema mostu. Slijeva se pokaže gradilište robne kuće Budućnost, najveće radničke želje svake maturantice trgovačke škole. Robna kuća jednim zidom nadima se nad suhim koritom rijeke. Obale rijeke strme su. Korito više sliči kanalu nego rijeci. Rijeka se, dok dođe do grada, potroši i pretvori u suho granje i uspomenu. Nema riba. Samo lišajevi. Nema ni radnika na gradilištu Budućnosti. Nedjelja ih je natjerala na odmor. Još je godina dana do otvaranja robne kuće. Radovi se odvijaju prema planu. Otvaranje će biti na Dan mladosti, dvadeset petog dana mjeseca maja hiljadu devetsto sedamdeset četvrte. Na velikoj svečanosti otvorenja koja će biti organizirana ispred robne kuće, generalni direktor trgovačkog poduzeća Budućnost reći će: Svim radnim ljudima poduzeća treba odati puno priznanje jer su se u nedostatku potrebnih sredstava odricali osobnih dohodaka te u vlastitoj režiji i dobrovoljnim radovima gradili prodavaonice širom komune. Tako će generalni direktor govoriti. Kadrovska služba Budućnosti još mjesecima neće raspisati natječaj za radna mjesta. Svima oko nje budućnost je predaleko, a sadašnjost prespora. Na zatvorenom gradilištu robne kuće upaljeno je nadzorno svjetlo. Budućnost svijetli u poslijepodnevnom sumračju. Ona se zagleda u skelet konstrukcije Budućnosti i ugleda stablo pajasena kako raste iz betonske deke. Kiselo drvo usred robne kuće u izgradnji. Između potpornih stupova iždžikljala je budućnost. Pogled snova i slutnje vodi je kroz ruševine kao što bi je turistički vodič vodio kroz grad. Onda ugleda još jedno stablo, pa još jedno, pa cijelu kiselu šumu kako raste i probija betonske deke Budućnosti. Nešto između zimskog vrta i ratne ruševine. Ona gleda ali ne zna što vidi. Izgradnja napretka i njegov kraj. Dvadeset godina između dva treptaja oka. Rado bi da još netko pogleda i potvrdi da je pogled vara. Na odjelu s bijelom tehnikom stablu pajasena otpada lišće, a ptice pjevaju i lete između praznih vješalica za kapute. Objavila bi suputnicima to što vidi kad bi znala što gleda. Nitko od suputnika ništa ne sluti, nitko ne misli o kraju napretka na kraju stoljeća. Automobil prijeđe preko mosta i zakrene udesno. Pred njima se otvori cesta za izlazak iz grada. U panici da će izgubiti priliku da glasno posvjedoči čudo, ona izvaže u glavi sve mogućnosti kojima se čudo može prenijeti u jezik i upotrijebi najblaži oblik. Iz robne kuće rastu stabla kao iz ruševine, kaže ona. Nitko ne odgovori. Svi šute. Onda onaj koji sve najbolje zna skupi slinu logike da bi podmazao činjenicu i kaže, učinilo ti se, to je park s druge strane. Rečenica puna povjerenja u svijet kakav jest imala bi smisla kad bi se s druge strane uistinu nalazio park. Ona pristane na to da park bude tamo gdje park nikada nije bilo, na mjestu niskih stambenih zgrada, pa izgovori još jednu rečenicu kojom se čudo može prenijeti u jezik. Čujem i ptice kako pjevaju u Budućnosti, čujem bube, krtice, lisice i zečeve, čujem cijelo životinjsko carstvo, kaže ona. Vozač, koji zna baš sve životinjama, i po potrebi može biti i lovac, kaže, tlak ti je začepio uši, progutaj slinu ili drži usta otvorena. Ona posluša, proguta slinu, i zvuk svijeta kakav jest ponovo se vrati. Automobil bježi od ruševine hitajući k posljednjem usponu, iza kojeg će krenuti novo spuštanje k dnu. Prije nego što grad i ljudi nestanu, ona se okrene, pogleda prema selu, potraži kuću i ugleda uspravni stup dima. Selo nestaje u pepelu. Osim ako je pogled opet ne vara i ako dim nije dim, nego magla što u poslijepodnevnim satima spušta u kotlinu. Komentator jedva uspijeva zadržati slinu od uzbuđenja. Drugo poluvrijeme donosi sasvim novu dinamiku i perspektivu na put pred njima. Svijet je u svojim najboljim godinama, pred sobom vidi samo napredak. Mogućnosti đikljaju poput korova. U tom zelenom svijetu ima mjesta i za nju. Cesta je presvučena novim slojem asfalta, podijeljena isprekidanom ili punom linijom. Brzina je neograničena. Pojaseve nije obavezno vezati. Sve nesreće završavaju tragično. Svijet još isprobava krajnje točke svojih mogućnosti, još ne zna što sve može, pri kojoj brzini lim postaje papir, a tijelo postaje meso. Sve su tragedije još moguće. Nedjelja odgađa svoj kraj, kao i stoljeće. Ona zamisli kako se automobil na šezdesetom kilometru puta, usred umorne pustoši između dva sela, u zavoju, pri nagibu kolnika od sedam posto, lagano zanese. U situaciji koja nalikuje na usporenu filmsku sliku vozilo bez nadzora registrirano na pet putnika napinje se da poleti nevidljivom pravcem koji spaja dvije krajnje točke nesreće. Njezin početak i kraj. Nedjeljno snatrenje samovoljno će odrediti položaj tih točki i priliku za spas koja se proteže između njih. Od točke kad se odvoji od kolnika, vozilo bi se moglo kretati nevidljivom pravocrtnom sekantom koja prolazi iznad male depresije tla obraslog u suhu travu, dočekati se na krajnjoj točki pravca, ispraviti putanju i nastaviti juriti kolnikom kao da nadzor ni na trenutak nije izgubljen. U manje filmskoj situaciji jedne moguće nesreće vozilo bez nadzora nikada ne bi stiglo do druge točke pravca, već bi se u letu okrenulo oko svoje osi, sletjelo na krov i pritom usmrtilo sve putnike u vozilu. Prošli bi sati prije no što bi naišlo neko drugo vozilo čiji bi vozač prepoznao nesreću. Svjedoka ne bi bilo. Tragovi kočenja upućivali bi na neodlučnost vozača pri ulasku u zavoj kojim je prije toga prošao najmanje stotinu puta. Šaputalo bi se o velikoj žalosti. Pričalo bi se o velikoj tragediji. Plakalo bi se danima. Tijela zarobljena na stražnjem sjedalu morali bi izvlačiti vatrogasci. Novine bi objavile izvještaj s mjesta nesreće. Novinar bi došao do priče o njoj koja je krenula u drugi grad u potrazi za poslom i boljim životom. Tragedija na početku života. Tragična sudbina mlade djevojke. Trebala je krenuti tek nakon berbe kukuruza. Patetičnoj prevrtljivosti sudbine svi naslovi stoje dobro. Radijski komentator vrisne. Vozač koji sve zna i o čijem poznavanju svijeta ovise sudbine onih koji mu vjeruju, izgubi nadzor nad vozilom. Vozilo prijeđe s jedne strane kolnika na drugu, prebaci tijela putnika slijeva udesno, svlada okuku, zadrži pravac i nastavi se kretati kolnikom. Nijemu paniku zamijeni bučno prijateljstvo među suputnicima, skoro popraćeno aplauzom. Katastrofa je izbjegnuta. Netko otvori bocu gaziranog soka od grožđa. Netko otvori prozor. Komentator izgubi nadzor nad loptom, pa umukne. Muškarac vozač pravi se da se ništa nije dogodilo, da situacija nije izmakla kontroli, da lopta nije izgubljena. Njegovo znanje o svijetu ne dozvoljava iznenađenje bilo koje vrste. Ništa se nije dogodilo, nitko nije izgubio nadzor. Sve je pod kontrolom. Jedino sumrak dolazi ranije. Vozač isključi radio, ubaci u tihu treću brzinu, ali ne upali svjetla. Ćoravi automobil prati vlastito brujanje motora niz cestu u smjeru sjevera. Da bi stigli do njezinog novog početka, moraju se na trenutak izgubiti, uhvatiti neosvijetljene prečace divljih sela, zametnuti trag, pobjeći provincijalnoj sjeni gospođe blaziranosti koja ih prati još iz dvorišta, gospođi srednjeg imena ne-idi-nikamo-ostani-tu-dobro-je-tako-kako-jest koja bi se, kad bi neimaština jednog vremena i jedne sudbine bila slabija od nje, istinski potrudila da do ovoga putovanja nikada ne dođe. Zaustavila bi svaku ambiciju već u primisli. Zato što se ona ipak odvažila na put, gospođa blaziranost ima razloga za bijes i do kraja puta ne propušta priliku da na svakoj većoj okuci zaljulja vozilo. Vozač koji poznaje lice i naličje puta skrene s glavne ceste u mrak i nestane. Nema ih dovoljno dugo da od njih odustanu svi koji ih možda prate. Ali ne i gospođa blaziranost. Ona je uvijek dva koraka ispred, ona je i mogućnost i prepreka, ona je i lice i naličje puta, ona je mjesto s kojega se kreće i mjesto na koje se dolazi. Gospođa blaziranost ispraća sa starta i dočekuje na cilju. Vozač i putnici svladali su zamku u zavoju i umakli. Ništa više ne može krenuti krivo. U vozilu se polako razvija dijalog. Forma opreznog pitanja i šturog odgovora. Pitanja su upućena bez pogleda, kao da su prebačena preko zida, iz jedne sobe u drugu. Ona odgovara s da, ne i ne znam. Uglavnom s ne znam. Vozačev pogled u mrak i znak pitanja na kraju rečenice. Njezin pogled u mrak i odgovor s trotočjem koji svijet pretvara u otvoreno polje preko kojeg treba prijeći. Pitanja su o vremenu i planovima. Ona ima devetnaest godina, nema planova i noge u novim cipelama polako joj natiču. Radije bi umjesto odgovora izula cipele, ali treba biti pristojna prema besplatnom prijevozu, besplatnoj sobi, doručku, ručku i večeri i sigurnom poslu. Ona pazi da ne učini pogrešku prije no što stigne na cilj na kojem je uglavnom čekaju greške. Na cilju je čeka i gospođa blaziranost, koja se kroz vlažnu jesensku noć, zaobilazeći ceste i sela, prebacila na betonske stepenice kućnog broja pedeset u gradu novog početka, sasvim blizu mađarskoj granici. Sjedi gospođa blaziranost na stepenicama poput prkosne tinejdžerice, izvuče cigaretu iz kutije s plavim upitnikom, zapali i uvuče blagi dim koji ne izaziva smetnje na dišnim organima ni pri većim količinama, a pogotovo pogađa ukus mladih. Cigarete za one kojima neizvjesnost stoji na početku njihova puta. Puši jednu, dvije tri cigarete previše i čeka. Dočekati one koji misle da su joj umakli nije lako. Automobil je spor, ceste su loše, vozač umoran. Muka joj je od nikotina i kevtanja svezanog psa koji bi se, da ima malo više volje, strgnuo s lanca iako mu objekt njegove pseće nervoze ostaje sasvim nejasan. Na stepenicama nema nikoga. Pseći pogled izgubljeno luta i jednako neusmjereno laje na gospođu blaziranost, a zapravo laje na sumrak. Najradije bi ga nogom opalila u labrnju, ali odustaje od toga. Uvlači zadnji dim, pritisne žar cigarete o betonsku stepenicu pa baci opušak u cvjetnjak među visoke dlakave stabljike jesenjeg cvijeća intenzivna mirisa. Neka gnoji. Ljudi svašta sade u pokušaju da nešto učine lijepim. Gospođa blaziranost osluhne. Niz nedavno asfaltiranu cestu ne dolazi čak ni zvuk, a kamoli automobil. Mogla bi svratiti gospođa dosada, prijateljica sklona gospođi blaziranosti. Ponekad dolaze u paru. Najradije bi dokrajčile jedna drugu. S namjerom da se skloni prije no što ova dođe, gospođa blaziranost prebaci se u nekoliko brzih koraka vanjskim metalnim stubama na gornju terasu, a zatim se popne na krov. Sjedne na krov kao na konja i pogleda prema jugozapadu. Pred njom leži grad, mjesto novog početka one koja je popodne krenula na put. U međuvremenu se sumrak na zemlji pretvorio u noć na nebu. Grad polako pali svjetla. Kad upali sva, grad otkriva sve što ima. Ono što nema, ostat će u mraku. Vidljiva noćna scenografija provincije izgleda ovako: kasarna za prihvat i obuku dvanaest hiljada vojnika po generaciji. Potom ništa, ništa, ništa, a onda kućice u nizu sve dok niz krezubim ne učini prazno dvorište veterinarske stanice. Kućice u nizu nastavljaju se sve do velikog raskršća. Gospođa blaziranost mogla bi ih razbacati poput kockica, kad bi joj se dalo podignuti ruku i udobrovoljiti vjetar ili zemlju i kad ne bi bila lijena. Pušta grad da joj se pokaže onakvim kakvim se želi pokazati. Neće mu ništa. Od raskršća se nižu sve same mogućnosti. Južno, jedno za drugim pokazuju se nogometni stadion s bifeom, tvornica cipela i opća bolnica. Zapadno, pogon za preradu drva i papira, gimnazija, osnovna i glazbena škola, i na kraju, osvijetljeni silosi prehrambene industrije, negdašnje radionice za preradu voća i proizvodnju pekmeza. Betonski silosi označavaju kraj grada i zaklanjaju pogled na zgradu željezničkog kolodvora. Iza skladišta žita i dehidriranog povrća još su samo groblje i crne mrlje koje bi lako mogle biti močvara, ali nisu močvara, jer ovdje su ljudi vrijedni i sva je zemlja pretvorena u plodno tlo ili u građevinsku parcelu ili u groblje. Sve što se čini mračnim i pustim, obrađeno je i jestivo. Ono što nije obrađeno i jestivo, održava se s namjerom rasta vrijednosti u budućnosti. Gospođa budućnost ovamo je došla tek nedavno. Gospođa budućnost ovdje je kladivo nade i napretka radnih ljudi dobacila najdalje. Prebacila ga je preko crnih rubova provincijskog grada i očekuje puno. Prebacila ga je toliko daleko da čak ni lijeni pogled gospođe blaziranosti ne doseže do tamo. Sve dalje od silosa samo je crna noć. Silosi prehrambene industrije nalik su na akumulatore koji napajaju svako treperavo svjetlo provincije. Gospođa blaziranost ispuše nos naizmjence zatvarajući nosnice palcem i kažiprstom, poput rudara, bistreći misli na svježem zraku. Zatim podigne ruku iznad obrva i, štiteći oči od noći, pogledom pretraži sam rub grada. Sitni automobili mile magistralnim putovima. Pojavljuju se i nestaju, ne čini se da imaju cilj. Izazivaju nečije strpljenje i nadu. Kad ceste opuste, nada će iščeznuti. Tko je stigao, stigao je, tko nije, nikada stići neće. Gospođa blaziranost pjeva izmišljene stihove i tako smiruje paniku od umišljaja da je nešto krenulo po zlu, da ih je prerano pustila bez nadzora, da je neki zavoj ipak bio koban. Sad im je već vrijeme da stignu! Tko je stigao, stigao je, tko nije, nikada stići neće. Vozač dobro poznaje put i po mraku. Ceste su prohodne i čiste. Putem nema tunelā. Voze po dnu panonskog bazena. More i jezera presušili su još u epohi pleistocena. Ona nesvjesno udahne i zadrži dah na svakom usponu ceste, prije nego što automobil ponovo zaroni. Automobil-brod manje se ljulja što su bliže cilju. Grad ih očekuje na svojem dnu i ne namjerava im praviti probleme, osim što će se s njima igrati skrivača. Prilaze mu s jugoistoka. Polja neobranog kukuruza u sumrak skrivaju ravnicu, a iza ravnice grad. Pružni prijelaz kao orijentacijska točka koja bi im pružila neku informaciju o njihovoj trenutačnoj poziciji neprestano izmiče. Cesta se odmotava dokle sežu farovi automobila. Bila je ovdje samo jednom i od tog posjeta sada nema baš nikakve koristi. Jednoličnost kroz koju prolaze mogla bi je dovesti do zaključka da je sasvim svejedno o kojem se gradu radi. Ali ono što je svejedno, možda nije slučajno. Ponavlja si to kao mantru. Automobil prebaci kotače preko pružnog prijelaza bez brklji, a polja kukuruza zamijeni autistični grad. Zatvorena benzinska crpka, osvijetljeni vatrogasni toranj za sušenje šmrkova i betonski silosi u daljini. Gledani očima one koja dolazi, silosi se čine kao drugi grad, mjesto koje nikada ne spava. Predaleko za njezine planove. Neosvojivo. Osluhne. Pozive upomoć za koje joj se učini da čuje, umislila je. Automobil je na izmaku goriva i snage. Stenje u prelasku preko mosta iznad kanala koji zovu potokom. S namjerom da pomogne automobilu i putnike vrati u realnost, netko od suputnika resko kaže da su stigli. Stigli smo, kaže netko. Suvozačica lagano podigne ruku kao da predstavlja panoramski pogled na nešto lijepo u trenutku kad automobil potone još dublje u geološko ulegnuće koje prati cesta. Ne vidi se dalje od bočnih sjena koje farovi automobila bacaju na zatvorene kapije s obje strane ceste. Netko još ponosnije kaže da je to njezin novi grad. Jedno od djece odsvira nekoliko trubačkih taktova držeći stegnutu šaku naslonjenu na usne. Neuspjela gesta na koju nitko ne obrati pažnju. Vozač s osjećajem olakšanja otvori prozor i slobodnom rukom posegne u džep. Izvadi kutiju cigareta s plavim upitnikom, izvuče jednu usnama, zapali je i duboko uvuče blagi dim koji ne izaziva smetnje na dišnim organima ni pri većim količinama, a pogotovo pogađa ukus mladih. Tri kilometra zračne linije dalje, u smjeru sjevera, gospođa blaziranost učini isto sa zadnjom cigaretom, zgužva praznu kutiju s plavim upitnikom i baci je s krova u dvorište. Dok cigarete dogore do svog kraja, automobil stiže do svog cilja. Gospođa blaziranost ugleda automobil dok prolazi pored kasarne. Siđe i u znak dobrodošlice otvori ulaznu kapiju, a potom se vrati na krov. Pred kućnim brojem pedeset automobil uspori, usporavanje opravda lijevim signalnim svjetlom, nakratko zbunjeno zastane pred otvorenom kapijom, a onda produži u dvorište. Iz automobila koji ulazi u dvorište, probija svađa zbog otvorene kapije. Suvozačica se zaklinje da je bila zatvorena kad su kretali na put. Jebanje boga, mrtve matere i krvave rane nastavi se i nakon što svi izađu iz automobila. Vozačica se kune životom svoje djece da je kapiju zatvorila kad su odlazili. Djeca polako gube sjećanje na posljednjih nekoliko sati. Vozač, kiselo podrigujući, otvori gepek i, zveckajući ključevima, ode prema svinjcu i staji da provjeri životinje. Suvozačica krene otključati vrata. Putem naiđe na izgužvanu kutiju cigareta, podigne je, razmota pa zabije pogled nesnošljivosti u leđa vozaču, odustajući od namjere da mu nešto kaže. Ona priđe još toplom automobilu, uzme svoju torbu i zatvori malo vlažnog zraka u gepek. Nađe se sama na dvorištu, s neobjašnjivim osjećajem da se nešto naginje nad nju i pravi sjenu iako je noć. Pogleda oko sebe, prema krovu i krošnji oraha. Ona zaključi da je to nijema dobrodošlica koju joj želi mjesto, i uđe u otključanu kuću. Proći će prva noć. Gospođa blaziranost dočekat će jutro na krovu, jer tek treba obaviti ono zbog čega je tu. Unatoč neograničenim mogućnostima novog vremena, početak novog života možda će izbjeći kvarove, nesreću i mrtvace, ali ipak neće uspjeti otprve. Gospođa blaziranost potrudit će se da ona pred kojom stoji novi život bude vraćena tamo odakle je došla. Ona će svakodnevno odlaziti na posao koji joj je vozač dogovorio u prodavaonici cipela. Putem će je svakodnevno pratiti gospođa blaziranost. Dok ona bude mislila da novi život pušta svoje korijenje, gospođa blaziranost nervozno će čupkati korjenčiće novog života, spremati ih u džep i čekati priliku za veliku gestu. To će biti jednog sajmenog ponedjeljka u listopadu. Neće proći ni trideset dana kako su je dovezli. Prodavaonica cipela imat će rasprodaju sandala. Ljudi iz sela navalit će na sandale, ona će neprestano donositi kutije većih i manjih brojeva, za više i manje kvrgava stopala. Gospođa blaziranost iskoristit će gužvu, ubaciti jedan par sandala nekoj ženi u torbu, izaći iz prodavaonice i nikada se više neće vratiti. Kad se prodavaonica malo nakon podneva isprazni, jedna kutija za cipele ostat će prazna. Dan će biti zaključen manjkom jednog para ženskih sandala. Netko za manjak mora odgovarati, reći će voditeljica prodavaonice. Ona će se braniti. Voditeljica prodavaonice samo će pomicati glavu lijevo-desno, s pogledom već donesene odluke. Ona će joj nekoliko puta ponoviti da nije kriva a onda će se slomiti i plačući istrčati iz prodavaonice. Otići će na željezničku stanicu i popodnevnim vlakom vratiti se na brdo. Kad uđe u kuću, svi će misliti da im se pričinja, sve dok ne progovori. Rasplakat će se pa leći u zamračenu sobu. Sanjat će da jede pečene sandale. Probudit će je zvuk automobila koji se zaustavlja pred kućom. Prepoznat će glas vozača Zastave 101 koji je došao da je ponovno odvede. Istim putem, u isti grad, drugim automobilom, Mercedesom W114. Vozač iz prvog pokušaja odlaska bit će u ulozi suvozača. Vozačevo mjesto preuzet će lokalni rukovoditelj trgovačkog društva. Ona će drugi put izaći iz dvorišta s namjerom da ode. I svi će opet biti tu da je isprate. I otac i majka i sestra na istom mjestu u slici, na manje vrelom jesenjem suncu u inverznoj perspektivi hladne pravoslavne ikone. I gospođa mučnina i gospođa nervoza i gospođa trema i gospođa nesigurnost i gospođa neizvjesnost, ali se nijedna neće usuditi ući u mercedes. Gospođa blaziranost tražit će ih putem, ali neće prepoznati automobil, i oni će slobodno proći u drugi pokušaj njezina novog početka. Na osamdesetom kilometru puta automobil će se zaustaviti na parkiralištu restorana uz cestu s dnevnom ponudom jela. U ponudi će biti svinjski paprikaš s pire-krumpirom. Vozač i suvozač bez riječi će izaći iz mercedesa, računajući da će ih ona slijediti. Ona će ostati sjediti uvjerena da će, ako izađe, u automobil ući gospođa sramota i natjerati je da se vrati. Prije no što uđu u restoran, vozač i suvozač osvrnut će se i shvatiti da ih ne prati. Mahnut će joj da dođe. Ona će odmahnuti glavom da ne želi. Suvozač će se psujući vratiti do mercedesa i pokušati je privoljeti da izađe govoreći joj kroz staklo da može popiti sok. Ona će gledati u pod i odmahivati glavom. Na koncu će je ostaviti da sjedi u automobilu dok oni ne pojedu.
